DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1961 str. 6 <-- 6 --> PDF |
staju, ali ipak kasnije jela i smreka osvajaju njihov životni prostor. — Male površine pokriva zajednica Calamagrosteto-Abietetum na blokovima vapnenačkih stijena s vlažnim i razmjerno toplim staništem i s početnim fazama acidifikacije, u dubljim profilima s procesom podzolizacije; ima dvije varijante: piceetosum i tilietosum. — Jela prodire i na pojedina staništa acidofilne bukove zajednice Blechno-Fagetum i bazifilno-neutrofilne zajednice Fagetum montanum. Jelu možemo naći i u području primorske šume bukve (Fagetum seslerietosum), ali ovdje na većini staništa stagnira: na toplijim i sušim već u doba neodraslog mladika a na svježijim u srednje doba. — Smreka na većini staništa prati jelu, i to pojedinačno i, manje, u grupama i većim skupinama, ali svoju zajednicu izgrađuje samo u dubljim depresijama, gdje zbog stalnih pozeba druge vrste ne mogu uspijevati (Piceetum montanum). — Crni bor ima vrlo disjungiran areal; zauzeo je toplija i suša staništa, iz kojih ga ne mogu istisnuti skiofiti_ U području naših bukovih šuma istražena su dva veća nalazišta bora: na Maloj Kapeli u Lici zajednica Helleboreto-Pinetum Horv. i na! primorskim padinama sjevernog Velebita Pinetum nigrae submeđiteraneum Anić. Na pojedina staništa, koja je bor popravio, prodrla je smreka, ali većinom neće moći u dogledno doba postići velike dimenzije, makar se bor tu uglavnom ne podmlađuje. Sredogorje Iznad valovite uvale hrvatskog međurjećja, što se uz Savu. Dravu i njihove pritoke u dva glavna kraka razvila na nadm. visini 80—120 m, nalaze se talasasti isponi i brežuljci, a iznad njih su osamljeni bregovi i gore na nad. visini do 800—1000 m: u produženju Fruške gore Dilj gora (471 m), koja zajedno s Požeškom gorom (618), Krndijom (792), Papukom (953) i Psunjom (989) zatvara od davnine poznatu i plodnu Požešku kotlinu. Na ovu skupinu nastavlja se dug i nizak brdski lanac Bilo gora (258 i 307), pa Kalnik (643) i zatim na zapadnom rubu Panonije i jugoistočnom rubu Alpa Ivančica (1061), Macelj gora (620). Ravna gora (680) i odvojena Strahinjčica (847), prema jugozapadu Zagrebačka gora ili Medvednica (1035) i konačno Žumberačka gora (na slovenskoj strani Gorjanci, 1181), koja djelomice pripada dinarskom sistemu a djelomice alpskom. Posve je odvojena Moslovačka gora ili Garjevica (489 m). Između Save, Kupe i Une, istočno od obronaka Dinarida, nalaze se dva veća ispona: Petrova gora (507) i Zrinjska gora ili Šamarica (615), poznate po obilju kestena. Od četinjača imamo samo jelu zajedno´ s bukvom, i to na ovim gorama: Zagrebačka gora 5.200 ha, Macelj gora i dr. 1.500 ha, Ravna gora i Ivančica 300 ha, Papuk gora 6.000 ha; svega oko 13.000 ha. Jela se spušta na sjevernim stranama do 250—300 m n. v. (također i na bosanskoj Kozari, koja kod Une graniči sa spomenutom Zrinjskom gorom), a u vlažnim i zasjenjenim uvalama nalazi se na navedenoj visini i na južnim siranama nekih gora, kao npr. u Macelj gori i kod Trakošćanskog jezera, gdje je čak ispod pojasa hrasta kitnjaka i graba. Na južnim padinama navedenih gora pojas jele je prosječno za oko< 200—400 m visinske razlike niži, nego na sjevernim. Visinska amplituda areala jele ovisi, dakako, ne samo-o klimatskim faktorima nego i o pedološkim, pa se ova vrsta drveća spušta mnogo niže na silikatnim tlima nego´ na plićim vapnenačkim, jer su silikatna tla prosječno hladnija i vlažnija nego karbonatna. Na silikatima je i veći omjer smjese jele prema bukvi. Ekološke značajke. Ravnice su na diluvijalnim naslagama, a obale rijeka na aluvijalnim taložinama. Niži isponi izgrađeni su od mekanih mladotercijarnih stijena, a visoki od tvrđeg mezozojskog i paleozojskog kamenja. Petrografsku podlogu sredogorja čine vapnenci, dolomiti, kristalinski i drugi škriljevci, pješčenjaci, lapori, gnajsevi, graniti i dr. — Klima je umjereno kontinentalna s razmjerno dobro raspoređenim oborinama (800—1.200 mm godišnje; na pr. Zagreb Grič na 157 m n. v. god. oborina 900 mm i temp. 11,7° C, Zagreb Sljeme na 999 m n. v. |