DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 26     <-- 26 -->        PDF

OSVRT NA TEHNIKU POSUMLJAVANJA
DBGRADIRANIH KRŠKIH POVRŠINA SADNJOM BILJAKA
I PERSPEKTIVE NJENOG RAZVOJA


Ing. August Horvat


PRI POSUMLJAVANJU degradiranih krških površina biljkama, najčešće se
primjenjuje metod sadnje u jame. On je prenesen sa kontinenta na krško područje.
Osnovne principe rada za kontinentalno područje opisao je 1888. g. Kožešnik
(48). Primjenu na kršu prikazali su: Holl (21, 22), Kosović (27), Gool (31), Scharnaggl
(45), Pucich (39), Oraš (33), Kauders (25), i drugi. Njihovi su prikazi
uglavnom identični a razlikuju se u detaljima, prema tome, na što je pojedini
autor polagao pažnju i smatrao važnijim za uspjeh rada.


Sadnja u jame doživljavala je mnoge neuspjehe. Prema Kosoviću (27) su
mnoge površine po 15 puta popunjavane a neke više puta ponovno pošumljavane.
Unatoč takvim neuspjesima, metod nije nikada podvrgnut sistematskom
istraživanju da se ustanove i pokušaju otkloniti uzroci neuspjeha.


Kako je pošumljavanje devastiranog krša sadnjom biljaka u jame za pretežni
dio terena jedini metod rada, razmotrit ćemo podrobnije neke od uzroka
neuspjeha i mogućnosti njihovog otklanjanja. Uzroke neuspjeha možemo uglavnom
svrstati u tri skupine faktora: mehaničke, ekološke i biološke.*


Pri sadnji u jame od primarne je važnosti supstrat u kojem se one izvode.
Ne mogu se uspješno kopati jame na plitkim tlima, koja leže na horizontalnoj
ili slabo nagnutoj kompaktnoj kamenoj podlozi t. zv. ploči. Kopanje je uspješno
na dubljim tlima kao na flišnim terenima, aluvijalnim i diluvijalnim nanosima,
udolinama sa dubljim tlom i t. d. ili među kamenjem, odnosno kamenim slojevima,
koji imaju dublje vertikalne ili kose raspukline ispunjene tlom. Kopanje
jama je težak rad jer se mora izvoditi kamenarskim, a samo izuzetno poljoprivrednim
alatom. Zapravo je to pretežno razvaljivanje kamenih gromada
između kojih se stvara jama. Zbog toga se pojavljuje tendencija kopanja što
plićih jama da se izbjegne napor pri radu. Izbjegavanje fizičkog napora s jedne
strane a ekonomičnost rada sa druge dovelo je do toga, da su se vremenom
ustalile minimalne dimenzije jama kod kojih biljka još može da uspijeva.


Prema raznim autorima prikazane su u tabeli 1 dimenzije jama koje su
izvođene kroz posljednjih 100 godina.
Dimenzije jama po raznim autorima:


* U skupinu mehaničkih faktora ubrajamo: matični supstrat, svojstva tla, dimenzije
jama, griješke pri izvođenju sadnje i t. d.


Skupinu klimatskih faktora čine: insolacija, vjetar, isušivanje, mraz, smrzavica 1 t. d.


Skupinu biotskih faktora sačinjavaju: svojstva vrste drveća, fito, entomološki i antro


pogeni te biotski uzroci ugibanja.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 27     <-- 27 -->        PDF

Tabela 1


Red. Dimenzije jama
br. Autor i Dubljina Promjer Područje
cm


1.
Kožešnik (48), Hool (21), Kontinentalnog (48) i liKosović
(27) 30—40 30—10 toralnog krša (21, 27)
2.
Gool (13), Malbohan (28) 30—35 30—35 degradiranog krša
3.
Kauders (25) 35—40 35—40 degradiranog krša
4.
Pucich (38), Scharnaggl (45) 30 30 degradiranog krša
diluvijalnog nanosa na


5.
Kttinger (10) 45—60
na
kršu


6.
Beltram (5) 60 fliša
7.
Ziani (50) 60—70 60—70 degradiranog krša
8.
Simunović (44) 80 degradiranog krša
Tabela pokazuje, da su se dimenzije jama tek poslije rata povećale. Ranije
se uglavnom kreću između 30—40 cm širine i dubljine. Jedino odstupanje kod
starijih autora imamo kod Ettingera a nastalo je zbog tehnike sadnje na diluvijalnim
tlima.


Dimenzije jama ovisne su: o prosječnoj veličini sadnica, količini tla jame i
utrošku rada. Pri pošumljavanju upotrebljavaju se jedno ili višegodišnje sadnice
prvenstveno´ crnogoričnih vrsta drveća. Mjerenjem srčanice dvogodišnjih
sadnica crnog bora, kao< uobičajene vrste pri pošumljavanju, u rasadniku Šumarskog
fakulteta u Zagrebu utvrđena je prosječna duljina od 27,9 cm. Pošto
Zagreb ima povoljniji režim vlage nego krško područje, to korijenje nema potrebe
da prodire u dublje slojeve tla za vlagom. Zbog toga možemo^ uzeti da je
dužina korijenja manja od one na krškom području. To su potvrdila mjerenja
dvogodišnjih sadnica crnog bora izvršena 1951. godine u aridnom biljevistu na
Kočinom brdu blizu Klisa. Srednja duljina srčanice iznosila je preko 60 cm.
Naprotiv mjerenja sadnica dvogodišnjeg crnog bora u rasadniku u Splitu, koje
su zalijevane imale su prosječnu duljinu srčanice od 35 cm (17). Iz ovoga slijedi
da za smještaj sadnice treba jama dubine od 40 cm.


Ekonomičnost utroška rada pri izvođenju jama, uvjetuju dimenzije koje
traže uzgoj sadnica u humidnim uslovima t. j . sa jakim zalijevanjem da se spriječi
razvoj korijenja zbog potražnje za vodom.


Približnu količinu iskopanog tla iz jama daje tabela 2 u kojoj su prikazani
sadržaji geometrijskih tjelesa koji su najsličniji jami.


Najčešće se pri pošumljavanju oblik jame približuje prikraćenom cunju ili
paraboloidu. Ostalim tjelesima više kod sadnje stablašica t. j . kod izvođenja
većih jama. Tabela 2 pokazuje da se povećanjem dimenzije tijela za 10 cm povećava
volumna sadržina gotovo dvostruko. Naravno da se povećanjem iskopa
pojačava radni napor, jer se na krškom terenu jame ne mogu pravilno kopati,
već kako teren dopušta.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 28     <-- 28 -->        PDF

Pri tome se vade često daleko veće količine kamena nego što bi trebalo.
U praksi se efekat rada povećanjem dimenzija jama za 10 cm smanjuje za
dvostruko (vidi tabelu 2).


Prikaz sadržaja raznih tijela koja sliče iskopanoj jami.


Tabela 2


g
Dimenzije tijela u cm


L> Tijelo 30x30x30 40x40x40 5Cx50x50 50x60x6(0 70^70x70 80x80x80


ii
cm


sadržaj kubnih metara


1. Kocka 0,027 0,004 0,125 0,216 0,343 0,512
2. Valjak 0,021 0,050 0,098 0,170 0,269 0,402
3.
Prikraćeni
__čunj 0,012 0,029 0,057 0^098 0,157 0,234
4. Paraboloid 0,011 0,025 0.C49 0,084 0,135 0,201
Razvoj zasađene sadnice ne ovisi samo o> veličini jame već prvenstveno o
materijalu strana jame. Ukoliko su strane pretežno od zemljanog materijala
onda postoje povoljniji uvjeti za razvoj biljaka, jer postoje uvjeti za razvoj korijenja.


Sadnja sadnica u jame uobičajenih dimenzija je na kršu pretežnim dijelom
stavljanje biljaka u napukle kamene lonce, gdje uspjeh sadnje ovisi o tome kako
i koliko su kamene stijene napukle, te kako teku raspukline u kamenju jer


o tome ovisi prodiranje žila u dubljinu. U protivnom slučaju se korijenje sadnice
ponaša kao kod uzgoja biljke u zemljanom loncu gdje se nakon izvjesnog
vremena zbog nepropusnosti stijena i pomanjkanja prostora nepravilno razvija
i savija u okrug.
U jami uobičajenih dimenzija osiguran je razvoj biljke za period 1—2 godine
po sadnji t. j . u razdoblju dok se sadnica ne zakorijeni. Iza toga razvoj
ovisi o mogućnosti prodiranja korijenja među pukotine.


Od velikog je interesa godišnje doba kada treba kopati jame. Prema starijim
autorima one se kopaju neposredno pred jesenju sadnju. Za proljetnu
sadnju izvode se u kasnu jesen ili rano proljeće. Svrha je kopanja u to doba da
zemlja ostane svježa. Kod kopanja jama u jesen za proljetnu sadnju vraća se
zemlja u jame da je vjetar ne razveje. Danas se jame kopaju tokom cijele godine,
a gdje postoji stalna radna snaga čak godinu ili dvije unaprijed. U takve
jame vraća se natrag iskopana zemlja.


Kopanje jama daleko> ispred sadnje sa vraćanjem zemlje u jamu ima prednost
u solidnijem izvođenju, a osim toga kiše kvase zemlju koja sliježe i poprima
karakteristike preležanog obrađenog tla. U takve jame sadnja se vrši mačem
ili Burnikovom sadilicom koji skraćuju postupak rada.


U pogledu tla može se kazati da na krškcm području skeletne i skeletoidne
čestice sačinjavaju od 5—800/o iskopanog materijala jame. Istraživanja tla (11)
su pokazala da fizik. i kem. svojstva samo donekle zadovoljavaju. U području
mediteranskog i submediteranskog krša, tla dobivena iskapanjem jama su crvenice
sa svojim podtipovima. To su glinena teška tla sa do 94,10´% glinenastih
čestica. Ona su stabilnih strukturnih agregata sa veoma malo čestica koje se




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 29     <-- 29 -->        PDF

u vodi dispergiraju. Prema analizi Gračanina tla okolice Senja imaju u neobrađenom
stanju veoma malen kapacitet za vodu. Po njemu tlo površine 1 m2
dubljine 20 cm t. j . 0,2 m3 sadržaja može primiti prosječno 40 1 vode. Prema
tome jama dimenzije 0,4 x 0,4 x 0,4 m sadržaja 0,025 m3 zemlje može primiti
5 1 vcde. Kopanjem razrahljeno´ tlo upija prema našim ispitivanjima do 3 puta
veću količinu vode. Na propusnoj krškoj podlozi i ta je količina malena jer se
voda brzo gubi u dubljinu a još brže hlapi. Zbog toga tokom sušhog perioda
brzo nastupa oskudica vlage što dovodi do sušenja sadnica. Radi toga se često
ne mogu održati ni najotpornije vrste četinjača unatoč tome što u to vrijeme
gotovo- potpuno- obustavljaju vegetaciju.


Ispitivanja hranjivosti ukazuju siromaštvo tla na P, K i N. Iskustva pokazuju
da su hranjiva u tlu ipak dovoljna za opstanak sadnica ako ima dovoljno
vlage. Ishrana i rast vezani su na kolanje sokova koji ovise o vodi u biljci.
U krško-m terenu biljka za sušnog perioda vcdi borbu protiv oskudice vlage
što se očituje na korijenju. Opkoljavanje korijenja slojem suhog tla očituje
se u promjenama korijenovog sistema gdje se na suhim mjestima sistem razgrađuje
a stvara novi na vlažnim mjestima. Na tlu siromašnom hranjivima razvijaju
se biljke slabijeg sistema korijenja. Tamo gdje su tla veoma oskudna
hranjivima stvara se sistem korijenja koji mjestimice ima veoma guste busove
žilica. Ti busovi nastaju tamo gdje korijen nađe više hrane.


Poznato je da stabla poprimaju zbog zapreka pri razvoju korijenja, na pr.
na kamenoj podlozi, fenotipske forme. One se na pr. kod crnog bora odrazuju
na obliku krošnje kišobranastog oblika. Zapreke u razvoju korijenja usporuje
rast biljke jer troši energiju na razvoj korijenova sistema umjesto za rast stabla.
U fiziološki optimalnom prostoru s dosta vlage, prozrake, svijetla i aktivnih
hranjiva postoji razgranati sistem žilja kao i ravnoteža između asimilacionog
aparata i korijenja. Hranjivima i humusom siromašna tla u toploj klimi, kakve
su krške kamenjare razvija se slabo korijenje. To se odrazuje na rastu stabla.
Općenito se može reći da uslovi za rast drveća na kršu nisu takvi da bi morali
dovoditi do neminovnog propadanja sadnica. Međutim, do ugibanja ipak dolazi.


Većina je starijih stručnjaka smatrala ugibanje sadnica uglavnom posljedicom
suše. To je donekle ispravno-. Protiv suše se ranije borilo pokrivanjem tla
kamenjem oko- sadnice. Oblaganje se vršilo- u pravilu sa tri velika kamena položena
u trokut u udaljenosti 15-—18 cm oko biljke. Oblaganjem se htjelo postići,
da se tlo ne ugrije, a površina jame zaštiti od inso-lacije, ablacije i isušivanja.
Utvrđeno je da tlo pokriveno kamenjem ostaje svježe, jer se vlaga ispod
kamenja kondenzira, no unatoč tome dolazi do hlapljenja na dijelovima površine
jame, koja nije pokrivena. Zbog toga je oblaganje manje korisno u mediteranskom
i submediteranskom području. Ono je dobro na većim nadmorskim
visinama u litoralnom dijelu i na čitavo-m kontinentalnom području krša. U
tim arealima oblaganje štiti biljku ljeti od suncožara a zimi od sriježi. Utjecaj
pokrivanja tla kamenjem utvrđen je (24) mjerenjem temperature tla pokrivenog
kamenjem i bez kamenja. Temperatura je tla pokrivenog kamenjem na
dubljini od 5 cm niža od one nepokrivenog tla. Temperatura oscilira
na toj dubljini. U izvjesno doba noći ona je veća nego na nepokrivenom
tlu. Na dubljini od 10—20 cm utvrđena je u tlu pod kamenjem stalno
niža temperatura. Iz ovoga proizlazi, da kamena ploča djeluje pozitivno na
sniženje temperature tla. Djelovanje pokrivanja uočljivo je do dubljine od 20
cm. Kako se zbog povišene temperature pojačava isparivanje vlage do dublji




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 30     <-- 30 -->        PDF

ne na koju djeluje dnevna temperatura t. j . 20 cm gdje se kod sadnica nalazi
najveći broj korjenčića, razumljivo je da pokrivanje kamenom koristi pod izvjesnim
okolnostima. Ta istraživanja ujedno indiciraju na što dublju sadnju
biljaka.


Preokret u načinu očuvanja vlage na kršu unio je Burlakov (7). primjenom
iskustava stečenih pri pošumljava*ju stepskih rajona SSSR-a. On je pri tome
pošao od činjenice da voda iz tla hlapi putem bezbrojnih kapilara u kojima se
voda u pravilu kreće od šireg prema užem promjeru za vrijeme sušnog perioda.
Kako je tlo na površini zbijeno udarom kapi kiše, gaženjem stoke i si., to su
kapilare uže prema površini. Zbog toga nastaje u doba suše ascendentni tok
vlage. Prekidanjem kapilara sprečava se dizanje vlage i ishlapljivanje. Osim
kapilara tlo isušuju milijuni sisalica korijenja korova, koje troše znatne količine
vlage. Burlakov je, da spriječi isušivanje tla na krškim diluvijalnim tlima
pristupio agrotehničkim mjerama. Vršio je na što većoj površini obradu tla
čime je prekidao kapilare i uništavao korov. Na tako obrađenom tlu sadio
je biljke uobičajenim načinom. Za vrijeme ljeta te je površine, naročito iza
kiša, okapao (prašio´), čime je prekidao kapilare i sisalice i time konzervirao
vlagu. Metod je pokazao* znatan uspjeh jer se primilo 6 puta više biljaka nego
ranije, a ishlapljivanje vlage umanjeno je dva puta.


Oraš (33) je zaključio da je za intenzitet ishlapljivanja najvažnija struktura
površinskog sloja i prema tome pronalaženje rješenja kako da se vlaga
zadrži u tlu. Da bi spriječio dovođenje vlage u površinski sloj primijenio je
u jami odjeljivanje pojedinih slojeva zemlje pločastim kamenjem koso položenim
od dna do vrha jame. Sadnju vrši uz rub jame na zbijenu zemlju na
koju prilikom sadnje lijepi biljku vlažnom zemljom, čime radnik oslobađa ruke
za rad. Nakon sadnje površinu jame potpuno* prekriva većim i manjim
pločastim kamenjem tako da biljka izgleda kao da raste iz kamenja. Oblaganjem
tla kamenjem sprečava evaporaciju. On tvrdi da je to uspješan metod,
koji ipak praksa nije prihvatila.


Poslije rata počelo se u cilju sprečavanja isušivanja tla okapanje površine
svake jame. Iza kiše čim bi se tlo skrutilo pristupilo se toj mjeri. Ono se
vršilo od sredine juna do kraja sušne periode iza svake kiše t. j . oko 3 do 4 puta
godišnje. Time se u stvari metoda okapanja sadnica u rasadniku iza zalijevanja
prenijela na teren. Obrada tla daje dobre rezultate.


Razne metode sprečavanja evaporacije iskušane su u Istri. Konačno se


(15) naišlo na najjednostavniju i najuspješniju agrotehničku mjeru, pokrivanjem
obrađenog tla jame iza sadnje slojem sitnog šljunka visine 3—5 cm. Sloj
šljunka prekida kapilare. jer su prostori između šljunka većeg promjera nego
promjeri kapilara u tlu zbog čega se zaustavlja dizanje vode u kapilarama. Mogućnost
daljnjeg poboljšanja tog postupka postoji u tome, da se iza kiše šljunak
odgrne sa površine, zemlja nakopa, a potom opet zagrne šljunkom.
Svojevremeno su stručnjaci pokušavali smanjiti isušivanje tla zaštitom od
insolacije sadnjom biljaka u duboke jame. Manjom insolacijom umanjuje se
užarivanje tla jame a time i isparivanje. Metod se zbog nerentabilnosti izvođenja
jama i slabog uspjeha zaštite nije održao.


Starija literatura spominje kao mjeru protiv sušenja zalijevanje sadnica
vodom. Spominje se (30) da su sadnice zalijevane u okolici Trsta gdje je
trošak zalijevanja iznosio po sadnici 5 novčića. O uspjehu te mjere nije ništa
zabilježeno.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 31     <-- 31 -->        PDF

II


Pri sadnji su najvažnije biološke osobine vrste kojom pošumljujemo. Zbog
krških uslova pri pošumljavanju primjenjujemo rustikalne vrste drveća, koje
odolijevaju suši, insolaciji, vjetru, ekstremnim temperaturama i t. d. a koje
se zadovoljavaju minimalnom količinom vlage i hranjiva. Takva svojstva imaju
neke rustikalne crnogorične vrste kao: borovi, cedrovi, čempresi, mediteranske
jele i t. d. One imaju osim toga svojstvo da za najsušnijih mjeseci
svode rad na minimum čime smanjuju transpiraciju t. j . trošenje vlage.


Gledišta starijih autora o kvaliteti sadnica za pošumljavanje tih vrsta svode
se na osobine koje je opisao Holl (21). On preporuča zdrave i dobro razvijene
biljke. Sadnice treba da su relativno snažne s brojnim korijenjem. Ono ne
smije biti predugačko, jer povećava trošak kopanja jama. Holl smatra da
biljke na kršu teško podnose prikraćivanje korijenja pred sadnju, jer se novo
korijenje zbog suše polagano razvija. Danas se također uzimaju sadnice dobro
razvijenog korijenja, kratke, zdepaste stabljike i guste krošnjice. Iskustvo pokazuje
da vrste sa srčanicom moraju imati osrednje duljine sa što razgranatijim
sistemom korjenčića koje prilikom vađenja treba očuvati od svakog oštećivanja.


Kod pravilno uzgojenih sadnica uspjeh sadnje znatno ovisi, između ostalog,
o manipulaciji. Naročito je potreban što oprezniji postupak pri vađenju,
koje se ne smije vršiti za vjetrovita i suha vremena, jake insolacije i kod temperature
ispod + 6°C. Sortiranje i pakiranje vrši se odmah nakon vađenja.
Ne preporuča se zatrapljivanje sadnica jer su ispitivanja (35 i 49) pokazala znatno
ugibanje sadnica posađenih nakon vađenja iz trapa. Najpovoljnije rezultate
daju sadnice, koje se nakon godinu dana presade u terenski rasadnik u neposrednoj
blizini radilišta iz kojeg se onda biljke istog dana vade za dnevnu
potrebu. Sadnice se u terenskim rasadnicima uzgajaju u aridnim uslovima t. j .
bez zalijevanja, odnosno uz iznimno zalijevanje a često okapanje iza kiša u
sušnom periodu.


Sadnice sadimo dublje nego što su rasle u rasadniku. Praksa je pokazala


(28) je konstatirao* da sadnici crnog bora ne smeta ako je sa svim iglicama zatrpana
zemljom samo ako je terminalni pup ostao izvan tla. Konstatiralo se
(16) da se sadnice alepskog bora veoma dobro primaju ako je i dvije trećine
iglica pri sadnji ukopano u zemlju. To bi trebalo ispitati i za ostale vrste.
Da korijenje sadnica prilikom manipulacije ostane što manje oštećeno uzgajaju
se (25) sadnice u zemljanim loncima, tuljcima od ljepenke, kovine, ljuštenog
drveta, cijevima suncokreta (36) i t. d. Ovako uzgojene biljke prenose
se sa posudom na teren čime se izbjegava oštećivanje žilja.


Vrlo dobri rezultati su postignuti uzgojem biljaka u polvetilenskim cijevima.
P. Clauzure (8) uzgajao je sadnice u takvim cijevima koje se obično
nazivaju najlonskim. Cijevi su promjera do 10 cm i dužine 25 cm. Svaka cijev
je perforirana rupicama 4 cm promjera u međusobnoj udaljenosti od 3 cm u
kvadratnom poredaju. Rupice su zbog postrane aeracije. Cijevi se dobivaju
rezanjem kontinuiranog najlonskog crijeva, debljine 0,03 — 0,05 mm. Cijevi
se sa donje strane zatvaraju spojnicama, tako da se zatvori prolaz zemlje, a
ostane otvor za odlazak suvišne vode. Dužina cijevi je standardna a promjer
može biti različit.


Cijevi se rukom pune zemljom i napunjene stavljaju u udubljene gredice
rasadnika jedna do druge. U svaku cijev zasije se 5—6 sjemenki. Trajanje




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 32     <-- 32 -->        PDF

uzgoja u cijevima ovisi o razvoju korijenja. Cim su se biljke toliko razvile
da počnu urašćivati u tlo rasadnika one se prenose na teren. Ako ipak ostanu
u rasadniku, onda se prije vađenja podrežu naoštrenom lopatom ispod cijevi.
Prije vađenja zemlja se u cijevima dobro zalije vodom. Cijevi se u tlu brzo


Slika 1 — Francuski primjerak najlonske ci- ..-.. i
jevi djelomice napunjene zemljom
Foto: Opalički - Uli


rastvaraju. Takvim postupkom biljke bez oštećenja dolaze na teren. Uspjeh
pošumljavanja kreće se oko 90:%. On je postignut u aridnim predjelima.*


III


Osim metode sadnje biljaka u jame primijenjeno^ je na kršu niz drugih metoda
ciljem da se poveća uspjeh pošumljavanja. Pobrojati ćemo ih prema vremenskom
redoslijedu kako su nastali.


Malbohan E. (28)** je primijenio sadnju u jarke. On je na padinama sa
dovoljno tla kopao horizontalne jarke u smjeru NE. Jarci su imali duljinu
1,50 — 2,50 m, širinu 20—25 cm i dubljinu 30´—35 cm. Kopanje u horizontali
vršeno je zbog toga da voda ne odnosi zemlju. Na mjestima izloženim djelovanju
bure podizani su radi zaštite biljaka nad svakim petim ili šestim jarkom
suhozidovi visoki 0,6 do 1 m. Biljke u jarku sađene su u međusobnom razmaku
od 0,5 do 1,0 m i najmanje 10 do 15 cm ispod nivoa tla radi zaštite od bure i
insolacije.


* Pokusi takvim cijevima vrše se i kod nas. Vidi članak 0. Jedlowskog: Tuljci od polyetilena
za uzgoj sadnica. Sum. 1. broji l—2 s. 58—60, 1961. godine.
** Malbohan E. bio je Mađar koji je došao u Hrvatsku u eri mađarizacije za šefa Kr.
nađzornistva za pošumljavanje krša u Senju, koje je osnovano 7. maja 1878. g. Za stare Jugoslavije
ono je dobilo naziv Inspektorat za pošumljavanje krša. Prestao je rahlom 1945.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Etiinger (10) je preporučio pošumljavanje diluvijalnih tala Grobničkog polja
sadnjom tro i četverogodišnjih sadnica, koje treba dublje saditi. Po njegovoj
zamisli iskopaju se predjame dubljine 45—60 cm u predjami se kopa još dublja
jama u kojoj se sadi sadnica. Svoju metodu je nazvao »sadnjom u jame*. Kod
gušće sadnje preporučuje, da se iskopa jarak dimenzije predjame u kome se
kopaju jame i sade biljke.


U Italiji se primjenjuje sadnja na građene. Kod nas se ona uvela u NR
Srbiji a u Hrvatskoj se pokušava uvesti na krškim padinama s dovoljno^ zemlje
i flišnim terenima. Gradoni su neprekinuti zasjeci dužine po nekoliko- km.
Izvedeni tačno po izohipsama. Širina gradona varira od 0,7 — 1,1 m. Gradoni
su stepenasti horizontalni prelomi padina, koji tome snagu vode pri slijevanju
niz padinu pri čemu je upijaju i konzerviraju za sušni period. Tlo gradona se
prekapa na dubljinu od 40 cm. U obrađeno tlo- sade se biljke na međusobnu
udaljenost od 0,7 — 1,0 m. Ukoliko je razmak gradona, koji se kreće od 4—6 m
prevelik a teren nije povoljan za gušće gradone, tada se između njih umeću
grandocini i piacole. Grandocini su prekinuti gradoni dužine 4—6 m s isto
tolikim razmacima. Oni se podižu unutar dva reda gradona. Ukoliko se želi
grandocine gušće popuniti podižu se između njih na istoj izohipsi piacole izvedene
jednako kao> grandocini samo duljine od 1,5 — 2 m sa tolikim međuprostorom.*
Grandocini i piacole se pošumljavaju kao gradoni.


Obradović (32) je u okolici Titograda, vjerojatno na diluvijalnom tlu, primijenio-
potpunu obradu površine na dubljinu od 20 cm. Sadnju je vršio Koljesovim
mačem u oktobru i novembru. Time sadnice imaju za učvršćivanje
6,5 — 7,5 vlažnih mjeseci, u kom se vremenu žilje posađenih biljaka sljubi sa
zemljom. Sadnja se vrši u jesen. Ljeti iza svake jače kiše vrši se okapanje.
Uspjeh njegovog načina pošumljavanja kreće se između 75—Sl^/o-


Ziani (50) preporuča na degradiranom krškorn području, na osnovu uspjeha
pošumljavanja u stepskim rajonima SSSR-a, sadnju u gnijezda. U jame
veličine 60—70 cm promjera površine oko> 0.4 m2 i dubljine 70 cm predlaže
sadnju od 3—35 sadnica u redove međusobnog razmaka 10—15 cm. Postavlja
kao opće pravilo: što je aridnija klima i jače degradirano tlo to treba saditi
manji broj biljaka. Za degradirani krš predlaže 3—7 sadnica u gnijezdu. Preporuča
da se prethodno izvrše pokusi tom metodom.


Simunović (42) uspješno primjenjuje na mediteranskim padinama pošumljavanje
na terase. One se podižu približno u izohipsi na međusobnoj udaljenosti
od 4—5 m. Terasa ima površinu 1,5 — 2 m2 a dugačka je 1,5 — 2 m i šarine
1 —1,5 m. Terase pokrivaju površinu u šahovskom poretku. One se izvode
vađenjem kamenja i obradom tla. Kamenje služi na strminama za podizanje
suhozida s donje strane. Suhozid treba da je jak i dobro vezan. Njegova visina
ovisi o inklinatiji padine i jačini zasjeka. Terasa se prekopa na dubljinu
od 80 cm. Planum terase nagnut je prema brdu. U pomanjkanju zemlje ona se
donese sa strane. Po- ha obradi se 2.500 m2 površine t. j . izradi se oko 850 terasa.
Sadnja na terasama vrši se mačem. Za višegodišnje sadnice kopaju se
jame. Sadnja se vrši u bokorima, sa više sadnica, koje se ne razdvajaju pri
vađenju i sadnji. Na m2 sadi se u zasjek 6—9—15 sadnica prema vrsti drveća.
Obrađena terasa se iza sadnje prekrije sitnim šljunkom zbog sprečavanja evaporacije.


* Vidi M. Andrejević: Da li su gradoni novina za našu zemlju. Šumarstvo s. 26B—273,
Beograd 1859.


ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 34     <-- 34 -->        PDF

Prikazani metodi pošumljavanja izvode se manuelnom snagom. Za krške
terene nisu konstruirani strojevi koji bi mogli udovoljiti osnovnim zahtjevima
tamošnjih prilika. Do sada su vrlo dobri rezultati postignuti samo na kamenitim
terenima Alžira, vjerojatno diluvi jalnog podrijetla. Zbog sličnosti prilika
a u vezi primjene strojeva na kršu osvrnućemo se na tu mogućnost.


®m


´*:´


Slika 2
Na terase posađen alepski bor u predjelu Srđ kod Dubrovnika. Foto: M. Simunović


Obrada tla i pošumljavanje vršeno je rahljenjem (rootage) a sadnja na
humke (burrlete) (31). Prevrtanje tla izvodi se strojem sa dva čelična zuba
razmaka 1 m. Njima se tlo rahli do dubljine od 70 cm. Stroj je težak oko 6
tona a povlači ga traktor od 175 KS. Na taj način razmrve se velike površine
tla u koje se na humke sade biljke. Stroj za prevrtanje ima između zuba
pričvršćen poprečan nož, koji reže žile duboko ukorijenjenog grmlja. Ovim načinom
vrši se uspješno pošumljavanje u sušnim rajonima, gdje se oborine kreću
oko 500´ m godišnje. Na veću dubljinu razrahljeno tlo gubi svoj kapilaritet i
postaje odlično spremište za vodu i zrak. Osim toga prestaje erozija vodom.
Najbolji uspjeh postignut je sadnjom eukalipta, čempresa, cedra i raznih borova.


IV


Posljednjih godina smjernice šumarske politike zacrtavaju nove puteve
pošumljavanju. Osim dosadanjeg klasičnog načina pošumljavanja pristupa se
podizanju kultura drveća brzog rasta na krškom području. Kulture podizane
dosada uobičajenim putem sporo prirašćuju. U želji da se pospješi njihov rast
a time i rentabilitet traže se podesne vrste drveća kojima će se uz primjenu
agrotehničkih mjera podizati takve kulture. Njih bi trebalo prvenstveno osnivati
na bujadnicama i vrištinama kontinentalnog krša a potom na ostalim zato
podesnim krškim površinama. Uspjeh rada ovisi o pravilnom izboru vrste drveća
i pravilnoj primjeni agrotehničkih mjera.


Na području litoralnog krša pitanje ima drugi vid jer su uslovi tla teži.
Pedološki uslovi su u najvećem dijelu nepodesni za takav uzgoj, jer ogroman dio
područja zapremaju mršave i slabo produktivne kamenjare. U tim područjima


200




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 35     <-- 35 -->        PDF

treba najprije izvršiti klasifikaciju terena kojom bi omogućili lakše određivanje
vrste drveća i mjere. Zasada možemo tla tog dijela krša svrstati na:


— degradirana tla listopadnih šikara raznog stadija devastacije i degradacije;
— degradirana tla napuštenih obradivih površina, zauzeta sa prvim pionirima
prirodne vegetacije (18);
— degradirana tla gariga;
— krške kamenjare do 0,3 obraslosti;
— erodirana tla razne jačine erodiranosti.
Ova fizionomska razdioba nije dalje razrađivana u vezi sa pošumljavanjem
(17). Potrebno je da se klasifikacija podrobnije razradi po tipovima a potom da
se za svaki tip odrede svojstva tla i vrste kojima treba pošumljavati. Time bi
dobili sredstvo za određivanje vrsta i mjera kojim treba pristupiti pri podizanju
kultura brzog rasta.


U šumarstvu će biti teško provesti zaključak donesen na Konferenciji o
kršu u Splitu 30. VI — 3. VII 1958,, da se sredstva imaju prvenstveno ulagati
tamo gdje daju maksimalne prihode. Takvih tala, izuzevši nekih dijelova krških
polja i sličnih površina pod šumom, ima malo. Podesne površine koristi poljoprivreda.
Odatle izlazi da za površine kultura brzog rasta ostaje u tom području
relativno malo površina.


Na kršu su vršena inicijalna istraživanja kulturama brzoga rasta (1, 2). Izvršene
sadnje dale su, unatoč svojim nedostacima, povoljne rezultate i pokazale,
da postoji mogućnost rješenja, iako od uspjelog pokusa do tehničkoproizvodne
metode predstoji još dugačak put.


Na neplodnim krškim tlima pojavit će se pitanje hranjiva. Pošto je u
šumarstvu pitanje ishrane tek u početnoj fazi a njime se bave Francuzi (9) u
Mediteranu, koji imaju samo početne rezultate, morat ćemo se u tom pravcu
orijentirati na rezultate u voćarstvu, čija praksa već dulje vremena primjenjuje
vještačka hranjiva. U voćarstvu vrše đubrenje površinski na cijeloj površini ili
parcijalno oko svake sadnice. Đubrenje je dubljinsko ili površinsko. Dubljinsko
se vrši prigodom obrade tla ih kasnije pomoću injektora. Unošenje se vrši
vremenski prema vrsti gnojiva. Lako topljiva gnojiva (dušična) unose se nekoliko
puta godišnje a teško topljiva jedamput a njihovo djelovanje traje i nekoliko
godina. Pri upotrebi gnojiva valja oprezno postupati jer ona često imaju
suprotna djelovanja. Zato treba kombinirati tako, da ne dođe do pogoršanja
tla. Gnojiva se dodaju u krutom i tekućem stanju. Dodavanje gnojiva putem
injektora omogućuje dodavanje na dubinu preko 40 cm. Injektiranje se vrši
putem željezne cijevi sa rupicama vezane na stroj koji rastopljeno đubrivo unosi
u tlo. Injektiranje se vrši u krugovima oko stabala na površini projekcije krošnje.
Kao- gnojiva upotrebljavaju se nitrati, amonijski sulfat, mokraćevina, kalijev
sulfat i t. d. U nekim zemljama vrši se tako zvano foliarno đubrenje gdje
se hrana apsorbira kroz lišće i koru. Biljka se prska otopinama gnojiva. U
Engleskoj vrši se gnojenje putem injekcija u stablo (6).


Mogućnost mehaničke obrade tla i vještačkog đubrenja ukazuje na novu
etapu podizanja kultura na kršu. Njome će u stvari nastupiti mogućnost rentabilnog
podizanja biljnog pokrivača. Tome treba da se uz rad operative vrše
istraživanja, kako bi se dobio siguran oslonac za te radove




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 36     <-- 36 -->        PDF

Zaključci


Iz izloženoga vidimo da je tehnika pošumljavanja sadnjom u jame poslije
drugog svjetskog rata znatno poboljšana, iako su dimenzije povećane samo za
5—10 cm. To se s obzirom na trošak izvedbe može smatrati značajnim napretkom.
Osim toga danas se uspješno pri pošumljavanju iskonsćuju skeletoidno.
i skeletno tlo. Daljnja preobrazba je nastala u sprječavanju evaporacije agrotehničkim
mjerama kao: okapanjem, pokrivanjem površine jame šljunkom itd.
Metoda pošumljavanja degradiranog krša sadnjom biljaka u jame upotrebljavat
će se i u budućnosti. Ona će se koristiti pri pošumljavanju teških terena na pr.
u bujičnim područjima, slivovima akumulacionih jezera i si. Uglavnom metoda
će se rabiti tamo gdje će se kulture morati podizati na dosadašnji način. Metoda
je već toliko dotjerana da se može uspješno upotrebljavati pri poštumljavanju
krša.


Razmatranjem drugih metoda dolazimo do zaključka da je Ettingerova metoda,
iako nije praktički primijenjena, preteča uspješnog pošumljavanja živih
pijeskova.


Burlakovu i Orašovu metodu smatramo značajnim doprinosom uspjehu
pošumljavanja.
Simunovićeva metoda je najuspješnija kombinacija pošumljavanja kamenitih
mediteranskih terena.


Malbohanovu metodu treba i danas iskoristiti gdje postoje uslovi.


Gradoni su vrlo koristan metod a treba ga rabiti u predjelima gdje ekonomičnost
opravdava izvođenje. Kao prokušan tehničko-proizvodni metod
treba ga forsirati tamo gdje se mogu iskoristiti strojevi.


Podizanje kultura brzog rasta upućuje na pristupanje radu u velikim razmjerima
što prethodno zahtijeva ekonomska i tehnička istraživanja za pronalaženje
mjera u cilju poboljšanja tla.


Primjena u voćarstvu i dosadašnja šumarska praksa na podizanju plantaža
pokazuju da se dodavanjem đubriva mogu postići značajni rezultati. To
potvrđuju istraživanja u inozemstvu i kod nas.


LITERATURA:


1. Afanasije v D.: Podizanje »ekspresnih šuina«, Šum. list 1937, broj 12
s. 622—658 (s. 624—625).
2. Afanasije v D.: Ekspresne šume, Sarajevo 1952, s. 149—186.
3.
Bale n J.: Tehnika pošumljavanja krša. Šum. list 1929. br. 4—5 s. 166—176
i 222—224.
4. Bale n J.: Naš goli krš, Zagreb 1931. s. 124—141 (129—130).
5.
Beltra m V.: Za bolše in uspešnejše delo, Gozdarski vesnik št. 9—10. Ljubljana
1954.
6. Bonf iglioli O.: Gnojiva, Polj. nakladni zavod, Zagreb 1957.
7.
Burlako v D.: Način suhih kultura pri pošumljavanju krša i goleti u Crnoj
Gori i Boki Kotorskoj. Sum. list 1929. s. 259—273.
8. Clauzur e
P.: Utilisation des godets en pol|yethylene pour les reboisements
dans la region Mediterraneenne, Revue forestiere francaise, 1-956, No 11.
9. Buchaufour
Ph. et Bonneau M.: Note sur la physiologie de la nutrition
des resineux. Applications a la pratique des reboisement. Revue forestiere
francaise No 4 1960. s. 250—256.
10. Ettinge r G.: Kulture na Grobničkom polju. Sum. list 1897. s. 448—452.
11.
Gračani n M.: Pedološka istraživanja Senja i bliže okolice. Glasnik za šumske
pokuse, separat, Zagreb 1931.
202




ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 37     <-- 37 -->        PDF

12. Geige r R.: Das Klima der Bodennahen Luftschicht, Braunschvveig 1927.
13. Goo l W.: Die Karstaufforstung in Krain, Leibach 1838.
14. Hartman n F.: Forstdkologie, Wien 1952. s. 282—291.
15.
Horva t A.: Osvrt na istraživanja crnog bora (Pinus nigra Arn.) i njihova
primjena u šumarstvu. Šum. list 1900. broj 1—2.
16. Horva t A.: Tehnika pošumljavanja, Rukopis za Šum. enciklopediju J. A. 1954.
17.
Horva t A.: Šumske melioracije, Rukopis skripata predavanja iz predmeta
Šumske melioracije, Zagreb 1959.
18.
Horva t A. i dr.: Istraživanja o regresiji i progresiji šumske vegetacije i tala
na kršu (Kozjak). Anali Instituta za eksperimentalno šumarstvo Jug. Akademije
znanosti i umjetnosti, Zagreb 1955..
19.
Horva t A.: Utjecaj ekstremnih temperatura na neke vrste drveća na području
degradiranog krša. Rukopis 195´4.
20.
Horva t A.: O gustoći sadnje na degradiranom kršu napose za alepski bor.
Šum. list 1951. br. 8—10.
21. Hoo l F.: Die Karst-Aufforstung, Sarajevo 1901.
22. Hoo l F. Uputa u uzgoj i sadnju šumskog drveća. Sarajevo 1914.
23. Ivko v R.: Šumske kulture, Beograd 1950.
24.
Jedlowsk i D.: Temperatura tla pod kamenim pločama. Šumarstvo br. 3—4,
Beograd 1958.
25-.
Kauder s A.: Podizanje i gajenje šuma. Poljoprivredno izdav. poduzeće,
Beograd 1950.


26.
Krpa n R.: Obnova šuma na kršu, knjiga 2. s. 202, Savezno savjetovanje o
´ kršu, Split 1957.
27. Kosovi ć B.: Pošumljavanje krasa, Zagreb 1909. Separat iz Šum. lista.
28.
Malboha n X.: Hrvatsko-primorski krš i pošumljavanje istog na području
Vojne krajine. Šum. list 1892. s. 211—220.
29.
Marinković D. i Miličević S.: Gradoni-višestruka prednost ovog načina
pripreme zemljišta pri pošumljavanju erodiranih terena. Šumarstvo br.
7—8, 1958.
30.
M a y e rb a e h L.: Die Bodencultur auf dem Karste des dster. illyr. Kiistenlandes,
Triest 1871.
31.
Monjauz e A.: Le reboisement sur rootage en plein et sur bourrelets. Revue
forestiere frangaise No 1, 1960. pag. 1—25.
32.
Obrad o vi ć M.: Prednosti saditev v zgodni jeseni. Gozdarski vesnik, št.
»—10, Ljubljana 1954.
33.
Oraš. : Problem pošumljavanja u Dalmaciji. Šum. list 1939. s. $59—567 i Šum.
list 1940. s. 383—396.
34.
Pe t rači ć A.: Pokusi, ukoliko zaštita nadzemnih dijelova izvađenih sadnica,
usporuje njihovo isušenje. Glasnik za šumske pokuse br. 5 Zagreb, s. 264—
270, Zagreb 1937.
35. Petrači ć A.: Uzgoj šuma, II dio. Zagreb 1931.
36. P r e m u ž i ć A.: Seljačko gospodarstvo na kršu, Seljačka sloga, 1930.
37. P u c i c h X: Die Karstbewaldung im osterreichisch-ilirischen, Kustenlande,
Triest 1900.
3S. Pucic h J.: L imbrosehimento nel Margraviato D´Istria, Trieste 1910.


39. Puchic h J.: Die Frage der Bewaldung des Triester Karstgebietes, Triest 1898.
40. Purt e 2.: Veštačka pošumljavanja, P. I. P. Beograd 1948.
41. Reine r F.: Utjecaj šuma na vodni režim, Ljubljana 1950.
42. Rubbi a K : Funfundzwanzig Jahre Karstaufforstung in Krain, Laibach 1912.
43. Šara j čić H.: Prilog pošumljavanju buri izloženih krških terena (rukopis).
44.
Simunovi ć M.: Pošumljavanje na terase u degradiranoj zoni krša. Šum.
list broj 1—2 1957.
45.
Sch a rnagg l S.: Mittheilungen des Kaiserl. konigl. Ackerbau-Ministeriums,
Wien 1872. IJahresbericht des Forstinspektors Simon Scharnaggl.
46.
Sch a rnagg l S.: Die Forstwirtschaft im Osterreichischen Kustenlande mit
vorziiglicher Riicksicht auf die Karstbewaldung, Wien, 1873.
47. Šteto u t: Nauka o poznavanju zemljišta. Beograd 1927.
48. Šumska presadnja i njene posljedice. Šum. list 1921. s. 119.
49. Sack i V.: Pošumljavanje u Južnoj Srbiji, Šum. list 1927. br. 7—8, s. 357.
50.
Z i a n i P.: O pogozdovalni tehniki na krasu. Gozdarski vestnik, št. 9—10,
Ljubljana 1954.


ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 38     <-- 38 -->        PDF

REWIEVS OF THE REFORESTATION TECHNIQUE OF DEGRADED KARST
AREAS BY MEANS OF PLANTING AND THE PROSPECTS OF ITS


DEVELOPMENT
SUMMARY


The technique of reforestation of degraded Karst areas has been carried uot
well-nigh for a century by planting the stock into pits. Over this period the method
has frequently displayed gross failures. The autor discusses the causes of these
failures classifying them into three main groups: mechanical, climatic and biological.
He analyzes eaich group and draws out the essential causes responsible for
the respective failure. He establishes that among the mechanical causes the siže
of the pit and the medium of its walls are essential for the development of plants.
The siže of the pit, properties of the soil and the amount of moisture ane decfsive
for the success of planting.


Besides, he points to the previous method of comibating the climatic causes of
failure especially of droughts and comments on the thus far successful methods of
their control. Then he discusses the biological causes of failure as well as the
method of their combating.


Thereafter the author passes in review the methods of reforestation after
Malbohan, Ettinger, Obradović, Burlakov, Oraš, Simunović and others with a critical
reference to their advantages and efficacy.


Especially he discusses t!he prospects of the establishment of plantations of
fast-growing species on the degraded Karst and places under scrutiny the question
of the agrotechnical measures along with the application of machinery and fertilizers.
,