DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 67     <-- 67 -->        PDF

%nleqzacija u $umaedtßu


SJEDNICA SAVJETA ZA ŠUMARSTVO, DRVNU INDUSTRIJU I PROMET PRIVREDNE
KOMORE SR HRVATSKE, ZAGREB DNE 20. X 1964. GOD.


Na sjednici je razmatrano vrlo aktualno prinese svom razvoju i oslobodi sve one
pitanje integracionih kretanja u šumarstvu razvojne mogućnosti koje leže u prirodu
drvnoj industriji. nom i drugom potencijalnom (zemljište,


klimatski uvjeti, socijalističko društvo


Zbog važnosti razmatranog pitanja doitd.).
U današnjoj situaciji i sistemu jugonosimo
u cijelosti uvodno izlaganje koje slavenske privrede, teško je očekivati neje
podnio inž. Čedo B a j t a j i ć, sekretar ku znatniju intervenciju društva a pitaPrivredne
komore: nje je da li je šumarstvo, ovakvo kakvo je


danas, uopće i spremno da je prihvati. Te


Prijedlog na raspravu materijala koji škoće s kojima se susrećemo u realizaciji
smo nazvali »Ocjena integracionih kretasredstava
koje je zajednica stavila na ranja
u šumarstvu i drvnoj industriji SRH« spolaganje za neke projekte (odugovlačedolazi
iz više razloga. To su prije svega, nje u podizanju plantaža topola, teškoće


velike razvojne mogućnosti šumarstva SR oko podizanja nasada u Lici, stalan nedoHrvatske,
potencijali postojećih šuma i statak sadnog materijala, kadrovski prošumskog
zemljišta, izvanredne mogućnosti blemi itd.) govore u prilog takvom razmistvaranja
novih izvora tako vrijedne sirošljanju.
Ukupna sredstva koja šumarstvo
vine kao što je drvo, a sve to pod relativakumulira,
a koja je moguće upotrebiti za
no mnogo povoljnijim uvjetima nego je bireprodukciju,
predstavljaju značajnu svolo
gdje u Evropi. U uvjetima velike defitu
koja se penje i na nekoliko milijardi,
citarnosti ove sirovine ,koja će se po svim samo što su ta sredstva razbijena na oko


prognozama samo zaoštravati, mogućnosti 30 organizacija koje vode 30 raznih politikoje
nam stoje na dohvat ruke ostaju neka,
bore se sa stotinama svojih problema
iskorištene. Izvjesni manji pokušaji na i vrlo često troše ova sredstva u neekotom
planu uprkos izvanrednim rezultati-._ nomske, čak i nedozvoljene svrhe.
ma ,jos uvijek ne nailaze na potpuno prihvaćanje
i razumijevanje, ni zajednice a Sredstva se tako razvlače .započinju se
niti šumarstva. S druge strane široko ka-investiciona ulaganja na površini od 2 mipacitirana
prerađivačka industrija uporno lijuna hektara, jer svaka organizacija
inzistira na tome da se drvo kao deficitarsmatra
za svoju obavezu da dodijeljene
na sirovina podvrgne administrativnom re-| | površine, bez obzira da li su to ekonomske
zimu distribucije, čak i cijena, ne želeći da "d šume ili bezvrijedne površine, pokuša prisagleda
da je baš takav režim i politika *V,vesti kategoriji ekonomskih šuma ,iako je
osnovni razlog nezavidnog položaja u ko-Jj sasvim jasno da taj posao nije moguće ni
me se ona nalazi, jer jeftina i distributiv-´ig sa tim sredstvima, niti u doglednom vrena
sirovina podnosi i lošu manipulaciju i i menu izvršiti. Česti su slučajevi da su reslabo
korištenje, i zastarjelu preradu. Ona™ žijski troškovi (čuvanje i si.) po nekoliko


veći od


otupljuje borbu za produktivnost i dalji J,P ut a ukupnog prihoda po jedinici


razvoj i unapređenje prerađivačke indupovršine,
ali mi i dalje uporno održavamo
strije, a s druge strane neopravdano lišava to stanje, trošimo sredstva isključivo našumarstvo
jednog dijela akumulacije koji


mijenjena reprodukciji, za plaće nepro


bi mogao da u znatnoj mjeri potpomogne


duktivnog osoblja, jer, čini se da nismo u


razvoj šumarstva, a samim tim i razvoj


potpunosti shvatili svoj novi zadatak koji


prerađivačke industrije.


smo dobili stvaranjem šumsko-privrednih
Vrlo je vjerojatno da ovako organizira-M organizacija. Analiza trošenja sredstava za
no šumarstvo nije u stanju da bitno do-^iiregeneraciju šume to potvrđuje.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Bilo bi jednostrano tvrditi da ovakav
stav prema zadacima koji su dati šumarstvu
imaju samo šumska gospodarstva. Od
ovakovog stava nije imuna ni uprava za
poslove šumarstva, a niti nadgradnja šumske
privrede, uključujući tu i komorske
organizacije. Kao dokaz neka posluži i
ovaj materijal koji je danas na raspravi
pred vama, koga smo mi pripremili u dogovoru
s vama, a koji je stidljiv po nekim
pitanjima i često nedosljedan. No i takav
kakav je, on će vjerojatno podstaći diskusiju
i doprinijeti sagledavanju značaja pitanja
koje stoji pred vama.


Ako danas želimo da damo ocjenu integracionih
kretanja u šumarstvu, onda se
moramo podsjetiti što je u uvodnoj diskusiji
o integraciji u privredi Hrvatske, krajem
prošle godine, predloženo šumarstvu
ove Republike. U toj diskusiji koja je bila
veoma intenzivna u najvišim predstavničkim
organima, zaključeno je da bi šumarstvo
SFRJ trebalo okrupnjavati, organizirati
ga u desetak snažnih gospodarstava
koja bi bila u stanju da budu nosioci onakve
razvojne politike o kakvoj je bilo riječi
u početku. To zbog toga što samo ekonomski
i kadrovski jaka organizacija može
stvarati razvojne koncepcije i osigurati
njihovo sprovođenje u život. Kao dokaz
takvoj tvrdnji navodili smo rezultate koje
je^ postigla postojeća organizacija šumarstva,
a sa kojima nismo bili u potpunosti
zadovoljni, jer smo smatrali da se može i
mora učiniti više, tim prije što smo se složili
da šumarstvox s preradom, treba da
bude jedan od osnovnih razvojnih pravaca
u narednom planskom razdoblju. Takvu
koncepciju smo, bar koliko je meni poznato
svi podržali i tvrdili da je to ono što
predstavlja osnovni integracioni zahvat u
ovoj oblasti. Mislili smo da je izneta
osnovna argumentacija dovoljno uvjerljiva,
a da će same organizacije, uz đruštvenopolitičku
podršku koja je dana ovoj akciji
i uz ekonomske prednosti koje integracija
u šumarstvu nesumnjivo pruža, postati nosioci
ovog progresa i integracije. Međutim,
praksa nije potvrdila ovu pretpostavku.
Analiza, dana u materijalu koji je pred
vama, samo djelomično objašnjava uzroke
ove, ako se smije tako reći, privredno-poslovne
inertnosti. Na direktno postavljena
pitanja zbog čega šumarstvo ne pokušava
da unapredi svoje poslovanje udruživanjem
sredstava, kadrova, zajedničkim razvojnim
službama, zajedničkim nastupom u
nizu mogućih akcija, odgovor se svodi na
slijedeće:


— potrebno je razraditi detaljnu dokumentaciju
(na kojoj uzgred nitko ne radi,
a često se smatra da to treba da uradi netko
van tih organizacija),
— šumarstvo je doživjelo-mnogo reorganizacija
koje nisu puno koristile,
— lokalne vlasti teže da zadrže postojeće
organizacije zbog doprinosa i uticaja za
privređivanje, a posebno, ako se na tom
području nalazi još i neki prerađivački kapacitet,
onda se na taj način osigurava
njegovo snabdijevanje sirovinom itd.
Bilo bi nerealno negirati u potpunosti
ovu argumentaciju, ali bi još nerealnije
bilo prihvatiti takvu argumentaciju kao
sasvim osnovanu, jer bi to značilo negirati
progres, tj. usvojiti stav da je ova privredna
oblast doživjela svoj puni razmah i da
je imuna i nezavisna od svih zbivanja u
ostaloj privredi koja se udružuje i povezuje,
dakle integrira, u granama daleko
širim od republičkih, praktično bez granica.
Mislim da se takvom ocjenom možemo
svi složiti. Skoro je redovna pojava da dokumentaciju
koja pokušava da ekonomski
obrazloži neki integracioni projekt, podvrgavamo
veoma minucioznoj kritici koja ne
teži razrješavanju nego kompliciranju problema,
njegovom odlaganju, u krajnjoj liniji
skidanju s dnevnog reda. Neka kao
primjer za to posluži najnovija analiza i
stav komisije grada Zagreba, koja u odgovoru
na prijedlog o usmjeravanju šumarstva
oko Zagreba na manje površine
namijenjene izletnicima i rekreaciji, predlaže
da se površine zagrebačkog gospodarstva
još prošire na račun okolnih šumskih
organizacija, da se na području uskoro
milijunskog grada konstituira snažna primarna
prerada drva itd. Po ovoj logici,
vjerojatno bi se moglo očekivati da uskoro
neka komuna u slabije razvijenim područjima
postavi zahtjev za osnivanje univerzitetskog
centra, naučno-istraživačkih institucija,
inženjering organizacija i si.


Kritika na česte reorganizacije u šumarstvu
bi vjerojatno bila održiva ako bi ovu
privrednu oblast želili da promatramo statički.
Moderna privreda ,i u organizacionom
smislu, ne trpi šablone već ih lomi
i traži takvu organizaciju koja se elastično
i bez potresa može prilagoditi svakoj nastaloj
situaciji, a vjerojatno ćemo se složiti
da se šumarstvo ne može izolirano tretirati
od ostale privrede, prvenstveno prerađivačke
industrije kojoj je ono osnova.


Prednost krupnih šumsko-privrednih organizacija
leži, pored ostalog i u tome što
se one mogu, zbog svog ekonomskog značaja,
emancipirati od negativnih lokalnih
uticaja, a da objektivno istovremeno daleko
više doprinesu toj komuni koja je trenutno
protiv takve organizacije. Već sama
činjenica da u krugovima šumarskih stručnjaka
ima dosta pristalica stvaranja centralnih
sredstava za intervencije (na ko




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 69     <-- 69 -->        PDF

tarskom ili višem nivou), govori u prilog
toga da veća i ekonomski snažnija organizacija
može sebi, pa i komuni, više pomoći
od »komunalnog gospodarstva«.


Upuštajući se u ocjenu integracionih
kretanja u oblasti šumarstva SRH ne može
se preći preko činjenice da je šumarstvo
Republike, na određen način, povezano
u Poslovnom udruženju šumsko-privrednih
organizacija u Zagrebu.


Ovaj oblik povezivanja je našao svoju
opravdanost u nizu zajedničkih akcija i sigurno
je da ga treba podržati, a sadržinu
rada obogaćivati. Međutim, vrlo je vjerojatno
da Udruženje ne može na sebe preuzeti
osnovnu funkciju privredne organizacije,
a to znači da ono ne može biti nosilac
samog razvoja. Ono će morati još
značajnije nastupati kao koordinator zajedničkih
akcija, unutar šumarstva, a i
prema drugima, u organizaciji tržišta itd.


Na kraju ostaje pitanje kakvi se zaključci
mogu izvući iz ove ocjene i kakve
se mjere mogu predložiti za diskusiju.


— Mislim da naše šumarstvo još uvijek
nije organizirano kao privreda u pravom
smislu te riječi, a da je princip privređivanja
na bazi dohotka i raspodjele prema
radu, samo djelomično prisutan u našim
organizacijama. Energičnijim usvajanjem
ovih načela, mobilizacijom neposrednih
proizvođača i prenošenjem prava raspodjele
na njih, mora porasti njihova zainteresiranost
za uspjeh organizacije. Stvaranje
materijalne baze radničkog upravljanja,
tj. decentralizacija sredstava unutar
privredne organizacije ne znači rasparčavanje
sredstava, ako je u kolektivu
stvoren instrumentarij koji osigurava racionalno
ekonomsko angažiranje sredstava.
— Rasprave oko integracije moraju dospjeti
u kolektive, one se ne smiju zadržati
na nivou stručnih komisija, jer će,
najvjerojatnije, na tom nivou propasti. Izvještaji
koje te komisije pripreme za organe
upravljanja, djeluju toliko sugestivno,
da se o njima ne diskutira, nego samo
glasa.
— Većina šumskih gospodarstava ima
samo kratkoročne planove svog razvoja, a
veoma mali broj ima dugoročnije razvojne
osnovne. Bilo bi neophodno izraditi takve
osnove što prije, a u okviru ovih osnova
razvoj tretirati i sa aspekta integracije.


— Zakonom o šumama predviđeno je da
Izvršno vijeće Sabora, uz prethodno sproveden
postupak ,oformi šumsko-privredna
područja, na prijedlog Sekretarijata za šumarstvo.
Ova mogućnost bi trebala da se
iskoristi za davanje impulsa akciji oko integracije.


— Odgovarajuće službe i društveni organi
kotarskih komora bi morali još intenzivnije
raditi na ovim problemima. Utoliko
prije, što su oni u svakodnevnom kontaktu
s privredom, znaju njene teškoće i
probleme, koji često izviru iz neriješenih
pitanja odnosa privrednih organizacija,
podjele rada itd. dakle problema koji spadaju
u okvir integriranosti tj. dezintegriranosti
privrede. Početni neuspjesi propali
sastanci i si. nas ne smiju obeshrabriti,
jer su oni samo normalna prateća pojava
u prestrojavanju privrede.
Slična je ocjena i za organizacije drvne
industrije. U materijalu za ovu sjednicu je
data fotografija tih kretanja, tako da bi
poseban komentar bio izlišan. Možda bi
trebalo podvući da u drvnoj industriji ima
daleko više osnova, a i razloga za akcije,
na planu integracije u svoj širini tog pojma.
Prije svega, još uvijek stoji otvoren
problem tržišta i organizacije prometa, u
zemlji i inozemstvu, što često dovodi do apsurdnosti.
Postojeći prerađivački kapaciteti
su često i po veličini i po tehnološkoj
koncepciji pogrešni, zbog toga stalno zapadaju
u teškoće, ali to ipak ne smeta da
se takvi isti kapaciteti i dalje izrađuju. Izlaz
iz teškoća se redovno traži na pogrešnoj
strani, od drugoga, a skoro nikako od
samoga sebe. Mislim da su ambicije da se
u republičkim organima, jednim administrativnim
potezom, razriješe svi problemi,
nerealne. Privreda se mora prije svega,
sama dogovarati, pronalaziti rješenja ispočetka
za svladavanje manjih teškoća, a kasnije
i za one najveće koje leže u sistemu
itd. Međutim, kao što je na početku rečeno,
dogovori u okviru komuna i pod njenim
okriljem da se šumarstvo obaveže da
sriabdije bezuvjetno lokalnu industriju sirovinom
(SI. Požega, Našice, Delnice itd.)
su neekonomska i privremena rješenja koja
će se osvetiti baš tim organizacijama i
komunama. U današnjoj konjunkturi je lako
prodati sve, jer jugoslavensko tržište je
još uvijek gladno i nije organizirano. S izvozom
već stvar izgleda drugačije. Ima
apsurdnih pojava zapostavljanja izvoza
iako su cijene na stranim tržištima veće za
pojedine proizvode (slučaj sa šperpločama),
jer se ta razlika kompenzira na račun
kvaliteta. To bi moglo da znači svjesno
zapostavljanje i unazađivanje proizvodnje.
Drvna industrija Hrvatske, njen
današnji potencijal i mogućnosti, vezan za
potencijal šumarstva, nije industrija hrvatskog,
čak ni jugoslavenskog značaja
Ona je propulzivna izvozna grama sa svim


535




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 70     <-- 70 -->        PDF

svojim proizvodima, to se već godinama
potvrđuje i politika koja to negira je politika
koja vodi u ćorsokak. No, drvna industrija
Hrvatske se mora u tom smislu
organizirati, a to znači da se ona mora
osposobiti za zadatke koji proističu iz činjenice
da je to industrija zasnovana na
sirovinskoj osnovi koja isto tako ima posebno
dobre uvjete za svoj razvoj i da zajedno
s tom bazom treba da odigra značajnu
ulogu u ekonomici naše zajednice.
Interesi drvne industrije ne mogu da budu
suprotni interesima šumarstva i obrnuto.


Kao i šumarstvo, i drvna industrija je
međusobno povezana preko svog Poslovnog
udruženja u Zagrebu, pa čak, u izvjesnom
smislu i preko izvozne organizacije
»Exportdrvo«. Ova povezanost ipak nije
dovoljna i, bar za sada ,ne uspijeva da počne
sa razrješavanjem nekih, ranije istaknutih,
osnovnih problema. Pozitivni pokušaji
učinjeni u Udruženju u smislu orijentacije
svojih članica na podjelu rada, specijalizaciju
i povezivanje nailaze na nevjerojatan
otpor članica, najčešće iz subjektivnih
razloga ,a djelomično i zbog toga
broja organizacija koje bi trebalo da se
što nisu osigurana sredstva za opremanje i
doinvestiranje koje je nužno kod velikog
preorijentiraju u svojoj proizvodnji. I u
drugim svojim akcijama Poslovno udruženje
nailazi na nerazumljiv otpor svojih
članica, a i organa uprave (slučaj registracije
za uvoz nekih reprodukcionih materijala,
organizacija unutarnjeg tržišta itd.).
Takva situacija doprinosi stvaranju nervoze
i na jednoj i na drugoj strani, a u
nervozi donijeti zaključci su rijetko kad
realni i ostvarljivi. Kao primjer neka posluži
i inicijativa na kojoj se u posljednje
vrijeme veoma inzistira i koja ide za tim
da se odmah pristupi fuziji šumarstva i
drvne industrije, na svim nivoima, počev
od privrednih organizacija, pa do poslovnih
udruženja. Ova inicijativa ma koliko
u konačnici bila i opravdana, u trenutnoj
situaciji izobilja neriješenih i često suprotnih
problema i interesa, može imati za posljedicu
samo otezanje i kompliciranje položaja
i jednog i drugog partnera. Nesređeni
društveni odnosi unutar organizacija
(princip privređivanja na bazi dohotka,
raspodjela prema radu, neriješena primarna
raspodjela itd.) bi još zaoštrili krizu,
a to bi neminovno rezultiralo u nazadovanju
i jednih i drugih. To je pokušano da
se kaže u materijalima i u slučaju integracionog
projekta za kotar Kijeka. O tome
bi drugovi na Rijeci morali da povedu
ozbiljno računa, jer je već krajnje vrijeme
da društvena odgovornost svih faktora
u privredi dođe do izražaja.


Dio mjera koje se predlažu u šumarstvu
za intenziviranje integracionih procesa, odnosi
se i na drvnu industriju. U njenom
slučaju, problem tržišta ,pa prema tome i
njegove organizacije, je od izvanrednog
značaja. Tržište bi moralo postati jedan od
osnovnih stimulansa unapređenja proizvodnje,
regulator odnosa među proizvođačima
u grani, faktor od bitnog utjecaja na
podjelu rada i specijalizaciju. Neprihvatljiva
je politika nezamjeranja proizvođačima,
jer ona ne pomaže nikome i samo
otežava rješenja, a time dovodi proizvođače,
pa prema tome i izvoznu organizaciju,
svakog dana u sve teži položaj. Rezultati
koje postižemo u izvozu neka posluže kao
ilustracija za to.


I sasvim na kraju, vrlo je vjerojatno da
će društvo u dogledno vrijeme, u svojim
stalnim razmatranjima o kretanju privrede,
zatražiti da odgovorni ljudi u privredi
kažu šta je sve poduzeto u smislu onih
brojnih preporuka kojima je bio cilj razrješenje
određenih teškoća i problema.
Bojim se da na niz pitanja nećemo biti u
stanju da odgovorimo.


U diskusiji je sudjelovao i predsjednik
Privredne komore SR Hrvatske Ivan B u-
k o v i ć čiju diskusiju dajemo prema zapisniku
sjednice:


Mislim da je problem integracije u šumarstvu
i drvnoj industriji toliko aktuelan
da je teško naći riječi koje bi dovoljno
naglasile tu stvar, dok je u drugu ruku
otpor toj integraciji toliko moćan i snažan.
Nije teško utvrditi u čemu je stvar, ali je
teško uvjeriti subjekte i to zato što mi u
šumarstvu radimo prelaz iz feudalizma u
socijalizam i radimo jedan preskok upravo
mi koji smo se oduševljavali feudalizmom
u šumarstvu a moramo shvatiti i
socijalizam. Mi trebamo sad preskočiti sve
međufaze koje nam se pojavljuju.


Kad govorim o tom onda imam na umu
da protezanje vlasništva na pojedina područja
ne pogoduje socijalizmu, da je gazdovanje
na bazi, dobiti besplatno drvo,
također strano socijalizmu. Mi moramo u
izvjesnom smislu tražiti put, i način da
sami razrješavamo te stvari. Prije svega
mi bi morali energično razraditi projekciju
maksimalne intenzifikacije proizvodnje
drveta. Dok god mi imamo neekstenzivnu
proizvodnju površine gospodarstva se mogu
tretirati na svega nekoliko hektara, no
čim pređete na super modernu tehnologiju,
prostori koji su oivičeni jednim šumskim
gospodarstvom nisu održivi, jer to
zahtijeva velike površine. Ako ne idemo
na modernizaciju za par godina nećemo
više imati šumskog radnika jer nitko živ
u ovim uslovima neće raditi ispod 150.000




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 71     <-- 71 -->        PDF

dinara mjesečno, dok ćemo troškove proizvodnje
morati održati na sadašnjem nivou.
To se mora uzeti´ k znanju i ja upozoravam
na taj momenat.


Druga stvaj* na koju upozoravam jeste
da pljačkanje šuma .mora prestati, da pored
toga što produktivnost u šumama mora
porasti, mora se i cijena drveta postaviti
ekonomski. Nikoga drvo više ne smije
izvlačiti. To pomalo liči i na lovstvo, kad
se ubije jelen i smatra se da je privilegija
pojedinih koji u tome uživaju. To stvara
određene navike pa tako postupamo i sa
drvetom.


Ne možemo mi drugovi proizvoditi drvo
na tako primitivan način kao do sada, prvi
ozbiljniji korak učinili smo sa topolom, ali
to je samo jedan korak, a na drugome nije
učinjeno ništa. Najveća nesreća naših
šumskih kadrova jest da plaču nad šumom,
to je spoj feudalizma i besperspektive.
Tog plača ne smije biti, ali ne smije
biti ni hazardiranja.


Po nekim računicama ako zasadimo


100.000 ha topole i 50.000 ha četinjača mi
za 10 godina imamo bolji bilans nego danas,
no to treba vidjeti da li je tako, ako
jeste onda treba vidjeti u pojedinim rajonima
koliko moramo proizvesti, da možemo
sjeći koliko nam treba. Ako je sve ovo
tačno onda je nelogično plakati, već jače
sjeći, ali i jače proizvoditi. Ako taj bilans
napravimo onda se i problem integracije
otvara u novom vidu.
Šumari, tražite putove i načine, da dobijemo
stvarnu cijenu drveta. Ako to dobijemo
i povećamo sječu, novaca za navedenu
proizvodnju mora biti. Osim toga velike
mogućnosti na planu stranih kredita
su također ovdje. O tome bi trebalo da vas
detaljnije upozna drug inž. Čedo Bajtajić.


Trebalo bi vidjeti šta je to sve čime treba
da se bavi šumsko gospodarstvo? Šumsko
gospodarstvo mora biti privredno poduzeće
sa nekoliko desetaka privredne
djelatnosti. To zemljište mora se aktivno
iskorištavati (šumarstvo — turizam, šumarstvo
— lov, šumarstvo — poljoprivreda,
šumarstvo — stočarstvo itd.)


Mišljenja sam dalje da je proces integracije
drvne industrije i šumarstva u fazi
neraščišćenih odnosa korak natrag. U
Vinkovcima je izvršena integracija ali ja
imam ozbiljnih primjedbi na to, da klasifikacija
nije ista za pogone unutar i izvan
kombinata, da ima cijeli niz privilegija koje
postoje. Radni kolektiv koji proizvodi
drvnu masu ne smije ni sa pet para subvencionirati
prerađivača. Ako je to potrebno,
onda to treba biti javno i zvanično.
Onaj moment kada su ti odnosi čisti i kad


pogon bude samostalan do te mjere, u tom
slučaju se može ići u integraciju.


Ako su ti odnosi u kombinatu »Spačva«


— Vinkovci raščišćeni mi ćemo poslati komisiju
tamo da nas uvjeri u to, pa ako je
zaista tako onda ćemo to i drugdje primijeniti,
a ako nije . ..?
Po našem mišljenju ono za što se moramo
boriti jeste da nam je drvna industrija
na veoma niskom nivou i da taj nivo moramo
podvrgnuti reviziji.


Mi na primjer hvalimo Pakrac, bio sam
tamo i vodio razgovore, Pakrac je napravio
napredak u proizvodnji stolica, ali u
primarnoj preradi otišao je daleko natrag.


Što se tiče prima za izvoz od 1.260 dinara
mnogi kažu da je on malen, ja tvrdim
da je potrebno vidjeti što treba uraditi
sve da on bude 1.000 dinara, a ne tražiti
sve veći prim, jer to omogućava ukapčanje
u proizvodnju i najsitnijeg proizvođača,
a to je protivno industrijskom načinu
proizvodnje. Čim je prim manji, proizvodi
su jeftiniji, i male prčvarnice moraju
nestati. Ako idemo dalje za većim primom,
onda odmah zatim dolazi zahtjev da se ove
prčvarnice zakonski ukinu, da se snizi cijena
drvetu, da se drvo distribuira, da se
stvori novi aparat koji će to provoditi itd.


Borba mora početi u samim privrednim
organizacijama, tamo treba razvijati elemente
koji vode ka integraciji. Cijeli proces
neće uspjeti ako vi dalje ne počnete
biti nosioci integracije. Ova naša centralna
udruženja (Poslovna udruženja) mogu
taj proces pospješiti ali i usporiti. Mislim
da ni jedan od ovih faktora nije razradio
potpuno svoju koncepciju. Poslovno udruženje
drvne industrije prijeti se Komori,
što se miješa u ono što se nju ne tiče.
»Exportdrvo« puno obećava kad se s njima
razgovora, ali poslije nema rezultata itd.


Međutim, ja mislim da proizvođači drv


ne mase trebaju da se integriraju i razra


de koncepciju moderne proizvodnje.


Drvni industrijalci koji su u Poslovnom


udruženju jednom nogom su u njemu, a


drugom u »Exportdrvu«. Treba da se


udruže u Poslovno udruženje ,a »Export


drvo« da realizira proizvodnju, da to bu


de biro i da se s njim djeluje tako da se


perfektno organizira i vanjsko i unutra


šnje tržište. Šteta bi bilo da u Hrvatskoj


budu dva izvoznika, ali ako »Expordrvo«


u tom pravcu ne pruži garanciju, inzisti


rat ćemo da se Poslovno udruženje drvne


industrije registrira za izvoz.


U unutrašnjem tržištu nema rješenja,
male poslovne prčvarnice tjeraju proizvodnju
na sve veći asortiman umjesto
obratno. Ta trgovina pomalo liči na pilja




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 72     <-- 72 -->        PDF

rice na tržnici koja u svojoj korpi da bi zadovoljila
svoje kupce donese malo peršina,
mrkve, salate itd.


Ja još jednom drugovi ponavljam, da je
situacija u šumarstvu i drvnoj industriji
takova da su u vašim rukama i škare i
platno kao nigdje drugdje i na vama je da
to iskoristite .


Pored predsjednika Ivana Bukovica u
diskusiji su sudjelovali Tomaševski inž.
Stanko, Novaković inž. Mladen, Martinović
inž. Duka, Bajtajić inž. Čedo, Smolčić
Franjo, Demartini Kazimir, Dureta Stjepan,
Peleš inž. Teodor, Kalajdić inž. Edo,
Matić inž. Branko, Bakrač Radovan, Medaković
M., Tenšek Ivica, Čop inž. Bogumil.


Diskusija je obuhvatila pitanja integracije
šumarstva i drvne industrije, djelovanje
Poslovnih udruženja i Instituta, intenzifikacije
proizvodnje drveta, izvoza proizvoda
drvne industrije itd.


U zapisniku sjednice konstatirano je slijedeće:


Obzirom na vrlo živu i aktivnu diskusiju,
kao i poodmaklo vrijeme, Savjet nije
pristupio formuliranju zaključaka, no iz
uvodnog izlaganja sekretara Komore inž.
Čede Bajtajića, predsjednika Komore Ivana
Bukovica i svih ostalih učesnika u diskusiji
mogu se izvesti slijedeći zaključci:


— Šumarstvo jož uvijek nije organizirano
kao privreda u pravom smislu te riječi
i princip privređivanja na bazi dohotka i
raspodjele prema radu, samo je djelomično
prisutan u našim organizacijama. Energičnim
usvajanjem ovih načela, mobilizacijom
neposrednih proizvođača i prenošenjem
prava raspodjele na njih, mora porasti
njihova zainteresiranost za uspjeh
organizacije. Stvaranje materijalne baze
radničkog upravljanja tj. decentralizacije
sredstava unutar privredne organizacije,
ne znači rasparčavanje sredstava, ako je u
kolektivu stvoren instrumentarij koji osigurava
racionalno ekonomsko angažiranje
sredstava.
— Borba za integraciju mora početi u
samim privrednim organizacijama, tamo
treba razvijati elemente koji vode ka integraciji.
Cijeli proces neće uspjeti ako
proizvođači ne postanu njezini nosioci.
—´ Rasprave oko integracije moraju dospjeti
u kolektive, one se ne smiju zadržati
na nivou stručnih komisija, jer će
najvjerojatnije na tom nivou propasti. Izvještaji
koje te komisije pripreme za organe
upravljanja ,djeluju toliko sugestivno,
da se o njima ne diskutira ,nego samo
glasa.


— Odgovarajuće službe i društveni organi
kotarskih komora morali bi još intenzivnije
raditi na ovim problemima utoliko
prije, što su oni u svakodnevnom kontaktu
sa privredom, znaju njene teškoće i
probleme, koji često izviru iz neriješenih
pitanja odnosa privrednih organizacija,
podjele rada itd., dakle problema koji spadaju
u okvir integriranosti tj. dezintegriranosti
privrede. Početni neuspjesi, propali
sastanci i slično ne smiju obeshrabriti,
jer su oni samo normalna prateća pojava
u prestrojavanju privrede.


— Privreda se mora sama dogovarati,
pronalaziti rješenja za svladavanje manjih
teškoća, a kasnije i za one najveće koje
leže u sistemu itd. Ambicije da se u republičkim
organima jednim administrativnim
potezom razriješe svi problemi, su
nerealne. ´
— Proizvođači drvne mase trebaju se
integrirati i razraditi koncepciju moderne
proizvodnje drva, jer ovakav primitivan
način proizvodnje kao do sada ne može se
više tolerirati. Prvi ozbiljniji korak učinjen
je s topolom, ali to je samo jedan korak,
no drugo nije ništa učinjeno.


— Većina šumskih gospodarstava ima
samo kratkoročne planove svog razvoja, a
veoma mali broj ima dugoročne planove.
Bilo bi neophodno izraditi takove osnove
što prije ,a u okviru ovih osnova razvoj
tretirati i sa aspekta okrupnjavanja.
— Šumska gospodarstva trebala bi biti
privredno poduzeće sa nekoliko desetaka
privredne djelatnosti radi aktivnijeg iskorištavanja
zemljišta (šumarstvo — turizam,
šumarstvo — lov, šumarstvo — poljoprivreda,
šumarstvo — stočarstvo itd.).
— Zakonom o šumama predviđeno je da
Izvršno vijeće Sabora uz prethodno sproveden
postupak, oformi šumska privredna
područja. Poslovno udruženje šumskoprivrednih
organizacija preuzima zadatak
za izradu prijedloga oko formiranja šumskog
privrednih područja u duhu preporuka
Sabora.
—´ Proces integracije drvne industrije i
šumarstva u fazi neraščišćenih odnosa,
predstavlja korak natrag. Potrebno ih je
zasebno srediti i riješiti međuzavisne probleme
(nivo cijena sirovine u odnosu na
evropsko tržište, brojnost pilanskih kapaciteta,
podjela rada, specijalizacija, modernizacija,
proizvodi prateće industrije itd.)
i onemogućiti prelijevanje sredstava bez
suglasnosti proizvođača.


— Što se tiče cijena drveta potrebno je
tražiti putove i načine da se dobiju ekonomske
cijene drveta.
— Što se tiče prima za izvoz, potrebno je
vidjeti što treba sve uraditi da on bude
1.000 dinara, a ne tražiti sve veći i veći
prim, jer to omogućava ukapčanje u pro


ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 73     <-- 73 -->        PDF

izvodnju i najsitnijeg proizvođača, a to je
protivno industrijskom načinu proizvodnje.


— S obzirom na sadašnju situaciju u trgovini
potrebno je ići na novu organizaciju
kako vanjskog ,tako i unutrašnjeg tržišta.
— relativno povoljni rezultati poslovanja
drvne industrije za I. polugodište 1964.
godine nisu odraz ekonomičnije proizvodnje
nego samo rentabilnije kroz uticaj tržišta.
Veća potražnja od ponude uvjetovala
je i povećanje prosječnih cijena zbog
čega je i porast ukupnog prihoda i ostalih
elemenata njegove raspodjele daleko
veći od porasta realizacije u naturalnom
pokazatelju.
— O pitanju zahtjeva Šumarskog fakulteta
da im i Savjet na jedan određeni način
pomogne u problemu trećeg stupnja
studija, zaključeno je da predsjednik Savjeta
inž. Duka Martinović, sekretar komore
inž. Čedo Bajtajić i sekretar Savjeta
inž. Bernard Hruška sudjeluju u tome.
— Savjet se suglasio sa prijedlogom da
Poslovna udruženja šumarstva i drvne industrije
razrade program obrazovanja kadrova
za jednu i drugu granu.
Cv.


´JicuStßene atfe6li


VI. VANREDNI KONGRES
INŽINJERA I TEHNIČARA
JUGOSLAVIJE
Kongres je održan u Sfcoplju 11. i 12.


listopada 1964. uz učešće 230 delegata, ko


ji su zastupali preko 60.000 inžinjera i teh


ničara Jugoslavije, učlanjenih u SITJ.


Ovaj kongres usvojio je novi Statut


ITJ, izabrao novo rukovodstvo i donio


Rezolueiju o narednim zadacima.


(Dok je na dosadanjim kongresima do


minirala naučno-stručna problematika,


ovaj Kongres donio je zaključke o orga


nizacijskim problemima i metodama rada


organizacija ITJ.


Statut omogućuje da se organizacije IT


elastičnije uklope u drustveno-politički si


stem i kretanja našeg društva prema uvje


tima i potrebama radnih zajednica i nepo


srednih proizvođača.


Novi Statut uvažio je osnovnu politiku


decentralizacije i demokratizacije u našem


društvenom-ekoinoimskom sistemu, kao i


vrlo različite uvjete za rad organizacija


IT ne samo u pojedinim područjima već


i na istom području po pojedinim opći


nama. Stoga je Statut postavio u pogledu


organizacije opće norme, a svu ostalu organizacijsku
problematiku prepustio je
samim organizacijama i njihovim statutima.


Savez ITJ ima se smatrati kao koordinacijsko
tijelo učlanjenih saveznih stručnih
i republičkih saveza i drugih organizacija,
kao mjesto dogovora ovih samostalnih
organizacija, a ine kao nadređena organizacija.


Činjenica je, da su najbolje rezultate
postizale one organizacije IT čije je rukovodstvo
organizovalo rad preko komisija,
radnih grupa, komiteta i slično, a ne tamo,
gdje su se sami izborni organi organizacija
IT rukovodili i organizirali sve aktivnosti.
´


Stoga je usvojeno stanovište, da se
stručna radna tijela komisije biraju na
skupštinama. Međutim i sama rukovodstva
društava i saveza mogu formirati
radna tijela prema svojim uvjetima i_potrebama.


Potrebno je organizaciju postaviti tako
da se osigura uspješan rad društva i
saveza o svim bitnim pitanjima.


Ograničan je broj biranih funkcionera
s obzirom da pretežan dio rukovodstva sačinjavaju
drugovi na osnovu položaja u
svojim organizacijaima. Međutim veća je
pažnja pridana biranju brojnijeg članstva
radnih tijela —: komisija, čija je uloga u
radu organizacija vrlo značajna.


Pravilnom rotacijom u rukovodećim
tijelima i komisijama, stvorit će se uvjeti,
da se aktivira širi krug stručnjaka i razvije
stvaralačka inicijativa. S time u vezi
u Statutu je određeno da nitko ne može
biti biran u rukovodeće organe SITJ više
od dva puta uzastopce.


Dinamičan razvoj društvenih odnosa i
proizvodnih snaga traži da se u organizacijama
IT sprovode i izrađuju nove metode
rada u cilju uspješnijeg iskorištenja
kolektivnih i pojedinačnih stručnih snaga
i mogućnosti, za dobrobit društvene zajednice.
Kongresi će se u buduće baviti krupnim
naučnim, tehničkim, privrednim i privredno
organizacijskim problemima koji
su od interesa za sve struke. Organizator
Kongresa je SITJ a pravo učešća imaju
svi inžinjeri i tehničari.


Organizacije inžinjera i tehničara otora^
zuju se po strukama, ili po naučnim i tehničkim
disciplinama, kao i na teritorijalnoim
iprincipu u skladu sa potrebama i mogućnostima.


Organizacije IT samostalno donose svo


je Statute ili Pravilnike kojima bliže od


rešujlui svoje zadatka, ultvrđuju prava i


539




ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 74     <-- 74 -->        PDF

dužnosti svih članova, organa i način njihovog
izbora i rada, način financiranja i
drugo, u skladu sa načelima i odredbama
ovog Statuta.


Sve organizacije ITJ imaju zajedničku
značku sa inicijalima IT.


Osnovne organizacije IT su stručne organizacije.
Ukoliko nema uvjeta za osnivanje
stručne organizacije, onda je opća
organizacija IT osnovna organizacija.


Članstvo u organizacijama IT razvrstano
je na redovne, počasne, zaslužne i kolektivne
članove, dok su članovi SITJ kolektivni
i pojedinačni: počasni i zaslužni.


Počasne i zaslužne članove biraju najviši
organi organizacija IT.


Kolektivni članovi organizacija IT su
privredne i društvene organizacije, ustanove
i organi društvene uprave, ikoji svojim
doprinosima i sudjelovanjem u radu
doprinose ostvarenju ciljeva i zadataka
organizacija IT.


Kolektivni članovi SITJ su: Republički
Savezi, Savezni stručni savezi i društva,
druge savezne naučne i stručne društvene
organizacije, koje okupljaju naučne radike
i druge stručnjake koji se bave tehničkim
nauikama i praksom, a da u skladu
prema Statut" budu primljene u članstvo
SITJ.


Najviši organ organizacije IT i SITJ
je skupština. Ostale organe organizacija
IT samostalno utvrđuju svojim statutima
kolektivni članovi SITJ. Skupštine SITJ
održavaju se svake druge godine. U SITJ
postoje uz skupštinu još centralni, izvršni
i nadzorni odbor.


Skupštinu sačinjavaju delegati kolektivnih
članova SITJ.


Centralni odfocr rukovodi radom SITJ
između dvije skupštine. Ovaj odbor radi
kolektivno.


Centralni odbor sačinjavaju predsjednik
i deset članova centralnog odbora izabranog
na skupštini.


Kolektivni članovi SITJ delegiraju u
Centralni odbor po dVa svoja predstavnika,
od kojih je jedan obvezatno predsjednik
te organizacije. Predsjednici stalnih
komisija SITJ također su članovi Centralnog
odbora.


Centralni odbor bira iz svojih redova
izvršni odbor STTJ. U ovaj odbor ulaze


po položaju predsjednik, potpredsjednici,
sekretari i pet članova Centralnog odbora.


Na sjednici Centralnog odbora SITJ
održanoj 3. XI 1964. izabran je ovaj Izvršni
odbor:


Predsjednik Đuro Matić, dipl. inž.
Potpredsjednici: Pavle Zaucer, dipl. ing.
i Marko Banković, tehničar.


Sekretari: Stjepan Zgurić dipl. ing.,
Leon Kabiljo dipl. ing. arh., Miodrag Dragović
dipl. ing., Dr ing. Ljubomir Petrović
i Rajko Ivančević, geometar.


Članovi: Miloš Milenković dipl. ing.,
Hasan Šiljak tehničar, Radoslav Ukropina
dipl. ing., SvetiiSlav Vujadinović viši tehničar
i Slavko Simonović dipl. ing.


U stalnu komisiju za produktivnost
SITJ izabran je i predsjednik takve komisije
Saveza ŠĐH prof, dr Branko Kraljić.


Novi predsjednik SITJ drug Đuro Matić
istakao je da je jedan od naših najviših
zadataka1: sagledati šta je uloga postojećih
organa i organizacija — društvenih,
državnih i privrednih, a naš rad usmjeriti
tako da pravodobno kao stručno
javno mnijenje utječemo svojom saradnjom,
pomoći i kritikom, da njihove akcije
i odluke budu što bolje sprovedene.


Ing. Zvonko Pere


LIČNE VIJESTI


Na Šumarskom Fakultetu Sveučilišta
Zagreb, obranili su doktorske disertacije:


BBEZNJA K Marijan, dipl. inž. šumarstva
i asistent Zavoda za tehnologiju drva
s radnjom »Neke eksploatacione karakteristike
tračnih pila i jarmača. (26. XII
1964.).


GOLUBOVIČ Uro-š, dipl. ing. šumarstva
i asistent u Zavodu za organizaciju šumske
privrede i drvne industrije sa radnjom
»Istraživanje najrentabilnijeg debljinskog
stapana jele (ABIES, alba, MILL)
za pilansku preradu (28. XII 1964.).


ZUFA Lajoš, dipl. ing. šumarstva, službenik
Zavoda za topole — Novi Sad sa
radnjom »Varijabilnost i nasljednost pravnosti
stabla crne topole srednjeg podunavlja
«. (29. XII 1964.).


Našim novim doktorima nauka tople
drugarske čestitke.


Z. Pere
/