DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1962 str. 65 <-- 65 --> PDF |
K. Schroeter i E. Rubel. Do danas je bilo već više tih naučnih posjeta raznim zemljama i to: u Švicarske Alpe, Švedsku, Norvešku, Čehoslovačku, Poljsku, Rumunjsku, Italiju, Maroko, Alžir, Irsku, Španiju i 1st. Alpe. O rezultatima tih istraživanja Geobotanički institut u Zurichu izdaje posebnu publikaciju. Na ovoj posljednjoj ekskurziji sudjelovao je dr Ivo Horvat , sveučilišni profesor iz Zagreba, koji je 10. IV. 1962. o svojim dojmovima i zapažanjima održao (u Zavodu za botaniku) zanimljivu popularnu reportažu. U početku izlaganja predavač ističe, kako su mu neka zamršena i dotada neshvatljiva pitanja nakon ove ekskurzije postala jasna. Spominje i razvitak nordijske vegetacijske škole, koja je oko Prvog svjetskog rata dominirala u sjevernoj Evropi (tu se naročito ističe škola Finca Cajandera, pa švedska i norveška škola), ali naši su se geobotaničari (I. Horva t i S. Horvatić) među prvima u Evropi priključili ciriško-monpelješkoj školi i predavač spominje svog nekadašnjeg učitelja J. Braun-Blanquet-a koji je već 1915 postavio svoju ideologiju u radu o sevenama (dolomitnoj vegetaciji). Naročito je bila važna njegova postavka, da je najkarakterističnija oznaka svake biljne zajednice njezin floristički sastav. Među tim školama ističe se lenjjngradska S u k a č e v 1 j e v a o vegetaciji šuma i moskovska Aljohinov a o istraživanju vegetacije stepa. Naravno, da mi šumari, kadgog se raspravlja o toj temi, ne možemo zaboraviti Morozova (1867—1920) autora nauke ´o tipovima sastojina, učitelja Sukačevljeva, Tkačenka i dr.). Dalje nam naš biolog pokazuje mapu sa prostranim područjem hrasta kutnjaka i običnog graba (u koje spada i naša zemlja), a na taj široki areal veže se na sjeveru tajga, a na nju dalje samo mahovinom i lišajima obrasla tužna tundra, koja se u Norveškoj nije uspela samo na visoke planine, nego je legla i po ravnici. Završivši taj kratak i :potreban informativni uvod, prešao je .j>rof. Horvat na projiciranje dijapozitiva na kojima su gotovo umjetnički prikazani gradovi i landšafti Finske i Norveške sve do preko polarnog kruga. Finska. Borove su šume na suhom, omorike na vlažnom tlu. Glavna je trava Deschampsia (busika) koju kose i suše za sijeno. Ravnicom pasu krave bez rogova, a bezbrojna glacijalna jezera okružuju guste crnogorične šume. Oborina je u toj zemlji malo, pa ipak je vlaga gotovo nepodnošljiva. Oko cretova zrak su ispunili gusti rojevi komaraca, koji žestoko bodu i zato su glavna zapreka istraživačima tog područja. Nikakve masti za lice i ruke nisu im ništa pomogle. Na sjeveru je leso-tundra sa 3—4 m niskom brezom (Betula tortuosa), to je svinuta breza pod kojom je V a c c i n i- u m kao u crnogoričnim šumama. Nekad je ona bila i u alpama; danas je više nema. čitavom Finskom ekskurziju je vodio prof. A. K a 1 e 1 a iz Helsinkija, cdakle se pošlo do Oulu-a i dalje na sjever do Karasjoka, pa su posjetili i nacionalni park Pisaavara. Dalji put vodio je kroz Norvešku. Ta je zemlja u povoljnijim klimatskim prilikama od Finske uslijed Golfske struje. Najznačajnije je drvo u Norveškoj — breza. Ona je svuda: u šumi, u drvoredima, po parkovima — svuda. Baš nju narod veoma cijeni i voli, a ona je također pokazatelj da se klima u zadnjih 40 godina poboljšala (breza se popela više u brda). Obradive je zemlje veoma malo — tek 2,5´Vo, a ipak ta država ima treću po jakosti trgovačku mornaricu u svijetu. Iznad vegetacije stablašica protežu se planinski pašnjaci tzv. fjeldovi. Tu pasu sobovi, ljeti travu, zimi lišaje. Daleko su na sjeveru Lapi, veoma ukusno odjeveni u originalnoj narodnoj nošnji gdje dominira crvena boja u vezu, a kuće grade iz treseta. Na dolomitu je puzavi grmić drijas (D r y a s octopetala), koji je kod nas »pionir visokog vapnenačkog gorja i stvara podlogu za naseljavanje planinskih rudina«. U našoj zemlji dolazi tek na 2.600—2.700 m, a u vrijeme cvatnje svojim cvjetovima zabijeli i oživi padine brda. Makedonske su mu planine južna granica. Tu, gdje ie danas sjeverna vegetacija, u glacijalu bio je led 3.000 m debeo, pa ipak se na tim strmim fjordovima odr žala vegetacija. Tu je i relikt P a p a v e r alpi n um, preglacijalnog porijekla, a ta mogućnost održanja endemita, tumači se time, da se led lomio, a u tim praznim pro storima zaostale su neke biljke koje su se grčevito borile za opstanak. Kroz Norvešku je vodio učesnike eks kurzije prof Nordhagen iz Osla. Osim brojno zastupanih norveških, bilo je oko tridesetak botaničara iz svih krajeva svi jeta. Tok čitavog nredavanja bio je praćen efektnim dijapozitivima, a naročito je bila impresivna slika ponoćnog sunca nad horizontom i izjava predavača da je u to ponoćno doba još bio na brdu i snimao bilini svijet daleke Norveške, a to su ujedno i 147 |