DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 80 <-- 80 --> PDF |
nara tajge, a na jugu sa zonom »šumostepe «. Autori su područje Bjeloruske SSR razdijelili (prema šumskim tipovima) u tri podzone: sjevernu — sa šumama smrče i listopadnog drveća, centralnu — sa dubravama običnog graba i smrče i južnu — sa dubravama običnog graba. Kao granice podzona poslužile su im granice areala, s jedne strane južna za smrču, a s druge — sjeverna za grab, te tako imamo i srednju podzonu, koja se nalazi unutar tih dviju granica. Ova podjela na zone, prema mišljenju autora, vrlo dobro se poklapa sa klimatskom, pedološkom i orografskom podjelom tog područja na zone i pojedine vrste drveća »kao edifikatori šumskih biogeocenoza « odražavaju ovdje »karakteristični kompleks geomorfoloških, pedološko-hidroloških faktora i klimatskih uslova«. Međutim, zbog praktičnih potreba izdvojeni su u pojedinim podzonama i suvisli rajoni šumske vegetacije, u prvoj zoni tri, a u ostalim dvjema podzonama po dva — ukupno sedam. Granice podzona i rajona šumske vegetacije prikazane su i jednom geografskom kartom te detaljnim tabelar. pregledom. Tu su dati i »prirodnohistorijski« uslovi, zatim klima, reljef i hidrografija, kao i zemljišta svakog pojedinog rajona. Tu je također i tabelarni pregled procentualnog učešća pojedinih (privredno) važnijih vrsta drveća u pojedinim podzonama i njihovog procentualnog odnosa spram svih šumskih površina u Bjeloruskoj SSR. I. U sjevernoj podzoni šuma smrče i širokolisnih vrsta (koje ulaze još u sastav južne tajge) više od polovine šumske površine zauzimlju »borovnjaci« i »smrčenjaci «. P. silvestris L. kao intrazonalna vrsta drveća prilično je ravnomjerno rasprostranjen po cijeloj Bjelorusiji. Smrča (Picea excelsa Link) u osnovnom svom rasprostranjenju zauzima sjevernu podzonu, u kojoj se nalazi »oko 7C°/o svih smrčenjaka «, a ovi se zajedno sa »borovnjacima« po fitocenološkim karakteristikama razlikuju od »smrčenjaka« i »borovnjaka« ostalih dviju podzona. Fitocenoze smrče i bijelog bora (tzv. »subori«) imaju složen sastav i slojevitost, a javljaju se čisti i mješoviti sa primjesom lužnjaka, mliječa, bijelog jasena i drugih širokolisnih vrsta. Od grmlja: lijeska, kozokrvina i jarebika čine niži sprat u šumama. U ovoj podzoni javljaju se i šume bradavičave i pustene breze (Betula verrucosa Ehrh i B. pubescens Ehrh.). Karakteristična je rasprostranjenost trepetijike (Populus tremula L.), sive johe (Alnus incana Meench) i nekih drugih biljnih vrsta. II. U centralnoj podzoni (smrčevih i grabovih dubrava) kao prelazu između istočnoevropskih tzv. »dubravno-crnogoričnih « šuma južne tajge i »širokolisnih« šuma zapadnoevropskog tipa kao edifikatori šumskih fitocenoza pojavljuju se hrast i grab. Idući od sjevera spram juga učešće smrče u šumama znatno se smanjuje, a pojavljuju se nove vrste (uz hrast i grab) i to mliječ, rnalolisna lipa, vez, poljski brijest, a od grmlja kurike (Evonvmus verrucosa Scop i E. europaea L.). Zeljaste vrste su brojnije. III. U južnoj podzoni (grabovih dubrava) nalazi se Poleska nizina sa svojom izdvojenom i vrlo karakterističnom vegetacijom. Tu se nalaze brojnije šumske fitocenoze sa bogatijim sastavom drveća. Pretežno su to fitocenoze kiselog zemljišta sa obiljem žutilovke i vrijeska. U šumama su obilne i borovnice, zatim mahovine i neke druge vrste. Znatno su proširene i šume crne johe, ali pretežno na tresavama i blatima, gdje se javljaju i čiste sastojine cretne breze (Betula pubescens). Sastojine bi;elog bora su raširene izvan vlažnih dolina. Glavnu karakteristiku daju »grabove dubrave« bez smrče — »širokolisne šume zapadnoevropskog tipa sa dobro izraženom slojevitošću«, dakle regionalne zajednice nekog Querceto- Carpinetuni-a, zatim šume hrasta (lužnjaka) i jasena koje zauzimaju »vlažna humusno - karbonatna zemljišta (rendzine)«. Za svaku podzonu autori navode, odnosno preporučuju uzgoj najznačajnijih stranih vrsta drveća. Tako za prvu zonu preporučuju: sibirski ariš, zelenu duglaziju i kulture topola brzog rasta, a da pri tom ne zaboravljaju i na važnost selekcije domaćih populacija breze i trepetljike. Za drugu zonu preporučuju »perspektivne vrste « barhat (»Phellodenđron amurense Rupr.), zatim mandžurski i sivi orah te plavu duglaziju. Za treću zonu preporučuju iste vrste kao i za drugu s dodatkom američkog crvenog hrasta i šećernog javora. Isto tako, preporučuju i neke druge šumsko-uzgojne i privredne zahvate, npr. konverziju jednoobraznih brezika i borovika u mješovite ekonomski svrsishodnije šume lišćara i četinara. V. B. S o č a v a, T. I. Isačenko i A. S. Karpenko: ZONSKA PODJELA SOVJETSKOG PRIBALTIKA NA OSNOVAMA GEOBOTANICKE KARTE SREDNJEG MJERILA (Zonalnoe razdelenie sovetskoj Pribaltiki na osnove srednemasštabnoj geobotaničeskoj karti). »Botaničeski žurnal«. Tom 45. Moskva — Leningrad, 1980. Sv. 6´. Pp. 795—804. Autori izlažu historijat istraživanja i intenzivnog kartiranja prirođene vegetacije |