DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1964 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Prosječno dnevno radno vrijeme smanjuje se od 16, na 15, 14 i t. d. sati sve do 40^satnog pa i nižeg radnog tjedna radnika u zemljama izuzetno razvijenih proizvodnih snaga. Na primjer: godine 1910. prosječno efektivno trajanje radnog tjedna radnika iznosilo je u Francuskoj 60,0 sati, u SAD 52,9 sati a u SSSR god. 1913. 59,4 sati; godine 1960. ono je iznosilo u tim zemljama 45,5 odnosno 39,7 odnosno 41,6 sati (vidi izvore pod toč. 23.). Najčešće u civiliziranim zemljama radno vrijeme radnika traje u prosjeku tjedno 48 sati /pa i u ostalim zemljama narodne demokracije, osim Istočne Njemačke u kojoj traje 45 sati (ibidem)/ — no pretežni broj psihofiziologa tvrdi da to vrijeme premašuje psihofiziološki optimum, pa prema tome ide na štetu ljudskog zdravlja, dužine radne sposobnosti i života. Čim prosječna društvena proizvodnost rada dovoljno poraste — zahvaljujući porastu proizvodnih snaga — uputno je dakle skratiti radno vrijeme prema psihofiziološkom optimumu. U uvjetima socijalizma ostvaruje se planski razvoj proizvodnih snaga, prema tome i proizvodnosti rada, smanjivanja prosječnog radnog vremena, povisivanja životnog standarda. S time u vezi članom 37 Ustava SFRJ zagarantirano je radnim ljudima naše zemlje najduže radno vrijeme u godiisnjem pro-´ sjeku od 42 sata tjedno. Odmah napominjemo da to ne znači i pogonsko vrijeme, koje treba idealno da obuhvati ne samo čitavih 24 sata dnevno nego i sve dane u godini — kako bi se što potpunije iskoristili kapaciteti, postigla što veća i jeftinija proizvodnja i zaposlenost stanovništva (vidi izvore pod toč. 7.); to se može postići radom pogona idealno u tri 8-satne radne smjene putem četiri grupe radnika uz odobravanje radnicima slobodnih dana bez obzira na uobičajene praznike i nedjelje. Prema tome, parola treba glasiti: »-kraće radno vrijeme — duže pogonsko vrijeme« (»Kraće radno vreme za čoveka — duže za mašinu« — vidi izvore pod 5.). Na temelju navedene ustavne odredbe još nije izašao Zakon o rokovima i uvjetima prelaza na skraćeno radno vrijeme, od 48 sati na 42 sata tjedno. U međuvremenu vrše se provjere putem pokusnih prelaza na skraćeno radno vrijeme u poduzećima koja izabiru republički sekretarijati za rad, uz njihov pristanak. Pritom treba polaziti od osnovne postavke: Prelaz na 42-satno tjedno radno vrijeme u godišnjem prosjeku ne smije se shvatiti samo kao jednostavnu administrativnu mjeru u vezi s poštivanjem ustavnih propisa! Taj zadatak treba shvatiti ekonomski kompleksno: da se aktiviranjem svih rezervi u poslovanju uz kraće radno vrijeme radnika daju isti ili veći rezultati u proizvodnji, osobnim dohocima i akumulaciji. To aktiviranje rezervi u poslovanju ne smije se očekivati da će se u dovoljnoj mjeri ostvariti spontano. Ono treba da se temelji na promišljenim prethodnim elaboratima. Ostvarenje predviđanja tih eleborata putem faktične proizvodnje nosi u sebi (kao i svaka akcija) stanoviti riziko. Ako su planska predviđanja elaborata nerealna ili ako se podbace u ostvarenju, može se dogoditi da se proizvodnja realizira po istom nivou organizacije i proizvodnih snaga kao u prethodnoj godini — i da se snizivanjem tjednih 48 sati na 42 sata radnog vremena sniz e rezultati u proizvodnji, osobnim dohocima i akumulaciji na (42:48) X 100 = 87,5%. To je ekvivalentno dodatnom godišnjem odmoru od 38,1 dana, ako se godišnje uzima 305 potencijalnih radnih dana. Ako pri skraćenom radnom vremenu ostane normiran odmor od pola sata u svakoj smjeni (kao i pri svakoj smjeni 48-satnog radnog tjedna radnika), ti rezultati 366 |