DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1960 str. 14     <-- 14 -->        PDF

sušenje ili veliki gubitak prirasta. Takova dva karakteristična primjera jesu
Emphytus (Apethymus) abdominalis Lep. i E. braccatus gmel. (Thentredinidae)
u nizinskim hrastovim šumama i Argyresthia fundella


F. R. (Tineidae) u četinjarskim šumama Gorskog Kotara. U prvom slučaju
štetnik je bio uzročnik golobrsta u mnogim hrastovim sastojinama (Karlovac,
Sisak, Čazma, Šaš, Vrbovec i dr.) no njegovo suzbijanje nije predstavljalo problem.
Tretiranjem jedne, veoma intenzivno napadnute sastojine u neposrednoj
blizini Petrinje , uspjeli smo sa 2,5 kg Pantakana po ha pagusjenice potpuno
uništiti.
U slučaju moljca jelinih iglica nije bilo lako ustanoviti da li je upravo on
uzročnik sušenja jele na području šumarije F u ž i n e, a još je bilo teže pronaći
efikasnu metodu njegova suzbijanja.


U oba navedena slučaja zajedničko je to, da su ti štetnici sa liste neznatno
štetnih uvršteni u šumarsku entomologiju kao štetni ili čak veoma štetni članovi
šumske entomofaune.


Za pomoć u ovome radu dugujem prof. dr. 2. Kovačeviću i prof. dr. Z.
Vajdi. Prof Z. Kovačević učinio je to za vrijeme pokusa suzbijanja jelina moljca
kemijskim sredstvima, a prof. Z. Vajda stavio mi je na raspolaganje podatke
svojih opažanja. Na terenu mi je bio od pomoći ing. Karlo Böhm, upravitelj
šumarije u Fužinama. Materijalnu pomoć pružio mi je tadanji Sekretarijat za
poslove narodne privrede NRH (Šumarstvo). Svima na pomoći najtoplije zahvaljujem.


ODREĐIVANJE UZROKA SUŠENJA JELE U GORSKOM KOTARU


Kad smo 1954. godine obaviješteni o sušenju jelovih stabala većeg razmjera
u šumskim predjelima: Kosa, Crni Vrh, Zvirjak, Sovinjak, Mlaka,
na površini od oko 350 ha, pomišljali smo na uzroke, koji su doveli do sušenja
mnogih jelovih sastojina u Evropi, i o kojima u literaturi postoje mnogi radovi
i podaci. Pregledom sastojina u navedenim šumskim predjelima ustanovili smo
da veliki broj jelovih stabala gubi iglice, krošnje bivaju prorijeđene, a mnoga
stabla su suha ili se nalaze pred ugibanjem (si. 1). Na iglicama još zelenih stabala,
koje smo dali oboriti, našli smo znakove prisustva cmoglava jelina savijača
(Cacoecia murinana Hb) i crvenoglavog jelina savijača (S e m a s i a
rufimitran a H. S.). Mnogi postrani izbojci posušili su se uslijed napada
ovih štetnika, pa nas je to dovelo u sumnju, da bi ovi štetnici mogli biti uzrokom
sušenja jele, kao što je to bio slučaj u nekim drugim zemljama Evrope
(Komarek J., Tschermak). U vrijeme pregleda našli smo sva tri razvojna
stadija crnoglavog jelina savijača: 90% kukuljica, 9% leptira i 1% gusjenica. Na
stablima, koja su potpuno ostala bez iglica, našao sam pri vrhu pod korom
malog jelinog potkornjaka (Cryphalus piceae Rtzb.) i mlade ličinke
jeline pipe (Pisso d e s piceae 111.).


Pojava opadanja iglica proširila se i na padine Bitoraja, na površini oko
500 ha. Već izdaleka upadao je u oči sivkasti ton inače svježe zelene šume. I
ovdje je moljac napao jelu na južnim i jugozapadnim ekspozicijama (pored savijača
koji je i tu bio jednako pronađen).