DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8-9/1959 str. 60     <-- 60 -->        PDF

Izvedba se tračnica iz lijevanog željeza napušta vrlo rano. Već 1831. godine
počima u Engleskoj proizvodnja tračnica iz valjanog željeza profila »T« a naredne
godine Engleska izvozi ove tračnice i u druge zemlje. Tračnice su u početku bile
dugačke ´5,5 m, ali se ka&niie pro´zvode duži komadi. Tako u Americi (USA) dosiže
njihova dužina 18,3 m, a u Njemačkoj i 30 m pa ostaje kao standardna dimenzija sve
do pred nekih desetak godina. U najnovije vrijeme sve više dolaze u primjenu dugačke
svarene tračnice.


Uporedo s primjenom tračnica iz valjanog željeza dolazi u upotrebu
i drven i prag . Pruga je Dresden — Leipzig građena 1837—1839.
god. isključivo na ovim pragovima. Udaljenost je između pojedinih ugrađenih
podvlaka u početku vrlo velika (1,5 m) ali se kasnije sukcesivno
smanjuje i to najprije na 1,13 m zatim na 0,76 m a u Americi (USA) čak
na 0,53 m.


Iza 1845. godine gornji je stroj željezničke pruge, već potpuno po


dešen za drvene pragove. Tračnice se pričvršćuju naročitim čavlima a


kasnije vijcima (tirfonima) s posebnom podložnom pločicom. Pragovi se


postavljaju najprije na šljunčani nasip a kasnije na nasip tučenca s boč


nom odvodnjom. Ovaj je način izvedbe gornjeg stroja prihvatio čitav


civilizovani svijet pa se održao sve do danas. Već sama činjenica, da se


ovaj sistem izvedbe zadržao preko stotinu godina, jasan je dokaz, da teh


nika u međuvremenu nije uspjela pronaći boljih rješenja, koja bi omogu


ćavala jednostavniju montažu, jeftiniju nabavu i manje troškove uzdrža


vanja. Jednako tako ovdje imamo dokaz i za to, da drveni prag od prvih


dana željezničkog saobraćaja nema ravnog takmaca.


Razvoj konzerviranja


Začetak prvih željeznica današnjeg tipa pada približno u isto vrijeme,
„kad ,i industrijska impregnacija drveta. Nekoji autori označuju ovaj do


gađaj sretnom okolnošću (E. Morath), ma da tehnika impregnacije još


dugo vremena nema velikog značenja za produženje trajnosti pragova. U


početku se rabe pragovi isključivo iz prirodnog t. j . nekonzerviranog drva.


U Njemačkoj se većina pragova izrađuje iz hrastovine (trajnost 15—18


godina). Kasnije se upotrebljava i borovina (trajnost 6—8 godina), a u


Australiji čak i ariševina (trajnost 10—12 godina). U nekojim su se ze


mljama izrađivali i kestenovi pragovi a u Argentini čak iz kebračovine.


Bukovina se rijetko upotrebljavala za ovu svrhu zbog brzog truljenja


(trajnost 2—4 godine),


Nezavisno se od toga već u prvoj trećini XIX. stoljeća pojavljuju


prve metode za konzerviranje drva, a te uz male modifikacije za nekoje


sortimente važe i danas. Razvile su se u glavnom dvije vrste antiseptika:


katransko ulje (kreozot) i topive soli teških metala. Od ovih su najviše


rašireni cinklorid (ZnCl-2), modra galica (CuSO

1) Godine 1831. izrađuje Brean d postupak, pomoću kojeg se drvo u cilindru
pod pritiskom napaja cinkloriđom. Metodu je 1838. godo. usavršio Burnett , ali se
unatoč toga nije mogla održati kod konzerviranja pragova. Cinklorid ima doduše
izvjfesna fungicidna svojstva ali i tolike nedostatke, da je nakon dugih neuspjelih
pokusa morao biti napušten.; Loše mu je svojstvo u tome, što se da lako isprati i
potom naglo gubi svoje toksičko djelovanje. Osim toga se on kod pristupa vode u
drvo razbija u spojleve.


ZnClis + 2HOH "* > Zn(OH)2 + 2HC1


314