DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1964 str. 12 <-- 12 --> PDF |
razvilo nakon 1—1,5 mjeseca, odnosno poslije prve jače kiše. Ovakovo se stanje moralo loše odraziti na ožiljavanje reznica i prutova i na održavanje i razvitak biljaka, pogotovo zato što se nije mogao dovoljno razviti sitem korijena. Do konca vegetacijskog doba posušilo se oko 40%. Mnogo bolje su se održali prutovi nego reznice. Najotporniji su klonovi Klavičevac, Bakarac i Senjska Vrata. Pojedinačne podatke o visinskim prirastima po klonovima i jačini reznica ne iznosimo, jer nisu neposredno interesantni za praksu. Napominjemo da je do 30. VI prirast izbojaka iz reznica bio od 6 do 58 cm. Najbolje se razvio klon Klaričevac s prosječnom visinom izbojaka 34 cm i klon Senjska Vrata s 42 cm. Visine izbojaka iz prutova nisu bile veće od visine izbojaka iz reznica. Jače reznice, tj. duže ili deblje, razvile su, prosječno, duže i vitalnije izbojke nego standardne reznice; razlike su iznosile ponegdje i do 50—100%. 8. RAZMNAŽANJE TREPETLJIKE Trepetljika (jasika), kao i bijela topola, kako je poznato, veoma se malo može razmnažati reznicama. Zato smo upotrijebili odreske korijena i izdanke zajedno s dijelom korijena od drveta koje je na priobalnom pojasu kod Karlobaga razvilo razmjerno dobro stablo i, u posve skeletnom točilu (zajednica Drypetum Jacquinianae), razvilo mnoštvo korijenovih izdanaka. U crikveničkom rasadniku posušilo se 30% izbojaka iz korijenovih odrezaka, od izdanaka nijedan. Izbojci iz odrezaka korijena postigli su do 30. VI visinski prirast 30—65 cm, a do konca vegetacije 52—107 cm. Na prutovima, novi izdanci su do 30. VI dali visinski prirast samo 12—23 cm, a do konca vegetacije 21—34 cm, u prosjeku 29 cm. U rasadniku Karlobag, u kojemu se nije tlo redovito njegovalo ni zalijevalo, svi odresci korijena su se posušili, također i 20% izdanaka, a preostali izdanci prirasli su do konca vegetacije 10—70 cm, u prosjeku oko 33 cm. IZVOD I PRETPOSTAVKE Ispitivanjima i inventariziranjem utvrđeno je da na degradiranom dijelu priobalnog područja Jadrana i na otocima ima topola: Populus nigra, P. n. v. thevestina, P. nigra v. italica, P. canescens. P. alba, P. tremula, eurameričke svojte i talijanski klonovi. Topole prosječno dobro podnose skeletoidna tla (pa i skeletna), suhoću, suše, buru, jugo, podzemnu morsku vodu i posolicu. Broj takvih nalazišta nije malen; ponegdje je i razmjerno velik. Debljine tih topola inzose maksimalno do 60—100 cm pr. pr., i više. Topole bi se mogle dobro upotrijebiti za pošumljivanje boljih staništa, barem kao međukulture i pretkulture; naročito za brže stvaranje turističkih nasada (v. pril. slike). Većina topola ovdje razvija guste i vrlo široke krošnje. Konsocijacija topola, koje razvijaju plitak i širok korijen, i borova, koji stva raju uglavnom dubok i intenzivan korijen, dobra bi bila iz šumsko-privrednog gledišta, još više za potrebe turizma. Trebalo bi ispitivati i platane. Podsadnja bršljana može još više povećati dekorativno značenje te konsocijacije. Prema dosadašnjim opažanjima, uz morsku obalu najbolja i najljepša bi bila bijela topola, nešto manje podesna crna topola i neki hibridi. Za pošumljivanje loši jih staništa upotrebljivi su uglavnom borovi. Orijentacijski pokusi razmnažanja u submediteranu god. 1963. reznicama i prutovima, kad se obavljala redovna njega tla, pokazali su (uglavnom za crnu |