DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 9 <-- 9 --> PDF |
OSVRT NA ISTRAŽIVANJA CRNOG BORA (PINUS NIGRA ARN.) I NJIHOVA PRIMJENA U ŠUMARSTVU Horvat ing. August, Zagreb Crni bor je prirodno raširen od Španije do Male Azije te od okoline Beča do Cipra, Krete, Alžira i Maroka. Njegov areal se proteže od 5—38° istočne dužine i 35—48° sjev. širine. Usporedimo li njegov areal sa arealom običnog bora (Pinus silvestris L. (36) tada vidimo da je on znatno manji. Crni bor se sa botaničkog gledišta tretira gotovo dva stoljeća. Prvi mu je taj naziv dao Arnol d 1785. godine (32). Kasnija proučavanja su pokazala, da su tim imenom obuhvaćeni borovi različitih staništa, koji se međusobno razlikuju po morfološkim, anatomskim i drugim osobinama. Zbog toga je razvojem botanike, ekologije i genetike dolazilo do diferencijacije svojta* crnog" bora, koja se odrazila u posebnim nazivima i njihovu položaju u sistematici. Razmjerno česte promjene naziva i raščlanjivanje svojta crnog bora često otežavaju praksi snalaženje u nazivima, tim više, što se danas istraživanja vrše po tri linije: botaničkoj, genetskoj i ekološko-genetskoj.** Crni bor je istraživan morfološki, ekološki, biološki, tehnološki, anatomski, fitocenološki i fototropski. Međutim, neka istraživanja su u pogledu morfoloških karakteristika ušla u takve detalje da njih može razlikovati lice, koje se posebno bavi proučavanjem crnog bora (9)*** Pregledni prikaz svojta crnog bora dao je Delevo y (5) na temelju vlastitih istraživanja i radova drugih autora. On je crni bor podijelio na dvije geografske grupe: zapadnu i istočnu. Zapadna grupa obuhvaća: Spaniju, Sjevernu Afriku, Korziku i Siciliju, dok istočna grupa obasiže Donju Austriju, Italiju, Balkan, Krim i Malu Aziju. Po toj razdiobi (tabela 1) vidi se da Delevo y smatra crni bor (Pinus nigra Arn.) vrstom a occidentalnu i orijentalnu grupu subspeciesom. Pri svakom subspeciusu označio je nalazišta u stvari najvećim dijelom stanišne rase ili ekotipove. Njegova razdioba je obuhvatila gotovo sva do sada poznata nalazišta iako je kod nekih stavljao upitnik. To su ona kod kojih nije imao materijala za vlastita istraživanja a činili su mu se oskudni podaci autora, kojima se služio. * Pod svojtom razumijevamo široko uzeto, u botanici svaku sistematsku jedinicu nižu od vrste. ** Genetska klasifikacija uvodi pojam: genospecies, genotip i fenotip. Ekološko genetska razdioba dijeli se na coenospecies, ecospecies, ecotip ili stanišnu rasu i ecophen (6, 19, 40). *** Georgesku i Ionesku su svojim istraživanjem bora u dolini rijeke Cerne našli 7 forma i 12 lususa. {lusus = individualno nasljedno svojstvo, na pr. način rasta ** Wuchsform (12). 7 \ |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Razdioba Pinus nigra Arn. po Delevoy-u TABELA 1. Occidentalna grupa ssp. P. nigra Arn. Orientalna grupa ssp. Pinus nigra Arn iTdri´iotot nnln^ičf*» TTaT-iio+ot r-»al^-7i5+*i varijetet nalazište Varijetet nalazište var. Salzmanni Asch, et Graebn var. pyrenaica Carr. var. hispanica Cook ! sevenski bor ! pirinejski bor i nesumnjivo Grönendalski bor nepoznatog porijetla ! španjolski bor Siere var. Calabrica Schneid (p. p.) kalabrijski bor pantelariski bor ? kökelarski bor barski crni bor abručki bor ? var. marocana? marokanski bor var. austriaca Asch, et Graebn austrijski, ugarski i balkanski bor ? uključujući ga pod stanišne varijetete var. Poinretiana ! korzički bor Asch, et Graebn var. mauritanica uključujući ga pod stanišne varijetete alžirski bor var. hornotica Beck donjo-austrijski bor Maire et Payerimhoff brižki bor hybrid ? var. gocensis Georg. donjo-austrijski bor bor zapadne Srbije uključujući možda: ! kalabrijski crni i francuski crni bor var. dalmatica dalmatinski crni bor Vis. var. bosniaca bosanski crni bor Elwes var. banatica Georgesku i Ionesku ! rumunjski crni bor dolina Cerne, 7 forma 12 lususa sevenski crni bor var. Pallassiana krimski bor vAsch, et Graebn var. Caramanica Hort. ciparski bor ? karamanijski bor ? var. FenzliiKetsch Ant. et maloazijski bor krimski bor 1 *= proučeni ili istraženi primjerci ? = nedovoljno proučeno Pogled na tabelu pokazuje, da autor nije mogao dati precizno razvrstanje subspeciesa jer na pr. sevenski crni bor ubraja u obe grupe. Abručki crni bor svrstava u orientalnu grupu, a nema u tabeli bor Villetta Barrea, koji dolazi u Apeninima a kojega je mjesto na prelazu između Pinus austriaca Höss i Pinus Laricio (Poir. (10). Veliki broj nalazišta crnog bora dolazi odatle, što je on svoj areal zauzeo, prema paleontološko-botaničkim istraživanjima, u tercijaru a sužen je u kvarteru (10). Danas je potisnut i zauzima autohtono samo izolirana staništa, gdje se održao zbog svoje konkurentske sposobnosti. Zbog izolovanosti on se je |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 11 <-- 11 --> PDF |
pod utjecajem ekoloških prilika i prirodnih mutacija razvio u niz raznih stanišnih (geografskih) rasa od kojih su neke već morfološki jasno izdiferencirane, dok je kod drugih zbog razlikovanja vršeno anatomsko istraživanje iglica (36, 43), da bi se utvrdile razlike. Za nas nije, u predhodnoj tabeli, od direktnog značaja occidentalna grupa, osim po pitanju introdukcije kod pošumljavanja degradiranog krša, jer su se borovi nekih nalazišta kao korzički crni bor pokazali veoma podesni pri pošumljavanju zbog brzine rasta, pravilnijeg razvoja stabla itd. Nasuprot od velikog su interesa dostignuća istraživanja orientalne grupe kamo spadaju sve svojte našeg crnog bora. Poznavanje njihove biologije i ekologije važno je pri melioraciji devastiranog krškog područja i pri podizanju crnoborovih sastojina vještačkim putem u kontinentalnom području na staništima, gdje je on najpodesnija vrsta za proširenje šume kao ekonomski najrentabilnije kulture. Ovim kratkim prikazom botaničkih istraživanja crnog bora htjeli smo prikazati, kojim se teškoćama susreće botanika pri rješavanju tog pitanja. II. Unatoč tome, da se crni bor koristi u melioracione svrhe gotovo jedno stoljeće, šumari su se kod nas dosta kasno počeli zanimati njegovim prirodnim nalazištima i ekologijom. Tek u II. deceniju ovog stoljeća nailazimo na prvi prikaz te vrste u našem Šumarskom listu. Šumarska zapažanja i radovi o crnom boru publicirana su kako slijedi: Ko so vi ć (25) je na osnovu podataka Ratnog arhiva u Beču prikazao stanje sastojina crnog bora na srednjem Velebitu u 18. stoljeću. On navodi predjele, broj stabala po katastralnom jutru i sveukupan broj stabala u pojedinom predjelu. Kauder s (23) skreće pažnju na njegova prirodna nalazišta pa kaže: »treba spomenuti i upozoriti na osebujnu asocijaciju u Senjskoj dragi (Borovo) koju čini Pinus nigra Arn. i Fraxinus ornus L. Nije nam poznato, da li je u stručnoj literaturi o takvoj asocijaciji već što spomenuto. Vjerojatno je ovaj kraj u svoje doba bio čista sastojina crnog bora što nam svjedoče borova stabla znatnih dimenzija i starosti. Jasen je kasnije u tom kraju nastupio, a sada se uspješno natječe sa crnim borom. Nije isključeno da će se ove mješovite sastojine vremenom pretvoriti u čistu sastojinu liščara.« U drugom članku (22) kaže: »Na mnogim mjestima našeg primorskog krša nailazimo na relikte šuma crnog bora a više je nego sigurno, da je rasprostranjen je tih šuma u svoje doba bilo znatno veće. Skoro suvisli lanac šume crnog bora proteže se u našem kraju od Markovca preko Borovog vrha, Budima pa sve do Lisca (Velebit op. aut.) i to u dužini od preko 20 km, a u n. v. od oko 1.000 m. Na mnogim mjestima vidimo, da šuma crnog bora postepeno povećava svoj areal i to navlastito ako se uz postojeću šumu rasprostranjuje Juniperetum. Pod zaštitu Juniperus a vjetrom doneseno sjeme crnog bora stvara lijepe mlade sastojine (predjel Rončević dolac).« Petrači ć (31) je u svom radu prikazao prirodno rasprostranjenje Pinus nigra var. đalmatica Vis. na otoku Braču te prikazao ekološke uslove i geografsko rasprostranjenje. U svom radu daje niz korisnih podataka. A n i ć (1) u iscrpnoj studiji detaljno obrađuje autohtona nalazišta crnog bora na Velebitu. Osim toga dao je prikaz o: petrografsko-geološkom supstratu, pedološkim i geomorfološkim odnosima, biotskim utjecajima zatim, osvrt na ekološke odnose, biološke osobine, fitocenološke odnose i šumsko uzgoj no značenje. F u k a r e k (8) je u svojoj studiji, na osnovu vlastitih istraživanja i podataka raznih autora — Delevoyevu orientalnu i dio okcidentalne grupe — podijelio za Balkansko i Apeninsko poluostrvo sa otocima u tri grupe (vidi tabelu 2). |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Pregled svojta crnog bora prema Fukareku Tabela 2. Pinus Palassiana Endl Pinus nigricans Host. Pinus Laricio Poir. et Ant. P. austriaca P. corsicana P. banatica P. dalmatica P. italica P. balcanica P. illyrica P. calabrica P. pindica P. carammanica Nalazišta: AustrijaJugoslavija i Nalazišta: Italija, Sicilija i Korzika Nalazišta: Rumunija, Jugoslavija, Bugarska, Turska, Grčka i Mala Azija Nalazišta crnog bora prikazana su u karti: Cž^—i^ S/. f. Ma/ctZ/sfa cr/X>g ćoro (P//k/s n/^ra /trn.) s?a So/At^k/ po P. Fi//r&re/ru |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 13 <-- 13 --> PDF |
\ On ukazuje da je na Balkanu crni bor jako raspršen (vidi kartu 1) i da sa sigurnošću možemo uzeti, da ne postoje samo pomenute svojte u tabeli 2 nego, da se kod nas naročito u zapadnom dijelu Jugoslavije crni bor Pinus nigra var. illyrica dijeli na stanišne rase, koje još nisu podrobnije utvrđene. V i d a k o v i ć (43) je izvršio za područje NRH a djelomice za ostale djelove FNRJ determinaciju na temelju anatomskog sastava iglica. Istraživanja su izvršena sa iglica od nekoliko stotina primjeraka grančica od kojih je pretežan dio bio sa područja Hrvatske. On je utvrdio, da kod nas dolaze, po njegovoj nomenklaturi ove svojte crnog bora: Pinus nigra Arn. ssp. austriaca (Höss) n. comb., Pinus nigra Arn. ssp. gočensis (Đorđ.) n. comb., Pinus nigra Arn. ssp. gočensis (Đorđ.) var. illyrica n. comb., Pinus nigra Arn. ssp. dalmatica (Vis) Schwz. n. comb., Pinus nigra Arn. ssp. Pallasiana (Lamb.) Holmboa i prelazni oblici. U vezi istraživanja crnog bora napominjemo najnoviji rad Leibundgut a (26), koji je u cilju utvrđivanja raznolikosti borova raznih staništa istraživao utjecaj duljine dana na razvoj hipokotila t. j . dijela na prijelazu od korijena u stabljiku. On je pošao od stanovišta, da crni bor prirodno dolazi na staništima sa odgovarajućom sunčanom toplinom a ostali uslovi staništa da su različiti, što je osobito karakteristično u Jugoslaviji. Zbog toga je istraživao fotoperiodske odnose klijanaca sjemena sa 10 raznih staništa autohtonog crnog bora Jugoslavije i 2 staništa u Austriji. Umjetnim osvjetljavanjem (za kratki dan 8 sati, za dugi dan 16 sati i trajno) istražio je razliku dužine hipokotila austrijskog crnog bora na čiju je geografsku širinu (48°) reducirao visine sa drugih staništa prema Langletu tako, da je apsolutnu n. v. za svaki stupanj geografske širine smanjio za 100 m. Njegova istraživanja su pokazala, kao što je očekivao, neznatne razlike. Ona su dalje pokazala da dosadanja podioba vrsta na svojte prema geografskom porijeklu ne zadovoljavaju sa šumsko-uzgojnog gledišta. Ovdje ćemo napomenuti rad I. Horvat a (18) u kom je dan iscrpan prilog poznavanja autohtonih borovih šuma Male Kapele. Ta nalazišta bora prikazana su sa aspekta geografskih odnosa, građe šume obzirom na strukturu, floristički sastav i pomlađivanje, potom sinekologiju, sindinamiku i njen sistematski položaj kao zajednice. III. Široki areal rasprostranjenja crnog bora u kojem dolazi izoliran u većim ili manjim oazama, karakteriziran je geološkom podlogom. On dolazi prvenstveno na dolomitima, vapnencima a kod nas ga nalazimo na amfibolskom porfiritu, melafiru, crvenim laporima i serpentinu. Na dolomitu i vapnencu nalazi se najveći dio autohtonih sastojina crnog bora. Na serpentinu dolazi u kontinentalnom području. Na ostalim geološkim podlogama nađen je na našem obalnom području. Melafir je spomenut kao podloga autohtonih sastojina, na temelju W e s s e1 y e v i h podataka (44) koji kaže, da je crni bor na Vratniku tvorio na toj podlozi dobro razvite šume crnog bora. Danas na tim položajima nalazimo vještačke kulture. Na amfibolnom porfiritu dolazio je od Lopaca do Sv. Mihovila, a djelomice i na crvenim laporima u okolici Križa i donjeg dijela Borova. Na tim podlogama nalazile su se po A n i ć u (1) svojevremeno prirodne sastojine crnog bora, a danas su vještačke kulture. Na osnovu dosadašnjeg parcijalnog pedološkog istraživanja može se kazati da crni bor dolazi na skeletnim tlima. Prema Gračanin u (11) to su u Hrvatskom Primorju redovito smeđa karbonatna tla. Reakcija im je bazična a rijeđe, i to lokalno, slabo kisela. Većinom su to fiziološki dosta suha tla. Njihov kapacitet za vodu kreće se oko 30%. Ona mogu u sebi zadržati minimalne količine oborinske vode. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Takvo tlo površine m2 i dubine 20 cm ne može zadržati prosječno ni 40 1 vode. Zbog toga nastaje manjak na vodi u vrijeme kad je potrebna vegetaciji. Kapacitet za zrak kreće se između 7,2—33,2%. Taj je % na gornjoj granici dovoljan za potrebe korjenovog sistema. Tla obično nemaju fiziološki aktivnog dušika što pogoduje razvoju sistema žila, koje mora što dublje prodirat; u niže horizonte zbog vlage. Ona sü siro mašna i na kaliju. Međutim, sadrže dosta aktivnih mikroba, koji su tokom ljeta u stadiju anabioze. U pukotinama kamenja ispunjenim takvim tlima živi bor. Ta tla su obrasla kserofilnom vegetacijom. U dobro sklopljenim borovim sastojinama nalazimo i humusni sloj, koji je nastao iz otpalih iglica. Kod nas autohtone crne borove sastojine najčešće zauzimaju južne, jugo zapadne i zapadne ekspozicije. Na tun položajima crni bor dolazi na klisura stim terenima a uspjeva na mjestima gdje nije u stanju, da se održi ni jedna druga vrsta. Crni bor raste autohtono u Hrvatskoj gotovo neposredno uz more do oko 1.400 m n. visine. Ta velika visinska amplituda ukazuje na njegovu plastičnost, jer živi pod raznim ekološkim uslovima. Autohtoni crni bor se prirodno pomlađuje van šume prema kamenjarima i pašnjacima. Intenzivno osvaja teren redovno podalje od matičnih stabala, odakle je vjerojatno svojevremeno potisnut. Borovica (Juniperus sp.) ima pri tome važnu ulogu, jer pruža zaštitu mladom poniku a prema tome i širenju crnog bora. Zaštitnu ulogu borovice istraživao je Čolić (4) a u praksi se to uvelike koristi pri podizanju crno i bijelo borovih kultura sjetvom sjemena na Deliblatskim pjescima (39). Borovica je međutim korisna samo do izvjesne granice. Ukoliko joj je pokrovnst potpuna, tada zasjena spriječava razvoj biljaka. Zbog toga se na Deliblatskim pjescima prosijecaju pruge ili opsijecaju grmovi pod koje se sije sjeme. Naročiti vitalitet pokazuje crni bor na blagim kamenjarima sa rastrošinom vapnenca ili dolomita. Tom vitalitetu zahvaljujemo mogućnost njegove primjene pri vještačkom pošumljavanju degradiranih krških površina. U tom radu on se primjenjuje gotovo 100 godina kao vrsta, koja juspjeva na terenima, gdje su zbog devastacije i degradacije ekološke prilike toliko izmjenjenee, da nema uslova uz sadanju tehniku rada, za podizanje prijašnje autohtone vegetacije (13, 14). Kroz to razdoblje njime je na degradiranom kršu NRH uspješno pošumljeno 35.394 ha (21). Primjena crnog bora pri pošumljavanju degradiranih krških površina može se smatrati epohalnim pronalaskom šumarstva XIX. stoljeća. Pošumljavanje degradiranih krških površina crnim borom dalo je u početku našeg pošumljavanja rezultate, koji su u ono vrijeme zadovoljavali. Zbog toga je tada vladalo mišljenje, da je nađeno rješenje za melioraciju tla i restauraciju šume. Vremenom se, zbog čestih neuspjeha došlo do zaključka, da to mišljenje nije točno. Unatoč toga se crni bor sve upornije primjenjivao, samo s tom razlikom, što se u prvo vrijeme, vršilo empirijsko ispitivanje što uspješnijeg načina pošumljavanja, a kasnije se prišlo šablonskoj primjeni sadnje crnog bora. Unatoč stalnim neuspjesima nije se pristupilo sistematskom istraživanju uzroka, već se on ajvećim dijelom pripisavao nedostatku vlage u tlu za vrijeme aridnih mjeseci. To je kako je poznato samo jedan od uzroka neuspjeha. Danas znamo da neuspjeh pošumljavanja sadnicama ovisi o kompleksu faktora, koje možemo svrstati u tri skupine: klimatsku, mehaničku i biološku. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Na kršu su neki faktori klimatske skupine ozbiljna, ali ne neuklonjiva, prepreka pri podizanju kultura. Najvažniji faktor je suša. Ona se danas svladava raznim agrotehničkim mjerama, kojima je cilj stvaranje što boljih uslova za održavanje vlage u tlu i sprječavanje evaporacije. U tom cilju primjenjuju se razni sistemi obrade i zaštite tla zbog re tendiran ja i skupljanja oborinskih voda i očuvanja vlage za ljetni sušni period. Manje se spominju mehanički faktori, koji utječu na uspjeh pošumljavanja. Najgrublja predodžba o njima stečena je empirijskim putem prigodom reduciranja korijenovog i nadzemnog sistema biljke. Tu je zapažena osjetljivost sadnica na oštećivanje. Isto tako je primjećeno da nepravilan smještaj korijenovog sistema ili zavinutotst srčanice dovodi do ugibanja sadnica. Međutim, dosta kasno je primjećen štetan upliv vađenja i prenošenja sadnica kao i gubitaka koji su time u vezi pri pošumljavanju degradiranih krških površina. Sadnice crnog bora su naime mnogo osjetljivije pri vađenju, transportu i trapljenju nego se to općenito drži. Sadnica crnog bora ima dobro razvijen korijenov sistem, koji je osjetljiv i zbog toga se ne preporuča transport biljaka na velike udaljenosti. Biljke također ne smiju biti zatrapljenje našto upozorava strana literatura (10) i praksa. U Italiji postoje veliki rasadnici samo za uzgoj jednogodišnjih sadnica crnog bora. Nakon godinu dana oni ih presađuju u lokalne rasadnike u blizini radilišta gdje ostaju do sadnje na terenu. Tako dobiju sadnice, koje pri radu ne moraju utrapljavati i prenositi na veće relacije. Kod nas se slično radi u nekim dijelovima Istre.* Kod nas je na štetnost utrapljivanja sadnica i prenošenje na veće relacije, već pred 30 godina upozorio Sac k i (37) koji je utvrdio, nažalost samo jednogodišnjim istraživanjem, da je pošumljavanje u Makedoniji uspjelo sa: — 86% sadnicama, koje su izvađene iz rasadnika u neposrednoj blizini radilišta i posađene istoga dana — 60% sadnicama izvađenih iz rasadnika i presađene istog dana na radilište udaljeno 3 km od rasadnika te — 20% sadnicama izvađenim iz rasadnika, potom zatrapljenim te 22 dana iza toga posađenim. k Petrači ć (30) spominje, da su biljke četinjara mnogo jače izvržene sušenju nego one lišćare. Njegova istraživanja su pokazala, da se dvogodišnje biljke četinjara osuše sa 80—100% ako ostanu makar samo 1—2 sata izložene djelovanju suhog zraka i sunca. Ako uzmemo u obzir, da su istraživanja vršena u kontinentalnom području, jasno je, da je to mnogo katastrofalni]e u krškom području (gdje je relativna zračna vlaga mnogo manja a ostali uslovi nepovoljni j i). Jednako je ostao neistražen čitav niz faktora u vezi oštećivanja žila pri vađenju sadnica i utjecaj tog oštećenja na opstanak posađenih sadnica na krški teren. U tu skupinu treba ubrojiti osim navedenog i sve što se odnosi na tehniku pošumljavanja sadnjom. Biološkoj skupini faktora se pridavalo malo pažnje. Rijetko je tko pomišljao da bi porijeklo sjemena iz kojeg se uzgajaju sadnice moglo prouzročiti neuspjeh. Krepke i lijepo uzgojene biljke presađene na teren, često se nisu održale u novoj sredini. Neuspjeh se najčešće pripisivao suši a rjeđe drugim tehničkim razlozima. Tek razvoj genetike unio je u to više svijetla, iako još * O tome će dati svoj prikaz Ing. V. Mučal o dugogodišnji upravitelj šumarije Labin. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 16 <-- 16 --> PDF |
danas nisu sva pitanja potpuno osvijetljena. Međutim, znamo, da pojedine rase crnog bora imaju svoja unutarnja nasljedna svojstva o kojima ovisi veća ili manja mogućnost prilagođivanja novoj sredini. Postignuti uspjesi pošumljavanja u prvo vrijeme imaju se, pripisati svojstvu sjemena iz kojih su uzgojene sadnice. Sjeme je redovno poticalo iz lokalnih autohtonih sastojina crnog bora. Nasuprot kad se uzgoj biljaka počeo vršiti iz sjemena naručivanog sa strane ili iz sjemena sakupljenog u borovim kulturama, koje su podizane iz sjemena nepoznatog porijekla, uspjeh je izostao (8). K a u d e r s (22) tvrdi da su sve do godine 1918. na poručju bivšeg Inspektorata za pošumljavanje u Senju sadnice crnog bora uzgajane iz sjemena dobivenog od raznih inozemnih tvrtki a najčešće od tvrtke Steiner iz Wiener Neustadta. Od godine 1925 sjeme je dobivano iz autohtonih sastojina crnog bora raznih n. visina (10—900 m) a trusilo se zasebno za svaku visinu. Iz sjemena sabranog sa nižih n. visina sadnice su uzgajane u rasadnicima pri moru a iz većih visina u rasadnicima n. v. oko 600 m. Pošumljavanja sadnicama stranog porijekla trebalo je na mnogim radilištima i do 15 puta ponavljati ili popunjavati (24) a bilo je i uspješnih pošumljavanja. Pošumljavanja sadnicama uzgojenih iz sjemena autohtonih borovih sastojina bilo je također često neuspješno. Neuspjehe danas tumačimo time, da nije dovoljno poznavati samo nadmorsku visinu već i sredinu u koju su sadnice unošene. Cesto je sjeme sakupljalo u lokalnim kulturama. Polazilo se od predpostavke, da uspjela matična kultura daje sjeme kojeg sadnice osiguravaju uspješno podizanje novih kultura. To je uvijek točno. Na određenom staništu takve sadnice mogu uspjeti jer odgovaraju lokalni ekološki uslovi. U dokaz tome navodimo da se crni bor vještački podignutih kultura rijetko prirodno pomlađuje. Nasuprot na svojim autohtonim nalazištima i tamo gdje mu uslovi odgovaraju on se brzo i snažno proširuje. Pitanje upotrebe sjemena obzirom na njegov kvalitet počelo se tretirati u drugoj polovini prošlog vijeka. Ono je potaknuto knjigom »Standbuch, der Samenkunde« od F. Nobbe-a. Povodom te knjige pokrenuto je pitanje sjemena šumskih vrsta na nekoliko konferencija u Beču, koje su imale svoj odjek u Hrvatskoj. Naše šumarsko društvo je godine 1889. donijelo nacrt pod naslovom »Statut za kontrolu sjemena«. Na to pitanje osvrće se slijedeće godine u Sum. listu M. M. R. (27) koji konstatira, da iz sjemena naših hrastova dobivamo sve lošije mlade hrastike zbog sječe i haračenja dobrih stabala. On je prvi kod nas, koji spominje nasljedna svojstva drveća, jer kaže da samo »krijepko stablo može dati krijepak podmladak«. To njegovo mišljenje dobilo je najprije svoju potvrdu u rezultatima istraživanja u Francuskoj, koja su pokazala da se izvjesna svojstva borova unešenih iz raznih krajeva svijeta u Francusku, prenose na treću generaciju. U naše vrijeme potvrdu ispravnosti njegovog gledišta dala su genetska istraživanja. Prvi je kod nas na važnost provenijencije sjemena i rasu ukazivao Vajd a (41). On je skrenuo pažnju na potrebu osnivanja zavoda za nabavku šumskog sjemena, koji bi opskrbljivao sjemenjem pojedina šumska gospodarstva. Zavod bi gospodarstva opskrbljivao sjemenjem one provenijencije, koja najbole odgovara svakom staništu. Genetska istraživanja crnog bora nisu još posve raščistila pitanje stanišnih rasa. Osim toga geneteka podioba nije zbog svoje speci´fičnosti prkladna |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 17 <-- 17 --> PDF |
za primjenu u sjemenarstvu, pa je F i s c h e r (6) predložio, da se upotrebljava za porijeklo sjemena termin »provenijencija«, »tip« ili »fenctip". Danas je u sjemenarstvu najuvreženiji pojam provenijencije uz koji pojam su vezane ustanovljene razlike u morfološkim ili fiziološkim osobinama vrste (crnog bora) raznih geografskih područja unutar areala vrste. U tom pogledu su dasadanja istraživanja pokazala, da u Jugoslaviji autohtoni crni bor ima nekoliko svojta, koje dolaze na određenim staništima. To nas logično dovodi do zaključka da sjeme za uzgoj sadnica, koje trebamo za vješt ačko pošumljavanje mora biti provenijencije, gdje vladaju slične ekološke prilike kao na terenima gdje podižemo nove kulture. Da je obzirom na sredinu pravilno odabrana svojta pokazati će se kasnije, u koliko nastupi prirodno pomlađenje i proširenje kulture. Smatramo da je prirodno pomlađivanje vještačkih kultura najbolji indikator pravilnog izbora provenijencije sjemena. Zbog toga će osobitu ulogu imati sabiranje sjemena u onim nalazištima autohtonog crnog bora, koja dolaze u istim n. v. ekspozicijama klimatskim i ostalim ekološkim uslovima na kršu koja su slična onima gdje ćemo osnivati vještačke kulture. Do sada su kod nas proučena mnoga prirodna nalazišta crnog bora. Tako Vida k o v i ć (43) spominje da on dolazi na nalazištima Samar, Voznik, Manastir, Stari rasadnik u Maloj Kapeli i Plješivici. Potom u predjelu Borovu i Borovu Vrhu u Paklenici u nalazištu Zagolicom i Širokom Plenom u srednjem i južnom Velebitu. Potom na Biokovu u predjelu Borovik, Šibenik, Pakline, Zasedarica te na poluotoku Pelješcu na nalazištu Vrućica, Vlaštice i Sv. Ilija. Zatim nalazište iznad Jelenja u Grobničkom polju. Isto tako spominje crni bor Pinus nigra Arn. ssp. dalmatica na otocima Braču, Hvaru, Pelješcu i Susku. Na Braču spominje predjele Pliš, Motrinje Ograde, Kneževac, Korita i Mala Visoka. Na Hvaru predjele Gvozd, Oštra Glava, Borovik i Čortan Dolac. Šafa r (38) nabraja autohtona nalazišta: Borje kod Rijeke, Borova draga, Borovi Vrh u nacionalnom parku Paklenica, Surduk i Krivajicu kod Knina, Borovača kod Muca, Nevestina, Pajka i Borovik iznad Makarske. Ani ć (1) opisuje nalazišta na Velebitu u Senjskoj dragi Borovo s okolišem u n. v. od 214—460 m, kod Sv. Jurja Borova draga, Draga Otinja, Mala Grabovnica čija se nalazišta prostiru od mora do 580 m n. v. Zatim nalazišta oko Borova vrha kao: Trnovački vrh (680 m) Kita 888 m, Rogić-doline, Zlatkina njiva 970 m i Tropalama, na Lugarskom vrhu (1212 m), Markovom kuku 1385 m, Palježu 1370 m, padine Icina vrha, Borovi vrh, Splavine kraj mjesta Trnošca, prema Karamarkovom vrhu, Babrovača (900 m), padine Svetinja, Ječmenište, padine Visbabe (1341 m) iznad stanova Babrovače (907 m), Opaljenika (1386 m) kod Šavinca i Begovanova stana. Potom oko Budina vrha (1906) m) kod Balinovca, Borovih Vodica, Šupić-dulibe, Plavčice s okolišem, Padine Lisca i Rožanskog vrha (vidi sliku 2).Za sjemenarstvo naročito je važno prirodno proširenje crnog bora u Senjskoj dragi i kod Sv. Jurja jer su to najniža nalazišta crnog bora, koja su neobično važna pri pošumljavanju do n. v. oko 600 m, gdje se ono vrši iz turističkih ili saobraćajnih i ostalih razloga i gdje su uslovi pošumljavanja najteži. Obzirom na nabrojana nalazišta autohtonog crnog bora ne bi se trebalo događati, da se sadnice uzgojene iz sjemena određene provenijencije sade na terene koji nemaju iste ili slične ekološke uslove onima iz čijeg areala potiče sjeme. Treba naglasiti tla se sadnice uzgojene za izvjesno područje iz sjemena određene provenijencije mogu unositi na staništa, gdje vlada približno ista klima osobito obzirom na prosječnu godišnju temperaturu i prosječnu temperaturu vegetacijskog perioda, insolacju i vjetrove. Zatim, da je slična eleva cija i ekspozicija što uvjetuje jednako trajanje vegetacijskog perioda kao na staništima odakle potječe sjem,e. 15 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Pri sabiranju sjemena za uzgoj sadnica može se ono koristiti iz vještačkih kultura, ali smao u onom slučaju, gdje je predhodno utvrđeno, da se vještačka kultura prirodno proširuje, kao što je slučaj na terenima Istre (15). U tom je slučaju očito, da je vještački unesen crni bor provenijencije, koja odgovara ekološkim uslovima novog staništa. Prema tome nema zapreke da se sjeme iz tih kultura upotrebljava za uzgoj sadnica, koje će se upotrebiti u bližem okolišu matične kulture. Srofov S/2. /Yo/oz/s/e cr/7og ć>ora Aroj mora Aoc/ Sv Jur/a po Af.An/c´c/ IV. Posebno treba razmotriti pitanje sa kakvih stabala treba uzimati sjeme. Danas se u svijetu prvenstveno sakuplja sjeme sa takozvanih plus i elitnih stabala. Rjeđe se sakuplja sa normalenih a nikako sa minus stabala. Ta nomenklatura preuzeta je od Šveda, koji su svoje šume odnosno stabla podijelili po tim kategorijama. Plus stablima smatramo ona, koja se odlikuju svojim habitusom, čistoćom debla, pravilnom krošnjom i proporcijom između duljine debla i krošnje. Elitnim stablom smatramo plus stabla s dobrim i traženim nasljednim svojstvima. Mi nemamo istraženih takovih stabla, zbog toga morati će se kod nas još dugo vremena koristiti sjeme sa plus stabala. Upotreba sjemena sa plus stabala važna je naročito na onim terenima krša gdje obzirom na usčuvanost tla postoji mogućnost njihovog razvoja. Borovina se naime koristi pri brodogradnji jer nadomještava tikovinu (Tectonia grandis) (20) što je priznato po L o y d Registru. Zbog toga je od interesa, da se na kršu uzgajaju kulture crnog bora podesne u tu svrhu. To je moguće onda ako su sadnice uzgojene iz sjemena provenijencije, koja osigurava pravilan razvoj stabla. Drugi je slučaj kad podižemo crno borove kulture na veoma jako degradiranim terenima na kojima može uspjevati jedino crni bor, koji služi kao predkultura. U takvom slučaju treba sjeme sakupljati sa naročito rustikalnih stabala, koje se odabiru na terenu u autohtonim sastojinama prema tlu na kojem rastu. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 19 <-- 19 --> PDF |
«. Iz izloženog slijedi, da nije lagan izbor stabala i sastojina crnog bora za sjemenske baze, koje sjeme upotrebljavamo pri pošumljavanju degradiranih krških terena. On traži detaljni studij obzirom na specifičnu primjenu. Potrebno je utvrditi sa kojih staništa treba sakupljati sjeme za određena područja. U tom pogledu nemamo iskustva a zbog reljefa kraškog terena ne možemo se poslužiti američkim prmjerom, gdje se dopušta sakupljanje sjemena u području iste klime (unutar cea 160 km promjera) i elevacije (unutar cea 300 m relativne visine) jer su ekološke prilike na degradiranom krškom po dručju na mnogo manje distance veoma različite. Zbog toga će trebati pitanje podrobnije prostudirati. Dosada su u tom smislu donesene osnovne postavke za raspodjelu sjemena po oblastima (38). To je vrlo vrijedan doprinos za daljnju razradu, koji treba da se provede na niže jedinice, što je osobito važno za crni bor. Studijem utvrđene granice neće moći biti definitivne, pa će iskustva upu ćivati na korekcije. U posljednje vrijeme dao je J. § a f a r* svoj prilog tom pitanju. On je prikazao između ostalog nalazišta autohtonog crnog bora u Hrvatskoj. Obradio je 30 nalazišta sa naznakom šumskog područja, šumarije, gospodarskog okoliša, šumskih predjela, površine, položaja, obrasta i omjera smjese. Ukupna površina svih nalazišta iznosi 7.164 ha. Dalje se osvrnuo na strukturu sastojina i nekih drugih elemenata. Iako se njegova´ nalazišta ne poklapaju posve sa nalazištima drugih autora, on je u tom pogledu dao zaokruženu cjelinu. Međutim, on se također nije detaljnije osvrnuo na areale u koje se može unositi sjeme pojedinih nalazišta. Ovako izabrane sjemenske baze kao i područje u koje se mogu sadnice uzgojene iz takve provenijencije sjemena unositi, biti će krupan korak naprijed. Znati ćemo čime radimo, šta će pomoći u ispravljanju griješaka koje potiču od provenijencije sadnica. Smatramo, da ovakova primjena sjemena crnog bora mora doprinijeti poboljšanju uspjeha pošumljavanja jer će se otkloniti jedan od osnovnih uzroka neuspjeha pri radu. Iz izloženoga slijedi: — crni bor nije, unatoč znatnih istraživanja, sa botaničkog, genetskog i eko-genetskog aspekta istražen. Kod nas se ta straživanja nalaze tek u početnoj fazi. — kod nas su u Jugoslaviji općenito poznata nalazišta autohtonog crnog bora. Detaljnije je to pitanje u Hrvatskoj obrađeno duž Jadranske obale i otočja a u kontinentalnom dijelu područja Male Kapele a dijelom i Plješivice. — utvrđeni su, naročito u Hrvatskoj, subspeciesi koji kod nas dolaze; — utvrđeni su naročito za srednji Velebit važni ekološki uslovi pod kojima uspjeva autohtoni crni bor kao: geološka podloga, svojstva tla, način prirodnog rasprostranjenja, visinska amplituda i biološki uslovi i t. d. — na osnovu sakupljenih podataka sjemenskih baza crnog bora mi smo u stanju utvrditi područja u koja možemo unositi pojedine provenijencije sjemena. Utvrđena nalazišta nam omogućuju zbor sjemenskih baza ne samo na temelju n. v. već i po ekspoziciji, vrsti tla i ostalim elementma; — sjeme iz vještačkih kultura može se primjenjivati u sjemenarstvu samo u neposrednom okolišu sjemenske baze, u području gdje se on prirodno širi; * J, Šafar: Prilozi za unapređenje sjemenarstva, Obavijesti Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH., Zagreb 1959. broj 1. 17 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— sjeme rustikalnih stabala crnog bora eventualno i nepravilnog rasta sa jako skeletnh podloga, koja su izložena snažnim nepogodama, mogu upotrijebiti na sličnim položajima, ali samo za podizanje predkultura; — rad u rasadnicima treba preorijentirati. Mora se prijeći na aridni uzgoj sadnica pri čemu se sadnice svake provenijencije imaju posebno registrirati da se može njima vršiti pošumljavanja na terenima, koji im odgovaraju. LITERATURA 1. Ani ć M.: Crni bor u sjevernom Velebitu, Glasnik za šumske pokuse, knjiga 13, Sveučilište u Zagrebu, Polj,-šumarski fakultet, Zavod za šum. pokuse, Zgb. 1957. str. 461—507. 2. Ani ć M.: Dendrologija, Šumarski priručnik I, Zagreb 1946. 3. Bale n J.: Naš goli krš, Zagreb 1931. str. 23 i 48. 4. Čoli ć D.: Ispitivanje uloge kleke .(Juniperus communis L.) na serpentinskom erozionom području, Naučne osnove borbe protiv erozije, Akademski Savet FNRJ Beograd 1955. 5. Delevo y G.: A propos de la Systematique de Pinus nigra Arnold, Ministere de l´Agriculture, Administration des Eaux et Forets Stat. Rech. Groenendael 1949. 6. F i s c h e r F.: Ergebnisse von Anbauversuchen mit verschiedenen Fichten herkünften, st. 158. Mitteilungen der Schweizerischen Anstalt für das forstliche Versuchswesen, Band XXVI, Heft 1, Zürich 1949. 7. Fitsche n J.: Handbuch der Nadelholzkunde, Berlin 1930. str. 395—400. 8. Fukare k P.: Die Standortsrassen der Schwarzföhre {Pinus nigra Arn. sen. lat.) Cbt. Ges. Forstwesen Heft 3—5 (1958) str. 203—207. 9. Georgesk u C. C: Phlanzengeographische Betrachtungen im Cerna-Tale. Anale-Institui de cercetari si experimentatie Forestiera, Seria I, Anui I. Nr I, Bucuresti 1934, p. 127. 10. Giacobb e A.: Sul »Pinus austriaca Hoes« di Villetta Barrea, Archivio Botanico, Volumen nono, Forli 1933. 11. Gračani n M.: Pedološka istraživanja Senja i bliže okolice Glasnik za šumske pokuse, Knjiga 3 (separat), Zagreb 1931. str. 1—52. 12. He g i G.: Illustrierte Flore von Mittel-Europa, München, Bd I str. 106—107, Bd VII str. 81. 13. Horva t A.: O nekim neposrednim zadacima istraživačkog rada na degradiranom kršu, Šum. list broj 1-2 godina 1951. 14. Horva t A. i ostali: Istraživanja o regresiji i progresiji šumske vegetacije i tala na kršu (Kozjak), Anali Instituta za eksperimentalno šumarstvo Jugosl. Akademije, Zagreb 1955. 15. Horva t A.: Istraživanja biološke metode melioracije erodiranih flisnih terena Istre, rukopis, Zagreb 1959. 16. Horva t I.: Šumske zajednice Jugoslavije, Institut za šumarska i lovna istraživanja, Zagreb 1950. 17. Horva t I.: Nauka o biljnim zajednicama, Zagreb 1949. 18. Horva t I.: Prilog poznavanju borovih i smrekovih šuma Male Kapele, Šum. list br. 7-8, 1958. 19. Huxle y J.: The new Sistematics, Oxford — London 1952. 20. Jurdan a J.: Domaća drva za brodske palube, Drvna industrija Zagreb, broj 1-2, god. 1952. 21. Krpa n R.: Obnova šuma na kršu, Krš Hrvatske, knjiga 2, Split 1957. 22. K a u d e r s A.: Rasprostranjenje i uzgoj šume u području primorskog krši Savske banovine, Šumarski list, 1933. str. 190. 18 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 21 <-- 21 --> PDF |
23. Kauder s A.: Bilješke iz područja Inspektorata u Senju, Šumarski list 1932. str. 186. 24. Kosovi ć B.: Pošumljavanje krša, Zagreb 1909 (separat Šum. lista). 25. Kosovi ć B.: Prvi šumski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od dalmatinske međe do Mrkopolja i Ogulina iz 1764. god. Šum. list 1914. str. 179 i 314. 26. Leibundgu t H.: Beitrag zur Rassenpfrage bei der Schwarzföhre Cbt. ges. Forstwesen (1958) 3-5, 197—202. 27. M. M. R.: Šumska sjetva, Šum. list 1890. 28. P a no v A.: O fruktifikaciji naših četinara, Šum. list 1950. str. 340. 29. P a no v A.: Šume crnog bora i problem njihove obnove, Sarajevo 1955 (Separat N. Š.). 30. Petrači ć A.: Istraživanja o otpornosti izvađenih i nezaštićenih lisnatih biljaka protiv osušenja, Glasnik za šumske pokuse, Knjiga 5, Zagreb 1937. str. 219—270. 31. Petrači ć A.: Šumsko i dendrogeografskr odnosi na otoku Braču, Glasnik za šumske pokuse knj. 8 str. 179—237, Zagreb 1942. 32. Petrači ć A.: Uzgajanje šuma — ekološki uslovi, Zagreb 1955. 33. Piškori ć O.: Bilješke o crnom boru -r- brscu u Istri, Šum. list, str. 107, Zagreb 1946. 34. Pu r t e Z.: Veštačko pošumljavanje, Poljoprivr.. izd. poduzeće, Beograd 1948. 35. Ronninge r K : Über den Formenkreis von Pinus nigra Arn., Verhandlungen der Zoologischbotanischen Gesselschaft LXXIII (1923), Wien 1924 p. 127—130. 36. S c h w a r z O.: Über die Systematik u. Nomenklatur der europäischen Schwarzkiefern, Notizblatt des Bot. Garten zu Berlin-Dahlem XIII, Nr. 117 p. 226-243. 37. Šack i V.: Pošumljavanje južne Srbije, Šum. list 1927 br. 7-8, str. 357. 38. Safa r J.: Osnovna razdioba područja Hrvatske na sjemenarske jedinice, Sum. list 1958. str. 329—338. 39. Šljivovački S. i Drakulić J.: Šume na Delibatskoj pješčari, Deset godina šumarstva A. P. Vojvodine (1945—1955), Novi Sad 1957. str. 151. 40. Turesso n G.: The genotypical response of the plant´species to the habitat, Hereditas — Genetiskt Arhiv, Band III 1922, Berlingska — Boktryekeiet str. 211—350. 41. Vajd a Z.: Problem rase kod osnivanja sastojina, Šum. list Zagreb 1939. str. 185—205. 42. Vidakovi ć M.: Genetika u šumarstvu, Šumarski list 1956. str. 103. 43. Vidakovi ć M.: Oblici crnog bora u Jugoslaviji na temelju anatomije iglica. Glasnik za šumske pokuse broj 13, Sveučilište u Zagrebu, Poljoprivrednošumarski fakultet, Zavod za šumske pokuse, Zagreb 1957. str. 111—248. 44. Wessel y J.: Das Karstgebiet Militär-Kroatiens, Zagreb 1876. str. 101, 107, 116. 45. Zla tar ić B.: Neka osnova pitanja sjemenarske politike u šumarstvu, Šum. list Zagreb 1950. str. 427. (Primljeno 6 juna 1959) |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 22 <-- 22 --> PDF |
REVIEW OF THE INVESTIGATIONS ON THE AUSTRIAN PINE (PINUS NIGRA ARN.) AND THE IMPORTANCE OF THE HITHERTO ACHIEVED RESULTS SUMMARY The author discusses the achievements of botanical studies into the Austrian Pine species and gives a survey of its habitats in the world according to Delvoy. Thereafter he reviews the investigations performed in Yugoslavia in this field. He presents a concise review of these works and an outline map of distribution of the Austrian Pine species on the Balcans according to Dr. P. Fukarek. Then he discusses the geological substratum on which there occurs the Austrian Pine in Yugoslavia, as well as the Karst soil types on which thrives this tree species. He describes the conditions necessary for its growing as well as the role of Juniperus sp. in its spreading. He discusses its röle in the reforestation of degraded Karst areas as well as the causes of frequent failures. The author classifies the failures into three groups, viz. climatic, mechanical and biological. In the climatic group the author discusses the question of the drought and its combating by agrotehnical measures. In the mechanical group he passes in review the errors when handling the seedlings as well as the errors during the afforestation. With the biological group he discusses the origin of seeds as well as the failures to be ascribed to the provenances of the Austrian Pine. In conclusion the author emphasizes the inmportance of the autochthonous habitats of the Austrian Pine to be used as seed sources. \ |