DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1960 str. 14     <-- 14 -->        PDF

Takvo tlo površine m2 i dubine 20 cm ne može zadržati prosječno ni 40 1


vode. Zbog toga nastaje manjak na vodi u vrijeme kad je potrebna vegetaciji.


Kapacitet za zrak kreće se između 7,2—33,2%. Taj je % na gornjoj granici


dovoljan za potrebe korjenovog sistema.


Tla obično nemaju fiziološki aktivnog dušika što pogoduje razvoju sistema


žila, koje mora što dublje prodirat; u niže horizonte zbog vlage. Ona sü siro


mašna i na kaliju. Međutim, sadrže dosta aktivnih mikroba, koji su tokom


ljeta u stadiju anabioze.


U pukotinama kamenja ispunjenim takvim tlima živi bor. Ta tla su obrasla


kserofilnom vegetacijom. U dobro sklopljenim borovim sastojinama nalazimo


i humusni sloj, koji je nastao iz otpalih iglica.


Kod nas autohtone crne borove sastojine najčešće zauzimaju južne, jugo


zapadne i zapadne ekspozicije. Na tun položajima crni bor dolazi na klisura


stim terenima a uspjeva na mjestima gdje nije u stanju, da se održi ni jedna


druga vrsta.


Crni bor raste autohtono u Hrvatskoj gotovo neposredno uz more do oko


1.400 m n. visine. Ta velika visinska amplituda ukazuje na njegovu plastičnost,
jer živi pod raznim ekološkim uslovima.
Autohtoni crni bor se prirodno pomlađuje van šume prema kamenjarima
i pašnjacima. Intenzivno osvaja teren redovno podalje od matičnih stabala,
odakle je vjerojatno svojevremeno potisnut. Borovica (Juniperus sp.) ima pri
tome važnu ulogu, jer pruža zaštitu mladom poniku a prema tome i širenju
crnog bora. Zaštitnu ulogu borovice istraživao je Čolić (4) a u praksi se to
uvelike koristi pri podizanju crno i bijelo borovih kultura sjetvom sjemena na
Deliblatskim pjescima (39). Borovica je međutim korisna samo do izvjesne granice.
Ukoliko joj je pokrovnst potpuna, tada zasjena spriječava razvoj biljaka.
Zbog toga se na Deliblatskim pjescima prosijecaju pruge ili opsijecaju
grmovi pod koje se sije sjeme.


Naročiti vitalitet pokazuje crni bor na blagim kamenjarima sa rastrošinom
vapnenca ili dolomita. Tom vitalitetu zahvaljujemo mogućnost njegove primjene
pri vještačkom pošumljavanju degradiranih krških površina.


U tom radu on se primjenjuje gotovo 100 godina kao vrsta, koja juspjeva
na terenima, gdje su zbog devastacije i degradacije ekološke prilike toliko
izmjenjenee, da nema uslova uz sadanju tehniku rada, za podizanje prijašnje
autohtone vegetacije (13, 14). Kroz to razdoblje njime je na degradiranom kršu
NRH uspješno pošumljeno 35.394 ha (21).


Primjena crnog bora pri pošumljavanju degradiranih krških površina može
se smatrati epohalnim pronalaskom šumarstva XIX. stoljeća.


Pošumljavanje degradiranih krških površina crnim borom dalo je u početku
našeg pošumljavanja rezultate, koji su u ono vrijeme zadovoljavali. Zbog toga je
tada vladalo mišljenje, da je nađeno rješenje za melioraciju tla i restauraciju šume.
Vremenom se, zbog čestih neuspjeha došlo do zaključka, da to mišljenje nije točno.
Unatoč toga se crni bor sve upornije primjenjivao, samo s tom razlikom, što se u
prvo vrijeme, vršilo empirijsko ispitivanje što uspješnijeg načina pošumljavanja, a
kasnije se prišlo šablonskoj primjeni sadnje crnog bora.


Unatoč stalnim neuspjesima nije se pristupilo sistematskom istraživanju uzroka,
već se on ajvećim dijelom pripisavao nedostatku vlage u tlu za vrijeme aridnih
mjeseci. To je kako je poznato samo jedan od uzroka neuspjeha. Danas znamo da
neuspjeh pošumljavanja sadnicama ovisi o kompleksu faktora, koje možemo svrstati
u tri skupine: klimatsku, mehaničku i biološku.