DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 19 <-- 19 --> PDF |
OSVRT NA MELIORACIJU ŠIKARA U SUBMEDITERANSKOM PODRUČJU KRŠA Ing. AUGUST HORVAT I U ovom prikazu osvrnut ćemo se na melioraciju najbrojnije zastupanih listopadnih šikara u submediteranskom području Krša s osobitim osvrtom na područje SR Hrvatske. Submediteranski pojas šikara proteže se preko velikog dijela Krša Jugoslavije pa dalje u Albaniju (18). Te šikare su velikim dijelom karakterizirane prisustvom crnog i bijelog graba, medunca i crnog jasena kao dominantnih vrsta, koje se prostorno mjestimice daleko uvlače u kontinent. Na krškom području u SR Hrvatskoj prostiru se Istrom, Hrvatskim primorjem, dijelom Like i Dalmacije. Prema raspoloživim podacima (19) sve šikare u SFR Jugoslaviji obuhvaćaju površinu od 1,785.000 ha. U SR Hrvatskoj bilo je prema inventarizaciji šuma iz 1947. god. dopunjenoj prigodom izrade dugoročne osnove šuma (22) na dan 1. I 1952. god. u području visokog Krša 87.978 ha šikara u području priobalnog Krša 356.064 ha šikara Ukupno 444.042 ha šikara* Od te brojke treba odbiti površinu makije (19) s 90.853 ha Prema tome na šikare submediteran. područja otpada 353.189 ha Nećemo se upuštati u razmatranje tačnosti unesenih podataka jer ima drugih koji pokazuju veće ili manje površine. Tako podaci D. Bur e (8) iskazuju površinu šikare i makije krškog po dručja sa 279.260 ha i sa 397.000 ha. Statistički godišnjak za 1963 (25) iskazuje 316.000 ha Po Nikolovskom T. (19) one zapremaju 206.844 ha Podaci Sekretarijata za šumarstvo Izvršnog vijeća Sabora SRH iskazuju 388.989 ha Vidimo da podaci variraju, no kako nije svrha ovog prikaza utvrđivanje površinskog stanja šikara već davanje opće slike o njihovom prostranstvu to smo u tu svrhu uzeli podatke inventarizacije, jer ona se po našem mišljenju bazira na nekim mjerenjima i opažanjima. Iz prednjega vidimo da šikare u * Prema spomenutoj inventarizaciji bilo je u SR Hrvatskoj na kontinentalnom području 16.515 ha šikara. Ako tome pribrojimo iznos od 444.042 ha, onda prema tim podacima ima u SR Hrvatskoj 460.557 ha pod šikarom. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 20 <-- 20 --> PDF |
krškom području SR Hrvatske zauzimaju oko 13,7´% sveukupne površine Krša SR Hrvatske (2,578.900 ha). Uzmemo li u obzir da je u proteklih gotovo 100 godina na području Krša Hrvatske pošumljeno 36.402 ha tj. 1,4% sveukupne površine (18) vidimo da je za obnovu biljnog pokrivača relativno malo učinjeno uprkos velikim zalaganjima i materijalnim sredstvima jer je u tu svrhu utrošeno 3.076,778.000 d. Velika uložena sredstva i trud sa šumsko-gospodarskog stanovišta očito nisu u razmjeru s koristima koje su polučene podizanjem tih redovito raspršenih kultura. Sa šumsko-gospodarskog stanovišta te kulture ne daju neke očitije koristi, izuzev smole i celuloznog drva. U ovom prikazu ispuštaju se iz vida indirektne koristi koje kulture donose. Očito je da bi se utrošenim sredstvima bio postigao mnogo bolji efekat da su utrošena za melioraciju šikara. Posebno je pitanje da li je to bilo moguće s obzirom na tadašnje ekonomsko stanje i mogućnost očuvanja poduzetih mjera. Starija literatura ima relativno malo stručnih rasprava o tom problemu. Time ne želimo kazati da se on nije uočavao, već da se je više iznosio u vezi s polunomadskim pašarenjem kao osnovnom zaprekom melioraciji šikara, nego kao melioracijsko-uzgojni problem. Zbog toga se starije generacije nisu upuštale u rješavanje tog pitanja, jer se u tadašnjim društveno-ekonomskim prilikama nije moglo uspješno očuvati ostvarene meliorativne zahvate. Spomenut ćemo neke od ranijih problema kojima su se morali baviti stručnjaci. To je u prvom redu pitanje paše, naročito brsta i sječe. Zbog toga je gotovo svaka melioracija bila unaprijed osuđena na propast. Tek poslije oslobođenja stanje se poboljšalo po donošenju Zakona o zabrani držanja koza za SRH od 30. XII 1954. (N. N. broj 60). Danas je vidno poboljšanje u regeneraciji šikara. Daljnji razlog neuspjeha bio je u permanentnoj sječi zakržljale drvne vegetacije, koju je vršilo žiteljstvo zbog ogrjeva, sitne građe i lisnika. Preorijentacijom načina života razvojem industrijalizacije, tačnije odilaskom seoske radne snage u tvornice, gradilišta i drugdje, ta je opasnost smanjena u znatnoj mjeri. Ne smije se zaboraviti, da su i šumski požari — izazvani dijelom nepa žnjom, a djelomice radi povremenog dobivanja ispaše i obradivog tla — uništavali ostatke šumske vegetacije tako da je svaka melioracija bila vrlo otežana ili onemogućena. Pošto je danas stanovništvo Krša pretežnim dijelom preorijentiralo način života, možemo kazati da su sazrele prilike da se pristupi melioraciji šikara, te da se one privredu u bolji gospodarski oblik. Postavlja se pitanje ekonomičnosti takvog rada na Kršu. Krš je promatran sa gospodarskog gledišta privredno zaostalo područje, gdje se tek traži rješenje njegovog razvoja, izuzevši turizma i nekih drugih djelatnosti kao aluminijske industrije, brodogradnje, elektroindustrije koje su uglavnom vezane za obalno područje. Za široka prostranstva u zaleđini još nisu nađena rješenja. S tog gledišta melioracija površina pod drvenastim pokrovom je bez sumnje mjera, koja će olakšati rješenje problema. Ekonomski gledano moramo unaprijed istaknuti da se uložena sredstva u melioraciju neće brzo vraćati, dapače možemo kazati, da ne znamo u kojoj mjeri i kojom amortizacijom. Prema tome logički se postavlja pitanje kakve će koristi donijeti takav pothvat. Sa šumarskog stanovišta svaki uzgojni i meliorativni zahvat je pozitivan. Međutim, u pogledu melioracija krških šikara koristi od uloženih sredstava ne mogu se |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 21 <-- 21 --> PDF |
brzo vraćati u direktnim iznosima, nego indirektno u obliku poboljšanja regionalne klime, zaštite tla, rekreacije itd. Promatranjem ogromnih površina u područjima izvan Krša, gdje postoji duboko tlo i ostali mnogo pogodniji uvjeti nego na Kršu, nameće se pitanje nije li korisnije sredstva ulagati na takve terene gdje će se ona brže i sigurnije vraćati. Međutim, to je samo jednostrano razmatranje problematike. Ako se melioracija promatra sa stanovišta Krša dobiva se drugi aspekt. Naime spašavanjem i poboljšavanjem postojeće drvenaste vegetacije postizavaju se mnoge indirektne koristi koje ne daju izravan priliv sredstava kao npr. stvaranje zaštitnih površina uz objekte protiv djelovanja bure i erozije. Koristi melioriranih degradiranih površina oko komunikacija od velike su vrijednosti ne samo za saobraćaj već i turizam. U blizini morske obale takve melioracije mogu biti od odlučne važnosti za razvoj turizma. Kad se prije gotovo jednog stoljeća počelo pošumljavanjem, pretežni dio kultura bio je predviđen da služi kao pretkultura koja je trebala stvoriti preduvjete za podizanje trajnih šuma od autohtonih vrsta. Vremenom se taj osnovni cilj — kod većine stručnjaka — zanemario ali se pošurnljavanje konstantno vršilo. Često se postavljalo pitanje čemu služe pošumljavanja, jer nisu bile očigledne koristi toga rada, jer je osnovna ideja pretkultura bila ispuštena iz vida. Tražila su se nova opravdanja za pošumljavanja. Razvojem turizma kulture su našle takvo opravdanje. Danas su kulture postale naročito važne u vezi s campingom, smolarenjem i dobivanjem celuloze. Prema tome provotna zamisao spomenutih pothvata posve je izmijenjena a sadanje stanovništvo tih krajeva bilo bi veoma zadovoljstvo da je uspjelo sačuvati veće pošumljene površine — uprkos svojem ranijem snažnom otporu protiv pošumljavanja. Taj primjer navodimo, jer pokazuje, da danas mi ne možemo uočiti sve koristi, koje mogu ubuduće donijeti radovi na podizanju i melioraciji šikara. Danas se turizam zadovoljava prvenstveno kulturama četinjača. Sigurno je, da će se u budućnosti tražiti u pogledu vrsta više promjene a time i povećanje učešća vrsta. Osim toga kraj mnogih mjesta uz more ili u njihovom neposrednom zaleđu postoje znatne površine ostataka nekadašnjih šuma — danas šikara — koje pretvorene u uredne panjače ili srednje šume mogu korisno poslužiti za turističke svrhe. To je primjer gdje melioracijom šikara najlakše u najkraćem vremenu možemo stvoriti daljnju bazu za širenje turizma. Osim toga melioracije šikara korisno služe poljoprivredi. Već starogrčki pisac Strabon spominje da su krški krajevi više pogodni za stočarstvo a manje za ratarstvo. Međutim, kroz milenije šume su stalnom pašom i požarima devastirane i pretvorene u šikare i kamenjare. Šikare se koriste za dopunsku ispašu. U trećem deceniju ovoga vijeka je izračunano da se zbog paše i sječe, šikare iskorišćuju sa oko 165% preko svog proizvodnog kapaciteta. Ako se prostornim uređenjem šikara ispašu uspije svesti na određene površine u turnusu, stanje prehrane stoke vidno bi se popravilo, broj stoke mogao bi se povećati. Razmotrimo li navedene razloge vidimo da sa opće državnoga i lokalnog stanovišta ima opravdanih razloga da ozbiljno pristupimo melioraciji šikara tj. njihovom kvalitetnom poboljšanju. To je značajnije što je rješenje tog pitanja jedan od preduvjeta za održanje i poboljšanje životnog standarda stanovništva koje ostaje pri poljoprivredi. Prepuštanje šikara stihiji veoma je štetno, |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 22 <-- 22 --> PDF |
jer znači pretvoriti u krajnoj liniji te krajeve u golemom dijelu u kamenu pustoš što praktički znači smanjiti površinu za produkciju. II Pod šikarama razumijevamo degradirane oblike panjača sastavljene od grmoliko oblikovanih vrsta drveća uz jaču ili slabiju primjesu grmlja. Iz te definicije slijedi da su šikare d«?gradacijski oblik visoke šume. Slično tumačenje navodi »British Commonwealth Forestry Terminology« (London 1953.), gdje za panjače kaže: »Pod sitnom šumom (panjačom) trebalo bi razumjeti sastojine koju tvore izdanci, nastali iz proventivnih ili adventivnih pupova posječenih ili drukčije uništenih stabala (11). Šikare moramo razlikovati od šibljaka (1, 19). Pod tim pojmom razumijevamo šikarama morfološki slične tvorevine od vrsta grmlja koje ne mogu poprimiti oblik stabla kao: Crataegus transalpina, Paliurus aculeatus, Prunus spinosa, Spartium junceum, Rosmarinus officinalis, Cotinus coggygria, Rhus coriaria itd. Razlika između šibljaka i šikare je u tom što šikare možemo meliorativnim zahvatima uspješno privesti u viši gospodarski oblik, dok šibljak ne možemo tim putem poboljšati već moramo izvršiti konverziju. Prema B er to vic u (6) na području Krša Jugoslavije rasprostranjena su od mora prema planinama ove klimatogene zajednice: Orneto-Quercetum ilicis H-ić, Carpinetum orientalis croaticum H-ić, Seslerieto-Ostryetum Horv. et H-ić, a fragmentarno Querceto-Carpinetum submediterraneum Wraber, Querceto- Carpinetum Croaticum Horv., Quercetum confertaecerris Rudski, a zatim dolaze Fagetum croaticum seslerietosum Horv., Fagetum croaticum montanum Horv., Fagetum croaticum abietetosum Horv., Fagetum croaticum subalpinum Horv., Pinetum Helćreichii Horv., Pinetum mughi croaticum Horv. i planinske rudine iz sveze Sesleriaetalia. Rasprostranjenost tih zajednica vidljiva je na karti. Iz te karte uočljivo je da najveća područja rasprostranjenosti imaju zajednice Carpinetum orientalis croaticum H-ić te Seslerieto-Ostryetum H-ić. Te dvije zajednice sačinjavaju pretežni dio šikara na litoralnom dijelu Krša i u njegovu zaleđu. Zbog toga ćemo se podrobnije pozabaviti njihovim sastavom. Prema I. Horvat u (13, 14), šikare Carpinetum orientalis croaticum nalazimo u Istri, na Krku, Cresu te u kopnenom krškom području Hrvatske, Hercegovine i dijelu Crne Gore. One su odraz specifičnih ekoloških prilika. Velike suše i topline u ljetnim mjesecima uvjetuju izrazito kserofilni značaj njenih elemenata a studen zimi isključuje mogućnost opstanka najvećeg dijela zimzelenog drveća. U toj zajednici nalazimo ove elemente: Carpinus orientalis, Acer monspessulanum, Quercus cerris, Q. lanuginosa, Celtis australis, Pistacia terebinthus, Colutea arborescens, Petteria ramentacea, Prunus mahaleb, Acer campestre, Paliurus aculeatus, Coronilla emeroides, Juniperus oxycedrus, Crataegus transalpina, Cornus sanguinea, Ruscus aculeatus, Asparagus acutifolius, Heleborus multifidus, Sesleria autumnalis, Tamus communis i dr. Te šikare dolaze na primorskim padinama Krša do 500 m n/v a iznimno na jugu do 900 m n/v. Šikare su uslijed antropozoogenih utjecaja često prorijeđene a na mnogim mjestima nestale su pojedine vrste. Šikare zajednice Seslerio-Ostryetum Horv. i H-ić nadovezuju se na donjoj granici rasprostranjenja na šikare bijelog graba a na gornjoj granici na pri |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 23 <-- 23 --> PDF |
morsku bukvu. Takve šikare nalazimo na kamenitim vapnenim terenima s plitkim tlom gdje pojedino drveće može dostići visinu i do 20 m. U toj zajednici od drveća i ostalog rašća dolaze: Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Quercus lanuginosa, Q. cerris, Acer monspessulanum, Sorbus aria, Sorbus torminalis, Coronilla emeroides, Cotinus coggygria, Prunus mahaleb, Juniperus oxycedrus, Cornus mas, Crataegus transalpina, Prunus spinosa, Asparagus tenuifolius, Aristolochia pallida, Mercurialis ovata, Trifolium rubens, Inula spiracifolia, Dorycnium germanicum, Sesleria autumnalis, Tamus communis i dr. Pomenute cenoze su danas pretvorene u razbijene komplekse šikara koje daju tipičnu sliku krškog pejzaža. Njegovu karakteristiku uočio je već G eschwin d (10) koji ih je nazvao »Die Laubholzkrüppelwaldresten« čime je označio njihov morfološki izgled. Kako je matična podloga pretežnog dijela područja šikara crnog i bijelog graba vapnena ili dolomitna to ih najviše nalazimo na skeletnim i skeletoidnim tlima rendzina i smeđe karbonatnim tlima. Šikare bijelog graba nalazimo u manjoj mjeri na crvenicama a šikare crnog graba možemo naći i na planinskim crnicama. Općenito možemo kazati da te šikare crnog i bijelog graba dolaze uglavnom na plitkim tlima izloženim eroziji. Klimatski odnosi su dosta nepovoljni jer se prosječna godišnja temperatura kreće od 9—14° C. Godišnje oborine iznose preko 1.000 mm većim dijelom van vegetacijskog perioda. Te prilike stvaraju nepovoljne uvjete za bujniji rast. K tome dolazi utjecaj vjetra i ostalih abiotskih faktora što potencira borbu za opstanak. To je razlog da drvenastu vegetaciju sačinjavaju najotporniji elementi. Ti elementi su gotovo potpuno izgubili nekadašnji vid šume, pa neki smatraju da su oni od iskona takvi i da trebaju ostati u takvom obliku, iako očuvani ostaci gajeva, naročito oni na području Kvarnerskog primorja gdje se vrši silvo-pastoralni način gospodarenja ukazuje obratno. III Pregledom literature vidimo da Patak y (20) šikare dijeli na: — tipične i odrasle šikare — šikaraste niske šume i na — šibljake. Prema toj klasifikaciji tipičnim šikarama smatra takve kod kojih prosječna visina ne prelazi 1 m. Pod odraslom šikarom smatra šikare kojima se visina kreće između 2—4 m. Šikarastim niskim šumama smatra takve šikaraste oblike koji su po svom sastavu i kvaliteti slične šikarama, ali su zbog smanjenog utjecaja biotskih faktora razvili formu stabalaca sa izrazitom krošnjom i deblom. Te panjače su lošeg uzrasta, kvalitetno slične šikarama, ali su zbog odumiranja ili čišćenja izbojaka izgubile svoj grmoliki oblik. Prosječna im je visina iznad 4 m, a promjer stabalaca oko 4 cm, pa i više. To su u stvari zastarčene šikare slabije regenerativne moći. Š a f a r (25) svojim klasifikacijom šikare dijeli na: 1. Degradirane šikare — visina 0,5—1 m, prosječno sklop ne postoji (1—2), izbojna snaga mala zbog velike starosti panjeva i veoma degradiranog tla, drveće je posve grmoliko deformirano, ponegdje prevladavaju grmaste vrste dendroflore; nema značajke šumskih sastojina; pašnjak. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 24 <-- 24 --> PDF |
2. Otvorena šikara — visine prosječno do 2 m, sklop manji od 3, izbojna snaga se održava, prevladava grmoliko drveće autohtone dendroflore; prelazna forma pašnjaka — šume . 3. Sačuvana šikara — visina oko 3 m, sklop 3—4, izbojna snaga dobra, prevladavaju polustabla autohtonog drveća; ima značajke šume. 4. Zatvorena niska šuma — sklop 4—5, prevladavaju stabla. 5. Zrela niska šuma — izbojna snaga slaba. Detaljna karakterizacija tih tipova treba da ima u vidu ovo: — mogućnost prevođenja u šumu ili pašnjak; — stanište u vezi s njim ekološki uvjetovan i biološki potreban a ekonomski koristan omjer smjese; — struktura sklopa i obrasta s naročitim obzirom na održavanje pojedinih vrsta drveća; — kvalitet stabala; — energija prirašćivanja i zdravstveno stanje. Primorske niske šume u stvari odrasle šikare Regen t (23) je klasificirao ovako: — niska šuma (gdjegdje u vidu šikare); — niska šuma sa pričuvcima (medunca, kitnjaka, cera itd.); — niska šuma visokog uzrasta (najčešće s meduncem ponešto cerom, maklenom, crnim jasenom i dr.). Kolakovi ć (17) je klasificirao hercegovačke šikare na: — šikare, obrasle šibljem ili makijskim elementima; — prave (tipične) šikare, obrasle zakržljalom šumskom vegetacijom; — odrasle šikare ili šikaraste šume. On smatra da je kvalitetan, dobar i lijep uzrast izdanaka osnov po kojem treba ocjenjivati sve izdanačke šume. Iz ovih klasifikacija je očigledno da ne postoji jedinstveno gledište za šikare osim donekle njihove visine, koju nekoliko autora uzima kao mjerilo. Ostali elementi ili su samo uzgredice spomenuti ili se o njima uopće ne govori. Najpotpunija je klasifikacija po Š afa r u (24) koji osim visine uzima u obzir stanje tla ,sklop, izbojnu snagu panjeva i habitus grmlja. Smatramo da ta klasifikacija uz konzekventno provođenje potpuno odgovara a mogla bi se eventualno nadopuniti pojmom »pokrovnosti «(15). Pokrovnost je fitocenološki pojam, koji pokazuje koliki je dio površine obrasao prizemnim rašćem, grmljem, kategorije šibljaka i drvećem grmolikog oblika te drvećem iz sjemenjaka. Izražava se za svaki sloj rašća brojkom od 0,0—1,0 npr. prizemno rašće 0,8, grmlje 0,3, grmoliko drveće 0,7, stabalca 0,1. Tako upotpunjena klasifikacija dala bi jasniju predodžbu o tipu šikare. Izbojna snaga je biološko svojstvo nekih vrsta listača, da tjeraju nestale nadzemne dijelove iz korijena, žilišta ili na preostalom dijelu debla te da formiraju nove nadzemne dijelove. Za tu pojavu je osim biološkog svojstva drveća važna toplina i insolacija. Izbojnu snagu posjeduje gotovo većina naših listača, a od četinjača tisa. Regeneracija se temelji na činjenici, da te vrste stvaraju nadzemne dijelove iz proventivnih ili adventivnih pupova. Proventivni pupovi se nalaze trajno na pojedinom dijelu stabla a ostaju u većini u stanju mirovanja zbog štednje hranjive materije. Po postanku to su pupovi egzogenog porijekla tj. pojavljuju se samo na nadzemnom dijelu stabla najčešće na pridanku sve do korijenovog vrata (žili |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 25 <-- 25 --> PDF |
šta) gdje korijen prelazi u deblo. Zahvaljujući veznom tkivu oni su čvrsto povezani sa panjem, žilištem ili deblom. Adventivni pupovi stvaraju se samo u slučaju potrebe a razvijaju se na svakom dijelu debla. Oni su endogenog karaktera a nastaju između xilema i floema. Oni se razvijaju iz živih, većinom parenhimskih stanica koje se u slučaju nužde počinju razmnožavati i dijeliti. Pored ovog načina mogu nastati iz kalusa, koji formira kambijalni sloj na presjeku nakon sječe. Zbog toga ih zovemo »nadošlim pupovima«. Najčešće dolaze na pridanku stabla, ali se za razliku od proventivnih puopva stvaraju i na postranim žilama korijena, gdje nema nikada proventivnih pupova. Izbojci iz adventivnih pupova slabo su pričvršćeni uz matični dio stabla i lako se odvaljuju (3). Izbojcima iz panja nazivaju se prema uobičajenoj terminologiji, svi izbojci, koji su izrasli na žilištu bez obzira da li su nastali iz proventivnih ili adventivnih pupova. Izdancima iz žila nazivamo takve koji su nastali iz adventivnih pupova na korijenu. Vrste drveća koje dolaze na Kršu možemo s obzirom na jačinu izbojne snage poredati ovako: Quercus lanuginosa, Q. cerris, Q. conferta, Acer campestre, Fraxinus ornus, Carpinus orientalis, Acer monspessulanum, Populus tremula, Ostrya carpinifolia, Acer tataricum, Pirus amygdaliformis, Tilia platyphyüos, Olea oleaster, Ceratonia siliqua, Laurus nobilis, Fagus silvatica (5, 19). Nabrojit ćemo i neke vrste grmlja koje također posjeduju izbojnu snagu a to je interesantno ne samo zbog zaštite tla već i za djelomičnu reprodukciju stočne hrane. Po izbojnoj snazi one se redaju otprilike ovako: Paliurus aculeatus, Colutea arborescens, Prunus mahaleb, Cytisus laburnum, Petteria ramentacea itd. Izbojna snaga opada sa starošću panja. Poznata je činjenica da stari panjevi imaju sve slabiju izbojnu snagu dok je konačno ne izgube. Tako npr, pokazuju veoma slabu izbojnu snagu šikare medunca iznad Karlobaga na W-ekspoziciji iznad 500 m n/v na granici bijelog graba, na jako skeletnom tlu, koje su još za vrijeme Vojne krajine bile stavljene na panj. One su tada potjerale, ali su se stalno sušile i propadale Pred drugi svjetski rat one su bile jako prorijeđene uslijed sušenja. Očito da su ti panjevi, bili prestari da bi mogli osigurati obnovu. Ne smije se ispustiti iz vida da je održanje izbojne snage ovisno i o stanju tla. Što je tlo bolje to veća može biti starost panjeva pa da meliorativni zahvati budu još uvijek uspješni. Nažalost do sada nisu vršena istraživanja u tom pravcu, pa se operativa služi okularnom ocjenom ili, u najboljem slučaju, pokusnim zahvatima u cilju da ustanovi reagiranje panjeva. Općenito se može kazati da su izbojci, zbog rezervne hrane u korijenu, u prvim godinama bujnog rasta. Izvršena mjerenja u području šikara crnog graba s meduncem koja je regenerirana resurekcijskom sječom u branjevini Šator— Veliki Vrh (5 )dala je ove podatke starost g: 3 6 9 12 15 18 21 25 visina m: 1,7 2,5 3,7 4,3 6,1 7,4 9,6 10,3 Godišnji visinski prirast kreće se u pojedinim vremenskim intervalima ovako: od 0—3 g. — 0,56 m, 3—6 g. — 0,26 m, 6—9 g. — 0,4 m, 9—12 g. — 0,20 m, 12—15 g. — 0,60 m, 15—18 g. — 0,43 m, 18—21 g. — 0,73 m, 21—25 g. — 0,21 m. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Razmatranjem tih podataka konstatiramo da mjerenja od 0—3 g. ne daju tačnu sliku. Bolju sliku dao bi tekući godišnji prirast, jer je poznato da su izbojci prvih godina najjači. Ipak nam gornje brojke daju uvid u dinamiku visinskog prirasta do starosti od 25 g. Opaža se stagnacija prirasta od 9. do 12. godine vjerojatno je to vrijeme kada je organizam podzemnim i nadzemnim dijelovima došao u ravnotežu. Iza toga imamo kulminaciju u 21. godini kada je niska šuma vjerojatno postigla fiziološku zrelost, ukoliko ne postoji još jedna kulminacija visinskog prirasta za koji ne znamo jer nemamo opažanja. Ukoliko je sastojina s ozbirom na prirast doživjela svoju zrelost pa se koristi u toj dobi, postavlja se pitanje kako dugo se mogu s obzirom na vitalnost panjeva i korijena provoditi takve sječe. U tom pogledu nemamo podataka sa krškog područja. Općenito možemo kazati da neprekidna sječa dovodi do iscrpljivanja korijenja i van Krša gdje je dobro tlo. U krškim krajevima zbog skeletoidnosti tla dolazi do sušenja panjeva što ima za posljedicu potpuno obesumljavanje površine gdje se nema više šta sjeći već se u bivše šikare odlazi krampom umjesto sjekirom da bi se iskopali mrtvi panjevi i korijenje (slučaj u području okoline Šibenika). Degeneracija izbojne snage tumačena je kao posljedica iscrpljenja hrane u rizosferi. Poznato je da korijen razvija sisalice na mjestu gdje je tlo hranjivo premda je rast korijena ograničen. Danas se slabljenje prodiranja korijena tumači kao biološka pojava smanjenja njegove regeneracijske sposobnosti. Npr. bagrem posječen u 20. godini starosti ima u drugoj generaciji kao izdaničke šume panj star 40 godina. Taj panj treba da vrši jednako virulentno funkcije kao i nadzemni dio stabla koji je polovinu mlađi. Budući da se korijen ne može kao ni ostali organi neprestano obnavljati dolazi do zaostajanja funkcije podzemnih a potom i nadzemnih dijelova. Posljedica je da korijen crpi hranu na mjestu gdje ju je već iscrpio jer nije više u stanju da osvaja nove prostore. Poznato je da krške šikare postoje stoljećima i da su tokom cijelog tog vremena bile izvrgnute oštećivanju i devastiranju. Logički se nameće pitanje da li su takve šikare sposobne za regeneraciju. Pri tome su važna dva momenta. To su prvenstveno ekološke prilike. U krškim krajevima su temperature i insolacija znatno jačeg intenziteta nego na kontinentu što znatno utječe na virulentnost panjeva. S druge strane ne smijemo isnustiti iz vida da su uništavanjem nekadašnje šume neotporni elementi istrebljeni, da su ostale najrezistentnije vrste odnosno one koje imaju jaku izbojnu snagu koja danas omogućuje regeneraciju. To su potvrdila istraživanja na Kozjaku kod Splita (12). Zatim je važno stanje tla. Na mjestima gdje je tlo dobro i ostali uvjeti povoljni, siguran je opstanak regenerirane šikare. Dok se ne izvrše istraživanja o uzajamnom utjecaju meliorativnih zahvata i starosti šikare, treba oprezno pristupiti meliorativnim zahvatima. Neprilika je što ni u jednoj šikari nije ustanovljena starost panjeva, a u najvećem dijelu šikara ni starost nadzemnih dijelova. Veoma malo podataka postoji o drvnoj masi šikara. U posljednje vriieme objavljeni su neki taksacijski podaci za šikare u gospodarskoi jedinici Nin— Kozino, šumarije Zadar (7) u području Carpinetum orientalis H-ić, i to: — šikara u odjelu I 10 b označena je kao niska šuma sastava: medunac 0.7 visine 2 m; cer 0,2 visine 3 m; jasen 0,1 visine 1,5 m: starost 6 g. obrast 0,7; sklop 0,8 s ukupnom drvnom masom 7,44 m3/ha; poprečni prirast je utvrđen sa 1,24 m3/ha; |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— niska šuma šikara (degradirana brstom) u odjelu II 11 a sastava: medunac 0,9 visina 1 m; cer i ostale vrste 0,1 visine 3 m; obrast 0,5; ukupna drvna masa 5,34 m´Vha; poprečni prirast 0,89 m´Vha; — degradirana šikara u odjelu III 63 ima sastav: smrika 0,8 ;somina 0,2; srednja visina 1 m; obrast 0,5; starost 13 godina. Ukupna drvna masa 6,85 nvV´ha; poprečni prirast 0,527 m´Vha. Dendrometrijski podaci dobiveni su ksilometriranjem i vaganjem. Iznenađuje da je iskazan obrast jer nije jasno što je uzimano za normalnu drvnu masu. Zatim što je iskazana drvna masa u pr. metrima jer je veoma malen faktor pretvorbe. Bez obzira na te primjedbe podaci su veoma interesantni i prvi te vrste. Prednji podaci pokazuju da su površine tog područja obrasle neznatnom i bezvrijednom drvnom masom koja parcijalno pokriva terene te je nužno provesti melioracijske mjere. IV Prije nego pristupimo meliorativnim zahvatima treba razmotriti stanje tla, ekspoziciju, inklinaciju, elevaciju te vitalnost panjeva za regeneraciju. Stanje tla ima temeljno značenje. Ovdje mislimo na njegovu dubinu i sastav. Ukoliko je tlo skeletoidno i razmjerno duboko, možemo ga smatrati dobrim i podesnim da se na njemu vrše meliorativni zahvati naročito resurekcijska sječa. Na plitkim tlima je svaki posao resurekcijskih zahvata beskoristan. Ekspozicija igra važnu ulogu, jer utječe na nekoliko drugih faktora kao: insolaciju, djelovanje vjetra itd. Za melioraciju su najpovoljnije N i NE ekspozicije, a najnepovoljnije su W i S ekspozicije zbog snažne insolacije i isušivanja tla. Inklinacija bitno utječe na melioracijske zahvate. Strme strane kod kojih postoji mogućnost obrušavanja materijala treba oprezno uzimati u obradu a u redoslijedu radova odrediti im pravo mjesto. Elevacija je važna s obzirom na vrijeme zahvata. U većim nadmorskim visinama zahvati mogu kasnije početi nego bliže moru zbog razlike u temperaturama. Uostalom elevacija i inklinacija smatra se važnom pri zahvatima jer o njima ovisi vrijeme pristupanja i način provođenja zahvata. Kad je pregledom (eventualno analizom) utvrđeno da stanje tla dopušta meliorativne zahvate, ispituje se vitalna sposobnost panjeva za reprodukciju. To se najbolje utvrdi na izabranoj površini, koja daje prosječnu sliku šikare. Takva površina se uzima kao ogledna i na njoj se izvrše svi radovi npr. resurekcijska sječa, čišćenje, pošumljivanje i ostale mjere. Ukoliko posječeni panj evi dobro reagiraju tada se pristupa zahvatu, na čitavoj površini. Melioraciju provodimo na tri načina: resurekcijskom sječom, direktnom konverzijom i indirektnom (gospodarskom) konverzijom odnosno rekonstrukcijom (27). Resurekcijska sječa je poznati način obnavljanja šikara. Svrha joj je da odstrani zakržljale i oštećene izbojke i omogući tjeranje boljih izbojaka. Kod toga se ne ispušta iz vida vrsta drveća, visina panja kao i visina na kojoj treba sjeći i zakržljale izbojke odstranjivati, način kako će se izvršiti, vrijeme sječe i alat koji će se upotrijebiti. Sve vrste drveća ne stvaraju pupove u istoj visini od tla. Iako se oni stvaraju na žilištu ipak to žilište ne formira pupove kod svih vrsta drveća na jednakoj visini od tla. Dok se kod medunca recimo nalazi na visini 3—5 cm od tla kod crnog jasena na visini od 5—8 cm, a kod bukve je veoma nisko itd. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Najpovoljnija visina panja na koju treba sjeći nije u krškom području istraživana već se provodi prema praktičkim iskustvima što ostaje neodređeno jer se zbog kamenitosti terena siječe što bliže tlu. Sječu šikara provodimo s obzirom na najbrojniju vrstu drveća i prema njoj određujemo visinu panjeva. Međutim, skeletnost terena otežava da sječu vršimo na određenoj visini već nastojimo sjeći što bliže tlu, kako bi izazvali tjeranje izbojaka iz preventivnih pupova na žilištu. Različito se ocjenjuje koje izbojke treba posjeći. Najčešće se posijeku svi izbojci. To može biti dobro u razbijenim šikarama, gdje prevladavaju oblici »čungara«, grmova piramidalnog oblika, gdje grmovi zbog samoodržanja poprimaju takav oblik a u samoobrani postaju oštri i bodljikavi. To su većinom »degradirane i otvorene šikare«. Nasprot tome drugi se postupak primjenjuje u sačuvanoj šikari. Ovdje se postupa tako da se najprije obilježe izbojci koji po svojem kvalitetu (razvijenim debalcima i krošnjicama) pokazuju da se mogu dalje razvijati. U takvim šikarama nastojimo da ti izbojci prethodno obilježeni ostanu jednoliko raspoređeni po površini. Potom se svi neobilježeni izbojci posijeku. Tim postupkom postizavamo da na površini ostaju stabalca koja će rađati sjemenom i kasnije omogućiti eventualno prirodno naplođenje, a u budućnosti pretvorbu niske šume u viši gospodarski oblik. Resurekcijska sječa provodi se u šikarama crnog i bijelog graba u vrijeme vegetacijskog mirovanja. To zbog toga, jer je rezervna hrana po opadanju lišća koncentrirana u korijenu. Kada vegetacija počinje raditi organizam iskorišćuje nagomilanu hranu za stvaranje posječenih nadzemnih dijelova. Najnepovoljnije vrijeme za sječu su mjeseci maj i juni za bijeli grab te juni, juli i august za crni grab i medunac (19). Panjevi tjeraju i u ovo vrijeme i neće uginuti, ipak unutar vremena kada se može sjeći postoji optimalni interval tj. u vrijeme vegetacijskog mirovanja neposredno prije pupanja. Novi izbojci najjače tjeraju prvih godina jer imaju sistem korijenja sa nagomialnom rezervnom hranom. Pošto nadzemni dijelovi nisu u korelaciji sa korijenjem koje je bilo formirano s obzirom na ravnotežu sa bivšim nadzemnim dijelovima grmlja, to podzemni dijelovi nastoje da se sječom stvorena poremećenja uravnoteže. To se kod biljke zbiva na dva načina: tjeranjem velikog broja izbojaka sa velikim lišćem prvih godina i postepnim odumiranjem korijena te stvaranjem novog korijenja. Novo korijenje formira se vremenom prema nastalo] krošnji zbog čega dolazi do zastoja u visinskom prirastu. Stagnacija traje dok se ponovno ne uspostavi ravnoteža između krošnje i korijena. Po resurekcijskoj sječi rasipava se snaga bujnim rastom izbojaka, pa je nužno da se ona koncentrira na one izbojke, koje želimo zadržati i uzgojiti. Tamo gdje je resurekcijska sječa izvršena a ostavljeni su najljepši izbojci, čišćenje se naknadno vrši ostranjivanjem suvišnih izbojaka. Nasuprot tamo gdje je izvršena potpuna sječa svih grmova, kasnija čišćenja poprimaju vid stručnog zahvata koji treba vršiti sa mnogo opreza. U tom slučaju se na panjevima odabiru 3—4 izbojka prostorno raspoređena, koji su uspravni, neozlijeđeni, s dobro razvijenom krošnjicom, normalnog rasta, ravni i izbijaju iz panja što bliže tlu. Takve izbojke ostavljamo za buduću nisku šumu, a svi ostali se uklanjaju. Prirodno je da pri tome moramo voditi brigu o stanju tla. Ukoliko bi odstranjenjem izbojaka tlo bilo izvrgnuto insolaciji i opasnosti od erozije mora se ostaviti i loše izbojke, dok se stabalca ne sklope. U slijedećim zahvatima |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 29 <-- 29 --> PDF |
odstranjuju se nepoželjni izbojci. Pri ovim radovima važi pravilo da zahvate treba vršiti češće i umjereno. Budući da u šikarama često nalazimo i mnogo grmlja to treba rješavati i brojnost njihove zastupljenosti. Brojnost grmlja je redovno posljedica devastacije sastojine. Prema jačem stepenu devastacije redovno se pojačava prisutnost grmlja. Pridolazak grmlja je prirodan proces udruživanja vrsta. Redovna je pojava, da je to obiljnije učešće grmlja što više svijetla ulazi u fitocenozu. Međutim, grmlje štiti tlo zbog toga kod zahvata u taj sloj moramo paziti da ne ogolimo teren. Ukoliko je tlo dobro zaštićeno vrstama drveća a grmlje smeta razvoju drveća, grmlje će se u potrebnoj mjeri odstraniti. Prema konkretnim prilikama ocjenjuje zahvat stručnjak koji treba lično rukovoditi izvođenjem tih radova. Poslije prvog čišćenja, redovno nakon 4—5 godina, potrebno je vratiti se na iste površine i odstraniti nepotrebno da bi se stvorili uvjeti za razvoj mlade sastojine. Resurekcijsku sječu vršimo sjekirom, kosirom i resurekcijskim škarama. Upotreba tih alata je poznata. Spomenut ćemo da alat treba biti dobro naoštren kako bi odsijecanje ostavljalo gladak prerez. Presjek treba da je skošen na jednu ili dvije vode, da se oborine što brže slijevaju s glatkog presjeka panja i tako spriječi njegovo zakisavanje i truljenje. U krškim predjelima se zbog skeletnosti tla alat brzo tupi. Zato je kod primjene sjekire pogrešno panjeve razbijati ušicom umjesto da se glatko oštricom presijeku. Razbijanje panjeva je i štetno. Kod starih i trulih panjeva posao se tim načinom brže odvija no ne dobiva se glatki prerez pa je truljenju dalje otvoren put. Zato je potrebno da se trulost odstrani bez razbijanja pri čemu čuvamo zdravi dio panja koji oštro presiječemo a rez zagladimo. Gladak rez nema svrhe tjeranje adventivnih pupova, jer treba izbojke dobiti iz proventivnih pupova. Zbog toga glatki rez nema u pravilu druge svrhe nego da spriječi truljenje panja. Resurekcijsku sječu ne vršimo na većim kompleksima odjednom na cijeloj površini a nije niti svejedno gdje počinjemo sjeći. Zbog djelovanja bure na izbojke oni rastu koso i polegnuto. Ona ih oštećuje međusobnim bičevanjem, lomljenjem i udarcima kamenja koje odnosi s tla, pa se sječa mora vršiti tako da omogućimo koliko-toliko nesmetani razvoj izbojaka. To postizavamo time što sječom počinjemo u pravcu suprotnom od djelovanja vladajućeg vjetra i da je obavljamo u prugama širine 5—8 m. Među prugama ostavljamo kulise od stare šikare koja štiti mlade izbojke na posječenim prugama. Kulise siječemo nakon 2—5 godina kada su izbojci na posječenim prugama dobro odrvenili. Za rekurekcijsku sječu odabiremo u prvom redu sjeverne i sjeveroistočne ekspozicije jer vladaju povoljnije ekološke prilike. Pod direktnom konverzijom razumijevamo način melioracije gdje odstranjujemo svu postojeću vegetaciju i na njezino mjesto unosimo nove vrste, najčešće četinjače a rjeđe listače. Tu metodu primjenjujemo na terenima gdje je tlo jače erodirano i izvrgnuto jačoj insolaciji. Panjevi su zastarjeli i deformirani neurednom sječom, izbojci zakržljali, a počinju prevladavati grmolike vrste a šikara je razbijena. Pošto u takvoj šikari ne možemo očekivati da bi resurekcijska sječa dala uspješne rezultate pristupamo njenoj likvidaciji. U krškim predjelima zbog ekoloških faktora ne pristupamo sječi odjednom već se najprije izvrši pošumljavanje sa 4000—6000 sadnica po ha metodom, koja najbolje osigurava uspjeh. Nakon 2—3 godine, kada je pošumljivanje uspješno završeno pristupamo likvidaciji šikare tako da se izbojci prevrše u maju ili junu. Naravno, nećemo posjeći grmlje koje služi kao prizemna etaža ukoliko ne |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 30 <-- 30 --> PDF |
smeta razvoju biljaka. Uopće odstranjivanje šikara ne smije biti radikalno već prema prilikama i sukcesivno. Indirektna, gospodarska konverzija ili rekonstrukcija smatra se takva melioracija kod koje zadržavamo sve ili pretežni dio autohtonih drvnih elemenata, a samo negdje unosimo druge vrste, prvenstveno četinjače. Introdukcija stranih vrsta ovisna je o stanju šikare. Ukoliko je tlo dobro, panjevi zdravi s usčuvanom izbojnom snagom, a izbojci snažni, tada pristupamo rekonstrukciji time, da stavimo na čep dio drvenaste vegetacije. U tom slučaju vršimo djelomičnu resurekcijsku sječu kod koje ostavljamo najljepša stabalca, te unosimo na čistine druge vrste. Najbolje je biljke unositi u grupama jer će tako nastati grupimična smjesa. Tamo gdje to nije moguće unosimo vrste pojedinačno uz pravovremeno uklanjanje zaštite. Naravno, u tom slučaju se ostavlja ono što može pružiti zaštitu mladim biljkama. Najbolji je postupak da se unutar grmlja unose sadnice koje će se nakon jedne do pet godina osloboditi tj. kad se vidi uspjeh unošenja. Izbor vrsta je od neobične važnosti za uspjeh rekonstrukcije. Tu treba da putokaz daju prethodna fitocenološka istraživanja. Važnost fitocenologije u šumarstvu i njenu primjenu, mogu prema riječima pok. prof, dr I. Horvata dati samo šumarski stručnjaci pravilnim izvlačenjem zaključaka iz analize konkretnih snimaka. Dok fitocenologija daje odgovor kako se formira i živi postojeća zajednica, dotle ne daje izravan odgovor koje bismo vrste drveća mogli unositi. To je pitanje na koje bi trebao odgovoriti šumarski stručnjak na temelju poznavanja bioloških svojstava vrsta drveća. Danas je to mnogo lakše nego ranije jer je u toku jednog stoljeća uneseno na Krš mnogo vrsta, pa se možemo poslužiti stečenim iskustvima pri donošenju odluke. Prema izloženom za konverziju i rekonstrukciju šikara u tom području daje se prednost ovim vrstama: U najtoplijoj zoni: Pinus halepensis Mili., Pinus brutia Ten., Pinus corsicana Sehn., Pinus nigra var. Pallassiana Asch., Pinus dalmatica visiani, Cupressus sempervirens L., Cupressus arisonica Greene, Abies cephalonica Loud., Abies pinsapo Boiss, Cedrus atlantica Man., a na svježim tlima Libocedrus decurrens Toor., i Cedrus deodara Laws. Na skeletnim (lošim) tlima: Abies cephalonica Loud., Abies pinsapo Boiss., Abies sicilica Carr., Abies concolor Lindl., Cedrus atlantica Man., a na boljim terenima Cedrus deodara Laws., Pinus nigra Arn., Pinus nigra var. Villetta Barea. Na lošim staništima izloženim buri pa i na kiselim tlima: Cupressus arizonica Greene. Na svježim dubokim tlima: Libocedrus decurrens Torr., Cedrus deodara Laws, Ulmus campestria L. Na svježim dubokim tlima i sunčanim stranama: Juglans nigra L., Juglans regia L., Quercus cerris L., Robinia pseudoaceacia L., Populus nigra L., Populus canadensis Moench., Acer pseudoplatanus L., Platanus orientalis L., Platanus oceidentalis L., Fraxinus oxycarpa W. (na silikatima), Quercus borealis Michx., (silikatna kisela tla), Castanea sativa Mili. (na crvenicama i silikatnim tlima). Na višim položajima, na svježim staništima gdje je tlo duboko, velika zračna vlaga i gdje je zaklonjeno od bure dolazi: Pseudotsuga taxifolia Britt., Pseudotsuga taxifolia var. glauca Asch., Pseudotsuga douglasii Carr. Na položajima iznad 600 m n/v unosimo: Larix europea, Picea excelsa i Abies alba. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Na granici zajednice crnog graba i zajednice bijelog graba koristimo Često iste elemente u jednoj i drugoj cenozi. Iz izloženoga vidimo da je za pomenute zajednice nabrojeno dovoljno vrsta kojima se može vršiti rekonstrukcija. Naravno da je upotreba pojedinih vrsta ovisna o geografskoj širini, reljefu, ekspoziciji, nadmorskoj visini, inklinaciji i stanju tla. Zbog toga su te vrste općenito nabrojane a da se nije podrobnije ulazilo koje će vrste ići u pojedinoj zajednici crnog odnosno bijelog graba. Smatramo da za svaki kompleks šikara treba najprije sastaviti plan melioracije koji treba obuhvatiti: cilj gospodarenja, način melioracije, vrste koje će se unositi i redoslijed meliorativnih zahvata. Ovim su općenito prikazane mjere koje su potrebne pri melioraciji crno i bijelo grabovih šikara. Smatramo potrebnim da se ubuduće osvrne i na druge tipove šikara, ukoliko već nisu razrađene. LITERATURA 1. Adamovi ć L.: Die Pflanzenwelt Dalmatiens, Leipzig, Verlag Dr. W. Klinkhardt, str. 110. 2. Adamovi ć L.: Führer durch die Natur der nördlichen Adria, Wien—Leipzig 1915, str. 40—42. 3. Ani ć M.: O izbojnoj snazi prikraćenih jasenovih biljaka, Glasnik za šumske pokuse, Zagreb 1948, str. 19—41. 4. Ani ć M.: Šumarska fitocenologija II dio, Zagreb 1961. 5. Baie n J.: Naš goli krš, Zagreb, 1931, str. 104—120. 6. Bertovi ć S.: Pflanzensociologische Kartierungen in Kroatien und anderen Teilen Jugoslawiens, Bericht über das Internationale Sympozion für vegetationskartierung, Weinheim 1963, str. 231—243. 7. Bičani ć B. i dr.: Šumarstvo Dalmacije (separat iz Zbornika inženjera i tehničara), Split 1958, str. 649—727. 8. Bur a D. i dr.: Krš Jugoslavije, Split 1957, knjiga 5 ,str. 68—73. 9. Bur a D.: Gospodarenje šumama i šumskim zemljištima, kraškim goletima na kršu Hrvatske, Krš Hrvatske, Split 1957, knjiga 2, str. 229—259. 10. Geschwin d A.: Die Technik der Wesselyschen Resurrektlonschiebe in den Laubholzkrüppelwaldresten des Karstens, Cbl. ges. Forstw. n. 7/8, Wien 1920, str. 93—218. 11. Glava č V.: Prilog definiciji niske šume i tumačenje njezina postanka u našoj zemlji, Šum. L. 11/12, 1962, str. 406^07. 12. H o r v a t A. i dr.: Istraživanja o regresiji i progresiji šumske vegetacije i tala na kršu, An. Inst. eksp. Šum. Zagreb 1955, str. 11. 12.a Horva t A.: Amelioration des taillis rabougris et des forest degradees en Yougoslavie, str. 9—14, Organisations des Nations Unies pour L´alimentaton et L´agriculture, Rome FAC (SOM) 62 (14) 10a 1962. 13. Horva t I.: Šumske zajednice Jugoslavije, Šum. enciklopedija II, Zagreb, str. 560—590. 14. H or v a t I.: Vegetacija planina zapadne Hrvatske, Zagreb 1962, JAZU, Acta biol. II, knj. 30, str. 5—17 i 114—118. 15. Horvati ć S.: Vegetacijska karta otoka Paga s općim pregledom vegetacijskih jedinica Hrvatskog primorja, Zagreb 1963, JAZU, Acta biol. IV, knj. 33, str. 104—107. 16. Horvati ć S.: Tipološko raščlanjenje primorske vegetacije gariga i borovih šuma, Inst. šum. lov. istraživanja Zagreb 1958, str. 51—60. 17. Kolakovi ć R.: Šikare na hercegovačkom kršu, Nar. Šumar 5/6, 1955, str. 215—233. 18. Markgra f F.: Eine neue Höhenstufenkarte der vegetation Albanies, Bericht über das Geobotanische Forschungsinstitut Rubel in Zürich für das Jahr 1948. Zürich 1949, str. 109—119. 19. N i k o 1 o v s k i T.: Poboljšanje stanja šuma malih masa, Razvoj šumarstva i drvne industrije 1945—1956, Beograd 1958, str. 105—119. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 32 <-- 32 --> PDF |
20. Patak y Lj.: Melioracija šikara i drugih oblika degadiranih niskih šuma, Sarajevo 1958, str. 1—75. 21. Pelze r Z.: Melioracija degradiranih šuma hrasta medunca, šikara i kamenjara submediteranskog područja FNRJ (Referat za konferenciju FAO), str. 1—10 (rukopis). 22. Potoči ć Z.: Proizvodnja i potrebe drveta u NR Hrvatskoj kao elemenat šumsko- privredne politike, Zagreb 1955, str. 31 (rukopis disertacija). 23. Regen t B.: Gospodarenje u primorskim listopadnim šumama niskog uzgoja i njihova melioracija, Sum. List, 1958, str. 94—111. 24. * * Statistički godišnjak S. F. R. J. Beograd 1963, str. 389. 25. Šafa r J.: Osnovi gospodarenja u odraslim šikarama i niskim šumama, Šum. Pregled 4, 1955, str. 3—25. 26. Škre b S. i dr.: Klimatski značaj i klimatska razdioba Hrvatske, Zemljopis Hrvatske I, Zagreb 1942, str. 268—283. 27. Wessel y J.: Karstgebiet Militär — Kroatiens und seine Rettung, Zagreb 1876. Str. 35, 118, 282—356. 28. Zian i P.: Gospodarenje sa sitnim šumama, pašnjacima na području Like i njihova rekonstrukcija u proizvodne uzgojne oblike, Obavijesti Inst. šum. lov. Istr., Zagreb 1959, br. 9, str. 22—41. IMPROVEMENT OF SCRUBWOODS IN THE SUB-MEDITERRANEAN KARST AREA Summary The author reports on the extension of scrubwoods in the sub-Mediterranean Karst area of the P. R. of Croatia. According to the data collected the scrubs occupy an area of 359.189 hectares. He discusses different data according to which this area varies. Whereafter he gives general comments as to the origin of scrubwoods and takes into consideration the sccial and economic conditions which during the centuries have brought the forest areas to the present state. He gives the definition of the scrub wood as representing a degraded form of coppice forest composed of stunted trees along with a larger or smaller admixture of shrubs. Then he also defines the concept of the »šibljak« (shiblyac), a formation morphohologically similar to scrubwood and which is composed of shrubs not capable of assuming a tree habit. Dealt with is the phytocoenological classification of scrub- woods on the territory of Yugoslavia by Ing. S. Bertović, according to whom the largest area in the Karst is occupied by scrubwoods belonging to the associations of Carpinus orientalis Lam. and Ostrya carpinifolia Scop. Then the conditions under which they are living are disccused. A morphological classification of scrubwoods according to various authors is presented. The function of adventitious and proventitious buds is commented upon. The author gives the order of tree species and shrubs in the Karst area in respect of their sprouting ability. He analyses the annual height increment in a regenerated 25-yearold scrubwood and establishes the occurrence of two increment maximums, i. e. the first at 3 years of age and the second between 18 and 21 years. He explains the first maximum by the stored reserve nutrients in the root when cutting back, and the second maximum by the establishment of the equilibrium between the above-ground and under-ground parts of the stem. He reports on the duration of the sprouting ability of roots in the Karst area, and makes attempts to explain through ecological conditions that these scrubs still continue to revive on that poor soil despite devastations which have taken place during the centuries. Presented are a number of data about the volumes of standing timber which were obtained by weighing and xylometering. Then the author explains the method of improvement by resurrection cutting, direct conversion and repair planting. He discusses especially the resurrection cutting which in fact is cutting-back. Mention is made of the necessary quality of the soil, and the aspects most favourable for the successful execution of resurrection cutting. The influences of elevation and |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 33 <-- 33 --> PDF |
slope on this mode of cutting are taken into consideration. The method of carrying out the felling and the tools by means of which it is executed are described. The author recommends the felling in 5—8 m. wide strips between which the devastated scrubwood is left, the latter being cut down when the scrubwood within the strips is grown-up. Then he discusses the treatments to be undertaken afterwards, such as the removal of excess sprouts, etc. He explains the concept of direct conversion in which — at the time when the sprouts are least capable of shooting forth — we cut down the whole scrubwood and outplant in its place other species, primarily conifers. During conversion a number of shrubs is often left over to protect the transplants or the soil. Later on these shrubs — if not employed as understorey — are cut down; 4000 to 6000 plants of other species per one hectare are introduced. In the repair plantings or in inprovement conversions we proceed so that in the scrubwood are cut down all devastated sprouts, and the best specimens exhibiting the habit of small stems left behind. Efforts are made that stems left behind remain distributed uniformly or in groups. Among these stems are introduced other species primarily in groups or singly in order to obtain a mixed stand. Mention is made of species which can be introduced into this region. Then the author states that for each complex of scrubwoods it is necessary to draw up a plan cf improvement to contain: the objective of management, the mode of improvement, the species to be introduced, and the order of improvement treatments. |