DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1959 str. 80 <-- 80 --> PDF |
je da radi elastično i da stalno povećava pošumljene terene putem raznih konzorcija, ugovora, kupovanja terena itd. Opseg i uspjeh ove akcije ilustrira činjenica da je Fond pošumio 900.000 ha do kraja 1957. g. ukupno pošumljenih 1,074.000 ha. Pri tom je trebalo svladati mnoge poteškoće, od kojih su najizrazitije ove: uvođenje nove organizacije na terenu, osposobljavanje kadra za rad i čuvanje, sakupljanje sjemena, formiranje rasadnika (stalnih i letećih), nabavka materijala za rad. Mehanizacija se nije mogla lako nabaviti zbog uvoznih poteškoća, kao ni sjeme potrebnih, a korisnih egzota. U prvim godinama rada je bilo čak potrebno organizovati i nabavku i dostavu hrane radnicima na terenu, kao i njihov smještaj. Oskudica transportnih sredstava i udaljenost terena od postojećih komunikacija, najnetala je potrebu izgradnje mnogih hiljada kilometara staza i putova, a donekle i cesta za vozila. Tome treba dodati i smetnje uobičajenoga prava pašarenja, poteškoća oko zabrana, otkupa, naknada, stimulacija itd. Sezonski karakter rada na pošumljavanju prisiljava organizatore da djeluju vrlo brzo i efikasno, kako u pribiranju radne snage i stručnoga kadra, tako i sadnoga materijala. Klasične metode. U početku je fond primjenjivao kod pošumljavanja klasične metode, kako je, propisivala Uprava za šumarstvo. To znači kod sađnje su kopane rupe 35 do 40 cm. promjera i dubine, ili se je teren obrađivao ručno na pruge i jarke, što je ovisilo o terenu. Regresivno stanje tla i njegovo siromaštvo, kao i nepovoljna klima uz to, ograničile su izbor vrsta samo na one najotpornije. Pri tom se gledalo da budu i najekonomičnije, a to su bili uglavnom domaći i udomaćeni četinjari i poneka egzota, ali već poznata i ispitana. Te su vrste: Pinus halepensis, pine a, pinaster, laricio, silvestris uncinata, canariensis. Na manjim površinama Abies pecfinata i A. pinsape. Od proširenih i poznatih egzota Pinus nigr.a i P. radi a t a, a nešto malo i Pice a excels a, a od čempresa Cupressus sempervirens, C. macrocarpa i C. ariz o n i c a. Na pokusnim površinama manjega prostora Cedrus atlantica i C. deodara, L a r i x leptolepis, Chamaecyparis Lawsoniana i Sequoia gigante a. Od domaćih listača su vršena pošumljavanja i manjih površina sa: C a s t a n ea vulgaris, Fagus silvatica, Quercus ilex, Q. suber, Betula verucosa i razne topole, kao Populus alba, P. nigra, P. tremula i P. pyramidalis. Od egzota listača su naročito unošeni eukalipti kao: Eucalyptus globulus, rostrata, viminalis i Brontry o i d e s. Po važnosti su eukalipti ravni topolama, a naročito proširenom tipu Populus deltoides. Stvorene su još mnoge vrste ukrštanjem, zaslugom Instituta za šumarska istraživanja u Madridu. Do izvjesne mjere je uvođen i sibirski brijest (Ulmus pumila) i japanski kesten (Castanea crenata), zatim američki hrast (Quercus borealis i bagrem (Robinia pseudoacacia) kao i pajasen (Ailantus glandulosa). Tehnika pošumljavanja četinjara se je vršila ovisno o tlu i klimi, kao i o samoj vrsti. Uglavnom se je pošumljavalo jedno i dvogodišnjim sadnicama, direktno vađenim ili pikiranim, golih žila ili u tuljku, sjetvom omaške, sjetvom u jarke i sjetvom po oranom zemljištu. Ovisilo je o vrsti i terenu da li se je stavljalo zajedno po jedna, dvije ili tri biljke i da li se je teren terasirao više ili manje. Pošumljavanje listača, koje idu reznicama, kao što su topole, radilo se tako da su stavljane u dubinu po 60 do 80 cm, sa po dva do tri pupa iznad zemlje. Eukaliptus se je nekada sijao direktno po dobro obrađenom zemljištu, a nekada u rupice. Ponajviše se je pošumilo biljkama u tuljcima, preko 35.000 ha. Cesto su njime pošumljavane posve male površine, zatim rubovi putova i cesta, vjetrobrani pojasi i slično. U pogledu vrijednosti rada klasičnim metodama, autori ističu da će za neke terene ostati i daje jedina mogućnost klasičnog ručnoga rada, jer nije moguće svugdje primijeniti mehanizaciju. To su uglavnom visoki i vrlo kameniti strmi tereni, sa skoro kompaktnom stjenovitom podlogom. Na terenima lako talasastim i ravnim, pokrivenim jakim travnim pokrovom, pristupilo se je izoravanju zapregama dubokih brazda i formiranju rupa ograđenih iskopanom zemljom, dubokih oko 40 cm. Rupe su trouglog izgleda i pokazale su odlične rezultate. Za ovakve terene bi bila najbolja primjena traktora. Moderne metode. Najprije dolazi priprema tla. Slijedeći krivine nivoa, po izohipsama, jakim traktorima i plugovima formiraju se jarci i terase. Na taj Sv; način stvori podloga podesna za pošumljivački rad, dobije se ravno tlo, nepodesno za eroziju, jer je u stanju da zadrži i konzervira i najveću količinu padavina. Nadalje se ovim omogućava daljnji mehanizirani rad na unošenju pošumljavanih vrsta kao i za |