DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 40 <-- 40 --> PDF |
nadvisi i time istisne iz sastojine. Vrste svijetla mogle su se održati uglavnom samo u onim dijelovima sastojine gdje bukva, uslijed slabijeg boniteta tla. nije mogla nadvisiti vrste svijetla, pogotovo ne cne koje su mogle postići veću visinu, uslijed njihovog žilja koje dublje prodire u tlo. Među ove spada od domaćih vrsta kitnjak. javor, kesten. Ali i na najboljim staništima za bukvu treba uzgajati mješovite sastojine sa što većim brojem raznih vrijednih vrsta. Tako od domaćih naročito dolazi u obzir hrast kitnjak, na svježim tlima i lužnjak, zatim kesten, lipa, javor gorski, a od četinjača jela, smreka, ariš. pa strane vrste: borovac. duglazija . . . Pomenute domaće vrste bile su i ranije zastupsne u nekim bukovim sastojinama, ali — osim na pomenuti prirodni način — bile su često istisnute i po čovjeku kao rijetke, ali vrijedne i vrlo tražene, naročito javor. No osobit je. a i dosta čest slučaj degradacije kada najbolja staništa, pretežnim dijelom ili kao čiste, zauzmu grabove sastojine, koja staništa je ranije prirodno zauzimala bukva i hrast kitnjak, a u nizinskom području staništa lužnjaka i jasena zauzeo je grab, klen, brijest. Da se osigura učešće kitnjaka, kestena kao vrsta koje bukva ugrozi na svježim tlima postizanjem veće visine, potrebno ih je osnivati u grupama. c) Osnivanje sastojina s malim brojem biljaka na jedinici površine. Poslije oslobođenja želilo se čim brže pošumiti što veće šumske površine koje su ležale neiskorištene ili slabo iskorištavane. Pošto se radilo o znatnim površinama na teritoriju NRH htjelo se postavljeni zadatak izvršiti primjenom rjeđe sadnje, uz veći razmak biljke od biljke. Taj razmak je u praktičnoj primjeni često iznosio čak 2 m, pa i više. Tehnika rada oko same sadnje tada je bila obično slaba; tlo slabo obrađeno, jame plitke i tijesne. Ni upotrebljene sadnice često n´su bile kvalitetne, naročito one koje su vađene, bolje reći čupane iz prirodnih mladika. Mnoge sadnice su propale već u prvoj godini. To propadanje je naročito pospješivala suša,, koja se opetovala kroz više uzastopnih poratnih godina. Suša je upropastila u prvom redu plitko posađene biljke. Sve pomenuto uzrokovalo je da su nove rijetko osnovane kulture postale još rjeđima, nego li su bile zasnovane. Rijetke sadnje, pogotovu one na mršavom i zbijenom tlu, sporo se razvijaju, tim sporije čim je obrada tla bila slabija, površnija, a i sadnice slabije. Od rijetko osnovane kulture nikako se nije moglo očekivati sastojinu povoljne kvalitete. Stabla u takvoj kulturi razvijaju jake krošnje već od zemlje, grmolikog su oblika i kasno stvaraju sklop. Tlo ostaje dugo vremena znatnim dijelom nezaštićeno. Posljedica je takvog stanja đa se deblo stabala kvalitetno loše razvija, jer, uslijed kasnog stvaranja sklopa i još kasnijeg sušenja, donjih debljih grana, obiluje sljepicama. Jedino čim ranijim i gustim popunjavanjem raznim vrstama, naročito vrstama sjene, može se djelomično predusresti jača degradacija pomenutih loših kultura. Gdje su biljke vrlo rijetke bilo bi korisnije gusto ih popuniti, a rijetke biljke iz ranije sadnje smatrati samo kao pomoćne, te ih, kao predrast, postepeno iskoristiti za vrijeme mirovanja vegetacije, nakon česa će listače, izbojcima iz panja moći još privremeno dati korist zaštitom tla, a kasnije rani prinos za ogrev. Odnosne rijetke kulture obično su osnivane sa borom, hrastom kitnjakom i lužnjakom kao čiste sastojine. Te vrste su ranije najčešće primjenjivane u cilju lakšeg i bržeg svladavanja velikih zadataka u pošumljavanju, jer je nabava sjemena i sadnica ovih vrsta bila najlakša. Baš za ove 3 vrste rijetka sadnja općenito daje slab uspjeh, naročito za bor. Razmak njihovih biljaka ne bi smir biti veći od 1 m, na mršavom tlu još manji. 310 |