DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1961 str. 48 <-- 48 --> PDF |
SAOPĆENJA ŠUMA U PČELARSKOJ PRIVREDI Da bi se pojačao interes šumarskih, stručnjaka za pčelarstvo, u ovomu ću članku ukratko iznijeti, kakvog medonosnog bilja ima u našim šumama i kakvu vrstu slatkih sokova izlučuju, kako ih se is- i može li se i kako ona povisiti bez štete po šumsko gospodarstvo. Šuma je pradomovina pčele. U Srednjem vijeku postojalo je u Njemačkoj i Rusiji posebno šumsko pčelarstvo, koje se sastojalo u tom, da je čovjek tu pčele držao i iskorišćavao. U Njemačkoj Zeidleri, u Rusiji bortniki, čuvali su brižljivo šuplja stabla, nastanjena pčelama, a bušili su i zdrava i u njih smještali nove rojeve pčela. Pčele i danas žive slobodnim životom u šumskomu drveću. Kasnije je čovjek hvatao rojeve po šumi, izrezivao dijelove stabala sai šupljinama i živjm pčelama u njima i dopremao ih bliže svojoj nastambi. Šumsko medonosno bilje Broj toga bilja u šumama dosta je ograničen. Grmlja ima više, a najbrojnije je prizemno rašće u slobodnom prirodnom razvoju, gdje su šume isprepletene proplancima, prirodnim livadama, čistinama i potocima. S obzirom na vrstu izlučenog soka, možemo šumsku medonosnu floru podijeliti u 2, skupine; a) koje izlučuju medun, i b) nektar. Medun izlučuju: hrast kitnjak i lužnjak, razne vrbe, grab, topole, jela, smreka, bor, neke vrste javorova, jasen, joha, drijen, pajasen, divlji bagrem, razno šumsko voće i dr. U novije vrijeme počelo se unašanjem japanske sofore, eukalipta, paulownije, kelraiterije i dr. Od mnogobrojnoga grmlja spominjem važnije: biserak (Symphoricarpus racemosus), crvenkasti vrijesak (Erica carnea), drača (Paliurus vulgaris), glog, malina, kalina, divlja jagoda (Fragaria vesca), obični pasdrijen i trušljika,, likovac obični, divlja loza, suručica (Spiraea Bumaldi), crni trn, crvena vrbica (Epilobium angustifolium), zlatošipka (Solidago virga aurea), crna bazga i dr. To je bilje zastupano u većemu ili manjemu broju prema tomu, kakovoga je šuma biološkoga i tehničkoga sastava. Prirodne šume povoljnije su za opstanak raznih životinja, posebno za pčele, nego šume uzgojene i uređivane čovjekom. U NR Hrvatskoj ima ih 364.000 ha. U uređenim šumama, kojiJti ima 827.000 ha, ograničen je broj vrsta drveća, i mnoge su biljne vrste uklonjene, ili se ne uzgajaju, jer su manje vrijedne. Među njima ima medonosnoga drveća (lipe, topole, vrbe, divlje voće i dr.). Kako se svaki komadić zemljišta privodi šumskoj kulturi, nestaje mnogih cvjetnih oaza u šumama. Te su šume pristupačne čovjeku i u korišćenju pčelama. Prednost šume za pčelarstvo » Temperatura i vlaga u šumskomu tlu i povrh tla manje su kolebljivi nego na tlu izvan šuma, zimi je šuma toplija, ljeti hladnija, zrak se u šumi laganije grije i laganije hladi, zračno je strujanje slabo, insolacija nije odviše jaka i štetna, raspodjela oborina dosta je pravilna i režim voda stalniji, a zaštićeno bilje ne strada od mraza. Takva mikroklima djeluje povoljnije na život i razvoj bilja, dakle i na izlučivanje biljnih slatkih tvari, nego na tlima izvan šume. Za vrijeme poduže ljetne vrućine i suše, kad pčelarska privreda u bešumnim područjima dospije u kritično stanje, šume su pčelama dobro sklonište, jer u njima ne zamire život bilja. Zato pčelari iz vrućih i suhih krajeva sele u unutrašnje, hladnije i vlažnije krajeve. Pčele u šumi izložene su manjoj kolebljivosti hladnoće i manjemu štetnom djelovanju zimskih vjetrova. Suma je prvi i najveći proizvađač bjelančevinaste hrane za pčele, jer u šumi cvjeta prvo cvijeće. U šumi se pčele najprije i najviše množe i šire, a u povoljnim okolnostima najveći su proizvođači meduna (šumskoga meda). Šume su, zbog bjelančevinaste hrane rano u proljeće raspoložive, najbolji prirodni stimulans za brz i zdrav proljetni razvoj pčelinjeg legla. To je važno u krajevima gdje osim glavne proljetne paše nema kasnijih pčelinjih paša, jer se glavna rana proljetna paša može iskoristiti samo s vrlo jakim, vrlo dobro razvijenim pčelinjim sabirnim jedinicama, pcelcima, Na velikim šumskim prostranstvima mogu se pčelci racionalnije razmjestiti i time izbjeći akumulaciji od više stotina pa i tisuća pčelaca na jednomu mjestu, što je često neizbieživo na poljima. Ulišta (pčelinje nastambe) su stalno u sjeni i zato daju veći prinos nego ulišta izložena suncu, jer se kod potonjih pčela |