DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1961 str. 68 <-- 68 --> PDF |
živanja zoologa su pokazala da se zajednice nekih životinjskih vrsta dobro uklapaju u zajednice biljaka. Rezultati istraživanja se često tako dobro poklapaju, da je fitocenoza u najvećem broju slučajeva ujedno i zoocenoza, odnosno biooenoza. Sistem biljnih zajednica zasnovan na florističkom sastavu i vezanosti vrsta ima ogromne prednosti, jer se u florističkom sastavu automatski istič u i druge važne osobine zajednice kao što su: fizionomija, stepen razvijenosti, životne prilike, odnosi konkurencije, areal rasprostranjenja i t. d. O pitanju da li je ovaj sistem prirodan, po autorovom mišljenju, bespredmetno je raspravljati, jer to za razvoj jedne naučne discipline nema nikakav značaj. U daljem izlaganju, autor u kratkim, ali sadržajnim poglavljima daje pregled raščlanjenomu i suštine naučne zgrade na koju se oslanja sociologija bilja. Govoreći o florističkom ograničavanju tipova vegetacije, on naglašava da se ono osniva na podudarnosti (prilika) staništ a (übereinstimmenden Standortsverhältnissen), a ne samo na biljkama koje »prevladavaju«. Opće primjenjena metoda osniva se na »pravilnom« podudaranju izvjesnih skupina biljnih vrsta pod sličnim prilikama staništa. Tu i nehotice dolazimo do veze biljaka-tlo, odnosno biljna asocijacija-tip zemljišta. Autor posebno govori o mogućnosti prepoznavanja i opisivanja asocijacija. Ono nije uvijek jednostavno, i to naročito kada se radi o nestabilnim jedinicama (naseljima) ili o njihovoj mješavini (međusobnom prodiranju) na manjem prostoru. Vrlo su važni kvantitativni i kvalitativni odnosi unutar asocijacije — »konstanca« i tzv. »vjernost zajednici«. Iz ovoga proizlaze veoma važni zaključci za iskorišćavanje podataka dobivenih standardnom metodom uzimanja »snimaka « pri terenskim istraživanjima. Jednu važnu napomenu iz ovog eseja trebali bi da prihvate i naši biljni sociolozi, a ta je da se autor priklanja miš ljenju Schwickera t-a po kojemu asocijacije treba uzeti prostorno široko, a lokalne promjene smatrati subasoeijacijama, varijantama, odnosno za asocijacije treba uzeti zajednice sa skupom karakterističnih vrsta na osnovi klimatskih, i fiziografski dobro ograničenih područja. Po mišljenju autora, taksonomija biljnih zajednica nije još danas toliko napredovala, da bi mogla dati »generalni pregled zajednica«, ali zato postoje dobri regionalni pregledi pojedinih područja među koja ubraja i Jugoslaviju. Po´ našem mišljenju, ipak je to samo djelomično tačna konstatacija jer ni mi još nemamo potpuni pregled, nego više jednu gomilu nesistematizovane građe o našim, (pretežno šumskim) biljnim zajednicama. Međutim, sasvim je tačna konstatacija da je otežano sastavljanje jednog takovog dobrog sistema jer se u materijalima istraživanja nailazi i na prelazne i osiromašene zajednice, kao i na mješavine koje nije lako uvrstiti u sistem. Raspravljajući dalje o nizu pitanja koja su iskrsla u najnovijim radovima, autor nam daje predlog nove definicije za asocijaciju. Ona bi trebala da glasi: »asocijacija je biljna zajednica određene kombinacije vrsta i određenih zahtjeva na stanište, koja kroz prisustvo karakterističnih vrsta (vjernih, čvrstih ili stalnih) pokazuje florističku i ekološku samostalnost. « S tim u vezi ističe da težište definicije asocijacije leži u »karakterističnoj vezi vrsta sa staništem«, a ne u samim karakterističnim vrstama koje ne moraju biti čak ni prisutne u svakoj konkretnoj sastojini te asocijacije. Prema tome izbor karakterističnih vrsta jedne zajednice nije stvar slučajnog izbora, nego rezultat i dobrog poznavanja njihove autekologije. Karakteristične vrste pokazuju tipičnu formaciju asocijacije, mi bi rekli možda, njenu »optimalnu fazu«, dok u inicijalnoj i terminalnoj fazi ne mora biti prisutna ni jedna od karakte |