DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 68 <-- 68 --> PDF |
Bilo bi jednostrano tvrditi da ovakav stav prema zadacima koji su dati šumarstvu imaju samo šumska gospodarstva. Od ovakovog stava nije imuna ni uprava za poslove šumarstva, a niti nadgradnja šumske privrede, uključujući tu i komorske organizacije. Kao dokaz neka posluži i ovaj materijal koji je danas na raspravi pred vama, koga smo mi pripremili u dogovoru s vama, a koji je stidljiv po nekim pitanjima i često nedosljedan. No i takav kakav je, on će vjerojatno podstaći diskusiju i doprinijeti sagledavanju značaja pitanja koje stoji pred vama. Ako danas želimo da damo ocjenu integracionih kretanja u šumarstvu, onda se moramo podsjetiti što je u uvodnoj diskusiji o integraciji u privredi Hrvatske, krajem prošle godine, predloženo šumarstvu ove Republike. U toj diskusiji koja je bila veoma intenzivna u najvišim predstavničkim organima, zaključeno je da bi šumarstvo SFRJ trebalo okrupnjavati, organizirati ga u desetak snažnih gospodarstava koja bi bila u stanju da budu nosioci onakve razvojne politike o kakvoj je bilo riječi u početku. To zbog toga što samo ekonomski i kadrovski jaka organizacija može stvarati razvojne koncepcije i osigurati njihovo sprovođenje u život. Kao dokaz takvoj tvrdnji navodili smo rezultate koje je^ postigla postojeća organizacija šumarstva, a sa kojima nismo bili u potpunosti zadovoljni, jer smo smatrali da se može i mora učiniti više, tim prije što smo se složili da šumarstvox s preradom, treba da bude jedan od osnovnih razvojnih pravaca u narednom planskom razdoblju. Takvu koncepciju smo, bar koliko je meni poznato svi podržali i tvrdili da je to ono što predstavlja osnovni integracioni zahvat u ovoj oblasti. Mislili smo da je izneta osnovna argumentacija dovoljno uvjerljiva, a da će same organizacije, uz đruštvenopolitičku podršku koja je dana ovoj akciji i uz ekonomske prednosti koje integracija u šumarstvu nesumnjivo pruža, postati nosioci ovog progresa i integracije. Međutim, praksa nije potvrdila ovu pretpostavku. Analiza, dana u materijalu koji je pred vama, samo djelomično objašnjava uzroke ove, ako se smije tako reći, privredno-poslovne inertnosti. Na direktno postavljena pitanja zbog čega šumarstvo ne pokušava da unapredi svoje poslovanje udruživanjem sredstava, kadrova, zajedničkim razvojnim službama, zajedničkim nastupom u nizu mogućih akcija, odgovor se svodi na slijedeće: — potrebno je razraditi detaljnu dokumentaciju (na kojoj uzgred nitko ne radi, a često se smatra da to treba da uradi netko van tih organizacija), — šumarstvo je doživjelo-mnogo reorganizacija koje nisu puno koristile, — lokalne vlasti teže da zadrže postojeće organizacije zbog doprinosa i uticaja za privređivanje, a posebno, ako se na tom području nalazi još i neki prerađivački kapacitet, onda se na taj način osigurava njegovo snabdijevanje sirovinom itd. Bilo bi nerealno negirati u potpunosti ovu argumentaciju, ali bi još nerealnije bilo prihvatiti takvu argumentaciju kao sasvim osnovanu, jer bi to značilo negirati progres, tj. usvojiti stav da je ova privredna oblast doživjela svoj puni razmah i da je imuna i nezavisna od svih zbivanja u ostaloj privredi koja se udružuje i povezuje, dakle integrira, u granama daleko širim od republičkih, praktično bez granica. Mislim da se takvom ocjenom možemo svi složiti. Skoro je redovna pojava da dokumentaciju koja pokušava da ekonomski obrazloži neki integracioni projekt, podvrgavamo veoma minucioznoj kritici koja ne teži razrješavanju nego kompliciranju problema, njegovom odlaganju, u krajnjoj liniji skidanju s dnevnog reda. Neka kao primjer za to posluži najnovija analiza i stav komisije grada Zagreba, koja u odgovoru na prijedlog o usmjeravanju šumarstva oko Zagreba na manje površine namijenjene izletnicima i rekreaciji, predlaže da se površine zagrebačkog gospodarstva još prošire na račun okolnih šumskih organizacija, da se na području uskoro milijunskog grada konstituira snažna primarna prerada drva itd. Po ovoj logici, vjerojatno bi se moglo očekivati da uskoro neka komuna u slabije razvijenim područjima postavi zahtjev za osnivanje univerzitetskog centra, naučno-istraživačkih institucija, inženjering organizacija i si. Kritika na česte reorganizacije u šumarstvu bi vjerojatno bila održiva ako bi ovu privrednu oblast želili da promatramo statički. Moderna privreda ,i u organizacionom smislu, ne trpi šablone već ih lomi i traži takvu organizaciju koja se elastično i bez potresa može prilagoditi svakoj nastaloj situaciji, a vjerojatno ćemo se složiti da se šumarstvo ne može izolirano tretirati od ostale privrede, prvenstveno prerađivačke industrije kojoj je ono osnova. Prednost krupnih šumsko-privrednih organizacija leži, pored ostalog i u tome što se one mogu, zbog svog ekonomskog značaja, emancipirati od negativnih lokalnih uticaja, a da objektivno istovremeno daleko više doprinesu toj komuni koja je trenutno protiv takve organizacije. Već sama činjenica da u krugovima šumarskih stručnjaka ima dosta pristalica stvaranja centralnih sredstava za intervencije (na ko |