DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1961 str. 68     <-- 68 -->        PDF

živanja zoologa su pokazala da se zajednice
nekih životinjskih vrsta dobro
uklapaju u zajednice biljaka. Rezultati
istraživanja se često tako dobro poklapaju,
da je fitocenoza u najvećem broju
slučajeva ujedno i zoocenoza, odnosno
biooenoza.


Sistem biljnih zajednica zasnovan na
florističkom sastavu i vezanosti vrsta
ima ogromne prednosti, jer se u
florističkom sastavu automatski
istič u i druge važne osobine zajednice
kao što su: fizionomija, stepen razvijenosti,
životne prilike, odnosi konkurencije,
areal rasprostranjenja i t. d. O
pitanju da li je ovaj sistem prirodan,
po autorovom mišljenju, bespredmetno
je raspravljati, jer to za razvoj jedne naučne
discipline nema nikakav značaj.


U daljem izlaganju, autor u kratkim,
ali sadržajnim poglavljima daje pregled
raščlanjenomu i suštine naučne zgrade
na koju se oslanja sociologija bilja. Govoreći
o florističkom ograničavanju tipova
vegetacije, on naglašava da se ono
osniva na podudarnosti (prilika)
staništ a (übereinstimmenden Standortsverhältnissen),
a ne samo na biljkama
koje »prevladavaju«. Opće primjenjena
metoda osniva se na »pravilnom«
podudaranju izvjesnih skupina biljnih
vrsta pod sličnim prilikama staništa. Tu
i nehotice dolazimo do veze biljaka-tlo,
odnosno biljna asocijacija-tip zemljišta.


Autor posebno govori o mogućnosti
prepoznavanja i opisivanja asocijacija.
Ono nije uvijek jednostavno, i to naročito
kada se radi o nestabilnim jedinicama
(naseljima) ili o njihovoj mješavini
(međusobnom prodiranju) na manjem
prostoru. Vrlo su važni kvantitativni i
kvalitativni odnosi unutar asocijacije —
»konstanca« i tzv. »vjernost zajednici«.
Iz ovoga proizlaze veoma važni zaključci
za iskorišćavanje podataka dobivenih
standardnom metodom uzimanja »snimaka
« pri terenskim istraživanjima.


Jednu važnu napomenu iz ovog eseja
trebali bi da prihvate i naši biljni sociolozi,
a ta je da se autor priklanja miš


ljenju Schwickera t-a po kojemu
asocijacije treba uzeti prostorno
široko, a lokalne promjene smatrati
subasoeijacijama, varijantama, odnosno
za asocijacije treba uzeti zajednice
sa skupom karakterističnih vrsta na
osnovi klimatskih, i fiziografski dobro
ograničenih područja.


Po mišljenju autora, taksonomija biljnih
zajednica nije još danas toliko napredovala,
da bi mogla dati »generalni
pregled zajednica«, ali zato postoje
dobri regionalni pregledi pojedinih
područja među koja ubraja i Jugoslaviju.
Po´ našem mišljenju, ipak je
to samo djelomično tačna konstatacija
jer ni mi još nemamo potpuni pregled,
nego više jednu gomilu nesistematizovane
građe o našim, (pretežno šumskim)
biljnim zajednicama. Međutim, sasvim
je tačna konstatacija da je otežano sastavljanje
jednog takovog dobrog sistema
jer se u materijalima istraživanja
nailazi i na prelazne i osiromašene zajednice,
kao i na mješavine koje nije
lako uvrstiti u sistem.


Raspravljajući dalje o nizu pitanja koja
su iskrsla u najnovijim radovima,
autor nam daje predlog nove definicije
za asocijaciju. Ona bi trebala da glasi:
»asocijacija je biljna zajednica određene
kombinacije vrsta i određenih zahtjeva
na stanište, koja kroz prisustvo karakterističnih
vrsta (vjernih, čvrstih ili stalnih)
pokazuje florističku i ekološku samostalnost.
« S tim u vezi ističe da težište
definicije asocijacije leži u »karakterističnoj
vezi vrsta sa staništem«, a ne
u samim karakterističnim vrstama koje
ne moraju biti čak ni prisutne u svakoj
konkretnoj sastojini te asocijacije. Prema
tome izbor karakterističnih vrsta
jedne zajednice nije stvar slučajnog izbora,
nego rezultat i dobrog poznavanja
njihove autekologije. Karakteristične
vrste pokazuju tipičnu
formaciju asocijacije, mi bi
rekli možda, njenu »optimalnu fazu«,
dok u inicijalnoj i terminalnoj fazi ne
mora biti prisutna ni jedna od karakte