DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 44 <-- 44 --> PDF |
nekim narodima. Začuđuje da nerijetko u inače naprednim zemljama nedostaje spoznaja, da je moć prinosa šuma u veliko.i mjeri ovisna o njezinim drvnim zalihama i da, prema tome ,svako prejako iskorišćavanje ima za posljedicu dugoročno smanjenje prinosa i da svaka jednostrana sječa traženih sortimenata uzrokuje baš buduću povećanu proizvodnju nepoželjnog. S teškim posljedicama opterećena je zabluda da je šuma skladište drva koje se može likvidirati kada to zatraže gospodarske potrebe. Takva postavka možda odgovara jednoj velikoj banki, ali nikako ne može odgovarati jednom narodu na visokom stupnju razvitka koji teži za izgradnjom i misli na budućnost. Pa ipak takvo nasljeđe zapaža se još jasno svagdje. Tek tamo gdje je savladano to nasljeđe kratkoročnog privatno-gospođarskog načina mišljenja, može se trajno preći na dugoročno- plansko, racionalno i zaista ekonomično gospodarenje s šumama. Bez štete težnji za trajno najvećim mogućim prinosom, šta služi cjelokupnom dobru naroda, a iz toga proizlazi saznanje, da proizvodnja drva kao i zaštitna funkcija šume predstavljaju samo jednu od njenih zadaća. I ako mi kao šumarski stručnjaci nećemo nikada zaboraviti da će proizvodnja drva ostati dominantna zadaća šumskog gospodarstva, ipak ne treba previdjeti da druge zadaće šume općenito postaju postepeno bar isto toliko važne. Čini mi se, da se ovaj razvitak već danas jasno ocrtava i u Jugoslaviji, a sasma naročito u Sloveniji i u Hrvatskoj. Šuma postiže i ovdje socijalni značaj kao neophodan faktor za kulturnu i čovječju egzistenciju. To uvjerljivo dokazuju sve zemlje obuhvaćene snažnim industrijskim razvitkom. U Švicarskoj je živjelo 1900. godine još 78% stanovništva na selu. Godine 1950. živjelo je još uvijek 63:V», ali je stanovništvo poraslo za oko polovinu. Ostale zemlje Zapadne i Srednje Evrope pokazuju isti razvitak. Svagdje se snažno popeo udio onih koji više ne rade u poljoprivredi i koji ne žive od samostalne zarade. Agrarne zemlje postaju svagdje sve više i više industrijskim. Buka, otpadni plinovi ,đim. prašina, radioaktivne zrake i suženje čitavog prostora za kretanje stvaraju sve nezdravije životne prilike. Žurba i uzbuđenje okružuju čovjeka od jutra do kasne večeri. Unatoč tehničkom napretku, uvođenju mašina i skraćenju radnog vremena rad je postao jednostraniji ,naporniji i zamorniji. Ljudi se sve više stišću na radnom prostoru, na saobraćajnicama i u saobraćajnim sredstvima, u naseljima, u za bavnim lokalima i na odmaralištima. Sva ulaganja u sportske prostore i uljepšavanje gradova zelenim površinama, parkovima i vrtnim nasadima ne mogu nadoknaditi gubitak harmoničnog, zdravog životnog prostora. Samo za nuždu sport zamjenjuju prirodni, zdravi rad u šumi i na polju, kulturni filmovi doživljavanje prirode, sunčane banje i umjetna zračenja boravak na svježem zraku i suncu. Gubitak stalnog i intenzivnog doživljavanja prirode stvara, u vezi s nezdravim načinom života i sa sve više uprošćenim radom pojedinca na tekućoj vrpci, novi tip čovjeka koji više podliježe raznim tjelesnim i duševnim oboljenjima. Liječnici za živčane bolesti, psihijatri i psiholozi pojavljuju se kao gljive iz zemlje svagdje tamo, gdje je nedavno bio dovoljan običan kućni liječnik. Sve više i više se piše o zdravom stanovanju, o zdravom odijevanju i zdravoj ishrani, o zdravom disanju, o zdravom radu i zdravom odmaranju, a ipak se sve više i više dolazi do saznanja, da je za tjelesno i duševno zdravlje neophodan preduvjet kretanje što većeg dijela stanovništva u zdravoj prirodnoj okolini. Otkravljenje od opasnosti i napora svakodnevnog života, kojima je uzrok saobraćaj i rad, postiže se najbrže i najsigurnije zdravim »spuštanjem korijena « na zavičajnom tlu. Planine, šuma i voda stoga znače za sve koji ne raspolažu nikavim drugim vlastitim zemljištem i koji žive u iznajmljenim stanovima sve ono što se naziva »priroda« i »zavičaj«. Čim više gubi naš kultivirani kraj od svoje prirodnosti i čim više površine iskorišćavane u poljoprivredne svrhe zbog stalno rastuće potrebe na ishrani postaju nepristupačne »meliorirane« obrađene pustinje, to planine, vode i naročito bliske šume dobivaju na značaju za rekreaciju. Održavanje velikog dijela šuma i prirodno gospodarenje s njima odgovara stoga u budućnosti prvorazrednom socijalnom zahtjevu. Kao što se u velikim gradovima ne zakidaju škole i bolnice kod dodjele zemljišta za građenje niti se »racionalizira« upotreba zelenih površina i sportskih prostora, tako ne smije nestati šuma u blizini gradova. Ovdje se ne radi o problemima privrede ili dobivanja zemljišta, nego o jednoj socijalnoj dužnosti. Čak i šuma sa skromnim prinosima u blizni sela i gradova ima korisne zadaće kao jedva koji drugi dio kraja. Dok su livade i polja samo kratkotrajno i ograničeno pristupačna i omogućuju odmor oku većinom iz daljine ili za vrijeme proputovanja, dok je kretanje po vodama i planinama moguće samo tjelesno snažnima, do |