DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1962 str. 54 <-- 54 --> PDF |
(Razne dtcučne leme I pcikasl JEDAN SVJETAO LIK IZ PROŠLOSTI ŠUMARSTVA DALMACIJE Prije 44 g. umro je u Zagrebu Nikola V e ž i ć nadšumar drniški. Rođen je 2. XII 1857. ispod golih brda Dinare u pitomom drniškom Petrovom polju u siromašnoj seljačkoj obitelji. U selu Kričkama kraj Drniša završava osnovu školu, a kao dobra đaka šalje ga Đuro Smičiklas o svom trošku na školovanje u Zagreb da završi 4 razreda gimnazije, a nakon toga u Križevce na Gospodarsko-šumarsko učilište koje apsovira 1874. g. Odmah polazi u službu kao vježbenik na veleposjedu Dura Smičikiasa i dr Josipa Kopača u Pribiću. U augustu 1877. dolazi u Drniš da posjeti rodbinu i vidi svoj zavičaj. Tom prilikom rodoljubi drniške Krajine na čelu sa dr Matom Grubišićem i načelnikom općine Markom Nakićem ipredložiše mu da se natječe za mjesto općinskog šumara. Vežić prijedlog prihvaća, a Općinsko ga vijeće jednoglasno izabire za svog šumara 8. X 1877. Tu je služio do 9. IX 1918. tj. do svoje smrti u Krapinskim toplicama, gdje je liječio kostobolju. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Pored marljivog rada na terenu, Vežić je i mnogo pisao sve do smrti. Jedno od ranih njegovih djela nosi naslov: »Pet pismah o oplemenjavanju voćakah Piše za hrvatske voćare Nikola Vežić "nadzornik gospodarstva i šumarstva općine Drniš u Dalmaciji, povjerenik Matice Hrvatske i Dalmatinske. Preštampano iz Naše Sloge u Trstu 1879, Tiskarnica sinovah K. Amati.« Tu on upućuje seljake, kako će unaprijediti voćarstvo, kalemiti ,izabrati najbolje podloge i plemke. O pionirskom mučnom Vežićevu radu svjedoče i dvije pjesme iz 1899. g. objavljene u Nar. Listu u Zadru prigodom 25-godišnjice neumornog njegova rada, a i članak u Pučkom Listu splitskom iz 1904 g. pa pjesma iz 1917. g. koju su mu predali Drnišani prigodom 40-godišnjice nastupa službe i konačno članak u Spomen- kalendaru 250-godišnjice grko-kat. crkve križevačke iz 1932. g. Osim toga misli se da postoje i pjesme iz 1905. g. prilikom odlikovanja i povišice plaće od 920 na 1.500 kruna godišnje, a isto tako i iz 1909. g. kad je odlikovan za rad na obnovi šuma Drniške krajine i imenovan nadšumarom. Najbolje će nam ilustrirati njegov rad citati iz pomenutog članka objavljenog u Pučkom Listu 15. VIII 1904. g. pod naslovom: Drniški šumar Ni´kola Vežić«: U tom napisu iznosi se slijedeće: Naš težak, protivan je svakoj novotariji, strogo je privezan natražnjaštvom, držeći se one: »Pleti kotac ko i otac«, te Nikoli bijaše isprvice teška jada s težacima (seljacima), ali on se ne osvrćaše na to, pošto se je bio istin ski posvetio svome zvanju savjesno i neumorno, već prionu duševno i marljivo oko posla. Najprije je obišao sva četrdeset i dva ođ lomka-sela općine drniške i ova našao u najžalosnijem šumarskom stanju. Postupajući obzirno prema protivnosti naroda, zagajio je odmah u svrhu obnove šuma u svakom selu po gdjckoju prostoriju (uspo stavio šumsku zabranu). Bilo mu je dodjeljeno 15 lugara. Kroz same dvije godine trudnog i napornog rada postigao je, da je pučanstvo počelo uviđati velike koristi zagajivanja i pošumliavanja. Nikolin trud pri znalo je i Namjesništvo u Zadru, koje je od lukom od 2. listopada 1879. Br. 11.470 izrazilo općini drniškoj vrlo laskavo priznanje radi na predka u šumarstvu u njezinom području. Šumar Vežić upirao je sve jačom snagom u rad, te je svaki dan sve više zagajivao, a usto je zametnuo rasadnjake bajama i inih ko risnih stabala, ter, uzgojivši mladice, kašnje ih je narodu razdavao. Nikola je lugare pouča vao u navrćanju voćaka i mjerama obnove šuma, te o zakonima i o propisima što se njihove službe tiču. U godini 1885. šumar Vežić započeo je u svim gajevima proredivati (obnovljene šume iz žila i panjeva), a što je narodu donijelo ve like koristi i dovelo ga do osvjedočenja, da je uzgoj šuma i branjevina istih od prevelike va žnosti. Općina drniška, priznajući Nikoline za sluge i požrtvovnost, sa svojim izvješćem od 16. travnja iste godine broj 1427 predlaže Zema. ljskom Odboru u Zadru, da mu se udeli neka nagrada, zemaljski Odbor, uvazujući pomenuto izvješće, odlukom od 21. kolovoza 1886 Broj 2818 udelio mu je nagradu. Za postići bolji uspjeh, Šumar Vežić nije žalio truda i svakovrsnog napora. On je izlagao i svoj život očitoj opasnosti — pogibelji. Više puta bio je u opasnosti života. Da je to tako dovoljna su ova dva slučaja: Godine 1882. bilo je određeno za prvi put početi sa sagjenjem gore u mjestu Drvar u odlomku sela Kljaka. Žitelji Kljaka veoma to me-bijahu pi´otivni. Ne obazirući se na njihovu protivnost, godine iste 16. Ožujka započme Ni kola saditi šumu u pomenutom Drvaru. Nu, čim šumar na lice miesta dodje. Kljakani ga napadoše, ter mu zadaše jednu ozljedu u desnu nogu teške naravi. Tom prigodom htjedoše ga zaista usmrtiti, da se ne bude trefio jedan veliki kamen, iza koga se ranjen šumar Nikola zaklonio i spasio glavu na ramenu. Dana 24. veljače 1883. kada se je u službi nalazio u K.ljacima. nekoliko seljana iz Kričaka bijaše se uročilo, da ga u predvečerje isčekaju i izbiju radi toga, što su na nekoliko dana orile bili pedipsani radi šumskog prekršaja. Ovoj očitoj pogibelji što je izbjegao ima se zahvaliti župniku pok. Nikoliću, koji je Nikolu o ovome obznanio, te on mjesto te večeri kući, vratio se sutradan i to drugim putem. Tko bi opisao sve psovke i kletve, što ih je Vežić morao muče podnositi, samo da postigne svrhu željnog cilja? A tu je on zaista i postigao. |