DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-11/1959 str. 55     <-- 55 -->        PDF

vrućim i tropskim područjima eukaliptus i
Araucaria brasiliensis u još kraćoj ophodnji
(8—12 g.) i na još manjoj površini.


U južnom C i 1 e-u ima poduzeća, koja
na velikim površinama sade biljke Pinus
insignis, pa onda te kulture prodaju po
hektaru malim štedišama. Ti mali ljudi iz
-straha od oermanentne inflacije, smatraju


da je ipak najsigurnije da kupe tako malu
parcelu, kojoj vrijednost sigurno ne će padati.
Tako su tu nastala velika pošumljavanja
(200.000 ha). Isto se tako rentira uzgajanje
južnog voća i biljaka. U Argentini
je na pr. 1 ha čajevca dao god. prihod od
10.000 dolara USA.
Temeljno je načelo doseljenika u Lat.
Ameriku, da se nastoji što prije riješiti ma
kakvog namještenja i da se osamostali, jer
nigdje nije izrabljivanje tako bezočno i -besramno
kao tamo. Njihov je nepisani zakon:
»Ne radi mnogo, inače ne ćeš imati vremena
da zaradiš para«.


Da bi šumar dobio državnu službu, mora
nostrificirati čak i maturu, a naagr. fakultetu
polagati ispit iz marvogojstva, plantažiranja
južnog voća i si, i još čekati da dobije
državljanstvo. Tako je i za druga zvanja
(osim za atomske istraživače i stručnjake
za naoružavanje, koje se bogato plaća).


´Šumar i drvarski stručnjak mora često


da bude direktor, sluga i kuhar ujedno, a
pored toga i da Indijancima pokaže sjekirom
i lopatom koliko se može za dan izraditi.
Za visinu plaće odlučno je kako je pojedinac
praktično upotrebljiv i kakav mu
je financijski uspjeh, a svjedodžbe i diplome
nemaju nikakve vrijednosti.
Autor, koji je pred 10 g. doselio u Argentinu,
vidio je kako su se poneki doseljenici
vrlo brzo obogatili, ali ne kao šumari, nego
kao devasteri. Onoga, tko je htio raditi kao
šumar, smatrali su nenormalnim.


Ali pored tog današnjeg pljačkaškog primitivizma,
možemo se pouzdano nadati, da
će šumoprivreda Juž. Amerike ozdraviti i
uslijed svojih vanredno povoljnih klimatskih
prilika, prostranosti i ostalih uslova,
postati jedan od najvažnijih dobavljača
drvne sirovine. Dosada ona to nije mogla
postati, jer je u prašumi malo teh. drva razbacanog
po prostranim površinama, a pošumljavanje
se nije isplatilo već i radi slabe
napučenosti.


Uskoro, kad iz prašume nestane i ono
malo teh. drva, trebat će šumara iz Evrope,
ali će to morati biti mladi, otporni spram
klime, čvrsti; i duševno i tjelesno pripravni
na tamošnje prilike. Morat će znati španjolski,
a u Braziliji i portugalski radi sporazumijevanja
s radnicima. Tko dođe bez
ugovora, tog će virtuozno izrabiti. Tamo
nema potpore za neuposlene, nema boles


ničke blagajnice, a često ni penzija. Time
se i tumači tako bezobzirna sebičnost. Svatko
je upućen samo na se.


Konačno, mislimo da bi borba za opstanak
iseljenog šumara bila mnogo olakšana,
kad bi se na evropskim visosim školama osnovala
katedra za inostrano šumarstvo i kad
bi apsolventi dolazili u strane zemlje
spremniji nego dosada.


Đ. Knežević


U majskom broju austrijskog Allg. Forstzeitung-
a prikazano je zajedničko poljoprivredno
i šumarsko zasjedanje, koje se održalo
prv i puta ove godine.


Budući da bi neki šumarski problemi koji
su tamo izneseni mogli i nama koristiti, izdvojit
ćemo ih za naše čitače.


Prvi je referat dr. P. Handel-Mazz
e t i-ja o temi:


POLOŽAJ AUSTRIJSKOG ŠUMARSTVA
S OBZIROM NA EVROPSKU
INTEGRACIJU


Nakon I. svjetskog rata, ostala je Austrija
izolirana. Industrijska područja bivše
prostrane podunavske monarhije odvojena
su, a ona je zapala u tešku privrednu krizu.
U saniranju njezine nevolje morala je pomoći
šuma. Sve do 1935. g. računalo se
s godišnjim prirastom od 9 mil. kub. m,
ali se onda ustanovilo, da mu je masa za
1 mil. kub. m manja. Sjeklo se dakle previše.


Min. poljoprivrede i šumarstva izradilo je
30-godišnji plan za ozdravljenje šumoprivrede
i u tu svrhu predvidjelo 5,6 milijardi
šilinga (a to je oko 4,7 milijardi dinara godišnje)
koje bi se utrošilo pretežno u kulture
i gradnju putova. Plješine, degradirane
poljoprivredne površine i one na kojima će
se izvoditi osiguranje od lavina i zagrađivanje
bujica ukupno iznose 517 tisuća ha.
Cio program dijeli se na 15-gođišnji kratkoročni
(u kom bi se vremenu pristupilo u
Zonu slobodne trgovine), a ostalo je u dugoročnom
programu. Novac se ne bi namaknuo
samo iz javnih sredstava, nego bi i šuma
morala dati svoj obol Ali tu su na putu
dvije prepreke: niska cijena drvu i visoki
porezi.


Posljednjih godina 25"/o deviza daje prosječno
državi izvoz drva i papira. A kako
od 1. siječnja 1959. već postoji Evropska
privredna zajednica (EPZ), pitanje je kako
će ona utjecati na oba ova privredna sektora.
Poznato je, naime da su sve zemlje
u toj Zajednici (skupa sa Engleskom) uvoznice
drva i papira. Prema tome, ne će
biti u tom smislu promjena, jer su zemlje
koje izvoze drvo van EPZ. Iako stvaranje




ŠUMARSKI LIST 10-11/1959 str. 56     <-- 56 -->        PDF

Zone slobodne trgovine leži vjerovatno u
daljoj budućnosti (pod kojom se misli privredno
ujedinjenje 17 država OEEC (Organizacija
za evropsku ekonomsku saradnju),
ipak valja biti na oprezu i predvidjeti
utjecaj na drvo i papir. Važno je znati,
da Finska, jedan od glavnih izvoznika, ne
će ući u OEEC, pa će uvozna carina na
papir u zap. Evropu ostati ista. Godišnji je
dohodak po glavi u Austriji 10.200 S,
a u susjednoj Švicarskoj 27.000 S. U
toj će se Organizaciji tokom vremena morati
izjednačiti nadnice radnika, plaće namje
štenika, socijalni tereti i cijene, kao što je
ta tendencija naročito unesena ugovorom
između 6 država EPZ. Time bi moralo biti
zajamčeno jedinstvo, ali i postepeno povisivanje
izdataka s tim u vezi. Koliko je
važno to intenziviranje rada, pokazuje
ovaj primjer: U Švedskoj izradi u proredi
stručni šumski radnik dnevno 7 kub.
m, u Austriji samo 4. Proizvodnja papira
u Švedskoj po radniku-namješteniku
je 2 i po puta veća nego u Austriji, a u
Finsko j čak 3 puta. Intenziviranje je
rada, veli autor, primarni zadatak naše
zemlje, ako ne želimo da nas sjeverne države
potisnu sa svjetskog tržišta.


Pored toga postoji i neprestani porast
eksporta meke rezane robe iz SSSR-a,
naročito u države na Atlantiku. Taj je
izvoz bio 1938. g. oko 4,6 mil. kub. m. Mislimo,
da i pored rastuće potrebe drva u
samoj zemlji, ruski se izvoz ne će smanjiti.
Oni sada eksploatiraju tek 35% sječivih
sastojina, pa im prema tome ostaje u šumama
golema rezerva đrveta. Budući da
Austrija nema mora, ostaje joj za izvoz
zap. Njemačka i Italija, ali tu valja da
izdrži konkurenciju. Suštinski je važno
stvaranje kombinata t. j . povezivanje pilane
s fabrikom ploča, papirnom tvornicom,
a po mogućnosti i sa šumskim posjedom.
Za eksport dolaze u obzir samo velike
tvornice papira, jer se samo one rentiraju.
Velika prostrana šumska područja
to nam, veli predavač, omogućuju (Salzkammergut,
sjev. Štajerska). To je veoma
važno i za šumarstvo, jer samo potpuno i
pravilno iskorišćena drvna sirovina rentirat
će se. Prema tome treba da drvarska
i šumoprivreda tijesno sarađuju u interesu
čitave zemlje.


* * *


Drugi je zanimljiv referat ing. Lampa :


MEHANIZACIJA RADOVA U SUMI


Primjena mašina na rad u šumi nije se
toliko razvila kao na drugim područjima.
Alat i način rada, istina poboljšali su se,
postali su racionalniji, ali se šumski poslovi
uglavnom i dalje obavljaju ručno.


Razlozi za mehanizaciju postoje, jer su neki
radovi veoma naporni, a drugi opet monotoni
i oduzimaju mnogo vremena. Ipak
je uvođenje mašina u šumske radove otežano
nejednakošću njihovom ovisnom o
vrsti drva, predjelu i godišnjem dobu,
teško dostupnom radilištu, a osobito radi
raštrkanosti stabala, koja treba posjeći
(na pr. kod proreda, sječe u prebornoj šumi
itd.). Jedno pravilo za primjenu mašina
kaže da je mašina najekonomičnija, kad
ostaje dugo na jednom mjestu. Svako njezino
premještanje znači prazan hod njezin
i njezine posluge.


Prema tome najracionalnija organizacija
rada u sječi bila bi, kad bi se posječena
stabla odvukla čitava (zajedno s granama)
na jedno mjesto, gdje bi se obavili pojedinačni
poslovi izradbe valjanim mašinama,
koje su vezane za to mjesto.


Ali taj je postupak rentabilan samo u
čistim sječama, koncetriranim na velike
površine, pa se primjenjuje samo u onim
zemljama u kojima su uzgojni problemi
podređeni iskorišćavanju, kao na pr. u
USA i u Rusiji.


Naša je situacija, veli predavač, posve
drukčija, pa je naša mehanizacija tek u
zametku.


U centru su pažnje od nedavna veoma
produktivne motorne pile, kojima rukuje
jedan radnik. Kad se pravilno radi, rušenje
je za 20s/o rentabilnije od ručnog. To
znači da se od 5 radnika jedan može osloboditi
za druge poslove.


Trošak po satu rada s jednom pilom iznosi
u Austriji oko 20 S, a to je često preskupo.


Prema svima dosadašnjim istraživanjima
nije ustanovljena bitna ušteda radne snage
u radu s tom pilom. Pored njezine
znatno veće težine, djeluje buka i vibracija
kao dodatni faktori na zamorenost od monotonije.
Unatoč tome mnogi radnici pretpostavljaju
motornu pilu ručnoj i subjektivnom
osjećaju napor pri mašinskom
radu kao pri radu rukama. Uživanje u
motoru i rađnikov osjećaj da je na odgovornijem
poslu kao strojovođa, igra tu stanovitu
ulogu.


Ima niz motornih pila, na koje se mogu
prikopčati različiti alati, kao na pr. svrdla
za kopanje jama za sadnju.


Posebna svrdla mogu da na pogodnom
tlu načine dnevno 1.500—2.000 jama, a
ručno jedva da se iskopa 200.


Isto i kod radova oko njege kultura
{košnja trave, krčenje kupine, šiblja itd.)
mogu se upotrebiti neke mašine, koje se
također mogu prikvačiti na motornu pilu,
a neke su opet konstruirane za samostalan
rad. Pri tome se rabe kosilice (koje brzo