DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 19 <-- 19 --> PDF |
SJEVEROZAPADNA GRANICA DANAŠNJE RASPROSTRANJENOSTI HRAStTA SLADUNA (Quercus conferta Kit.) Prof, dr P. FUKAREK Proučavajući literaturu i prikupljajući materijal za temeljitije upoznavanje svojstava hrastova koji rastu u Bosni i Hercegovini i susjednim predjelima, naišli smo na vanredno interesantne podatke o hrastu sladunu (ili hrastu rudelju — kako ga zovu u Hercegovini) pa smo njega uzeli kao prvu vrstu kojoj smo detaljnije proučili geografsku rasprostranjenost i raspone taksonomske i ekološke varijabilnosti. Iz literature smo mogli utvrditi da je rasprostranjenost hrasta sladuna, a uz to i širina raspona pojedinih formi i varijeteta osobito dobro proučena za područje Rumunije (C. C. G e o r g e s c u i dr., 1943.), Bugarske (B. S t e f an o v, 1943.) i južne Italije (F. C a 1 đ a r t, 1935.), dok za ostale predjele, naročito za predjele Slavonije, Bosne, Hercegovine i Dalmacije imamo prilično obilje podataka, ali ovi podaci najčešće nisu potpnuo provjereni niti sistematski sređeni. Zbog toga smo ovom prilikom uzeli da razmatramo ono pitanje koje do sada u dendrološkoj literaturi nije bilo dovoljno jasno utvrđeno, a to je pitanje sjeverozapadne granice (recentne) rasprostranjenosti.1 U botaničkoj i šumarskoj literaturi hrast sladun označuje se vrlo različitim nazivima. U raznim djelima nalazimo ga navedenog uglavnom sa tri različita naziva, najčešće kao Q. conferta Kitaibe l (1814.), ali i u novije vrijeme kao Q. frainetto Tenor e (1813.), odnosno katkad i kao Q. hungarica Huben y (1830.). Osim toga, u starijoj i novijoj literaturi uz njega se pripisuju brojni sinonimi: Q. appenina Lamk.; Q. strigosa Wierzb.; Q. toza var. rumelica G r i s e b. (i var. apennina Griseb.); Q. aesculus H e u f f e 1; Q. pyrenaica K. Koch; Q. rumelica Griseb.; Q. spectabilis Kit.; Q. slavonica Borb.; Q. byzantina Borb.; Q. Tozza ssp. conferta Maire et Petitmengin i drugi. O tome, kao i o nizu drugih pitanja savremene dendrološke terminologije pripremili smo jedan poseban referat, pa se ovdje nećemo upuštati u razmatranje naučnih prioriteta pojedinih naziva. SLADUN U SLAVONIJI Interesantno je i to da je sladun kao posebna vrsta hrastova na Balkanskom poluotoku prvi put otkriven na padinama slavonskih planina Krndije i 1 Kao što je poznato, sladun sa svojim arealom rasprostranjenosti prelazi na zapadu i na Apeninsko poluostrvo, gdje se u Apuliji — na poluotoku Garganu i u Kalabriji — nalaze lokaliteti sa kojih su njegovi primjerci poslužili botaničaru P, Tenore-u kao podloga za naučni opis. Stariji podaci (Wenzig, 1886.) govore o njegovim nalazištima i na otoku Sardiniji. 109 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Papuka. Tu »u Požeškoj dolini oko Kutjeva, "Gradišta, Kule i Poreča« (prema D H i r c - u, 1908.) pronašao ga je 1808. godine botaničar P. Kitaibel i u prvom opisu dao mu naučno ime Quercus conferta. Ovaj naziv izabrao je zbog toga što su u hrasta sladuna listovi na vrhu izbojka i sami žirovi skupljeni — zbijeni (confertus — gusto zbijen, skupljen). Kao narodni naziv ovog drveta P. Kitaibe l zabilježio je naziv »Kittnyak«, što ne odgovara terminologiji koja je danas u upotrebi. Kasnije je ovaj hrast nađen i u Sremu pa su botaničari J. C. Schlosse r i Lj. Vukotinovi ć (1876.) mogli napisati o njegovoj rasprostranjenosti u tadašnjoj Hrvatskoj, »Slav. Poreč, Kula, Kutjevo, Gradišće, Sriem«. Nalazišta »ovog osobitog hrasta« posjetio je 1894. godine i botaničar D. Hir e (1908.) i o njima kaže slijedeće: »Sladun se stere na gori Krndiji od Gradišta (220 m nad. visine) do Begteža (179 m) kod Kutjeva, od Kule (163 m) i Poreča (165 m) do Čaglina i Latinovaca, gdje druguje sa Q. pedunculated, Q. sessijlora i Q. Austriaca, a ima ga i u šumi Gredeniku (269 m)«.2 Prema usmenom saopštenju ing. P. Dragišić-a , danas se hrast sladun može naći u šumama na južnim padinama Krndije iznad Kutjeva i nešto manje SI. 1. Sastojine hrasta sladuna (Quercetum confertae hercegovinicum Ćir. et Fuk.) uz obale Jablaničkog jezera (Orig.) 2 D. Hired , c.) navodi i nekoliko nevjerovatnih (prirodnih?) nalazišta hrasta sladuna u Hrvatskoj ,i to da »raste u Turopoljskom lugu (Wormastini)« ..., pa zatim i: »sladuna kažu da ima i oko Bjelovara (Severin), gdje ga zovu rudljika i rudljikovac, ima ga oko Grubišnog polja, gdje je poznat kao sladunac, oko Koprivnice, gdje je također poznat kao sladun, zovu mu žir pisanec«. Ovi podaci temelje se svakako na povezivanju (sličnosti) narodnih naziva za hrastove koji imaju sladak žir kao sladun ili koje narod zove slično kao i sladun u Hercegovini. 110 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 21 <-- 21 --> PDF |
na padinama Papuka kod Velike. »Na Krndiji ne prelazi vododelnicu spram Papuka, a silazi do blizu Đakova.« Ima ga nešto i na Dilj-gori, ali tu raste samo na laporcima. SLADUN U SREMU I VOJVODINI U Sremu je sladun vrlo česta i obična vrsta, koja tu raste na tlu gajnjača, dok je, navodno, nema na tlu černozjoma. Prve podatke o sladunu u sremskim šumama imamo već iz druge polovine prošlog stoljeća. Tako »madžarski hrast« navodi L. Zorkocz i (1896.) »prema Rumy-u u Sremu. Borbä s ga je našao u čibskoj šumi«, Cib, odnosno Čelarevo nalazi se u Bačkoj. Šumar T. Blattny (1913.), prema Slavnić-u (1953), navodi ga »još i za Vrdnik i Ilok u Sremu i za prostor između Moriša, Begeja i Tamiša u Banatu.« 2. Slavni ć (1953.) proširuje ova nalazišta u bačkom Podunavlju i u sremskoj Posavini i dopunjuje njihov spisak slijedećim podacima: »Karakuša I i II naročito kod mjesta zvanog*»Turska Bara«; šuma Vučkovac, šumska uprava Kupinovo; šuma Spomenik, šuma Revir i šuma Matijevica I i II«. To se odnosi na Srem, dok u Bačkoj raste na mjestima: »Čelarevo i Bukinjska šuma u šumskoj upravi Bačka Palanka; šuma Kozara u šumskoj upravi Bezdan«. Iako sladun nosi i naziv »madžarski hrast«, njega od prirode nema u današnjoj Madžarskoj, izuzev jednog jedinog »vjerovatnog« nalazišta u području |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 22 <-- 22 --> PDF |
madžarskog sredogorja, koje navode madžarski botaničari S. Javork a R. So o (1951.) kao »Bükk: Kacsfürdö ovdje vjerovatno autohton, Budai-hegy: Kamaraerdö«. Na ovom posljednjem lokalitetu u šumi Kamara blizu Budimpešte nađen je i križanac sladuna i medunca (»Frainetto X pubescens (Szichenyana Borb.)«), pa će to i biti razlog da su autori pretpostavili da na tom mjestu gdje je križanac rastu spontano i njegovi roditelji. Povezujući svoj široki areal rasprostranjenosti u rumunjskom Banatu, hrast sladun se javlja i s ovu stranu rumunjske granice, na Vršačkim planinama, gdje je obično i često drvo u šumama. SLADUN U BOSNI U sjeveroistočnoj Bosni, prema istraživanju M. G 1 i š i ć -a (1956.), hrast sladun je rasprostranjen na širokom prostoru sjeverozapadnih, sjevernih i južnih padina planine Majevice (na zapadu do blizu Gradačca i oko Brčkog), zatim uz rijeku Drinu i oko utoka Drinjače kod Bratunca. Od ranije poznata su njegova nalazišta južnije, oko rijeke Drine kod Višegrada (i oko rijeke Rzava), Goražda, Ustiprače i Foče (i oko rijeke Čehotine), zatim oko Uvea, te oko Rudog i Priboja na rijeci Limu. Postoje i dva netačna podatka o nalazu hrasta sladuna u Bosni. Ove podatke zabilježio je i botaničar G. Beck-Mannagett a (1907.) »prema Miklau-u kod M a 1 y - a«, i to »kod Hana Buloga kod Sarajeva i kod Ključa «. Za ova nalazišta ne postoji vjerodostojna herbarska dokumentacija u zbirci zemaljskog muzeja u Sargjevyj´ a naša pretraživanja ovih predjela nisu dala pozitivne rezultate. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Na istok dalje bosanska nalazišta povezuju se sa srbijanskim (šumadijskim i sandžačkim). O njima govore vrlo brojni ^odaci koje nalazimo u radovima botaničara, dendrologa i fitocenoioga koji intenzivno proučavaju ove predjele.3 SLADUN U HERCEGOVINI Pojedina nalazišta hrasta sladuna u submetiranskom području zapadnog dijela Balkanskog poluotoka poznata su nam iz literature već odavno. Tako npr., već botaničar G. Beck Mannagetta (1907.) navodi da ova vrsta u Bosni i Hercegovini »tvori šume s drugim hrastovima zajedno, mjestimice, od ravnice do u više brdske krajeve.« U Hercegovini ona je šire rasprostranjena u dolini oko rijeke Neretve između Rame i Mostara, u okolici Ljubinja, a posebno još i u poznatoj šumi Dubravi kod Stoca. I botaničar J. Bornmülle r (1885.) navodi sladun sa ostalim vrstama hrastova u šumi Dubravi, a botaničar K. Mal y (1928.) nalazi ga i mnogo sjevernije »kod Ostrožca, Mrakova, na Bokševici, kod utoka riječice Ljute kod Konjica i blizu Zabrđa.« D. Hir e (1908.) bilježi da hrast sladun raste i »u Gradinićima na tamošnjem groblju i oko Širokog brijega kod Mostara«, gdje ga je našao A. P i c h 1 e r. (Orig.) Posljednjih godina utvrdili smo i mi veći broj nalazišta sladuna u Hercegovini, i to ne samo na usko ograničenom prostoru ili u ograničenom broju primjeraka, kako bi to možda proizilazilo iz nekih naprijed navedenih podataka botaničara, nego u prostranim sastojinama i u vrlo širokoj oblasti oko rijeke Neretve, počev od šire okolice Konjica, na sjeveru, pa sve do Čapljine i Počitelja, na jugu. Isto tako, našli smo ga uz Neretvine pritoke Neretvicu, 3 U ovom referatu postavili smo težište na pitanje zapadne granice u rasprostranjenosti- (areala) hrasta sladuna u našim predjelima, pa se ne upuštamo u razmatranje njegova rasprostranjenja u Srbiji, na Kosmetu i Makedoniji, odakle imamo na raspolaganju veliki broj podataka koje smo dobili od drugova B. Jova n o v i ć - a, M. G a j i ć - a (za Srbiju), H. EM-a i T. Nikolovskog (za Makedoniju), kao ni u razmatranje njegove rasprostranjenosti u Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj, Turskoj i južnoj Italiji, odakle imamo na raspolaganju velik broj podataka literature, a i pismena saopštenja tamošnjih dendrologa i botaničara. 113 I |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Kraljušticu, Ramu, Idbar, Glogošnicu, Bunu, Trebižat i Bregavu, zatim daleko na zapadu, u široj okolici Listiće i Mostarskog blata, kao i istočnije, u srednjem toku rijeke Trebišnjice oko Trebinja i Popova polja. Nadalje, hrast sladun raste i u graničnom području Hercegovine i Dalmacije, iznad izvora rijeke Omble i Zatona. Prema saopštenju dra M. Jovan čević- a , ovdje rastu pojedina stabla i manje grupe na sjevernim ekspozicijama i u uvalama. »Ima ga i od Vlaštice do Trebinja, po dubokim uvalama i na osojnim padinama, zajedno sa makedonskim hrastom«. SLADUN U CRNOJ GORI Jednako tako kao i iz Hercegovine, nalazišta sladuna poznata su nam iz Crne Gore, a botaničar J. Rohlen a (1942.) navodi ih ovdje »u šumama i šikarama tople regije«, i to kod Bratonožića, Danilovgrada, Boljevića, kod Virpazara, Drušića blizu Rijeke Crnojevića, Bara i Ulcinja ,zatim na padinama oko SI. 5. Sastojina hrasta sladuna okresana za lisnik u okolici Seonice kod Konjica. (Orig.) rijeke Morače. Pretežan broj ovih nalazišta naveden je iz radova talijanskog botaničara A. Baldacci-a. Iz saopštenja dr M. Jovančević-a ćoznajemo da sladun raste i na sjevernoj strani planine Rumije ,ispod Sutormana, i tu zajedno sa makedonskim cerom. Ovo što zasada znamo o rasprostranjenosti sladuna u Crnoj Gori samo je mali dio više-manje slučajno skupljenih i od botaničara navedenih podataka, 114 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 25 <-- 25 --> PDF |
iako je to i u ovim predjelima jedna od značajnih šumskih vrsta toplijeg hrastovog područja. Sladun je prilično široko rasprostranjen i u Albaniji. Tu ga navodi dendrolog I. Mitrush i (1959.) na većem broju lokaliteta od primorskih brežuljaka do unutrašnjih bregova i do visine od 1000 m nad morem. SLADUN-U DALMACIJI Prema jednom prilično starom i već zaboravljenom podatku, sladun je nađen i u Dalmaciji. Tu ga navodi botaničar T. D. W e n z i g (1886.), na žalost, bez određenije oznake nalazišta, — samo sa podatkom da ga je sabrao botaničar A. P i c h 1 e r. To će biti najvjerojatnije neko nalazište uz rijeku Neretvu oko Metkovića. Tačnije i sigurne podatke o njegovim nalazištima u Dalmaciij imamo tek iz najnovijeg vremena. Tu je, prema rukopisu i saopštenju ing. Z. Vrdo ljak- a (1959.), nađen na više mjesta u području gornjeg toka rijeke Cetine na nižim padinama Svilaje i Dinare, »uglavnom od sela Kijeva, sjeverno od Vrlike, pa do sela Maljkova između Vrlike i Sinja« (citat iz pisma ing. 2. Vrdoljak-a) . Među biljnim vrstama koje su rasprostranjene u Ravnim Kotarima, navodi ga i J. Kovačevi ć (1955.) za lokalitete u blizini Zemunika, sjeverno od Benkovca. NETACNI PODACI O SLADUNU U ISTRI Bilo je i nekih netačnih podataka o rasprostranjenosti hrasta sladuna u našim predjelima. Tako se i Istra i okolica Trsta našla među njegovim nalazi- Crtež 1. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 26 <-- 26 --> PDF |
štima. Spomenuti botaničar i dendrolog T. D. Wenzi g (i. e.) u jednom opširnom radu o hrastovima koje je proučavao u herbarskim zbirkama Berlina naveo je za sladim, pokraj rasprostranjenosti u južnoj Italiji i nalazišta »Tergeste, Lipizza«, a to bi se imalo odnositi na Trst i Lipicu u slovenačkom primorju. Brojni botaničari koji su kasnije proučavali floru i vegetaciju tog područja nisu nigdje ništa slično našli, pa je to pitanje zainteresovalo i botaničara Marchesetti-a. On o tome piše doslovno (M a r c h e s e t ti, 1897.) ovo: »Pošto nisam nikada tu vrstu našao u našem području, zamolio sam profesora Ascherson-a da provjeri primjerak (u berlinskom herbaru; napomena P. F.) koji dolazi u pitanje i ispostavilo se da je tu u pitanju jedna sterilna grančica Q. pubescens, kako sam se i sam mogao uvjeriti na osnovu jednog komada, koji je bio od nje odlomljen«.4 Crtež 2. Na preglednim kartama u prilogu prikazan je areal današnje rasprostranjenosti hrasta sladuna na osnovu svih prikupljenih podataka i vlastitih nalaza. Na prvoj karti vidimo njegovu rasprostranjenost u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i jednom dijelu Crne Gore. Na drugoj karti je prikazana i rasprostranjenost dviju značajnih vrsta koje su u Hercegovini karakteristične za sastojine hrasta sladuna. To je bjelograbić (Carpinus orientalis Mili.) i makedonski cer (Quercus macedonica A. DC). Podatke za rasprostranjenost makedonskog cera uzeli smo iz rukopisa još neobavljenog rada dr M. Jovanče v i ć - a, a podaci o rasprostranjenosti bjelograbića su naši. Treća karta prika 4 Za provjeravanje podataka o rasprostranjenosti sladuna u okolici Trsta i za ovaj podatak literature zahvaljujem prijateljskoj pomoći kolege L. Poldini-a , botaničara i fitocenologa iz Trsta. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 27 <-- 27 --> PDF |
» zuje novu sjeverozapadnu granicu areala rasprostranjenosti hrasta sladuna, dok konačno, četvrta prikazuje cjelokupni njegov areal prema dosadašnjim podacima. KRIŽANCI I VARIJABILNOST OBLIKA SLADUNA U HERCEGOVAČKIM STANIŠTIMA U Hercegovini (»na Humcu kod Jasenice kraj Mostara«) pronađena je i svojta Quercus Pichleri (= Q. lanuginosa Lamk. f. Pichleri G. Beck), koja je najvjerovatnije križanac između neke svojte medunca ili kitnjaka (između svojte Qu. dalechampii Ten., koja je nabliža onom »kitnjaku« koji raste u Hercegovini) i hrasta sladuna, za koju botaničar G. Bec k M a n n a g e t a (1. c.) piše da je »oblik, koji oblikom lišća sjeća na Qu. conferta, a po golišavosti na Qu. budensis Borb.«. Također, »između Metkovića i Mostara, osobito kod Domanovića« (prema Bornmüller-u po Borbäsu kod G. Beck-Mannagette 1. c.) nađeni su križanci među sladunom i lužnjakom, a koje botaničar G. Bec k navodi da su »QU. conferta X robur a) Gurke, pl. Europ, II, 64«, što ne bi moglo biti potpuno tačno, jer u dolini rijeke Neretve ne dolazi u pitanje zapadno i srednjoevropska svojta lužnjaka Q. robur L. s. str. nego, po svemu sudeći Qu. brutia Tenore. * U Hercegovini, osim toga, vrlo su česte svojte sa oblicima listova čiji duboko režnjeviti lapovi listova imaju oštro zašiljene vrhove (krupnih zubaca), kao što ih prikazuje naš crtež 1. To je svakako poseban oblik varijeteta macro- Crtež 3. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 28 <-- 28 --> PDF |
phyllos (Koch) Schwz., blizak obliku f. cerroides (B o r z i) Schwz. iz južne Italije. Isto tako su česti oblici sa više-manje (tupo) zaobljenim (duboko režnje vitim) lapovima, kao što ih prikazuje naš crtež 2. Ništa rjeđi nisu ni oblici sa plitko režnjevitim zaokruženim lapovima, na sitnijim listovima, kao što ih prikazuje naš crtež 3, koji pripadaju (bez sumnje) varijetetu minor T e n. a pri-´ bližavaju se obliku i integriloha Borza et Cretzoiu. Međutim, neki od ovih oblika kao da su vezani uz stabla koja su dugi niz godina kresana za lisnik Karta 1. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— za onakva stabla kao što prikazuje jedna od naših fotografija. Isto tko, nije rijedak slučaj da jedno ´te isto stablo ima listove različitih oblika, pa nas upozorava na činjenicu da raspon varijabilnosti hrasta sladuna nije moguće obuhvatiti shemom. ZAKLJUČAK Za nas danas nije interesantno pitanje sjeverozapadnih granica rasprostranjenosti hrasta sladuna samo sa čisto biljnogeografskog ili dendroloskog Karta 2. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 30 <-- 30 --> PDF |
gledišta. Ono nam se danas pojavljuje i u mnogo širem značenju. Prije svega, tu je pitanje tzv. klimatogene šumske zajednice jednog dijela hrastovog područja našeg krša. U sasvim drugom vidu mogu (i treba) da se razvijaju naše meliorativne šumarske mjere u ovom području ako znamo da tu prirodna šuma nije neka kržljava sastojina (»Buschwald«) bjelograbića sa nešto (još kržljavijih) hrastova medunca, nego lijepo razvijena sastojina hrasta sladuna. O tome će više govoriti rezultati istraživanja koje smo na području Hercegovine proveli zajedno sa pedologom dr M. Cirićem. Karta 3. Drugo, još važnije pitanje je sam hrast sladun i njegovo kvalitetno drvo, koje se danas zbog nepoznavanja njegove vrijednosti ne iskorištava ni u onoj mjeri u kojoj to omogućavaju njegove šume koje su još preostale u kraškim predjelima. Madžarski šumar Huben y kada je opisivao hrast sladun i njegove šume u okolici Arada u današnjoj Rumuniji, među ostalim, naročito je isticao vanredan kvalitet njegovog drveta. On je drvo hrasta sladuna našao u rudnicima koje su iskorišćavali još Rimljani prije više od 1000 godina. Kada je on to drvo iznio na površinu, ono je još bilo upotrebljivo i nije ništa izgubilo od svoje čvrstoće. U Hercegovini već je postala legenda dugotrajnost i čvrstoća hrastovog drveta, tzv. strževine. To drvo od kojeg su bile izgrađene krovne konstrukcije starih zgrada, konstrukcije koje su morale na sebi nositi ogromnu |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 31 <-- 31 --> PDF |
i težinu kamenih ploča, poznato je na daleko po tome što je sve čvršće i jače ukoliko je starije, tako´ da ga u neko vrijeme ne može ni sjekira rascijepiti. Po svemu izgleda da je to drvo upravo drvo hrasta rudelja, kojeg ima i danas, a prije ga je moralo biti sigurno mnogo više i u najbližoj okolici Mostara, Stoca, Počitelja, Ljubuškog, Trebinja i drugih starih gradova Hercegovine. Iz istorijskih podataka (F. P e 11 e r, 1875.) znamo da su prvim većim zahvatima eksploatacije šuma u Hercegovini bile podvrgnute upravo te šume hrasta sladuna na visoravni Dubrava i da su strani kapitalisti i u doba otomanske vladavine nalazili svoj račun u izgradnji izvoznih cesta i komplikovanom transportu do primorja svakako i zbog toga što su mogli dobro unovčiti to drvo hrasta sladuna vanrednih kvaliteta. O tome nsm opširno i detaljno govore podaci o stranom kapitalu u šumskoj privredi Bjsne i Hercegovine za vrijeme otomanske vladavine prof. ing. B. Begović-a (I960.). Ne bi trebalo izgubiti iz vida ni osobinu žira hrasta sladuna, za koju brojni autori tvrde da je po »jestivosti« ravna onoj pitomog kestena. Uz sladun i njegovu rasprostranjenost u nekim krajevima bio je povezan i klasični naziv Q. Aesculus, koji je i našeg Pančić-a naveo da ovaj hrast tako nazove u nekim svojim radovima. Jestivost žira hrasta sladuna nije pitanje koje treba shvatiti u bukvalnom smislu (kao da ga treba unijeti u jelovnik naše znamenite orijentalne kuhinje), nego ga treba shvatiti kao pitanje vrijedne industrijske sirovine koja bi mogla da se racionalno iskorištava. Ništa manjeg značaja nisu ni trijeslovine koje se mogu dobiti iz kore mladog i starijeg drveća. Ako se sve to uzme u obzir i doda mogućnost selekcije poznatih prirodnih križanaca sa bržim uzrastom, kao i dobivanje takvih svojti i artificijelnim putem, onda nam sladun ne bi više trebao biti ona vrsta o kojoj vodi brigu samo seljak kada mu je u pitanju i svakogodišnja ishrana gladne stoke lisnikom. LITERATURA BECK-MANNAGETTA, G.: Flora Bosne, Hercegovine i novopazarskog Sandžaka. Glasnik Zemaljskog muzeja za BiH Sarajevo, 1907. BEGOVIC, B.: Strani kapital u šumskoj privredi Bosne i Hercegovine za vrijeme otomarske vladavine. Radovi Šumarskog fakulteta V. Sarajevo, 1960. Pp 181—211. BORNMÜLLER, J.: Ein Beitrag zur Eichenflora von südostlichen Europa. Botanisches Centralblatt, 1885 Nr. 5. Pag. 2. CALDART, F.: Sulla distribuzione geografica delle »Quercus Farnetto« in Calabria. Anali del Instituto superiore agrario e forestale Ser. 2. Vol. V Firenze, 1935. Pp. 1—51. FIORI, A. e PAOLETTI, G.: Flora analttica d´Italia. Vol. I. Padova, 1896—1898. Pag. 269. FRITSCH, K.: Neue Beiträge zur Flora der Balkanhalbinsel II. Mitteilungen d. Naturwiss. Verein für Steiermark. Band 46. Graz, 1910. Pp. 300. GEORGESCU, C. C, MORARIU, I. si CRETZOIU, P.: Contributiuni la studiul spe ciillor de Quercus din Romania: Qu. Frainetto Ten. Buletinul Gradinu Botanice etc. din Cluj XXIII, 1943. Nr. 1—2. Pp. 67—71. GLISIĆ, M.: Prilog poznavanju areala šume hrastova cera i sladuna u sjevernoistočnoj Bosni. »Narodni šumar« X. Sarajevo, 1956. Pp. 21—26. HALACSY, E.: Conspectus Florae Graecae. Vol. III. Leipzig, 1904. Pp. 128—129. 121 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 32 <-- 32 --> PDF |
HIRC, D.: Revizija hrvatske flore. Dio I. »Rad« Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb 1908. Pag. 2218. HUBENY, J. L.: Die ungarische Eiche (Quercus hungarica) (in Rössls Gemeinnützliches Blatt zu Ofen XX b. Pag. 754). Allgemeine Forst, u. Jagd Journal IV. Wien, 1831. Pp. 164—166. JAVORKA, Š. et SOO. R.: A Magyar Növenyviläg kizikönyve II kötet. Akademiai kiada. Budapest, 1951. Pag. 822. KOVAĆEVIĆ, J.: Prilog flori Ravnih kotara i Bukovice. Mala Knjižnica »Zadarske revije Br. 1. Zadar, 1955. Pag. 8. MALY, K.: Prilozi za floru Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja za BiH. Sv. XI. Sarajevo 1928. Sv. 1. Pag. 150. MALY, K.: Materialien zu G. v. Beck´s Flora des ehemaligen Bosnien-Hercegovina. Ibidem. XLV. 1933. Pag. 118. MARCHESETTI: Flora di Trieste e de suoi dintorni. Trieste 1897. Pag. 197. MITRUSHI, I.: Druret dhe Shkurret e Shqiperise. Instituti i Shkencave, Tirane, 1955. Pag. 360—361. PETTER, F.: Dalmatien in seinen verschiedenen Beziehungen Bd. II. Gotha, 1875. Pag. 120. PICHLER, A.: Flora hercegovačkih grobalja. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH. Sarajevo, 1891: Pag. 113. ROHLENA, J.: Conspectus Florae montenegrinae. »Preslia« Vestnik Cesk. bot. Společ. XX—XXI, Praha, 1942. Pag. 18. SLAVNIĆ, Ž.: Nizinske šume Vojvodine. Zbornik Matice srpske. Sv. 2. Novi Sad, 1952. Pp. 16—20. SLAVNIĆ, Ž.: Prilog flori našeg Podunavlja. Glasnik Biološke sekcije HPD. Ser. II/B. Tom 4—6. Zagreb, 1953. Pag. 150—151. STEFANOV, B.: Fitogeografski elementi v Blgarija. Sbornik na Big. Akad. nauk i izkus. XXXIX/19. Sofija, 1943. Pag. 250. SCHLOSSER, J. C. i VUKOTINOVIĆ, J.: Bilinar (Flora excursoria). Zagreb, 1876. Pag. 471. TURRILL, W. B.: Contribution to the Flora of Macedonica I. Bulletin of miscellaneous information R. Bot. Gardens, Kew Nr. 8/9. London, 1918. Pag. 256, 325. VRDOLJAK, Ž.: O rasprostranjenju nekih brestova u dolini rijeke Cetine. Split, 1959 (Rukopis). ZORKOCSI, L.: Ujvidek — es környekenek Floraja (Flora Novog Sada i okoline). Novi Sad, 1896. Pag. 94. THE NORTH-WESTERN LIMIT OF TODAY´S DISTRIBUTION OF HUNGARIAN OAK (Quercus conferta Kit. = Quercus farnelto Ten.) Summary Hungarian Oak (Quercus conferta Kit.) is a very significant forest tree species distributed in Asia Minor, and in the Balkan and Apennine Peninsulas. As we know from pnytocoenological literature it builds together with Turkey Oak (Quercus cerris L.) very significant and valuable stands of the warmer region of the eastern (and South-Pannonian) parts of the Balkan Peninsula, and according to more recent investigations by the author and by M. Ćirić, a pedologist, also in western regions — in Hercegovia and Montenegro. This is a climatogenous forest community which occupies in the vegetation of the Balkan Peninsula a very significant place. The north-eastern limit of extension of Hungarian Oak in today´s Roumania as well as the south-western limits in southern Italy are known wery well and in detail. The least known is the distribution of this tree species in this country, and especially the limit to which it spreads in its northern stretching is not sufficiently distinct. The author introduces us in detail into the distribution of this species in Slavonia, Srijem, Vojvodina, Bosna, Hercegovina, Dalmatia and Montenegro, mentioning the inexact data referring to his findings in some areas of this country, |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 33 <-- 33 --> PDF |
especially in Istria and the environs of Trieste. On the basis of existing and verified data we obtain now a clearer picture as to the north-western limit to which this species at the present time is spreading in this country. This limit is illustrated by the author with several geographic maps in which it is also made a comparison with the range of distribution of some other significant species, such as for instance Carpinus orientalis Mill and Quercus macedonica A. DC. The author then discusses the wide variability of forms of leaves of Quercus confereta Kit. found in the areas of Hercegovina and the supposed hybrids discovered in these parts so far. Finally, the emphasizes the excellent qualities of v/ood as well as other valuable silvicultural properties of Quercus conferta Kit., and also announces his further investigatios of Oaks in the area where the central European and sub-Mediterranean species meet. |