DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 26 <-- 26 --> PDF |
OSVRT NA TEHNIKU POSUMLJAVANJA DBGRADIRANIH KRŠKIH POVRŠINA SADNJOM BILJAKA I PERSPEKTIVE NJENOG RAZVOJA Ing. August Horvat PRI POSUMLJAVANJU degradiranih krških površina biljkama, najčešće se primjenjuje metod sadnje u jame. On je prenesen sa kontinenta na krško područje. Osnovne principe rada za kontinentalno područje opisao je 1888. g. Kožešnik (48). Primjenu na kršu prikazali su: Holl (21, 22), Kosović (27), Gool (31), Scharnaggl (45), Pucich (39), Oraš (33), Kauders (25), i drugi. Njihovi su prikazi uglavnom identični a razlikuju se u detaljima, prema tome, na što je pojedini autor polagao pažnju i smatrao važnijim za uspjeh rada. Sadnja u jame doživljavala je mnoge neuspjehe. Prema Kosoviću (27) su mnoge površine po 15 puta popunjavane a neke više puta ponovno pošumljavane. Unatoč takvim neuspjesima, metod nije nikada podvrgnut sistematskom istraživanju da se ustanove i pokušaju otkloniti uzroci neuspjeha. Kako je pošumljavanje devastiranog krša sadnjom biljaka u jame za pretežni dio terena jedini metod rada, razmotrit ćemo podrobnije neke od uzroka neuspjeha i mogućnosti njihovog otklanjanja. Uzroke neuspjeha možemo uglavnom svrstati u tri skupine faktora: mehaničke, ekološke i biološke.* Pri sadnji u jame od primarne je važnosti supstrat u kojem se one izvode. Ne mogu se uspješno kopati jame na plitkim tlima, koja leže na horizontalnoj ili slabo nagnutoj kompaktnoj kamenoj podlozi t. zv. ploči. Kopanje je uspješno na dubljim tlima kao na flišnim terenima, aluvijalnim i diluvijalnim nanosima, udolinama sa dubljim tlom i t. d. ili među kamenjem, odnosno kamenim slojevima, koji imaju dublje vertikalne ili kose raspukline ispunjene tlom. Kopanje jama je težak rad jer se mora izvoditi kamenarskim, a samo izuzetno poljoprivrednim alatom. Zapravo je to pretežno razvaljivanje kamenih gromada između kojih se stvara jama. Zbog toga se pojavljuje tendencija kopanja što plićih jama da se izbjegne napor pri radu. Izbjegavanje fizičkog napora s jedne strane a ekonomičnost rada sa druge dovelo je do toga, da su se vremenom ustalile minimalne dimenzije jama kod kojih biljka još može da uspijeva. Prema raznim autorima prikazane su u tabeli 1 dimenzije jama koje su izvođene kroz posljednjih 100 godina. Dimenzije jama po raznim autorima: * U skupinu mehaničkih faktora ubrajamo: matični supstrat, svojstva tla, dimenzije jama, griješke pri izvođenju sadnje i t. d. Skupinu klimatskih faktora čine: insolacija, vjetar, isušivanje, mraz, smrzavica 1 t. d. Skupinu biotskih faktora sačinjavaju: svojstva vrste drveća, fito, entomološki i antro pogeni te biotski uzroci ugibanja. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Tabela 1 Red. Dimenzije jama br. Autor i Dubljina Promjer Područje cm 1. Kožešnik (48), Hool (21), Kontinentalnog (48) i liKosović (27) 30—40 30—10 toralnog krša (21, 27) 2. Gool (13), Malbohan (28) 30—35 30—35 degradiranog krša 3. Kauders (25) 35—40 35—40 degradiranog krša 4. Pucich (38), Scharnaggl (45) 30 30 degradiranog krša diluvijalnog nanosa na 5. Kttinger (10) 45—60 na kršu 6. Beltram (5) 60 fliša 7. Ziani (50) 60—70 60—70 degradiranog krša 8. Simunović (44) 80 degradiranog krša Tabela pokazuje, da su se dimenzije jama tek poslije rata povećale. Ranije se uglavnom kreću između 30—40 cm širine i dubljine. Jedino odstupanje kod starijih autora imamo kod Ettingera a nastalo je zbog tehnike sadnje na diluvijalnim tlima. Dimenzije jama ovisne su: o prosječnoj veličini sadnica, količini tla jame i utrošku rada. Pri pošumljavanju upotrebljavaju se jedno ili višegodišnje sadnice prvenstveno´ crnogoričnih vrsta drveća. Mjerenjem srčanice dvogodišnjih sadnica crnog bora, kao< uobičajene vrste pri pošumljavanju, u rasadniku Šumarskog fakulteta u Zagrebu utvrđena je prosječna duljina od 27,9 cm. Pošto Zagreb ima povoljniji režim vlage nego krško područje, to korijenje nema potrebe da prodire u dublje slojeve tla za vlagom. Zbog toga možemo^ uzeti da je dužina korijenja manja od one na krškom području. To su potvrdila mjerenja dvogodišnjih sadnica crnog bora izvršena 1951. godine u aridnom biljevistu na Kočinom brdu blizu Klisa. Srednja duljina srčanice iznosila je preko 60 cm. Naprotiv mjerenja sadnica dvogodišnjeg crnog bora u rasadniku u Splitu, koje su zalijevane imale su prosječnu duljinu srčanice od 35 cm (17). Iz ovoga slijedi da za smještaj sadnice treba jama dubine od 40 cm. Ekonomičnost utroška rada pri izvođenju jama, uvjetuju dimenzije koje traže uzgoj sadnica u humidnim uslovima t. j . sa jakim zalijevanjem da se spriječi razvoj korijenja zbog potražnje za vodom. Približnu količinu iskopanog tla iz jama daje tabela 2 u kojoj su prikazani sadržaji geometrijskih tjelesa koji su najsličniji jami. Najčešće se pri pošumljavanju oblik jame približuje prikraćenom cunju ili paraboloidu. Ostalim tjelesima više kod sadnje stablašica t. j . kod izvođenja većih jama. Tabela 2 pokazuje da se povećanjem dimenzije tijela za 10 cm povećava volumna sadržina gotovo dvostruko. Naravno da se povećanjem iskopa pojačava radni napor, jer se na krškom terenu jame ne mogu pravilno kopati, već kako teren dopušta. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Pri tome se vade često daleko veće količine kamena nego što bi trebalo. U praksi se efekat rada povećanjem dimenzija jama za 10 cm smanjuje za dvostruko (vidi tabelu 2). Prikaz sadržaja raznih tijela koja sliče iskopanoj jami. Tabela 2 g Dimenzije tijela u cm L> Tijelo 30x30x30 40x40x40 5Cx50x50 50x60x6(0 70^70x70 80x80x80 ii cm sadržaj kubnih metara 1. Kocka 0,027 0,004 0,125 0,216 0,343 0,512 2. Valjak 0,021 0,050 0,098 0,170 0,269 0,402 3. Prikraćeni __čunj 0,012 0,029 0,057 0^098 0,157 0,234 4. Paraboloid 0,011 0,025 0.C49 0,084 0,135 0,201 Razvoj zasađene sadnice ne ovisi samo o> veličini jame već prvenstveno o materijalu strana jame. Ukoliko su strane pretežno od zemljanog materijala onda postoje povoljniji uvjeti za razvoj biljaka, jer postoje uvjeti za razvoj korijenja. Sadnja sadnica u jame uobičajenih dimenzija je na kršu pretežnim dijelom stavljanje biljaka u napukle kamene lonce, gdje uspjeh sadnje ovisi o tome kako i koliko su kamene stijene napukle, te kako teku raspukline u kamenju jer o tome ovisi prodiranje žila u dubljinu. U protivnom slučaju se korijenje sadnice ponaša kao kod uzgoja biljke u zemljanom loncu gdje se nakon izvjesnog vremena zbog nepropusnosti stijena i pomanjkanja prostora nepravilno razvija i savija u okrug. U jami uobičajenih dimenzija osiguran je razvoj biljke za period 1—2 godine po sadnji t. j . u razdoblju dok se sadnica ne zakorijeni. Iza toga razvoj ovisi o mogućnosti prodiranja korijenja među pukotine. Od velikog je interesa godišnje doba kada treba kopati jame. Prema starijim autorima one se kopaju neposredno pred jesenju sadnju. Za proljetnu sadnju izvode se u kasnu jesen ili rano proljeće. Svrha je kopanja u to doba da zemlja ostane svježa. Kod kopanja jama u jesen za proljetnu sadnju vraća se zemlja u jame da je vjetar ne razveje. Danas se jame kopaju tokom cijele godine, a gdje postoji stalna radna snaga čak godinu ili dvije unaprijed. U takve jame vraća se natrag iskopana zemlja. Kopanje jama daleko> ispred sadnje sa vraćanjem zemlje u jamu ima prednost u solidnijem izvođenju, a osim toga kiše kvase zemlju koja sliježe i poprima karakteristike preležanog obrađenog tla. U takve jame sadnja se vrši mačem ili Burnikovom sadilicom koji skraćuju postupak rada. U pogledu tla može se kazati da na krškcm području skeletne i skeletoidne čestice sačinjavaju od 5—800/o iskopanog materijala jame. Istraživanja tla (11) su pokazala da fizik. i kem. svojstva samo donekle zadovoljavaju. U području mediteranskog i submediteranskog krša, tla dobivena iskapanjem jama su crvenice sa svojim podtipovima. To su glinena teška tla sa do 94,10´% glinenastih čestica. Ona su stabilnih strukturnih agregata sa veoma malo čestica koje se |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 29 <-- 29 --> PDF |
u vodi dispergiraju. Prema analizi Gračanina tla okolice Senja imaju u neobrađenom stanju veoma malen kapacitet za vodu. Po njemu tlo površine 1 m2 dubljine 20 cm t. j . 0,2 m3 sadržaja može primiti prosječno 40 1 vode. Prema tome jama dimenzije 0,4 x 0,4 x 0,4 m sadržaja 0,025 m3 zemlje može primiti 5 1 vcde. Kopanjem razrahljeno´ tlo upija prema našim ispitivanjima do 3 puta veću količinu vode. Na propusnoj krškoj podlozi i ta je količina malena jer se voda brzo gubi u dubljinu a još brže hlapi. Zbog toga tokom sušhog perioda brzo nastupa oskudica vlage što dovodi do sušenja sadnica. Radi toga se često ne mogu održati ni najotpornije vrste četinjača unatoč tome što u to vrijeme gotovo- potpuno- obustavljaju vegetaciju. Ispitivanja hranjivosti ukazuju siromaštvo tla na P, K i N. Iskustva pokazuju da su hranjiva u tlu ipak dovoljna za opstanak sadnica ako ima dovoljno vlage. Ishrana i rast vezani su na kolanje sokova koji ovise o vodi u biljci. U krško-m terenu biljka za sušnog perioda vcdi borbu protiv oskudice vlage što se očituje na korijenju. Opkoljavanje korijenja slojem suhog tla očituje se u promjenama korijenovog sistema gdje se na suhim mjestima sistem razgrađuje a stvara novi na vlažnim mjestima. Na tlu siromašnom hranjivima razvijaju se biljke slabijeg sistema korijenja. Tamo gdje su tla veoma oskudna hranjivima stvara se sistem korijenja koji mjestimice ima veoma guste busove žilica. Ti busovi nastaju tamo gdje korijen nađe više hrane. Poznato je da stabla poprimaju zbog zapreka pri razvoju korijenja, na pr. na kamenoj podlozi, fenotipske forme. One se na pr. kod crnog bora odrazuju na obliku krošnje kišobranastog oblika. Zapreke u razvoju korijenja usporuje rast biljke jer troši energiju na razvoj korijenova sistema umjesto za rast stabla. U fiziološki optimalnom prostoru s dosta vlage, prozrake, svijetla i aktivnih hranjiva postoji razgranati sistem žilja kao i ravnoteža između asimilacionog aparata i korijenja. Hranjivima i humusom siromašna tla u toploj klimi, kakve su krške kamenjare razvija se slabo korijenje. To se odrazuje na rastu stabla. Općenito se može reći da uslovi za rast drveća na kršu nisu takvi da bi morali dovoditi do neminovnog propadanja sadnica. Međutim, do ugibanja ipak dolazi. Većina je starijih stručnjaka smatrala ugibanje sadnica uglavnom posljedicom suše. To je donekle ispravno-. Protiv suše se ranije borilo pokrivanjem tla kamenjem oko- sadnice. Oblaganje se vršilo- u pravilu sa tri velika kamena položena u trokut u udaljenosti 15-—18 cm oko biljke. Oblaganjem se htjelo postići, da se tlo ne ugrije, a površina jame zaštiti od inso-lacije, ablacije i isušivanja. Utvrđeno je da tlo pokriveno kamenjem ostaje svježe, jer se vlaga ispod kamenja kondenzira, no unatoč tome dolazi do hlapljenja na dijelovima površine jame, koja nije pokrivena. Zbog toga je oblaganje manje korisno u mediteranskom i submediteranskom području. Ono je dobro na većim nadmorskim visinama u litoralnom dijelu i na čitavo-m kontinentalnom području krša. U tim arealima oblaganje štiti biljku ljeti od suncožara a zimi od sriježi. Utjecaj pokrivanja tla kamenjem utvrđen je (24) mjerenjem temperature tla pokrivenog kamenjem i bez kamenja. Temperatura je tla pokrivenog kamenjem na dubljini od 5 cm niža od one nepokrivenog tla. Temperatura oscilira na toj dubljini. U izvjesno doba noći ona je veća nego na nepokrivenom tlu. Na dubljini od 10—20 cm utvrđena je u tlu pod kamenjem stalno niža temperatura. Iz ovoga proizlazi, da kamena ploča djeluje pozitivno na sniženje temperature tla. Djelovanje pokrivanja uočljivo je do dubljine od 20 cm. Kako se zbog povišene temperature pojačava isparivanje vlage do dublji |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 30 <-- 30 --> PDF |
ne na koju djeluje dnevna temperatura t. j . 20 cm gdje se kod sadnica nalazi najveći broj korjenčića, razumljivo je da pokrivanje kamenom koristi pod izvjesnim okolnostima. Ta istraživanja ujedno indiciraju na što dublju sadnju biljaka. Preokret u načinu očuvanja vlage na kršu unio je Burlakov (7). primjenom iskustava stečenih pri pošumljava*ju stepskih rajona SSSR-a. On je pri tome pošao od činjenice da voda iz tla hlapi putem bezbrojnih kapilara u kojima se voda u pravilu kreće od šireg prema užem promjeru za vrijeme sušnog perioda. Kako je tlo na površini zbijeno udarom kapi kiše, gaženjem stoke i si., to su kapilare uže prema površini. Zbog toga nastaje u doba suše ascendentni tok vlage. Prekidanjem kapilara sprečava se dizanje vlage i ishlapljivanje. Osim kapilara tlo isušuju milijuni sisalica korijenja korova, koje troše znatne količine vlage. Burlakov je, da spriječi isušivanje tla na krškim diluvijalnim tlima pristupio agrotehničkim mjerama. Vršio je na što većoj površini obradu tla čime je prekidao kapilare i uništavao korov. Na tako obrađenom tlu sadio je biljke uobičajenim načinom. Za vrijeme ljeta te je površine, naročito iza kiša, okapao (prašio´), čime je prekidao kapilare i sisalice i time konzervirao vlagu. Metod je pokazao* znatan uspjeh jer se primilo 6 puta više biljaka nego ranije, a ishlapljivanje vlage umanjeno je dva puta. Oraš (33) je zaključio da je za intenzitet ishlapljivanja najvažnija struktura površinskog sloja i prema tome pronalaženje rješenja kako da se vlaga zadrži u tlu. Da bi spriječio dovođenje vlage u površinski sloj primijenio je u jami odjeljivanje pojedinih slojeva zemlje pločastim kamenjem koso položenim od dna do vrha jame. Sadnju vrši uz rub jame na zbijenu zemlju na koju prilikom sadnje lijepi biljku vlažnom zemljom, čime radnik oslobađa ruke za rad. Nakon sadnje površinu jame potpuno* prekriva većim i manjim pločastim kamenjem tako da biljka izgleda kao da raste iz kamenja. Oblaganjem tla kamenjem sprečava evaporaciju. On tvrdi da je to uspješan metod, koji ipak praksa nije prihvatila. Poslije rata počelo se u cilju sprečavanja isušivanja tla okapanje površine svake jame. Iza kiše čim bi se tlo skrutilo pristupilo se toj mjeri. Ono se vršilo od sredine juna do kraja sušne periode iza svake kiše t. j . oko 3 do 4 puta godišnje. Time se u stvari metoda okapanja sadnica u rasadniku iza zalijevanja prenijela na teren. Obrada tla daje dobre rezultate. Razne metode sprečavanja evaporacije iskušane su u Istri. Konačno se (15) naišlo na najjednostavniju i najuspješniju agrotehničku mjeru, pokrivanjem obrađenog tla jame iza sadnje slojem sitnog šljunka visine 3—5 cm. Sloj šljunka prekida kapilare. jer su prostori između šljunka većeg promjera nego promjeri kapilara u tlu zbog čega se zaustavlja dizanje vode u kapilarama. Mogućnost daljnjeg poboljšanja tog postupka postoji u tome, da se iza kiše šljunak odgrne sa površine, zemlja nakopa, a potom opet zagrne šljunkom. Svojevremeno su stručnjaci pokušavali smanjiti isušivanje tla zaštitom od insolacije sadnjom biljaka u duboke jame. Manjom insolacijom umanjuje se užarivanje tla jame a time i isparivanje. Metod se zbog nerentabilnosti izvođenja jama i slabog uspjeha zaštite nije održao. Starija literatura spominje kao mjeru protiv sušenja zalijevanje sadnica vodom. Spominje se (30) da su sadnice zalijevane u okolici Trsta gdje je trošak zalijevanja iznosio po sadnici 5 novčića. O uspjehu te mjere nije ništa zabilježeno. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 31 <-- 31 --> PDF |
II Pri sadnji su najvažnije biološke osobine vrste kojom pošumljujemo. Zbog krških uslova pri pošumljavanju primjenjujemo rustikalne vrste drveća, koje odolijevaju suši, insolaciji, vjetru, ekstremnim temperaturama i t. d. a koje se zadovoljavaju minimalnom količinom vlage i hranjiva. Takva svojstva imaju neke rustikalne crnogorične vrste kao: borovi, cedrovi, čempresi, mediteranske jele i t. d. One imaju osim toga svojstvo da za najsušnijih mjeseci svode rad na minimum čime smanjuju transpiraciju t. j . trošenje vlage. Gledišta starijih autora o kvaliteti sadnica za pošumljavanje tih vrsta svode se na osobine koje je opisao Holl (21). On preporuča zdrave i dobro razvijene biljke. Sadnice treba da su relativno snažne s brojnim korijenjem. Ono ne smije biti predugačko, jer povećava trošak kopanja jama. Holl smatra da biljke na kršu teško podnose prikraćivanje korijenja pred sadnju, jer se novo korijenje zbog suše polagano razvija. Danas se također uzimaju sadnice dobro razvijenog korijenja, kratke, zdepaste stabljike i guste krošnjice. Iskustvo pokazuje da vrste sa srčanicom moraju imati osrednje duljine sa što razgranatijim sistemom korjenčića koje prilikom vađenja treba očuvati od svakog oštećivanja. Kod pravilno uzgojenih sadnica uspjeh sadnje znatno ovisi, između ostalog, o manipulaciji. Naročito je potreban što oprezniji postupak pri vađenju, koje se ne smije vršiti za vjetrovita i suha vremena, jake insolacije i kod temperature ispod + 6°C. Sortiranje i pakiranje vrši se odmah nakon vađenja. Ne preporuča se zatrapljivanje sadnica jer su ispitivanja (35 i 49) pokazala znatno ugibanje sadnica posađenih nakon vađenja iz trapa. Najpovoljnije rezultate daju sadnice, koje se nakon godinu dana presade u terenski rasadnik u neposrednoj blizini radilišta iz kojeg se onda biljke istog dana vade za dnevnu potrebu. Sadnice se u terenskim rasadnicima uzgajaju u aridnim uslovima t. j . bez zalijevanja, odnosno uz iznimno zalijevanje a često okapanje iza kiša u sušnom periodu. Sadnice sadimo dublje nego što su rasle u rasadniku. Praksa je pokazala (28) je konstatirao* da sadnici crnog bora ne smeta ako je sa svim iglicama zatrpana zemljom samo ako je terminalni pup ostao izvan tla. Konstatiralo se (16) da se sadnice alepskog bora veoma dobro primaju ako je i dvije trećine iglica pri sadnji ukopano u zemlju. To bi trebalo ispitati i za ostale vrste. Da korijenje sadnica prilikom manipulacije ostane što manje oštećeno uzgajaju se (25) sadnice u zemljanim loncima, tuljcima od ljepenke, kovine, ljuštenog drveta, cijevima suncokreta (36) i t. d. Ovako uzgojene biljke prenose se sa posudom na teren čime se izbjegava oštećivanje žilja. Vrlo dobri rezultati su postignuti uzgojem biljaka u polvetilenskim cijevima. P. Clauzure (8) uzgajao je sadnice u takvim cijevima koje se obično nazivaju najlonskim. Cijevi su promjera do 10 cm i dužine 25 cm. Svaka cijev je perforirana rupicama 4 cm promjera u međusobnoj udaljenosti od 3 cm u kvadratnom poredaju. Rupice su zbog postrane aeracije. Cijevi se dobivaju rezanjem kontinuiranog najlonskog crijeva, debljine 0,03 — 0,05 mm. Cijevi se sa donje strane zatvaraju spojnicama, tako da se zatvori prolaz zemlje, a ostane otvor za odlazak suvišne vode. Dužina cijevi je standardna a promjer može biti različit. Cijevi se rukom pune zemljom i napunjene stavljaju u udubljene gredice rasadnika jedna do druge. U svaku cijev zasije se 5—6 sjemenki. Trajanje |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 32 <-- 32 --> PDF |
uzgoja u cijevima ovisi o razvoju korijenja. Cim su se biljke toliko razvile da počnu urašćivati u tlo rasadnika one se prenose na teren. Ako ipak ostanu u rasadniku, onda se prije vađenja podrežu naoštrenom lopatom ispod cijevi. Prije vađenja zemlja se u cijevima dobro zalije vodom. Cijevi se u tlu brzo Slika 1 — Francuski primjerak najlonske ci- ..-.. i jevi djelomice napunjene zemljom Foto: Opalički - Uli rastvaraju. Takvim postupkom biljke bez oštećenja dolaze na teren. Uspjeh pošumljavanja kreće se oko 90:%. On je postignut u aridnim predjelima.* III Osim metode sadnje biljaka u jame primijenjeno^ je na kršu niz drugih metoda ciljem da se poveća uspjeh pošumljavanja. Pobrojati ćemo ih prema vremenskom redoslijedu kako su nastali. Malbohan E. (28)** je primijenio sadnju u jarke. On je na padinama sa dovoljno tla kopao horizontalne jarke u smjeru NE. Jarci su imali duljinu 1,50 — 2,50 m, širinu 20—25 cm i dubljinu 30´—35 cm. Kopanje u horizontali vršeno je zbog toga da voda ne odnosi zemlju. Na mjestima izloženim djelovanju bure podizani su radi zaštite biljaka nad svakim petim ili šestim jarkom suhozidovi visoki 0,6 do 1 m. Biljke u jarku sađene su u međusobnom razmaku od 0,5 do 1,0 m i najmanje 10 do 15 cm ispod nivoa tla radi zaštite od bure i insolacije. * Pokusi takvim cijevima vrše se i kod nas. Vidi članak 0. Jedlowskog: Tuljci od polyetilena za uzgoj sadnica. Sum. 1. broji l—2 s. 58—60, 1961. godine. ** Malbohan E. bio je Mađar koji je došao u Hrvatsku u eri mađarizacije za šefa Kr. nađzornistva za pošumljavanje krša u Senju, koje je osnovano 7. maja 1878. g. Za stare Jugoslavije ono je dobilo naziv Inspektorat za pošumljavanje krša. Prestao je rahlom 1945. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Etiinger (10) je preporučio pošumljavanje diluvijalnih tala Grobničkog polja sadnjom tro i četverogodišnjih sadnica, koje treba dublje saditi. Po njegovoj zamisli iskopaju se predjame dubljine 45—60 cm u predjami se kopa još dublja jama u kojoj se sadi sadnica. Svoju metodu je nazvao »sadnjom u jame*. Kod gušće sadnje preporučuje, da se iskopa jarak dimenzije predjame u kome se kopaju jame i sade biljke. U Italiji se primjenjuje sadnja na građene. Kod nas se ona uvela u NR Srbiji a u Hrvatskoj se pokušava uvesti na krškim padinama s dovoljno^ zemlje i flišnim terenima. Gradoni su neprekinuti zasjeci dužine po nekoliko- km. Izvedeni tačno po izohipsama. Širina gradona varira od 0,7 — 1,1 m. Gradoni su stepenasti horizontalni prelomi padina, koji tome snagu vode pri slijevanju niz padinu pri čemu je upijaju i konzerviraju za sušni period. Tlo gradona se prekapa na dubljinu od 40 cm. U obrađeno tlo- sade se biljke na međusobnu udaljenost od 0,7 — 1,0 m. Ukoliko je razmak gradona, koji se kreće od 4—6 m prevelik a teren nije povoljan za gušće gradone, tada se između njih umeću grandocini i piacole. Grandocini su prekinuti gradoni dužine 4—6 m s isto tolikim razmacima. Oni se podižu unutar dva reda gradona. Ukoliko se želi grandocine gušće popuniti podižu se između njih na istoj izohipsi piacole izvedene jednako kao> grandocini samo duljine od 1,5 — 2 m sa tolikim međuprostorom.* Grandocini i piacole se pošumljavaju kao gradoni. Obradović (32) je u okolici Titograda, vjerojatno na diluvijalnom tlu, primijenio- potpunu obradu površine na dubljinu od 20 cm. Sadnju je vršio Koljesovim mačem u oktobru i novembru. Time sadnice imaju za učvršćivanje 6,5 — 7,5 vlažnih mjeseci, u kom se vremenu žilje posađenih biljaka sljubi sa zemljom. Sadnja se vrši u jesen. Ljeti iza svake jače kiše vrši se okapanje. Uspjeh njegovog načina pošumljavanja kreće se između 75—Sl^/o- Ziani (50) preporuča na degradiranom krškorn području, na osnovu uspjeha pošumljavanja u stepskim rajonima SSSR-a, sadnju u gnijezda. U jame veličine 60—70 cm promjera površine oko> 0.4 m2 i dubljine 70 cm predlaže sadnju od 3—35 sadnica u redove međusobnog razmaka 10—15 cm. Postavlja kao opće pravilo: što je aridnija klima i jače degradirano tlo to treba saditi manji broj biljaka. Za degradirani krš predlaže 3—7 sadnica u gnijezdu. Preporuča da se prethodno izvrše pokusi tom metodom. Simunović (42) uspješno primjenjuje na mediteranskim padinama pošumljavanje na terase. One se podižu približno u izohipsi na međusobnoj udaljenosti od 4—5 m. Terasa ima površinu 1,5 — 2 m2 a dugačka je 1,5 — 2 m i šarine 1 —1,5 m. Terase pokrivaju površinu u šahovskom poretku. One se izvode vađenjem kamenja i obradom tla. Kamenje služi na strminama za podizanje suhozida s donje strane. Suhozid treba da je jak i dobro vezan. Njegova visina ovisi o inklinatiji padine i jačini zasjeka. Terasa se prekopa na dubljinu od 80 cm. Planum terase nagnut je prema brdu. U pomanjkanju zemlje ona se donese sa strane. Po- ha obradi se 2.500 m2 površine t. j . izradi se oko 850 terasa. Sadnja na terasama vrši se mačem. Za višegodišnje sadnice kopaju se jame. Sadnja se vrši u bokorima, sa više sadnica, koje se ne razdvajaju pri vađenju i sadnji. Na m2 sadi se u zasjek 6—9—15 sadnica prema vrsti drveća. Obrađena terasa se iza sadnje prekrije sitnim šljunkom zbog sprečavanja evaporacije. * Vidi M. Andrejević: Da li su gradoni novina za našu zemlju. Šumarstvo s. 26B—273, Beograd 1859. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 34 <-- 34 --> PDF |
Prikazani metodi pošumljavanja izvode se manuelnom snagom. Za krške terene nisu konstruirani strojevi koji bi mogli udovoljiti osnovnim zahtjevima tamošnjih prilika. Do sada su vrlo dobri rezultati postignuti samo na kamenitim terenima Alžira, vjerojatno diluvi jalnog podrijetla. Zbog sličnosti prilika a u vezi primjene strojeva na kršu osvrnućemo se na tu mogućnost. ®m ´*:´ Slika 2 Na terase posađen alepski bor u predjelu Srđ kod Dubrovnika. Foto: M. Simunović Obrada tla i pošumljavanje vršeno je rahljenjem (rootage) a sadnja na humke (burrlete) (31). Prevrtanje tla izvodi se strojem sa dva čelična zuba razmaka 1 m. Njima se tlo rahli do dubljine od 70 cm. Stroj je težak oko 6 tona a povlači ga traktor od 175 KS. Na taj način razmrve se velike površine tla u koje se na humke sade biljke. Stroj za prevrtanje ima između zuba pričvršćen poprečan nož, koji reže žile duboko ukorijenjenog grmlja. Ovim načinom vrši se uspješno pošumljavanje u sušnim rajonima, gdje se oborine kreću oko 500´ m godišnje. Na veću dubljinu razrahljeno tlo gubi svoj kapilaritet i postaje odlično spremište za vodu i zrak. Osim toga prestaje erozija vodom. Najbolji uspjeh postignut je sadnjom eukalipta, čempresa, cedra i raznih borova. IV Posljednjih godina smjernice šumarske politike zacrtavaju nove puteve pošumljavanju. Osim dosadanjeg klasičnog načina pošumljavanja pristupa se podizanju kultura drveća brzog rasta na krškom području. Kulture podizane dosada uobičajenim putem sporo prirašćuju. U želji da se pospješi njihov rast a time i rentabilitet traže se podesne vrste drveća kojima će se uz primjenu agrotehničkih mjera podizati takve kulture. Njih bi trebalo prvenstveno osnivati na bujadnicama i vrištinama kontinentalnog krša a potom na ostalim zato podesnim krškim površinama. Uspjeh rada ovisi o pravilnom izboru vrste drveća i pravilnoj primjeni agrotehničkih mjera. Na području litoralnog krša pitanje ima drugi vid jer su uslovi tla teži. Pedološki uslovi su u najvećem dijelu nepodesni za takav uzgoj, jer ogroman dio područja zapremaju mršave i slabo produktivne kamenjare. U tim područjima 200 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 35 <-- 35 --> PDF |
treba najprije izvršiti klasifikaciju terena kojom bi omogućili lakše određivanje vrste drveća i mjere. Zasada možemo tla tog dijela krša svrstati na: — degradirana tla listopadnih šikara raznog stadija devastacije i degradacije; — degradirana tla napuštenih obradivih površina, zauzeta sa prvim pionirima prirodne vegetacije (18); — degradirana tla gariga; — krške kamenjare do 0,3 obraslosti; — erodirana tla razne jačine erodiranosti. Ova fizionomska razdioba nije dalje razrađivana u vezi sa pošumljavanjem (17). Potrebno je da se klasifikacija podrobnije razradi po tipovima a potom da se za svaki tip odrede svojstva tla i vrste kojima treba pošumljavati. Time bi dobili sredstvo za određivanje vrsta i mjera kojim treba pristupiti pri podizanju kultura brzog rasta. U šumarstvu će biti teško provesti zaključak donesen na Konferenciji o kršu u Splitu 30. VI — 3. VII 1958,, da se sredstva imaju prvenstveno ulagati tamo gdje daju maksimalne prihode. Takvih tala, izuzevši nekih dijelova krških polja i sličnih površina pod šumom, ima malo. Podesne površine koristi poljoprivreda. Odatle izlazi da za površine kultura brzog rasta ostaje u tom području relativno malo površina. Na kršu su vršena inicijalna istraživanja kulturama brzoga rasta (1, 2). Izvršene sadnje dale su, unatoč svojim nedostacima, povoljne rezultate i pokazale, da postoji mogućnost rješenja, iako od uspjelog pokusa do tehničkoproizvodne metode predstoji još dugačak put. Na neplodnim krškim tlima pojavit će se pitanje hranjiva. Pošto je u šumarstvu pitanje ishrane tek u početnoj fazi a njime se bave Francuzi (9) u Mediteranu, koji imaju samo početne rezultate, morat ćemo se u tom pravcu orijentirati na rezultate u voćarstvu, čija praksa već dulje vremena primjenjuje vještačka hranjiva. U voćarstvu vrše đubrenje površinski na cijeloj površini ili parcijalno oko svake sadnice. Đubrenje je dubljinsko ili površinsko. Dubljinsko se vrši prigodom obrade tla ih kasnije pomoću injektora. Unošenje se vrši vremenski prema vrsti gnojiva. Lako topljiva gnojiva (dušična) unose se nekoliko puta godišnje a teško topljiva jedamput a njihovo djelovanje traje i nekoliko godina. Pri upotrebi gnojiva valja oprezno postupati jer ona često imaju suprotna djelovanja. Zato treba kombinirati tako, da ne dođe do pogoršanja tla. Gnojiva se dodaju u krutom i tekućem stanju. Dodavanje gnojiva putem injektora omogućuje dodavanje na dubinu preko 40 cm. Injektiranje se vrši putem željezne cijevi sa rupicama vezane na stroj koji rastopljeno đubrivo unosi u tlo. Injektiranje se vrši u krugovima oko stabala na površini projekcije krošnje. Kao- gnojiva upotrebljavaju se nitrati, amonijski sulfat, mokraćevina, kalijev sulfat i t. d. U nekim zemljama vrši se tako zvano foliarno đubrenje gdje se hrana apsorbira kroz lišće i koru. Biljka se prska otopinama gnojiva. U Engleskoj vrši se gnojenje putem injekcija u stablo (6). Mogućnost mehaničke obrade tla i vještačkog đubrenja ukazuje na novu etapu podizanja kultura na kršu. Njome će u stvari nastupiti mogućnost rentabilnog podizanja biljnog pokrivača. Tome treba da se uz rad operative vrše istraživanja, kako bi se dobio siguran oslonac za te radove |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Zaključci Iz izloženoga vidimo da je tehnika pošumljavanja sadnjom u jame poslije drugog svjetskog rata znatno poboljšana, iako su dimenzije povećane samo za 5—10 cm. To se s obzirom na trošak izvedbe može smatrati značajnim napretkom. Osim toga danas se uspješno pri pošumljavanju iskonsćuju skeletoidno. i skeletno tlo. Daljnja preobrazba je nastala u sprječavanju evaporacije agrotehničkim mjerama kao: okapanjem, pokrivanjem površine jame šljunkom itd. Metoda pošumljavanja degradiranog krša sadnjom biljaka u jame upotrebljavat će se i u budućnosti. Ona će se koristiti pri pošumljavanju teških terena na pr. u bujičnim područjima, slivovima akumulacionih jezera i si. Uglavnom metoda će se rabiti tamo gdje će se kulture morati podizati na dosadašnji način. Metoda je već toliko dotjerana da se može uspješno upotrebljavati pri poštumljavanju krša. Razmatranjem drugih metoda dolazimo do zaključka da je Ettingerova metoda, iako nije praktički primijenjena, preteča uspješnog pošumljavanja živih pijeskova. Burlakovu i Orašovu metodu smatramo značajnim doprinosom uspjehu pošumljavanja. Simunovićeva metoda je najuspješnija kombinacija pošumljavanja kamenitih mediteranskih terena. Malbohanovu metodu treba i danas iskoristiti gdje postoje uslovi. Gradoni su vrlo koristan metod a treba ga rabiti u predjelima gdje ekonomičnost opravdava izvođenje. Kao prokušan tehničko-proizvodni metod treba ga forsirati tamo gdje se mogu iskoristiti strojevi. Podizanje kultura brzog rasta upućuje na pristupanje radu u velikim razmjerima što prethodno zahtijeva ekonomska i tehnička istraživanja za pronalaženje mjera u cilju poboljšanja tla. Primjena u voćarstvu i dosadašnja šumarska praksa na podizanju plantaža pokazuju da se dodavanjem đubriva mogu postići značajni rezultati. To potvrđuju istraživanja u inozemstvu i kod nas. LITERATURA: 1. Afanasije v D.: Podizanje »ekspresnih šuina«, Šum. list 1937, broj 12 s. 622—658 (s. 624—625). 2. Afanasije v D.: Ekspresne šume, Sarajevo 1952, s. 149—186. 3. Bale n J.: Tehnika pošumljavanja krša. Šum. list 1929. br. 4—5 s. 166—176 i 222—224. 4. Bale n J.: Naš goli krš, Zagreb 1931. s. 124—141 (129—130). 5. Beltra m V.: Za bolše in uspešnejše delo, Gozdarski vesnik št. 9—10. Ljubljana 1954. 6. Bonf iglioli O.: Gnojiva, Polj. nakladni zavod, Zagreb 1957. 7. Burlako v D.: Način suhih kultura pri pošumljavanju krša i goleti u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj. Sum. list 1929. s. 259—273. 8. Clauzur e P.: Utilisation des godets en pol|yethylene pour les reboisements dans la region Mediterraneenne, Revue forestiere francaise, 1-956, No 11. 9. Buchaufour Ph. et Bonneau M.: Note sur la physiologie de la nutrition des resineux. Applications a la pratique des reboisement. Revue forestiere francaise No 4 1960. s. 250—256. 10. Ettinge r G.: Kulture na Grobničkom polju. Sum. list 1897. s. 448—452. 11. Gračani n M.: Pedološka istraživanja Senja i bliže okolice. Glasnik za šumske pokuse, separat, Zagreb 1931. 202 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 37 <-- 37 --> PDF |
12. Geige r R.: Das Klima der Bodennahen Luftschicht, Braunschvveig 1927. 13. Goo l W.: Die Karstaufforstung in Krain, Leibach 1838. 14. Hartman n F.: Forstdkologie, Wien 1952. s. 282—291. 15. Horva t A.: Osvrt na istraživanja crnog bora (Pinus nigra Arn.) i njihova primjena u šumarstvu. Šum. list 1900. broj 1—2. 16. Horva t A.: Tehnika pošumljavanja, Rukopis za Šum. enciklopediju J. A. 1954. 17. Horva t A.: Šumske melioracije, Rukopis skripata predavanja iz predmeta Šumske melioracije, Zagreb 1959. 18. Horva t A. i dr.: Istraživanja o regresiji i progresiji šumske vegetacije i tala na kršu (Kozjak). Anali Instituta za eksperimentalno šumarstvo Jug. Akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1955.. 19. Horva t A.: Utjecaj ekstremnih temperatura na neke vrste drveća na području degradiranog krša. Rukopis 195´4. 20. Horva t A.: O gustoći sadnje na degradiranom kršu napose za alepski bor. Šum. list 1951. br. 8—10. 21. Hoo l F.: Die Karst-Aufforstung, Sarajevo 1901. 22. Hoo l F. Uputa u uzgoj i sadnju šumskog drveća. Sarajevo 1914. 23. Ivko v R.: Šumske kulture, Beograd 1950. 24. Jedlowsk i D.: Temperatura tla pod kamenim pločama. Šumarstvo br. 3—4, Beograd 1958. 25-. Kauder s A.: Podizanje i gajenje šuma. Poljoprivredno izdav. poduzeće, Beograd 1950. 26. Krpa n R.: Obnova šuma na kršu, knjiga 2. s. 202, Savezno savjetovanje o ´ kršu, Split 1957. 27. Kosovi ć B.: Pošumljavanje krasa, Zagreb 1909. Separat iz Šum. lista. 28. Malboha n X.: Hrvatsko-primorski krš i pošumljavanje istog na području Vojne krajine. Šum. list 1892. s. 211—220. 29. Marinković D. i Miličević S.: Gradoni-višestruka prednost ovog načina pripreme zemljišta pri pošumljavanju erodiranih terena. Šumarstvo br. 7—8, 1958. 30. M a y e rb a e h L.: Die Bodencultur auf dem Karste des dster. illyr. Kiistenlandes, Triest 1871. 31. Monjauz e A.: Le reboisement sur rootage en plein et sur bourrelets. Revue forestiere frangaise No 1, 1960. pag. 1—25. 32. Obrad o vi ć M.: Prednosti saditev v zgodni jeseni. Gozdarski vesnik, št. »—10, Ljubljana 1954. 33. Oraš. : Problem pošumljavanja u Dalmaciji. Šum. list 1939. s. $59—567 i Šum. list 1940. s. 383—396. 34. Pe t rači ć A.: Pokusi, ukoliko zaštita nadzemnih dijelova izvađenih sadnica, usporuje njihovo isušenje. Glasnik za šumske pokuse br. 5 Zagreb, s. 264— 270, Zagreb 1937. 35. Petrači ć A.: Uzgoj šuma, II dio. Zagreb 1931. 36. P r e m u ž i ć A.: Seljačko gospodarstvo na kršu, Seljačka sloga, 1930. 37. P u c i c h X: Die Karstbewaldung im osterreichisch-ilirischen, Kustenlande, Triest 1900. 3S. Pucic h J.: L imbrosehimento nel Margraviato D´Istria, Trieste 1910. 39. Puchic h J.: Die Frage der Bewaldung des Triester Karstgebietes, Triest 1898. 40. Purt e 2.: Veštačka pošumljavanja, P. I. P. Beograd 1948. 41. Reine r F.: Utjecaj šuma na vodni režim, Ljubljana 1950. 42. Rubbi a K : Funfundzwanzig Jahre Karstaufforstung in Krain, Laibach 1912. 43. Šara j čić H.: Prilog pošumljavanju buri izloženih krških terena (rukopis). 44. Simunovi ć M.: Pošumljavanje na terase u degradiranoj zoni krša. Šum. list broj 1—2 1957. 45. Sch a rnagg l S.: Mittheilungen des Kaiserl. konigl. Ackerbau-Ministeriums, Wien 1872. IJahresbericht des Forstinspektors Simon Scharnaggl. 46. Sch a rnagg l S.: Die Forstwirtschaft im Osterreichischen Kustenlande mit vorziiglicher Riicksicht auf die Karstbewaldung, Wien, 1873. 47. Šteto u t: Nauka o poznavanju zemljišta. Beograd 1927. 48. Šumska presadnja i njene posljedice. Šum. list 1921. s. 119. 49. Sack i V.: Pošumljavanje u Južnoj Srbiji, Šum. list 1927. br. 7—8, s. 357. 50. Z i a n i P.: O pogozdovalni tehniki na krasu. Gozdarski vestnik, št. 9—10, Ljubljana 1954. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 38 <-- 38 --> PDF |
REWIEVS OF THE REFORESTATION TECHNIQUE OF DEGRADED KARST AREAS BY MEANS OF PLANTING AND THE PROSPECTS OF ITS DEVELOPMENT SUMMARY The technique of reforestation of degraded Karst areas has been carried uot well-nigh for a century by planting the stock into pits. Over this period the method has frequently displayed gross failures. The autor discusses the causes of these failures classifying them into three main groups: mechanical, climatic and biological. He analyzes eaich group and draws out the essential causes responsible for the respective failure. He establishes that among the mechanical causes the siže of the pit and the medium of its walls are essential for the development of plants. The siže of the pit, properties of the soil and the amount of moisture ane decfsive for the success of planting. Besides, he points to the previous method of comibating the climatic causes of failure especially of droughts and comments on the thus far successful methods of their control. Then he discusses the biological causes of failure as well as the method of their combating. Thereafter the author passes in review the methods of reforestation after Malbohan, Ettinger, Obradović, Burlakov, Oraš, Simunović and others with a critical reference to their advantages and efficacy. Especially he discusses t!he prospects of the establishment of plantations of fast-growing species on the degraded Karst and places under scrutiny the question of the agrotechnical measures along with the application of machinery and fertilizers. , |