DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1961 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Naravno, mnogo fei bilo lakše tražiti krivca van nas. Ali se time ništa ne rješava, već samo produžuje postojeće stanje. Zato je bolje da mi sami vidimo što možemo učiniti vlastitim snagama. Neće biti drugog puta nego da si kroz aktivizaciju članstva na riješavanju privrednih zadataka izborimo povjerenje i ugled u sredinama u kojima djelujemo. Ako budemo čekali da nam neko drugi izvojuje afirmaciju, onda od toga neće biti ništa. Jednako tako kao što se danas radnici borie za svoju afirmaciju ne samo na svom radnom mjestu već i kroz učestvovanja u radničkom i društvenom upravljanju, kroz aktivan rad u političkim i društvenim organizacijama, mora i tehnička inteligencija na jednak način da izbori svoje priznanje i svoj položaj u društvu. IV Mi se često žalimo da nismo dobro primljeni u poduzeću, da nas ne uvažavaju u komuni, da smo zapostavljeni, da se naša struka ne cijeni itd. Neki su zbog toga upravo nesretni, gube perspektivu ili bježe iz organizacije u organizaciju u nadi da će drugdje naći bolji prihvat, ili se gube u jalovom kritizerstvu, tražeći krivca svuda samo ne u nama samima. U pogledu prihvata stručnjaka istina je da kod nas ima još zaostalih shvatanja i da tu treba još mnogo toga ispravljati, i Međutim, ne treba zaboraviti i drugu stranu, da oni koji nas prihvataju, predstavnici radnika u poduzeću i predstavnici komune, gledaju na stručnjaka s praktične strane, sa gledišta koliko daješ i koliko možeš dati da se riješe gorući privredni i politički problemi i popravi situacija u poduzeću i komuni. To je potpuno razumljivo i nerealno je za očekivati, da će nam neko iskazivati priznanje prije nego što smo se iskazali na radu. S tog stanovišta, mi mora da se navikavamo da na problem prihvatanja gledamo sa više strpljenja i da si unapred ne svojatamo neka prava koja zapravo još nismo stekli. Praksa je međutim pokazala, da kroz predan i uspješan rad sigurno nailazi i povjerenje i priznanje sredine u kojoj radimo. S tim u vezi mi trebamo da se borimo također protiv pogrešnog shvatanja da je diploma ta koja nam osigurava cijenu i ugled. Mi moramo biti na čistu s tim, da sa stanovišta prihvatanja nema nikakve razlike između svjedodžbe o kvalifikaciji radnika i inženjerske diplome. Radnika ne cijene u poduzeću po svjedodžbi već po radu kojeg obavlja, po rezultatima koje daje na svom radnom mjestu, po utjecaju koji vrši na poslovanje poduzeća. Na radu i kroz rad stiče on i priznanje i ugled. I taj kriterij kao normalan svi prihvatamo. Nikakav drugi kriterij ne važi i za inženjera i tehničara. Njihova afirmacija, njihov ugled i njihova cijena mora da je odraz onog što oni poduzeću, privredi i društvu daju i mogu dati. Diploma je samo papir bar tako dugo dok se radom ne dokaže spremnost i dobra volja za i-ad u privredi, dok se na djelu ne dokaže da je naš rad koristan za kolektiv, dok se ne dokaže sposobnost za rješavanje problema pred kojima se nalazi privredna organizacija. I svaki drugi kriterij bio bi u našim uslovima nepravedan. Jer, u krajnjoj liniji, u našim uslovima to što je neko stekao inženjersku diplomu nije samo njegova lična zasluga, već u prvom redu zasluga Zajednice koja i snosi najveći trošak školovanja. To je potrebno sagledati zbog toga da bi se realno ocijenio naš položaj u društvu i vrijednost našeg rada, da bi se izbjegla pretjerivanja u zahtjevima inženjera i tehničara prilikom uposlenja i traženja privilegija, čime se produbljuje jaz između radnika i tehničke inteligencije i stvara nezdrava atmosfera u proizvodnji. Potrebno je to i zato da bi se usvojio način djelovanja naše |