DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1962 str. 54 <-- 54 --> PDF |
(Razne dtcučne leme I pcikasl JEDAN SVJETAO LIK IZ PROŠLOSTI ŠUMARSTVA DALMACIJE Prije 44 g. umro je u Zagrebu Nikola V e ž i ć nadšumar drniški. Rođen je 2. XII 1857. ispod golih brda Dinare u pitomom drniškom Petrovom polju u siromašnoj seljačkoj obitelji. U selu Kričkama kraj Drniša završava osnovu školu, a kao dobra đaka šalje ga Đuro Smičiklas o svom trošku na školovanje u Zagreb da završi 4 razreda gimnazije, a nakon toga u Križevce na Gospodarsko-šumarsko učilište koje apsovira 1874. g. Odmah polazi u službu kao vježbenik na veleposjedu Dura Smičikiasa i dr Josipa Kopača u Pribiću. U augustu 1877. dolazi u Drniš da posjeti rodbinu i vidi svoj zavičaj. Tom prilikom rodoljubi drniške Krajine na čelu sa dr Matom Grubišićem i načelnikom općine Markom Nakićem ipredložiše mu da se natječe za mjesto općinskog šumara. Vežić prijedlog prihvaća, a Općinsko ga vijeće jednoglasno izabire za svog šumara 8. X 1877. Tu je služio do 9. IX 1918. tj. do svoje smrti u Krapinskim toplicama, gdje je liječio kostobolju. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Pored marljivog rada na terenu, Vežić je i mnogo pisao sve do smrti. Jedno od ranih njegovih djela nosi naslov: »Pet pismah o oplemenjavanju voćakah Piše za hrvatske voćare Nikola Vežić "nadzornik gospodarstva i šumarstva općine Drniš u Dalmaciji, povjerenik Matice Hrvatske i Dalmatinske. Preštampano iz Naše Sloge u Trstu 1879, Tiskarnica sinovah K. Amati.« Tu on upućuje seljake, kako će unaprijediti voćarstvo, kalemiti ,izabrati najbolje podloge i plemke. O pionirskom mučnom Vežićevu radu svjedoče i dvije pjesme iz 1899. g. objavljene u Nar. Listu u Zadru prigodom 25-godišnjice neumornog njegova rada, a i članak u Pučkom Listu splitskom iz 1904 g. pa pjesma iz 1917. g. koju su mu predali Drnišani prigodom 40-godišnjice nastupa službe i konačno članak u Spomen- kalendaru 250-godišnjice grko-kat. crkve križevačke iz 1932. g. Osim toga misli se da postoje i pjesme iz 1905. g. prilikom odlikovanja i povišice plaće od 920 na 1.500 kruna godišnje, a isto tako i iz 1909. g. kad je odlikovan za rad na obnovi šuma Drniške krajine i imenovan nadšumarom. Najbolje će nam ilustrirati njegov rad citati iz pomenutog članka objavljenog u Pučkom Listu 15. VIII 1904. g. pod naslovom: Drniški šumar Ni´kola Vežić«: U tom napisu iznosi se slijedeće: Naš težak, protivan je svakoj novotariji, strogo je privezan natražnjaštvom, držeći se one: »Pleti kotac ko i otac«, te Nikoli bijaše isprvice teška jada s težacima (seljacima), ali on se ne osvrćaše na to, pošto se je bio istin ski posvetio svome zvanju savjesno i neumorno, već prionu duševno i marljivo oko posla. Najprije je obišao sva četrdeset i dva ođ lomka-sela općine drniške i ova našao u najžalosnijem šumarskom stanju. Postupajući obzirno prema protivnosti naroda, zagajio je odmah u svrhu obnove šuma u svakom selu po gdjckoju prostoriju (uspo stavio šumsku zabranu). Bilo mu je dodjeljeno 15 lugara. Kroz same dvije godine trudnog i napornog rada postigao je, da je pučanstvo počelo uviđati velike koristi zagajivanja i pošumliavanja. Nikolin trud pri znalo je i Namjesništvo u Zadru, koje je od lukom od 2. listopada 1879. Br. 11.470 izrazilo općini drniškoj vrlo laskavo priznanje radi na predka u šumarstvu u njezinom području. Šumar Vežić upirao je sve jačom snagom u rad, te je svaki dan sve više zagajivao, a usto je zametnuo rasadnjake bajama i inih ko risnih stabala, ter, uzgojivši mladice, kašnje ih je narodu razdavao. Nikola je lugare pouča vao u navrćanju voćaka i mjerama obnove šuma, te o zakonima i o propisima što se njihove službe tiču. U godini 1885. šumar Vežić započeo je u svim gajevima proredivati (obnovljene šume iz žila i panjeva), a što je narodu donijelo ve like koristi i dovelo ga do osvjedočenja, da je uzgoj šuma i branjevina istih od prevelike va žnosti. Općina drniška, priznajući Nikoline za sluge i požrtvovnost, sa svojim izvješćem od 16. travnja iste godine broj 1427 predlaže Zema. ljskom Odboru u Zadru, da mu se udeli neka nagrada, zemaljski Odbor, uvazujući pomenuto izvješće, odlukom od 21. kolovoza 1886 Broj 2818 udelio mu je nagradu. Za postići bolji uspjeh, Šumar Vežić nije žalio truda i svakovrsnog napora. On je izlagao i svoj život očitoj opasnosti — pogibelji. Više puta bio je u opasnosti života. Da je to tako dovoljna su ova dva slučaja: Godine 1882. bilo je određeno za prvi put početi sa sagjenjem gore u mjestu Drvar u odlomku sela Kljaka. Žitelji Kljaka veoma to me-bijahu pi´otivni. Ne obazirući se na njihovu protivnost, godine iste 16. Ožujka započme Ni kola saditi šumu u pomenutom Drvaru. Nu, čim šumar na lice miesta dodje. Kljakani ga napadoše, ter mu zadaše jednu ozljedu u desnu nogu teške naravi. Tom prigodom htjedoše ga zaista usmrtiti, da se ne bude trefio jedan veliki kamen, iza koga se ranjen šumar Nikola zaklonio i spasio glavu na ramenu. Dana 24. veljače 1883. kada se je u službi nalazio u K.ljacima. nekoliko seljana iz Kričaka bijaše se uročilo, da ga u predvečerje isčekaju i izbiju radi toga, što su na nekoliko dana orile bili pedipsani radi šumskog prekršaja. Ovoj očitoj pogibelji što je izbjegao ima se zahvaliti župniku pok. Nikoliću, koji je Nikolu o ovome obznanio, te on mjesto te večeri kući, vratio se sutradan i to drugim putem. Tko bi opisao sve psovke i kletve, što ih je Vežić morao muče podnositi, samo da postigne svrhu željnog cilja? A tu je on zaista i postigao. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1962 str. 55 <-- 55 --> PDF |
Danas se vide plodovi njegova teškog truda Gdje je prije voda derala i prolomi zieva.li, tu sada nema opasnosti od poplava. Nikolinim nastojanjem mnogi je naš težak uvidio veliku korist od oplemenjivanja voćaka, te se istom od Vežića naučio. Mnoge su hiljade bajama i inog korisnog voća (krušaka, jabuka, oraha, prasaka, trešanja itd.) zasađene marom Vežića. U doba kada je Vežić nastupio službu svega toga nije bilo i dodijeljeno mu je bilo 15 lugara, a danas ih ima 33. Šumar Vežić u svakoj prigodi lijepim načinom upućuje puk u svaku vrstu poljodjelstva, te ga danas težaci ljube kao oca. Općina Drniška sastoji se od 42 odlomka (sela) na ukupnoi prostoriii od 65.898 ha sa pre ko 10.000 ha općinskih šuma i preko 14.000 ha niskih šuma. Preko 346 ha (dosada je) umjetno zašumljeno. To je sve plod neumornog rada i velikog nastojanja drniškog šumara Nikole Vežića. Onu okolicu iednom golu i pustu Vežić je obratio u zelenu dubravu. Divota je sada pogledati šume po drniškim selima. U njima ima svakojake japije, gorivog drva i bogate paše blagu. Na rod, koii se je u prvine protivio pošumljavanju i šumskim zabranama, danas blaeosivlie šu mara Nikolu, jer u odgoju gore vidi svoju vla stitu korist i jedini spas.« Za potkrepu značenja Vežića naves* ćemo neke odlomke iz članka objavljenog u »Spome nici-kalendaru« grkokat. biskupije križevačke 1932, g. Poznavala ga ie čitava kršna gruda, koia ga je rodila, a koju je on zelenim vjencem kitio — Dalmacija njegova. Drniš njegov, u kome je svjetlo dana ugledao i gdje ie službovao kao općinski šumar Ok´aisko-Drn;ški preko četrdeset punih godina. Poznavala ga je i uža Hrvatska, koia ga ie odgojila, a koiu *e on tako žarko ljubio. Poznavao ga je svaki naš pismeni čovjek širom prostrane domaje, ier ie nn mnogim časopisima i drugim listovima li ionom, sočnom hrvastinom u svoioj struci poučavao narod svoi i plemenio ga živom rječju. kno Sto je mučnim djelom oplemenjivao: Pi´ominu, Svilaiu. Oklaj. Moseć brdo i stjenovitu Zagoru. U svakom plemenitom pothvatu u Dalmaciji naći ćete i njega, gdje radi. ne časovito već ustraino. intenzivno i zanosno. Bojao se samo hoćeli ga nasljednik razumijeti i znati nasta vit; t-rno.p´H:° će on prestati, a to ie n´eeovn kolosalno poduzeće pošumljavanje dalmatinskog krša. On ga ie pošumljavao i ozelenio preko tri deset tisuća hektara, a u tadašnje vrijeme vri jednost novčana svega toga iznašala je preko jednog i pol miliona ondašnjih kruna. To je velika vrijednost, težak rad i silan uspieh. Mladi studenti iz pripo.tjskih sela Drniške Krajine onoga vremena (sela Ružica i Kričaka) u svojim pjesmama preko javne štampe bodre svoga naprednog i progresivnog šumara u što temeljitijoj realizaciji njegovih pohvalnih ideja, a u nastojanju za pomoći rodnom kraiu na polju prosperiteta — ekonomskog i prosvjetno -Vuiturnog preporoda zaostalog kraia. I oni VEZICU već tada nagovještavaju, da će na nje gova djela narodnih blagoslova dažditi kiša.« Dosada izneseno dovoljno ilustrira svjetao lik velikog majstora svoga zvanja — N. Vežića. I ovim skromnim prikazom 44 godine poslije njegove smrti na jednoj strani i 44 godine njegovog teškog i mukotrpnog rada na drugoj strani — želi se osvijetliti uspomene i sjećanja i među nama danas na velikog nadšumara. Prema pouzdanim podacima Vežić je samo na području Drniške Krajine za vrijeme svoga službovanja obnovio na goletima i degradiranim površinama šuma tamo gdje su barem mjestimično postojali živi izdanci, a putem uspostava šumskih zabrana preko 30 tisuća hektara šuma panj ača. On je ove šume redovito i stručno njegovao i vremenom još za njegova rada pretvorio u tip vrednijih šuma ovoga načina uzgoja. Još za vrijeme života Vežića, u ovim šumama uzgojena drvna masa predstavljala je samo u materijalnoj vrijednosti, u novčanom izrazu na današnjih preko dvije milijarde dinara. Ova vrijednost podrazumijeva se u šumi, jer je Vežić stalno davao prednost pri uzgoju sortimentima kolarske i selljaeke grade u šumama ovoga tipa. Pored pomenutih šuma na području Krajine Drniške na čistim goletima i na najizrazitijim bujičnim i vjetrorazornim područjima podigao je daljnjih preko 1.500 ha borovih šuma. Na pomenutom prostoru kroz razdoblje svoga službovanja Vežić je mnogo doprinio i podizanjem voćarstva. Njegovom zaslugom podignuto je prema približno dobivenim podacima preko 200 tisuća stabala raznih voćaka. Među podignutim voćkama bilo je i. najplemenitijih odlika svjetskog glasa onoga vremena, a nanose krušaka prema navodima ing. arh. Vilićića. Prema navodima dr Bože Dulibića — kustosa gradskog muzeja grada Šibenika, Vežić je istovremeno, kao nadšumar drniški ujedno bio i glavni revizor šumarstva kotara Knina i Šibenika. Prema ovome Vežić nije podizao šume samo -pomenute na području Drniške Krajine, već i na čitavom području kotareva Knin i Šibenik, dakle od sranice Like i Bosne, pa sve do Jadranskog mora i kotareva Zadar i Split. Ako bi se uvažila i ova činjenica, za koju još nema dokaza, onda bi zasluge Vezira bile još veće. Vjeruje se da će i ove navode vrijeme rasvijetliti, pa i o njima javnost naknadno upoznati. Sve one borove šume, koje stoje danas kao zelene oaze u ogromnom području ponovnih goleti na području Krajine Drniške, a koje svakom prolazniku skreću pažnju kada iz vlaka od Zagreba do Splita i obratno putuje i na potezu od ispod Knina, pa sve zaključno do Perkovića promatra pejsaž kamenjara, pa ovdje-ondje ugleda po koju zelenu šumsku oazu i to su još jedini do danas sačuvani ostaci ostataka od ogromnih šuma visokeg oblika, koje je podigao drniški nadšumar N. Vežić. Porazbacanost ovih šuma kao zelenih oaza nije slučaj, već ostvarenja unaprijed smišljenog plana rada iskusnog majstora. |