DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 71     <-- 71 -->        PDF

predavanjima znao spomenuti, da bi šuma
bila neophodna čak i onda, kad bi čelik,
cement, plastične materije dovele dotle, da
ne bi više trebalo drva. A tako bi zaista i
bilo! Važan je utjecaj šume na režim voda
u zemlji, na filtraciju atmosfere od štetnih
primjesa, na sprečavanje poplava, erozije
tla, lavina, oluja, osiguranja saobraćajnih
putova, stvaranje klimatskih uslova
koji najbolje odgovaraju i nama i poljoprivredi
i sprečavanje stvaranja pustoši. To
su sve funkcije šume bez kojih je nemoguća
narodna privreda. Točna je francuska
uzrečica: »Umre li šuma, umrijet će i narod!
«


Ne treba sumnjati u to, da će šumoprivreda
uvijek postojati. Današnje su naše
brige samo ekonomski računi. Mi smo se
s njima toliko srasli, da se iz te mreže ne
znamo iskobeljati. Ali mi imamo pravo da
apeliramo na državu i narod.


Stoljećima je šuma blagotvorno utjecala
na narodno gospodarstvo i njegovo blagostanje.
Uza sve to, nikad nije šumski posjed
ni dinara dobio ni tražio. A sada, kad
je opstanak šume ugrožen, treba da se i mi
odučimo slijepog »gledanja kroz dinar«, a
upravljači države, javne korporacije i privatnici
valja da pokažu razumijevanje i zahvalnost
spram šume, koja je svijetu kroz
vjekove služila.


Rezimirajmo: Šumarstvo je bez sumnje
krenulo na trnovit put. Nažalost, nije to
prvi puta. Autor ne misli da će doći do hiperprodukcije
drva, ali se valja prilično
uznojiti, da bi se dosadašnja područja upotrebe
održala i proširila, a nova otkrila.
Pored toga neophodan je naučni rad. I
ma da se na potrošnju drva može gledati
prije optimistički nego crno, ipak se to ne
može reći o ekonomskoj strani šumoprivrede.
Tu smo nemilosrdno konfrontirani
sa cijenom koštanja finalnih proizvoda.
Težište je u tome, da svaka kubik koji šuma
daje, industrija preradi tek polovicu.
Iz toga nužno slijedi: proizvoditi više i jeftinije!
A što ako to »više« postane manje?


Vjerujemo, da će našim zajedničkim naporima
i naučnim istraživačkim radom naše
drvo naći prođu i odgovarajuću cijenu,
jer će ljudski zdrav razum riješiti i te probleme
kao što je i teže riješio.


Đuro Knežević


PO ŠVEDSKIM ŠUMAMA


Jeseni 1958. posjetila je delegacija sovjetskih
šumara Švedsku, gdje se upoznala
s njihovim šumarstvom. Zadržala se u području
sjeverne i centralne Švedske i to u
revirima (šum. gospodarstvima): Hallen u
rajonu Ostersund, Solleftea, Huddiksvall i
Skinskatteberg (vidi kartu!). Posjetili su i


školu za obrazovanje radničkih kadrova; u
rajonu Malmo — bukove i hrastove šume
i rasadnik, u štokholmskom, šumarsku
školu za radnike, a u Ostermalmu školu za
jegere. (Njihova su zapažanja iznesena u
Lesnom hozjajstvu 2.-1959. kako slijedi).


Više od polovine površine čitave Švedske
zauzimaju šume. Uporedo sa željeznom
rudom šume su glavno prirodno bogatstvo
zemlje. Po vrstama drveća prilično su jednoličnog
sastava; prevladava omorika
(42*>/o) i bor (40,5´°/o). Breze je 13,5»/i>, a ostalih
lišćara (johe, jasike, hrasta i bukve) tek
4,(,/o. Bukve ima samo na jugu, hrasta na
jugu i u centralnom području, a ostali lišćari
rastepeni su po čitavoj zemlji, ali
spram sjevera sve su rjeđi.


Tek 1/5 svih šuma su državne, a više od
polovine je u rukama privatnika i dioničarskih
društava.


Danas vode švedsko šumarstvo dvije
uprave, koje su u sastavu Ministarstva poljoprivrede
i to: Uprava državnih šuma
pod imenom Generalne direkcije drž. šuma,
na čelu s gener. direktorom — i Centralna
uprava privatnih šuma. Državne su
šume razdijeljene na 10 okružja. U svakom
je 8—14 revira (šum. gospodarstava).
Ukupno ih je 106. Površine revira variraju
od 7 do 10 tisuća ha na jugu, pa do 70 do
100 tisuća na sjeveru. Revirima upravljaju
jegmester i (stručnjaci sa višim šum.




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 72     <-- 72 -->        PDF

obrazovanjem). Reviri se dijele na šumarije,
kojima upravljaju kronjegeri
(šumari). Tih je šumarija 480. Lugara u
Švedskoj n e m a. Centralnoj upravi na
čelu je glavni direktor sa 5 članova. Uprava
ima 4 odjela.


Značajka je šumarstva u Švedskoj —
nastojanje za ravnomjernim iskorišćavanjem
drva i očuvanjem šumske površine.
U državnim se šumama dosta strogo drže
tih načela, a u privatnim ima i skretanja.
Vođenje šumskog gospodarenja i u državnim
i u privatnim šumama određeno je zakonom
od 1903. sa izmjenama 1923. i
1948. g.


Uređajne radove u državnim šumama
vrše 2 ureda, koji spadaju pod Generalnu
direkciju. Godišnje se uređuje 350
do 450 tisuća ha. Ti radovi idu ovim redom:
godinu dana prije početka uređivanja
vrši se aerofotosnimanje u mjerilu


1:25.000 ili 1:35.000, a obavljaju ga drž. aerofotoorganizacije.
Te se snimke povećavaju
u mjerilo 1:20.000. Na osnovici tih
fotografija uređivači određuju granice revira
iskorišćavajući postojeće kartografske
materijale. Prije polaska u šumu obavi se
na fotografijama podjela na šumarije i
označe mjesta za primjerne plohe (oko
2.000 u svakom reviru). Te su plohe krugovi
sa radiusom od 5 m.
Na primjernim plohama određuje se kao
osnovni elemenat tekući prirast sastojine
pomoću svrdla. Sva izlučivanja sastojina
vrši taksator, određuje im granice i sastavlja
taksaoijski opis. U pravilu u svaku
izlučenu sastojinu postavi se primjerna
ploha. Po aerofotosnimoi i radovima obavljenim
na terenu sastavljaju se taksacijski
opisi i planovi pošumljavanja. Onda se
to litografski umnoži. Svakoj izlučenoj sastojim
upiše se na planu broj, bonitetni
razred, smjesa, dobni razred, drvna zaliha
po hektaru i sječna dob.


Na osnovici tako dobivenih podataka sastavlja
se kratak perspektivni plan onih
mjera, koje će se poduzeti prvih 10 godina.
Prilozi su: tablice dobnih razreda, podaci


o drvnim masama po vrsti drveća, bonitetima,
debljinskim razredima i razdioba
površina po sječnim dobama. Osim toga
sastavlja se tablica za određivanje tekućeg
prirasta za svaki dobni razred. Svi se podaci
sastavljaju po pojedinim kompleksima
odijeljenim prirodnim granicama, a onda i
za čitav revir. Kvartalne mreže nema u
Sumama .
U švedskim se šumama bonitiranje vrši
doneke originalno. Kao i u sovjetskoj
praksi, i oni razumijevaju pod bonitetom
kvalitet uslova staništa. Taj kvalitet oni
karakteriziraju srednjim prirastom u kub.


m, polazeći iz ukupno proizvedene drvne
mase stojine u dobi od 100 godina (po prijedlogu
prof. Jonsona). Najslabiji bonitetni
razred ima poprečni prirast u odosu na čitavu
proizvedenu drvnu masu 1—1,5 kub.
m, a najveći 10—12 kub. m. Tako na pr.
ako u dobi od 100 god. u određenim uslovima
staništa ukupna masa borove sastojine
ima 500 kub. m, to se bonitet staništa
karakterizira srednjim prirastom od 5 kub.


m. Dobni razredi za sve četinare uzeti su
sa 20 godina.
U poredbi sa našom praksom, Šveđani
su uveli novi pojam sječnih razreda kojim
karakteriziraju svaki odsjek šumske površine.
U svemu je uzeto pet razreda »sječa«.
U I. se razred ubrajaju nepošumljene sječine,
u II. — dovoljno izrasle kulture i prirodni
pomladak, u III. — mladik i srednjedobne
sastojine kojima su potrebne prorede
i u kojima još nije završeno čišćenje od
grana, a drvna se masa treba povećati; IV.
razred su stare sastojine u kojima se već
završilo normalno čišćenje od grana, ali se
sastojine mogu proređivati, da bi dale zadovoljavajući
prirast; V. klasa — to su
sastojine koje ne daju dovoljan prirast i
koje zato valja posjeći da bi se obnovile.
Osim starih, amo se ubrajaju i mlade sastojine
koje ne daju vrijednog prirasta, jer
su ili suviše rijetke i zato čvorugave, granate,
ili što nas ne zadovoljavaju vrste drveća.


A kakvi su načini sječa? Glavne
vršite drveća na koje se orijentira švedsko
šumarstvo jesu bor i omorika. Značajno je
nastojanje koje ide za tim da uzgoji jednodobne
i čiste sastojine. To daje pečat
svim zahvatima, koje vrše šumari: načinu
eksploatacije, proređivanju, odnosu spram
podrasta, sistemu kultura i t. d.


Osim na skrajnjem sjeveru, prirodn a
obnov a bora i omorike uglavnom je
uspješna. Švedski šumari ne nastoje da uzgoje
pod zastorom stare sastojine porast
koji bi bio stariji od 10—15 g. i bio raznodoban.
Oni smatraju najefikasnijim da
podrast počinje nicati 4—5 g. prije konačne
— čiste sječe. Takav se podrast bolje
zaštićuje prilikom sječe i izvoza drva. Nema
li tog podrasta ili ga je malo, ostavljaju
se sjemenjaoi bora (do 70 po ha). Kad
je potrebno, pomaže se prirodnoj obnovi:
rahli se tlo i pale ostaci na sječini. U slučajevima
kad prethodna i naknadna prirodna
obnova ne uspije, pomaže se sadnjom.


Šumari se rano počinju miješati u život
šume. To se zbiva između 8. i 12. g. (što
ovisi o bonitetu stojbine i stanju mlad´ika).
Pri prvom čišćenju iz mlade se sastojine
odstranjuje breza i jasika (sječa, paljenje




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 73     <-- 73 -->        PDF

uglja i primjena kemijskih sredstava) koje
su u smjesi s borom i omorikom. Istoremeno
vodi se briga o ravnomjernom razmještaju
bora i omorike i osiguranju dovoljne
hranljive površine pojedinoj biljci.
U starosti 8—10 g. smatra se da treba biti
na hektaru 2,5—3 tisuće strukova; sve što
je više od toga, sasiječe se, pa ma bio bor
ili omorika. Nastojanje oko slobodnog razvitka
strukova, neodloživo se provodi i dalje.
Pri periodički ponavljanim proredama
nastoji se onemogućiti uzajamno prigušivanje
stabala. Zato se osim breze i jasike
uklanjaju stabla loše krošnje, iskrivljena
i bolesna. Čišćenja i prorede vrše se i onda,
kad dobiveni materijal ne pokriva troškove.
Česte i razmjerno ubrzane prorede,
koje se periodički ponavljaju sve do konačne
sječe, uzrokuju prilično rijedak
sklop; obrast je većinom 0,6—0,7. Zato nema
u sastojini tzv. prirodnog izlučivanja
(sušaca), a čitav proredni materijal iznosi
oko 60% ukupno proizvedene drvne mase
sastojine.


Težnja k uzgajanju jednodobnih sastojina
i zapostavljanje pod´rasta izraslog davno
prije konačne sječe, jako pojednostavnjuje
sistem klasifikacije i nomenklature
svih sječa. Prorede koje se vrše u dozrijevajućim
i zrelim sastojinama, nemaju zadatak
da stvore povoljne uslove budućem
pođrastu i njegovom daljem rastenju. Uslijed
toga te sječe ne treba nazivati postepenim,
oplodnim, prebornim i t. d. Sve te
sporedne, međusječe, u osnovi nose eksploataoijski
karakter, ali ipak se one koordiniraju
sa zadatkom ostavljanja, u sastojini
najvrednijih stabala i stvaranja
povoljnih uslova za svjetlosni pojačani
prirast. Takvo prilaženje uzgajanju i iskorištavanju
sastojina, daje Šveđanima mogućnost
brzog obrtanja kapitala, a u sastojini
postiže se visok procenat tekućeg prirasta
i velik prihod po ha.


Ukupno i s k o r iš ć a v a n j e drvne mase
u svim šumama iznosi oko 50 mil. kub.
m ili u srednjem 2,2 kub. m po ha. Od toga
je 5,8 mil. pub. m u državnim šumama
(1,3 kub. m po ha) i 44,2 mil. kub. m u šumama
ostalih vlasnika (sa 2,4 kub. m po
ha). Međutim, ukupan tekući prirast u
svim šumama računa se sa 63 mil. kub. m
ili 2,7 kub. m po ha. U razdoblju od 1935.
do 1945. g. sjeklo se više od godišnjeg prirasta,
pa se drvna zaliha smanjila. Posljednjih
se godina povisio fond drvne mase
smanjenjem obujma sječa, isušivanjem
močvara i kultiviranjem loše pošumljenih
sječina.


U državnlim šumama reviri {gospodarstva)
izvršuju sve radove oko uzgajanja i
iskorišćavanja. U tu svrhu služe stalni ka


drovi radnika, ali se pomaže i sezonskom
radnom snagom. Većina je radnika snabdjeveno
benzinskomotornim pilama i dobrim
ručnim alatom (sjekirama, alatom za
okoravanje stabala) — uglavnom vlastitim.


Na sječinama neposredno pored panja
obavlja se čišćenje od grana i vrši prikrajianje.
Drvo se odvozi već sortirano. Izvoz
do ceste ili do splava vrši se obično
konjskom vučom, a samo ponekad traktorima.
Okorava se neposredno na sječini i
to ili ručno ili pomoću pokretnih ili stacionarnih
mašina na skladištima. Pokretna
mašina za okoravanje mont´rana je na
traktoru sa 35 HP koju poslužuju 4 radnika
(mašinist i 3 radnika). Okoravaju se
okrugli sortimenti s promjerom 5—35 cm,
čisto, u drvo se ne zadire, a mašina okori
70 kub. m u jednoj smjeni, a radi i zimi
i ljeti.


Konačne sječe (čiste) ne provode se na
velikim površinama (najveća je površina
10—15 ha). U sjevernim se područjima dopušta
čak do 100 i više ha. Neiskor´šćena
drvna masa (na sjeveru sve tanje od 7 cm,
u centralnom području do 5 cm, a na jugu
do 3 cm) ostaje na sječini i ne spaljuje se.
Uslijed toga prve 2—3 godine sječine izgledaju
neuredne i zatrpane otpacima.
Švedski šumari smatraju da ne bi bilo korisno
čistiti sjeeinu, jer ogranci sprečavaju
razvitak trava i time stvaraju bolje uslove
za prirodnu obnovu. Osim toga uslijed velike
vlažnosti većine rajona u Švedskoj ne
prijeti šumi opasnost od požara.


Posječena drvna masa racionalno se iskorišćuje
u svrhe kojim je namijenjena.
Smolarenja u švedskim šumama nema.


U slučajevima kad ne uspije prirod no
pošumljenje ili kad nije dovoljno,
pomaže se sadnjom. U svrhu pomaganja
prirodne obnove bora (komu se uvijek
daje prednost) i omorike primjenjuju se
ove mjere: borba s korovom i izbojcima
iz panja kod lišćara prskanjem otrovima,
sadiranje i spaljivanje debele naslage pokrova
od mahovine pomoću mlazova vatre
(iz aparata koji se nosi na leđima) i djelomično
rahljenje tla. Pripravljanje tla za
kulturu uglavnom je sporadično. Sadnja
se vrši: kod bora sa 3-godišnjim, a omorike
sa 4-godišnjim sadniicama (po hektaru
3,5—4 tisuće biljaka). Kulture se njeguju
prvih 3—4 g. svake godine, a sastoji se u
paljenju ili jesenjem košenju trave oko
biljčice.


Veliki su rasadnic i koncentrirani na
jugu i u centralnom dijelu Švedske. Uzoran
je rasadnik 50 km sjeverno od Malmo-
a sa površinom od 37 ha. Kao gnojivo
upotrebljava se treset i mineralna đubriva.
Ono se nanosi jednom u 4 godine i to: tre


239




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 74     <-- 74 -->        PDF

seta 200 kub. m i mineralnih đubriva 300
kg po ha. Isti zadatak ima j sijanje lupine,
koju zaoravaju prije cvatnje.


Sjetva se obavlja sijačicom sa 4—5 redova
u razmaku od 25 cm i to u pomno
obrađeno tlo, a pojedine pruge redova udaljene
su međusobno 60 cm i položene strogo
u pravcu. Specijalni kultivatori služe za
uklanjanje korova i rahljenje tla. Svi su
radovi mehanizirani, osim »školovanja«
biljčica. To se vrši jeseni druge godine, jer
u proljeće manjka radna snaga.


Prije iskapanja prskaju se DDT-jem, da
ne bi oboljele, ali se prethodno pređe »čistačem
« (traktornim pogonom) preko biljčica,
koji ih četkama očisti od prašine. Sa
2 kg DDT razređenog u vodi oprska se 15
tisuća sadnica. Ponekad se i zalijeva. Do
rasadnika je i ledenica za pohranu i alat.
Zaštitom šuma (i drugih objekata) od požara
bavi se Centralna inspekcija pri Departmanu
unutrašnjih poslova i to na državni
račun. U svakoj leni (okružju) postoji
protivpožarna inspekcija,
koja primjenjuje sve protupožarne mjere
na svom teritoriju. Borbu s požarima vode
požarne komande, koje su u svakoj općini
i snose odgovornost za sve požare, pa i za
šumske. Gašenje je požara znatno mehanizirano.
U svakoj su općini specijalni automobili
sa šmrkovima akeionog radiusa od
500 m. Kako u švedskim šumama ima dosta
vode i dovoljno rijeka, to se šumski
požari lako gase.


U šumama je i 300 osmatračnica sa priborom
za ustanovljivanje lokacije požara i
s telefonskom vezom. Osim toga uvedeno
je i avionsko patruliranje.


Primarni štetnic i ne igraju veliku
ulogu; kornjaši su opasni samo kao raznosači
bakterijskih oboljenja. U borbi s njima
prskaju se otrovi kao suspenzije i
emulzije u ulju, koje stvara tanku kožicu.
Otrov drži 2 godine, a da se ne ispere. U
vezi s tim Institut za naučna istraživanja
u šumarstvu, preporuča mjesto okoravanja
prskanje kemijskim sredstvima na stovarištu.


Izgradnji šumskih putova pridaje
se veliko značenje. Za transport drva ne
grade se privremeni putovi, nego stalni za
trajnu upotrebu, jer je podloga iz kamena.
Postupak je ovakav: najprije se planira,
onda presijeca trasa, minira, izbacuje i
usitnjuje kamen, poravna buldožerima i
nabija teškim valjcima. Putovi su obično
3,5 m široki sa pokrovom od 10—15 cm.
Istovremeno se načine i stovarišta za drvo
i raskrsnice za kamione. Tri su tipa šumskih
putova u Švedskoj: l.-razredni s debelim
pokrovom frekventirani tokom čitave
godine, 2.-razredni kojima se vrši trans


port zimi i ljeti, a nisu rabljeni u doba
proljetne i jesenje bljuzgavice, i konačno
3.-razredni, koji su u upotrebi samo zimi.


Plan o izgradnji putova u državnim šumama
postavlja Generalna direkcija, koja
daje svake godine sredstva u tu svrhu u
visini do 15—17´°/o svih izdataka u reviru,
a tako i za održavanje i popravak postojećih
putova.


Pitanju radničkih kadrova i specijalista
poklanja se velika pažnja. Obrazovanje
radnika uglavnom vrši Uprava
privatnih šuma, koja obučava vlasnike šuma
(seljake) koji žele da steknu osnovno
znanje o gospodarenju sa šumama.


U zemlji ima 30 škola za obrazovanje
šumskih radnika sa 30—40 učenika u svakoj.
Učenici se primaju iz apsolvenata sedmoljetke,
a obuka traje 3—4 mjeseca. Kroz
to vrijeme učenici moraju svladati sve načine
pripremanja alata za sječu i uzgoj
(oštrenje i razvođenje pila, popravljanje
držalica, spremanje alata za rad u kulturama),
a tako i potpuno vladanje radom
motornih pila. Polovina se vremena utroši
na teoriju.


Posljednje godine u sedmoljetkama, naročita
na sjeveru, predaje se i opće upoznavanje
sa šumarstvom.


Specijalisti sa srednjom kvalifikacijom
obrazuju se u šumarskim školama sa 1,5
godišnjim studijem, ali moraju prije toga
završiti staž od najmanje 1,5—2 godine rada
u šumi.


Stalni se revirski radnici dijele
u 3 kategorije: izvlakači koji imaju vlastitog
konja, stan i od države do 5 ha zemlje.
Ta je kategorija dužna da odradi 100
dana godišnje, a ostalo vrijeme iskorišćavaju
u poljoprivrednom radu. Druga kategorija
ima isto tako svog konja, a livadu i
stan dobije od države. Dužni su da odrade
150 dana u godini. Prva i druga kategorija
radnika naziva se »torparima«. Treća kategorija
— to su drvosječe bez konja, a žive
u državnim* zgradama i moraju raditi u
šumi tokom čitave godine.


Kadrovi s visokom kvalifikacijo
m obrazuju se u Visokoj šumarskoj
školi u Stokholmu (studij traje 4 godine).
Studenti se primaju nakon završene srednje
škole i jednogodišnje prakse u šumi.
Apsolventi V. š. šk. prvih su godina »asistenti
«. Godišnje se upisuje 30—40 studenata.


Uporedo sa obrazovanjem kadrova, V. š´.
šk. ima zadatak .da pomaže razvitak šumarske
nauke (uglavnom teorijskih problema).
Međutim Šumarski naučno-istraživačkf
institut rješava konkretne zadatke
u proizvodnji. V