DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 43 <-- 43 --> PDF |
CRNI BOR (PINUS NIGRA ARN.) U FLORI I VEGETACIJI GRČKE Prof, dr FRAN KUSAN Godine 1960, od 28. 6. do 22. 7., organizirao je prof, dr I. H o r v a t botaničku ekskurziju u Grčku. S njime su na terenu surađivali prof. F. Kušan i ing. S. B e r t o v i ć, kao i neki istaknuti grčki šumarski stručnjaci. Istraživani su najzanimljiviji oblici grčke vegetacije na velikom prostoru od Olimpa na sjeveru do Tajgeta na jugu. Naročita je pažnja bila posvećena istraživanjima šumske vegetacije. Zbog toga je grčko Ministarstvo šumarstva i materijalno pomagalo rad na terenu. Inače je ekskurziju financirao Savjet za naučni rad NR Hrvatske. Malo je koja zemlja u Evropi pretrpjela tolike promjene u svome biljnom svijetu kao Grčka. Od iskonskog biljnog svijeta sačuvali su se u Grčkoj samo oni oblici njezine vegetacije koji se nalaze na teže dostupnim mjestima, prije svega u najvišim planinskim predjelima. Sve je ostalo čovjek odavnine, kroz stoljeća i tisućljeća iskorišćivao´ i uništavao, što je i shvatljivo kada znamo koliko´ je stara grčka kultura i civilizacija. A s razvojem civilizacije ide u svakoj zemlji usporedo i prekomjerno iskorišćivanje njezinih prirodnih dobara. Zbog toga u Grčkoj, kao i u većini mediteranskih zemalja, i nalazimo samo ostatke, samo ruševine iskonskog biljnog pokrova. Ostaci šuma, ti najsavršeniji oblici svake vegetacije, susreću se u Grčkoj slično ostacima starih kulturnih spomenika, gradova, hramova ... No nisu za to krivi Grci: nijedna država na jugoistoku Evrope nije bila izložena tolikim seobama, naletima, osvajanjima i pustošenjima raznih naroda, sve tamo* cd perzijskih i rimskih vremena, od vremena Turaka, Mlečića, Franaka i dr. Svi su ti stranci ostavili za sobom i u Grčkoj vidljive tragove, vrlo često i u podizanju spomenika, ali, nažalost, još češće i u pustošenju šuma kojih je bilo sve manje i manje. .. Poznato je da je Grčka iza Švicarske najgorovitija zemlja u Evropi. U njoj su prema tome morale i edafske i klimatske prilike biti vrlo povoljne za razvitak šuma. Grčka je ustvari izrazito šumska zemlja, ali, nažalost, danas skoro posve bez šuma (Oekonomopoulos, 1959). Uza sva nastojanja, šume se u Grčkoj nisu još ni danas obnovile. One su još uvijek sačuvane samo u ostacima. Pa ni šume na najvišim grčkim planinama, na Tajgetu, na Parnasu i na Olimpu nisu ništa bolje sačuvane ni pošteđene, premda se već odavno radi vrlo intenzivno na racionalnom korištenju postojećih šuma. Razvijenije i bolje sačuvane šume vidjeli smo zapravo u području Pir.dskcg gorja gdje se napr. u okolici Pertulije nalazi i šumsko dobro- jedinog grčkog Šumarskog fakulteta u Solunu. Možemo reći da je danas samo jedva jedna četvrtina površine Grčke pokrivena šumama, dok se druge dvije četvrtine nalaze u degradacijskim stadijima iz kojih bi se šume mogle razviti. I na tim su površinama nekada rasle razne šume. Jedna se četvrtina grčkog zemljišta nalazi pod raznim kulturama (najrasprostranjenije su one u Tesaliji, grčkoj žitnici), na mjestima kojih su nekada isto tako bile šume. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 44 <-- 44 --> PDF |
I prema ostacima tih šuma u Grčkoj može se zaključiti da su one morale biti (a dobrim dijelom su još i danas) vrlo raznolike. U njihovom sastavu sudjeluje mnogo raznolikog drveća: od isključivo zimzelenih oblika mediteranskog karaktera do izrazito planinskog drveća u šumama srednjoevropskog izgleda i sastava. Naročito je brojno zastupano crnogorično drveće; razni borovi, jele i čempresi. Šume se grčke jele i crnog bora uspinju na Tajgetu sve do najviših položaja. (Foto: F. Kušan) Kratak pregled šumske vegetacije u Grčkoj Smještena na krajnjem jugoistoku Evrope, u središtu istočnog Sredozemlja, gdje je sasvih strana oplakivana toplim morima, Grčka se odlikuje u svom najvećem dijelu izrazito zimzelenom i vrlo starom vegetacijom. I u toj vegetaciji ima danas zapravo najmanje oblika sa visokim drvećem, kao što su inače u Sredozemlju rasprostranjene biljke, česmina (Quercus ilex) i oštrika (Qu. corccifera) te alepski (Pinus halepensis) i tvrdi bor (Pinus brutia). Prorijeđene šume česmine, najčešće s oštrikom i planikom (Arbutus unedo i A. andrachne), sa maslinom, sa tršljom (Pistacia lentiscus) i zelenikom (Phillyrea media) i sa drugim zimzelenim grmljem susrećemo i danas skoro svegdje u Grčkoj. No nešto bolje razvijene šume česmine nalazimo u Grčkoj samo u jugozapadnom i zapadnom obalnom pojasu, uz obale rijeka i u klancima, najčešće na mjestima s više vlage i sa dubljim tlom. I mediteranski se borovi razvijaju u ljepšim sastojinama uglavnom izvan najužeg obalnog pojasa. Umjesto visokih šuma, najveći dio zimzelenog područja (izvan kultura i naselja) prekrivaju tu danas razni oblici degradirane vegetacije, razne vrste makija, frigana, gariga i kamenjara. Naročito su za grčku vegetaciju značajne frigane s mnogo vrlo otpornih grmova ili polu |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 45 <-- 45 --> PDF |
grmova kseromorfne strukture. Ti se oblici naseljuju na velikim površinama .s kojih je čovjek na bilo koji način potisnuo šume. Makije s planikom (Arbutus unedc, dok je A. andrachne kao termofilnija vezana na niže i sušnije obalno područje) i s oštrikom (Quercus coccifera) zalaze i dublje u unutrašnjost, gdje se uspinju sve do predjela s listopadnom vegetacijom termofilnog karaktera. U tome se prelaznom pojasu susrećemo s ostacima svjetlijih šuma listopadnih hrastova, kao. što su hrast medunac (Quercus lanuginosa), cer (Qu. cerris), sladun (Qu. canferta) i makedonski hrast (Qu. macedonica). Svi su ti hrastovi i u Grčkoj najčešće povezani sa zimzelenom vegetacijom. U tome su pojasu ,na vlažnijim i dubljim tlima, razvijene i šumice pitomog kestena (Castanea sativa), kao i manje sastojine sa platanama (Platanus orientalis). Sve su te šume listopadnih hrastova u Grčkoj danas već najvećim dijelom prorijeđene i degradirane, najčešće u vrlo jednolične gärige sa crnjušama, bodljikavim žutinicama i sa bujadi. Znatno su većeg prostranstva još i danas u Grčkoj mediteranske crnogorične šume, razvijene redovito, u višem, često puta već izrazito planinskom području. To su specifično grčke šume u kojima glavnu ulogu ima vrlo lijepa grčka jela (Abies -cephalonica). Njih ima na svim grčkim planinama, često puta u vrlo gustom sastavu i dosta dobro sačuvane. Sa grčkom se jelom, naročito prema sjeveru, udružuje vrlo često i obična jela (Abies alba), odnosno prelazni ili bastardni oblik jele (Abies borisii-regis). Njima se vrlo često pridružuje i crni bor (Pinus nigra u širem smislu), zatim bukva (npr. na Pindu i drugdje), a na Olimpu i smrč ili munika (Pinus heldreichii). Jelove šume, kao i šume munike čine na većini grčkih Unutrašnjost šume crnog bora na podlozi makije u Grčkoj (Tajget) (Foto: F. Kušan) |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 46 <-- 46 --> PDF |
planina i najgornji šumski pojas. Samo na sjeveru i sjeverozapadu ima na grčkim planinama i bukovih šuma srednjeevropskog izgleda i sastava. Klekovine planinskog bora ima samo na krajnjem sjeveru, gdje se javlja i molika (Pinuspeuce). Grčki crni bor U sastavu je i u razvitku šumske vegetacije u Grčkoj još i danas vrlo važan crni bor koji je osobito čest na Peloponezu (Tajget i Parnon, Georgopulos, 1950). U botaničkoj se literaturi grčki crni bor navodi pod raznim imenima, no najčešće ipak (Rechinger, Regel, Hayek, Fukarek i dr.) kao Pinus nigra var. pallasiana, U Orijaški primjerci crnog bora na Tajgetu. (Foto: F. Kušan) svom Sinopsisu grčke flore Diapulis (1939) ga naziva P. laricio. Prema tome autoru, crni bor u Grčkoj raste na velikom području od Peristera i Atosa na sjeveru do Ide na jugu. Javlja se sam ili još češće pomiješan sa sladunom, s grčkom jelom, sa munikom ili čak i sa bukvom. Raste najčešće na podlozi bez vapna, na škriljavcima i na flišu, U sjevernoj Grčkoj, u području vlažnije i hladnije klime raste i na vapnenačkoj podlozi i u nižim položajima (Georgopulos, 1950). Grčki smo´ crni bor upoznali na više grčkih planina, no najbolje ipak samo na Tajgetu i na Olimpu. Pa ipak, vrlo je teško, na osnovu samo sabranog herbarskog materijala, odrediti kojoj zapravo svojti pripada npr. crni bor na Tajgetu. Izgleda da i na tajgetskim primjercima postoje veće razlike u anatomskim i u morfološkim osebinama, slično kao što je to ustanovio prije kraćeg vremena (1957) Vidaković M. za crne borove iz naših krajeva. Nešto će se više moći o tome boru reći nakon detaljnijeg ispitivanja materijala s uzgojenih primjeraka koje smo dobili iz sjemenja sa prirodnog staništa. I na osnovu se pristupačne literature može isto* tako zaključiti da na području Grčke ne raste samo jedna svojta crnog bora. Već je sada sigurno da se na Tajgetu ne nalazi uopće čista svojta krimskog bora (pallasiana), ukoliko se uopće taj crni bor, inače općenito rasprostranjen u |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 47 <-- 47 --> PDF |
južnoj Grčkoj, i može uvrstiti u uži krug oblika svojte P. n. var. pallasiana. Izgleda, po´ svemu da se on više približava svojti tipskog crnog bora koji je u našim krajevima zastupan posebnim odlikama: ilirskim odnosno dalmatinskim crnim borom. Sličnost s tim borovima uvjetovana je sigurno istovjetnošću podrijetla, terenskom povezanošću, kao> i sličnosti ekoloških uvjeta na prirodnim staništima. Po svemu sudeći areal tipskog krimskog bora niti ne dopire tako daleko na jug evropskog Sredozemlja. Njegova pojava na Cipru (Rikli), gdje izgrađuje najljepše šume, još i danas u prastarim i orijaškim primjercima, bila bi zapravo uključena u područje njegove prirodne rasprostranjenosti (uglavnom Krim i Mala Azija). Olimp sa dijelom Makedonije, gdje je isto tako* ustanovljen krimski crni bor, morali bismo uvrstiti u onaj dio areala ovog bora koji je prema zapadu da^leko isturen i još nedovoljno omeđen. Prema mnogim autorima na tesalskom je Olimpu krimski bor najvažnije šumsko drvo. Ni za provjeravanje tih podataka nemamo još dovoljno materijala. Borove šume rta Tajgetu Tajget je jedna od najviših grčkih planina (2409 m). Smještena je na južnom obalnom (uz Jonsko more) rubu Peloponeza, dakle u najjužnijem dijelu Grčke (južnije je još samo smješten goroviti otok Kreta s visokim planinama —- Ida, 2456 m — i sa vrlo osebujnom mediteranskom planinskom vegetacijom, sa čempresima, borovima, sa grčkom jelom i nadasve s vegetacijom ježinastih grmova ili polugrmova astragalusa i ježevca). Na dosta velikom prostranstvu obrasla je ova klasična grčka planina u svojim vršnim dijelovima gustim jelovim šumama koje s donje strane obrubljuju čiste ili jcš češće miješane šume crnog bora. Tako se na blago nagnutim i prema jugu izloženim obroncima ispod glavnog vrha Tajgeta, a na visini iznad 1000 m, nalaze na velikom prostoru razasuti, osamljeni ili s jelama izmiješani vrlo slikoviti primjerci crnog bora. Još je više njegovih ostataka u panjevima koji govore o veličini i starosti tog drveta u ovom najjužnijem dijelu Evrope. Stara su to stabla koja su sa svojim još starijim pređima svjedoci velikih promjena i zbivanja koja su se odvijala nekoć u Sredozemlju, u tom najaktivnijem dijelu Evrope. Oni su sigurno bili svjedoci brojnih i čestih tektonskih pokreta. Njima se je približavalo ili se od njih udaljavalo toplo more. Zbog blizine Sredozemnog mora, nikada ih nije ni zahvatio katastrofalni utjecaj oledbe koja je za pleistocena decimirala njegove srodnike na sjeveru Balkanskog poluotoka. Zato se i može reći da je to drveće tu sigurno još od vremena svoga postanka. Ti su borovi preživjeli sve te promjene, jer su već od početka stekli neobičnu sposobnost da se prilagode i na takve uvjete staništa na kome se druge biljke još nisu mogle zadržati. I danas su još uvijek zadržali baš takva nepristupačna mjesta, kao i položaje sa tlom i vegetacijom, u razvoju kojih su morali, a i danas još moraju, odigrati pionirsku ulogu. U višim se dijelovima Tajgeta on već mora boriti s isto tako vrlo otpornom i na grčke planine ograničenom grčkom jelom. S tom je jelom dijelio i istu sudbinu, ugrožen na svim pozicijama razornim djelovanjem zajedničkog neprijatelja — čovjeka. Naročito je baš borove čovjek već odavnine sjekao i palio. Zato borovi tu najčešće više i ne čine prave šume. Tu se crni borovi nalaze na najvišim položajima do kojih uopće mogu doprijeti. Na tim su mjestima Tajgeta borovi već zašli u područje izrazitije planinske klime. Visina je tu, do koje dopiru crni borovi, i preko 1600 m. Noći su tu vrlo hladne, dok po danu žarko sunce sve spaljuje. Uza sve te velike opreke, i edafske su (tlo bez vapna) i klimatske prilike staništa za borove |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 48 <-- 48 --> PDF |
još uvijek vrlo povoljne. Oni su tu razvijeni poput pravih divova: ima ih koji su jos i sada visoki i preko 35 m, a u promjeru im stablo mjeri i preko 1,5 m. _ I borovi su tu i jele sigurno najstarije drveće koje je raslo u ovome dijelu svijeta (u sadašnjim svojtama ili u svojim pređima, već izumrlim oblicima) još u vrijeme dok su u tom području vladale posve drukčije prilike i terena i okoline Kasnijim diferenciranjem vegetacije i postepenim prilagođivanjem na nove na stale prilike, razvili su se i crni borovi, kao uostalom i druge starije tercijarne biljke, u drveće koje se je s uspjehom moglo rasprostrti i zadržati u višim polo žajima s izmijenjenim klimatskim i edafskim uvjetima. Drugi su borovi (npr Pinus halepensis i P. brutia), kao manje plastične biljke, morali zaostati u nižim toplijim položajima i zadržati karakter izrazitog mediteranskog drveća. U kontinetalnijem se dijelu Tajgeta crni borovi javljaju već kod 600 m (700 m), južnije, u toplijem dijelu, istom kod 1000 m. Penju se sve do 1600 i 1700 m. Vezani su više za podlogu bez vapna (ali ih ima i na vapnenačkim terenima), za razliku od jele koja više naseljuje vapnenačku podlogu po kojoj se uspinje i više, na strmije i kamene obronke, do predjela, svega nekoliko stotina metara ispod vrha (do preko 2000 m). Nekada su crni borovi na ovim terenima bili još više rasprostranjeni, pa je i njihova uloga u razvitku raznovrsne ali još uvijek primarne vegetacije bila znatno veća. Razvojem progresivnije vegetacije i evolucijom tla borovi su i tu zaostali samo na manje povoljnim terenima, kao i na mjestima sa kojih je uglavnom pod utjecajem čovjeka nestala mlađa vegetacija koju kao složeniju šumsku vegetaciju svojom pionirskom aktivnošću i pomažu. Više u unutrašnjosti tajgetskog masiva, tako na primjer u širem području Artemisije (do koje se dolazi šumskom cestom koja spaja Kalamaju sa Spartom), javlja se crni bor u još češćim i zatvorenijim sastojinama koje su smještene između pojasa sa makijama i pojasa sa grčkom jelom. I jelove su šume ovdje razmjerno dosta prostrane, visoke i mjestimice vrlo dobro razvijene, kojiput skoro netaknute, ali vrlo često i znatno iskorišćene i posječene. Kao pionir šumske (u ovom se dijelu Tajgeta još više ispoljuje pionirska uloga crnog bora u Ostaci crnog bora na Tajgetu (Foto: F. Kušan) |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 49 <-- 49 --> PDF |
nastajanju šumske vegetacije) vegetacije, crni se bor tu naseljuje već i na obroncima s vrlo- degradirancm vegetacijom u kojoj prevladavaju velika i bodljikava žutinica (Genista acanthoclades), zatim bujad. (Pteridium aquilinum), trave Dactylis hispnica, Brachypodium distachia, kržljavi primjerci hrasta medunca i oštrike (Quercus lanuginosa i Qu. caccifera), mlječika (Euphorbia myräinites) itd. Inače su ti oblici degradirane vegetacije mjestimice vrlo bujni, sa bezbroj grmova žutinice koja u cvijetu daje čitavom kraju naročitu žutu boju. Rastom joj pojedini primjerci prelaze i visinu od jedan metar. Ima ih sve do iznad 1000 ni nadm. vis. Mjestimice se javljaju vrlo obilno i inače u borovim šumama česti vrijesovi, Erica arborea i E. verticillata. Zatvorenije sastojine visokih crnih borova (redovito visokih 10—15 m) nalazimo- tu i na podlozi vrlo- bujno razvijenih i visokih (i preko 2 m) zimzelenih grmova kojih ima dosta još i kod 1300m. To su inače vrlo svijetle šume crnog bora, slične našim borovim šumama na podlozi makije ili poljskim šumama bijelog bora na podlozi vrištine. I tu je najčešća Erica arborea, dok je E. verticillata znatno slabije zastupana. Vrlo je čest i Juniperus oxycedrus. Inače tu ima mnogo i: Dactylis hispanica, Brachypodium distachia, Pteridium aquilinum, Dorycnium germanicum, D. hirsutum itd. Osim toga, na tim se mjestima zadržavaju i druge zeljaste i polugrmaste biljke koje općenito rastu u tom dijelu Tajgeta. Navodno se ovakvi oblici vrk» termofilne vegetacije razvijaju na mjestima gdje su spaljene ili drukčije uništene jelove šume nižih predjela. Uz veliku pionirsku aktivnost crnih borova tu će se nakon dužeg vremena opet razviti šume grčke jele. To su »prave borove šume« u kojima je vrlo toplo i svijetlo- i gdje još niti nema razvijenije vrste tla. Humusni je tu sloj na podlozi fliša vrlo slabo (jedva je 1 cm debeo) ili nikako- razvijen. Mršavo je i porozno tlo s mnogo iglica sivkaste do smeđe boje. Inače su u čitavom ovom području, naročito u tom razmjerno još niskom dijelu Tajgeta vrlo česte sječine i paljevine na koje se u velikom broju primjeraka naseljuje bujad i crni bor, koji kao biljka svijetla ne može dugo- osiguravati razvitak svome podmlatku. Zato u gušćim borovim sastojinama, u skoro čistim borovim šumama nalazimo već znatno izmijenjenu situaciju. Zbog gustoće i viših stabala heliofilni se elementi gube i nestaju. Nema više niti mladih borova, useljuje se podmladak grčke jele, a s njom i njezine pratilice. Takvih miješanih, često- puta i skoro- posve čistih borovih šuma upoznali smo na više mjesta u ovom dijelu Tajgeta. U njima su crni borovi i preko- 22 m visoki. Zbog oskudice svjetla nema tu više mnogo ni grmova ni ostalog bilja. Javljaju se još samo pojedinačno- zakržljali grmovi smrike (Juniperus oxycedrus). Kao nisko- rašće susreću se u tim šumama neke vrste roda Doronicum, Potentilla, Digitalis, Campanula, zatim Pteridium aquilinum, Brachypodium silvaticum, Aremonia agrimonioides, Galium rotundifolium, Cirsium eryophorum i vrlo mnogo mladih jela. U tom dijelu Tajgeta, a u povezanosti sa razvijenim šumama grčke jele, još su češći progresivniji stadiji ovakvih borovih šuma koje već posve prelaze u šume grčke jele. Razvijeni na dubljim tlima i u gušćim sastojinama crni se borovi tu ne mogu pomlađivati i moraju vremenom degradirati i ustupiti mjesto jelama koje se same i bez pomoći borova ne mogu naseliti na te degradacijske stadije sa heliofilnim oblicima. Zbog toga i te naoko prave borove šume, sa prekrasno razvijenim visokim stablima ne predstavljaju trajnije šumske stadije. Ovdje je jelo-va šuma klimom uvjetovani i konačni stadij u razvitku šumske ve |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 50 <-- 50 --> PDF |
getacije. Jelove su šume posve zatvorene, vrlo guste i bez svijetla. U njima nema skoro nikakvih grmova, a od zeljastih biljaka nalaze se tu samo- malobrojne vrste rodova Galium, Luzula, Cerastium, Geranium, Campanula itd. Šume crriog bora na Olimpu Vrlo lijepe šume crnog bora (Pinus nigra ssp. pallasiana, Stojanov i Jordanov, 1938) upoznali smo i na Olimpu, na najvišoj grčkoj planini (2918 m). Olimp je smješten već znatno sjevernije, u Tesaliji. Pa iako se i ova planina nalazi u blizini mora, u području s izrazitom zimzelenom vegetacijom (makija!), ipak se u sastavu biljnog svijeta Olimpa ispoljuje izrazitiji utjecaj visokoplaninske klime kontinentalnog karaktera. Zato i u vegetaciji ove planine, pored borovih šuma, susrećemo i bukove šume s više srednjevropsklh biljaka borealnog podrijetla. Međutim, borove se šume i na Olimpu nadovezuju neposredno na pojas sa zimzelenom vegetacijom. I tu su ti borovi u svojim najniže smještenim sastojinama (već kod 500; m nad. vis.) razvijeni vrlo ičesto na podlozi s elementima makije. Oni su tu smješteni znatno niže od šuma munike kojom se ovdje i završava (prema gore) pojas šuma. Njihov je optimum razvoja u -pojasu prirodne raspro Pojedinačno se crni borovi uspinju vrlo visoko na grčkim planinama (Foto: F. Kušan) stranjenosti listopadnog drveća termofilnog karaktera (Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Quercus pubescens, Carpinus orientalis, Acer monspessulanum i dr.). S tim drvećem čini cmj bor miješane (šume u širokom pojasu od 400 do 1000 m. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 51 <-- 51 --> PDF |
U višem pojasu miješa se on i sa prelaznom jelom (Abies borisü-regis), a mjestimice i sa bukvom nižih položaja. Pa ipak, šume su crnog bora na ovoj planini drukčijeg sastava cd onih na Tajgetu. Ove su nam borove šume i bliže: u njima nalazimo i elemente koji su " inače značajni i za naše šume crnog bora. I podloga je tu sličnija našoj: na podlozi trošnih vapnenaca tlo je vrlo plitko, kamenito i skeletno, bez izrazitijeg i debljeg humusnog sloja. Borove šume tu zapremaju određeni pojas šumske vegetacije koji je ograničen na podlogu karbonata sa rendzinom. Kao vrlo čestu biljku, koja je vezana za pojas sa borovom šumom na Olimpu, moramo spomenuti vrstu Staehelina uniflosculosa. Vrlo je značajna i kadulja Salvia ringens koja ovdje zamjenjuje našu vrstu Salvia brachyodem, inače karakterističnu za šume crnog bora na Pelješcu (Horvatić, 1958). Osim toga u tim šumama rastu još i: Dactylis glomerata, Carex humilis, Festuca heterophylla, Dorycnium germanicum, Galium lucidum, Geranium sanguineum, Teucrium chamaedrys, Gymnadenia conopea, Thalictrum minus, Brachypodium pinnatum, Genista radiata, Carlina oarymbosa, Digitalis ambigua itd. Zbog njihove manje ili veće postojanosti u tome području i na određenoj vrsti tla, takve bismo šume crnog bora na Olimpu mogli, u smislu tumačenja I. Horvata, uzeti kao posebne oblike reliktnih šuma, u koje su naknadno i kasnije prodrli i neki noviji elementi. Da u tome sastavu crni borovi mogu odigrati i ulogu pionira drugih oblika šumske vegetacije, može se protumačiti u prvome redu izuzetnim svojstvima te vrste drveća. Zaključak Crni borovi u Grčkoj sigurno ne pripadaju samo jednoj svojti, kao što to navede neki autori, uvrštavajući ih u uži krug oblika podvrste pallasiana, koja je pod imenom krimskog crnog bora uglavnom rasprostranjena na području Krima 1 u Maloj Aziji. Većina crnih borova u Grčkoj, napose onih koje smo pobliže upoznali na Tajgetu, pripada po< svemu sudeći, prije široj skupini oblika koji su preko našeg ilirskog i dalmatinskog crnog bora tješnje povezani s austrijskim crnim borom. Određeni broj zajedničkih svojstava sa krimskim borom određuje smještaj grčkih borova na krajnjem jugoistoku Evrope, u krajevima koji su dugo bili izravno povezani s Azijom. Crni borovi na Olimpu, kao i na nekim mjestima u Makedoniji pripadaju prema većini autora krimskom crnom boru koji se tu nalazi na krajnjoj i prema zapadu isturenoj granici svoga areala. Premda je i crni bor (kao i drugo šumsko drveće) na velikom dijelu grčkih planina danas već jako potisnut, ipak je on još i sada vrlo važan i aktivan kao pionir šumske vegetacije koja tu u šumi grčke jele ili drugdje postiže svoj konačni i klimom uvjetovani stadij,. I na grčkim je planinama crni bor ustvari reliktna biljka koja se je tu sačuvala u kontinuiranom razvitku od najstarijh tercijarnih vremena. U vrlo starim i orijaškim primjercima crni je bor u ovome najjužnijem području svoje prirodne rasprostranjenosti predstavnik onog drveća koje i drugdje izgrađuje jedan od najstarijih oblika šumske vegetacije. I kao pionir i kao reliktna biljka, crni bor ni u Grčkoj nije izgubio na svojoj vrijednosti i aktivnosti. Rasprostranjen je najčešće u području koje je smješteno između pojasa sa planinskom vegetacijom. iNa tom velikom prostoru izgrađuje on i tu čiste ih miješane šume najčešće prorijeđenog i degradiranog oblika. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1962 str. 52 <-- 52 --> PDF |
NAJVAŽNIJA LITERATURA Diapuli s A.: Synopsis Florae Graecae, Athenai, 1939. Fukare k P.: Prilog poznavanju crnog bora. — Rad Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, god. Ili, br. 3, 1958. Gam s H.: Die Tragacantha-Igelheide der Gebirge um Kaspische, Schwarze u. Mittelländische Meer. — Veröff. d. Geobot. Inst. Rubel in Zürich, Heft 31, Bern 1956. Georgopulo s A.: Die Forsteinrichtung in Griechenland, Thessaloniki 1950. Hö r va t I.: Sistematski odnosi termofilnih hrastovih i borovih šuma Jugoistočne Evrope, — Biološki glasnik, 12, Zagreb, 1959. Horvati ć S.: Tipološko raščlanjenje primorske vegetacije gariga i borovih šuma. — Acta botanica croatica, 17, Zagreb, 1958. Rechinge r K. H. f i 1.: Phvtogeographia aegaea. — Denkschr. d. Akademie d. Wiss. in Wien, Mathem. — naturw. Klasse, Bd 105, "Wien 1951. Rege l C.: Pflanzengeographische Studien aus Griechendland und Westanatolien. — Botan. Jahrb., Bd 73, Heft 1, Leipzig 1943. Rikl i M.: Das Pflanzenkleid d. Mittelmeerländer, I-HI, Bern. Sc hm id E.: Prinzipien der natürlichen Gliederung der Vegetation des Mediter rangebietes. — Mitteil, aus d. Botan. Museum d. Univ. Zürich, 185, Bern 1949. Stojano v N. i Kitano v B.: Rastiletnite otnošenija na ostrov Tasos. — Bulletin de l´Institut botanique, vol. I, Sofija 1950. Stojano v N. u. Jordano v D.: Botanische Studien auf dem thessalischen Olymp. — Jahrb. d. Univ. Sofia, Physiko — mathem. Fakultät, Bd. 31, Heft 3. Naturw., Sofia 1938. Strehlke E. G., Hilf H. H. u. Oekonomopoulos A.: Griechenland-Waldland ohne Wald. — Holz-Zentralblatt, Nr. 83, 91, 92, 1959. Vid a ko vi c M.: Oblici crnog bora u Jugoslaviji na temelju anatomije iglica. — Glasnik za šumske pokuse, 13, Zagreb, 1957. DRVNO INDUSTRIJSKO PODUZEĆE „TUROPOLJE" u TUROPOLJU Pošta Vel. Gorica Osnovano 1911 g. Tel. 81-92 Proizvodi : piljenu građu hrasta, bukve te ostalih liščara u poznatoj kvaliteti i mozaik parkete hrasta |