DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1962 str. 54     <-- 54 -->        PDF

(Razne dtcučne leme I pcikasl


JEDAN SVJETAO LIK IZ PROŠLOSTI
ŠUMARSTVA DALMACIJE


Prije 44 g. umro je u Zagrebu Nikola
V e ž i ć nadšumar drniški. Rođen je 2. XII
1857. ispod golih brda Dinare u pitomom
drniškom Petrovom polju u siromašnoj
seljačkoj obitelji. U selu Kričkama
kraj Drniša završava osnovu školu, a kao
dobra đaka šalje ga Đuro Smičiklas o
svom trošku na školovanje u Zagreb da
završi 4 razreda gimnazije, a nakon toga
u Križevce na Gospodarsko-šumarsko učilište
koje apsovira 1874. g. Odmah polazi
u službu kao vježbenik na veleposjedu Dura
Smičikiasa i dr Josipa Kopača u Pribiću.
U augustu 1877. dolazi u Drniš da
posjeti rodbinu i vidi svoj zavičaj.


Tom prilikom rodoljubi drniške Krajine
na čelu sa dr Matom Grubišićem i načelnikom
općine Markom Nakićem ipredložiše
mu da se natječe za mjesto općinskog
šumara. Vežić prijedlog prihvaća, a Općinsko
ga vijeće jednoglasno izabire za
svog šumara 8. X 1877. Tu je služio do


9. IX 1918. tj. do svoje smrti u Krapinskim
toplicama, gdje je liječio kostobolju.
Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Pored marljivog rada na terenu, Vežić
je i mnogo pisao sve do smrti. Jedno
od ranih njegovih djela nosi naslov: »Pet
pismah o oplemenjavanju voćakah Piše
za hrvatske voćare Nikola Vežić "nadzornik
gospodarstva i šumarstva općine Drniš
u Dalmaciji, povjerenik Matice Hrvatske
i Dalmatinske. Preštampano iz Naše Sloge


u Trstu 1879, Tiskarnica sinovah K. Amati.«
Tu on upućuje seljake, kako će unaprijediti
voćarstvo, kalemiti ,izabrati najbolje
podloge i plemke.


O pionirskom mučnom Vežićevu radu
svjedoče i dvije pjesme iz 1899. g. objavljene
u Nar. Listu u Zadru prigodom
25-godišnjice neumornog njegova rada, a
i članak u Pučkom Listu splitskom iz 1904


g. pa pjesma iz 1917. g. koju su mu predali
Drnišani prigodom 40-godišnjice nastupa
službe i konačno članak u Spomen-
kalendaru 250-godišnjice grko-kat. crkve
križevačke iz 1932. g.
Osim toga misli se da postoje i pjesme
iz 1905. g. prilikom odlikovanja i povišice
plaće od 920 na 1.500 kruna godišnje, a isto
tako i iz 1909. g. kad je odlikovan za rad
na obnovi šuma Drniške krajine i imenovan
nadšumarom.


Najbolje će nam ilustrirati njegov rad
citati iz pomenutog članka objavljenog u


Pučkom Listu 15. VIII 1904. g. pod naslovom:
Drniški šumar Ni´kola Vežić«: U tom
napisu iznosi se slijedeće:


Naš težak, protivan je svakoj novotariji,


strogo je privezan natražnjaštvom, držeći se


one: »Pleti kotac ko i otac«, te Nikoli bijaše


isprvice teška jada s težacima (seljacima), ali


on se ne osvrćaše na to, pošto se je bio istin


ski posvetio svome zvanju savjesno i neumorno,


već prionu duševno i marljivo oko posla.
Najprije je obišao sva četrdeset i dva ođ


lomka-sela općine drniške i ova našao u najžalosnijem
šumarskom stanju.


Postupajući obzirno prema protivnosti naroda,
zagajio je odmah u svrhu obnove šuma


u svakom selu po gdjckoju prostoriju (uspo


stavio šumsku zabranu).


Bilo mu je dodjeljeno 15 lugara. Kroz same


dvije godine trudnog i napornog rada postigao


je, da je pučanstvo počelo uviđati velike koristi


zagajivanja i pošumliavanja. Nikolin trud pri


znalo je i Namjesništvo u Zadru, koje je od


lukom od 2. listopada 1879. Br. 11.470 izrazilo


općini drniškoj vrlo laskavo priznanje radi na


predka u šumarstvu u njezinom području.
Šumar Vežić upirao je sve jačom snagom


u rad, te je svaki dan sve više zagajivao, a


usto je zametnuo rasadnjake bajama i inih ko


risnih stabala, ter, uzgojivši mladice, kašnje


ih je narodu razdavao. Nikola je lugare pouča


vao u navrćanju voćaka i mjerama obnove


šuma, te o zakonima i o propisima što se njihove
službe tiču.


U godini 1885. šumar Vežić započeo je u
svim gajevima proredivati (obnovljene šume


iz žila i panjeva), a što je narodu donijelo ve


like koristi i dovelo ga do osvjedočenja, da je


uzgoj šuma i branjevina istih od prevelike va


žnosti. Općina drniška, priznajući Nikoline za


sluge i požrtvovnost, sa svojim izvješćem od


16. travnja iste godine broj 1427 predlaže Zema.
ljskom Odboru u Zadru, da mu se udeli neka


nagrada, zemaljski Odbor, uvazujući pomenuto


izvješće, odlukom od 21. kolovoza 1886 Broj
2818 udelio mu je nagradu.


Za postići bolji uspjeh, Šumar Vežić nije
žalio truda i svakovrsnog napora. On je izlagao


i svoj život očitoj opasnosti — pogibelji. Više


puta bio je u opasnosti života. Da je to tako


dovoljna su ova dva slučaja:
Godine 1882. bilo je određeno za prvi put


početi sa sagjenjem gore u mjestu Drvar u


odlomku sela Kljaka. Žitelji Kljaka veoma to


me-bijahu pi´otivni. Ne obazirući se na njihovu


protivnost, godine iste 16. Ožujka započme Ni


kola saditi šumu u pomenutom Drvaru. Nu,


čim šumar na lice miesta dodje. Kljakani ga


napadoše, ter mu zadaše jednu ozljedu u desnu
nogu teške naravi.


Tom prigodom htjedoše ga zaista usmrtiti,
da se ne bude trefio jedan veliki kamen, iza


koga se ranjen šumar Nikola zaklonio i spasio
glavu na ramenu.


Dana 24. veljače 1883. kada se je u službi
nalazio u K.ljacima. nekoliko seljana iz Kričaka


bijaše se uročilo, da ga u predvečerje isčekaju


i izbiju radi toga, što su na nekoliko dana orile


bili pedipsani radi šumskog prekršaja. Ovoj


očitoj pogibelji što je izbjegao ima se zahvaliti


župniku pok. Nikoliću, koji je Nikolu o ovome


obznanio, te on mjesto te večeri kući, vratio se
sutradan i to drugim putem.


Tko bi opisao sve psovke i kletve, što ih je
Vežić morao muče podnositi, samo da postigne


svrhu željnog cilja? A tu je on zaista i postigao.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1962 str. 55     <-- 55 -->        PDF

Danas se vide plodovi njegova teškog truda


Gdje je prije voda derala i prolomi zieva.li, tu
sada nema opasnosti od poplava.


Nikolinim nastojanjem mnogi je naš težak
uvidio veliku korist od oplemenjivanja voćaka,
te se istom od Vežića naučio. Mnoge su hiljade
bajama i inog korisnog voća (krušaka, jabuka,
oraha, prasaka, trešanja itd.) zasađene marom
Vežića. U doba kada je Vežić nastupio službu
svega toga nije bilo i dodijeljeno mu je bilo
15 lugara, a danas ih ima 33.


Šumar Vežić u svakoj prigodi lijepim načinom
upućuje puk u svaku vrstu poljodjelstva,


te ga danas težaci ljube kao oca.


Općina Drniška sastoji se od 42 odlomka


(sela) na ukupnoi prostoriii od 65.898 ha sa pre


ko 10.000 ha općinskih šuma i preko 14.000 ha


niskih šuma. Preko 346 ha (dosada je) umjetno
zašumljeno.


To je sve plod neumornog rada i velikog
nastojanja drniškog šumara Nikole Vežića. Onu


okolicu iednom golu i pustu Vežić je obratio u


zelenu dubravu. Divota je sada pogledati šume


po drniškim selima. U njima ima svakojake


japije, gorivog drva i bogate paše blagu. Na


rod, koii se je u prvine protivio pošumljavanju


i šumskim zabranama, danas blaeosivlie šu


mara Nikolu, jer u odgoju gore vidi svoju vla


stitu korist i jedini spas.«
Za potkrepu značenja Vežića naves* ćemo


neke odlomke iz članka objavljenog u »Spome


nici-kalendaru« grkokat. biskupije križevačke
1932, g.
Poznavala ga ie čitava kršna gruda, koia ga


je rodila, a koju je on zelenim vjencem kitio —
Dalmacija njegova. Drniš njegov, u kome je
svjetlo dana ugledao i gdje ie službovao kao
općinski šumar Ok´aisko-Drn;ški preko četrdeset
punih godina. Poznavala ga je i uža Hrvatska,
koia ga ie odgojila, a koiu *e on tako žarko
ljubio. Poznavao ga je svaki naš pismeni
čovjek širom prostrane domaje, ier ie nn mnogim
časopisima i drugim listovima li ionom,
sočnom hrvastinom u svoioj struci poučavao
narod svoi i plemenio ga živom rječju. kno Sto
je mučnim djelom oplemenjivao: Pi´ominu,
Svilaiu. Oklaj. Moseć brdo i stjenovitu Zagoru.


U svakom plemenitom pothvatu u Dalmaciji
naći ćete i njega, gdje radi. ne časovito već


ustraino. intenzivno i zanosno. Bojao se samo


hoćeli ga nasljednik razumijeti i znati nasta


vit; t-rno.p´H:° će on prestati, a to ie n´eeovn


kolosalno poduzeće pošumljavanje dalmatinskog


krša.
On ga ie pošumljavao i ozelenio preko tri


deset tisuća hektara, a u tadašnje vrijeme vri


jednost novčana svega toga iznašala je preko


jednog i pol miliona ondašnjih kruna. To je
velika vrijednost, težak rad i silan uspieh.


Mladi studenti iz pripo.tjskih sela Drniške
Krajine onoga vremena (sela Ružica i Kričaka)


u svojim pjesmama preko javne štampe bodre


svoga naprednog i progresivnog šumara u što


temeljitijoj realizaciji njegovih pohvalnih ideja,


a u nastojanju za pomoći rodnom kraiu na


polju prosperiteta — ekonomskog i prosvjetno


-Vuiturnog preporoda zaostalog kraia. I oni


VEZICU već tada nagovještavaju, da će na nje


gova djela narodnih blagoslova dažditi kiša.«


Dosada izneseno dovoljno ilustrira svjetao
lik velikog majstora svoga zvanja —


N. Vežića.
I ovim skromnim prikazom 44 godine
poslije njegove smrti na jednoj strani i
44 godine njegovog teškog i mukotrpnog
rada na drugoj strani — želi se osvijetliti
uspomene i sjećanja i među nama danas
na velikog nadšumara.


Prema pouzdanim podacima Vežić je
samo na području Drniške Krajine za vrijeme
svoga službovanja obnovio na goletima
i degradiranim površinama šuma tamo
gdje su barem mjestimično postojali
živi izdanci, a putem uspostava šumskih
zabrana preko 30 tisuća hektara šuma panj
ača. On je ove šume redovito i stručno
njegovao i vremenom još za njegova rada
pretvorio u tip vrednijih šuma ovoga načina
uzgoja. Još za vrijeme života Vežića,
u ovim šumama uzgojena drvna masa
predstavljala je samo u materijalnoj vrijednosti,
u novčanom izrazu na današnjih
preko dvije milijarde dinara. Ova vrijednost
podrazumijeva se u šumi, jer je Vežić
stalno davao prednost pri uzgoju sortimentima
kolarske i selljaeke grade u šumama
ovoga tipa. Pored pomenutih šuma
na području Krajine Drniške na čistim
goletima i na najizrazitijim bujičnim i vjetrorazornim
područjima podigao je daljnjih
preko 1.500 ha borovih šuma.


Na pomenutom prostoru kroz razdoblje
svoga službovanja Vežić je mnogo doprinio
i podizanjem voćarstva. Njegovom zaslugom
podignuto je prema približno dobivenim
podacima preko 200 tisuća stabala
raznih voćaka. Među podignutim voćkama
bilo je i. najplemenitijih odlika svjetskog
glasa onoga vremena, a nanose krušaka
prema navodima ing. arh. Vilićića.


Prema navodima dr Bože Dulibića —
kustosa gradskog muzeja grada Šibenika,
Vežić je istovremeno, kao nadšumar drniški
ujedno bio i glavni revizor šumarstva
kotara Knina i Šibenika. Prema ovome Vežić
nije podizao šume samo -pomenute na
području Drniške Krajine, već i na čitavom
području kotareva Knin i Šibenik,
dakle od sranice Like i Bosne, pa sve do
Jadranskog mora i kotareva Zadar i Split.
Ako bi se uvažila i ova činjenica, za koju
još nema dokaza, onda bi zasluge Vezira
bile još veće. Vjeruje se da će i ove navode
vrijeme rasvijetliti, pa i o njima javnost
naknadno upoznati.


Sve one borove šume, koje stoje danas
kao zelene oaze u ogromnom području ponovnih
goleti na području Krajine Drniške,
a koje svakom prolazniku skreću pažnju
kada iz vlaka od Zagreba do Splita i obratno
putuje i na potezu od ispod Knina, pa
sve zaključno do Perkovića promatra pejsaž
kamenjara, pa ovdje-ondje ugleda po
koju zelenu šumsku oazu i to su još jedini
do danas sačuvani ostaci ostataka od ogromnih
šuma visokeg oblika, koje je podigao
drniški nadšumar N. Vežić.


Porazbacanost ovih šuma kao zelenih
oaza nije slučaj, već ostvarenja unaprijed
smišljenog plana rada iskusnog majstora.