DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 23     <-- 23 -->        PDF

morsku bukvu. Takve šikare nalazimo na kamenitim vapnenim terenima s plitkim
tlom gdje pojedino drveće može dostići visinu i do 20 m.


U toj zajednici od drveća i ostalog rašća dolaze: Ostrya carpinifolia, Fraxinus
ornus, Quercus lanuginosa, Q. cerris, Acer monspessulanum, Sorbus aria,
Sorbus torminalis, Coronilla emeroides, Cotinus coggygria, Prunus mahaleb,
Juniperus oxycedrus, Cornus mas, Crataegus transalpina, Prunus spinosa,
Asparagus tenuifolius, Aristolochia pallida, Mercurialis ovata, Trifolium rubens,
Inula spiracifolia, Dorycnium germanicum, Sesleria autumnalis, Tamus
communis i dr.


Pomenute cenoze su danas pretvorene u razbijene komplekse šikara koje
daju tipičnu sliku krškog pejzaža. Njegovu karakteristiku uočio je već G eschwin
d (10) koji ih je nazvao »Die Laubholzkrüppelwaldresten« čime je
označio njihov morfološki izgled.


Kako je matična podloga pretežnog dijela područja šikara crnog i bijelog
graba vapnena ili dolomitna to ih najviše nalazimo na skeletnim i skeletoidnim
tlima rendzina i smeđe karbonatnim tlima. Šikare bijelog graba nalazimo u manjoj
mjeri na crvenicama a šikare crnog graba možemo naći i na planinskim
crnicama. Općenito možemo kazati da te šikare crnog i bijelog graba dolaze
uglavnom na plitkim tlima izloženim eroziji.


Klimatski odnosi su dosta nepovoljni jer se prosječna godišnja temperatura
kreće od 9—14° C. Godišnje oborine iznose preko 1.000 mm većim dijelom van
vegetacijskog perioda. Te prilike stvaraju nepovoljne uvjete za bujniji rast.
K tome dolazi utjecaj vjetra i ostalih abiotskih faktora što potencira borbu za
opstanak. To je razlog da drvenastu vegetaciju sačinjavaju najotporniji elementi.
Ti elementi su gotovo potpuno izgubili nekadašnji vid šume, pa neki
smatraju da su oni od iskona takvi i da trebaju ostati u takvom obliku, iako
očuvani ostaci gajeva, naročito oni na području Kvarnerskog primorja gdje se
vrši silvo-pastoralni način gospodarenja ukazuje obratno.


III


Pregledom literature vidimo da Patak y (20) šikare dijeli na:


— tipične i odrasle šikare
— šikaraste niske šume i na
— šibljake.
Prema toj klasifikaciji tipičnim šikarama smatra takve kod kojih prosječna
visina ne prelazi 1 m.


Pod odraslom šikarom smatra šikare kojima se visina kreće između 2—4 m.


Šikarastim niskim šumama smatra takve šikaraste oblike koji su po svom
sastavu i kvaliteti slične šikarama, ali su zbog smanjenog utjecaja biotskih
faktora razvili formu stabalaca sa izrazitom krošnjom i deblom. Te panjače
su lošeg uzrasta, kvalitetno slične šikarama, ali su zbog odumiranja ili čišćenja
izbojaka izgubile svoj grmoliki oblik. Prosječna im je visina iznad 4 m, a promjer
stabalaca oko 4 cm, pa i više. To su u stvari zastarčene šikare slabije regenerativne
moći.


Š a f a r (25) svojim klasifikacijom šikare dijeli na:


1. Degradirane šikare — visina 0,5—1 m, prosječno sklop ne postoji (1—2),
izbojna snaga mala zbog velike starosti panjeva i veoma degradiranog tla,
drveće je posve grmoliko deformirano, ponegdje prevladavaju grmaste vrste
dendroflore; nema značajke šumskih sastojina; pašnjak.