DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 26 <-- 26 --> PDF |
OSVRT NA TEHNIKU POSUMLJAVANJA DBGRADIRANIH KRŠKIH POVRŠINA SADNJOM BILJAKA I PERSPEKTIVE NJENOG RAZVOJA Ing. August Horvat PRI POSUMLJAVANJU degradiranih krških površina biljkama, najčešće se primjenjuje metod sadnje u jame. On je prenesen sa kontinenta na krško područje. Osnovne principe rada za kontinentalno područje opisao je 1888. g. Kožešnik (48). Primjenu na kršu prikazali su: Holl (21, 22), Kosović (27), Gool (31), Scharnaggl (45), Pucich (39), Oraš (33), Kauders (25), i drugi. Njihovi su prikazi uglavnom identični a razlikuju se u detaljima, prema tome, na što je pojedini autor polagao pažnju i smatrao važnijim za uspjeh rada. Sadnja u jame doživljavala je mnoge neuspjehe. Prema Kosoviću (27) su mnoge površine po 15 puta popunjavane a neke više puta ponovno pošumljavane. Unatoč takvim neuspjesima, metod nije nikada podvrgnut sistematskom istraživanju da se ustanove i pokušaju otkloniti uzroci neuspjeha. Kako je pošumljavanje devastiranog krša sadnjom biljaka u jame za pretežni dio terena jedini metod rada, razmotrit ćemo podrobnije neke od uzroka neuspjeha i mogućnosti njihovog otklanjanja. Uzroke neuspjeha možemo uglavnom svrstati u tri skupine faktora: mehaničke, ekološke i biološke.* Pri sadnji u jame od primarne je važnosti supstrat u kojem se one izvode. Ne mogu se uspješno kopati jame na plitkim tlima, koja leže na horizontalnoj ili slabo nagnutoj kompaktnoj kamenoj podlozi t. zv. ploči. Kopanje je uspješno na dubljim tlima kao na flišnim terenima, aluvijalnim i diluvijalnim nanosima, udolinama sa dubljim tlom i t. d. ili među kamenjem, odnosno kamenim slojevima, koji imaju dublje vertikalne ili kose raspukline ispunjene tlom. Kopanje jama je težak rad jer se mora izvoditi kamenarskim, a samo izuzetno poljoprivrednim alatom. Zapravo je to pretežno razvaljivanje kamenih gromada između kojih se stvara jama. Zbog toga se pojavljuje tendencija kopanja što plićih jama da se izbjegne napor pri radu. Izbjegavanje fizičkog napora s jedne strane a ekonomičnost rada sa druge dovelo je do toga, da su se vremenom ustalile minimalne dimenzije jama kod kojih biljka još može da uspijeva. Prema raznim autorima prikazane su u tabeli 1 dimenzije jama koje su izvođene kroz posljednjih 100 godina. Dimenzije jama po raznim autorima: * U skupinu mehaničkih faktora ubrajamo: matični supstrat, svojstva tla, dimenzije jama, griješke pri izvođenju sadnje i t. d. Skupinu klimatskih faktora čine: insolacija, vjetar, isušivanje, mraz, smrzavica 1 t. d. Skupinu biotskih faktora sačinjavaju: svojstva vrste drveća, fito, entomološki i antro pogeni te biotski uzroci ugibanja. |