DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 67 <-- 67 --> PDF |
Konačno su napisani mnogi snažni dojmovi posjetilaca izložbe u knjizi utisaka. Šumarsko društvo Hrvatske kao i šumarski klub -Zagreb, obradovan; i pono- STRANO ŠUMARSTVO KUDA IDE ŠUMARSTVO? Na skupštini austrijskog Šumarskog druištva u Bregenzu održao je 22. rujna proišle godine njemački šumar Hubert Rupf ff(Stuttgart) predavanje pod naslovom: Qu o oovadi š Forstwirtschaft? Osterr. Vierteli- -jahressohrift f. Forstwesen u 1. ovogođ. :0 broju donosi ga u cijelosti. Mi ćemo sažeto prikazati taj toliko važan problem, kogta aaautor tretira sa četiri gledišta. I. Proizvodnja drva re Nema primjera u prošlosti, da bi sve evropske zemlje, a i zemlje čitavog svijetataulagale tolike napore u nastojanje kako bdi iipovećale količine drva. Spomenut ćemo naj j_ prije zemlje čija šumoprivreda nij ei_, ni-. ka d znatno utjecala naj snabdijevanjeeEvrope drvom. Š p a n i j a će za 50 godina proširiti svo 3ju šumsku površinu sa 5 mil. ha na 20 milil. .. To će odgovarati trostrukoj površini šumla aaSavezne repub. Njemačke. U Španiji ćče eese očitovati povoljan utjecaj nai poljoprivredna zemljišta, a Evropa će povisiti svo o je drvne zalihe. Italij a se već decenijima trsi, da b bbi iipovećala šumski fond. Rad talijanskih šu tt 1 mara vidi se ne samo po južnim okrajcima a Alpa, po rubu Apenina i riječnim dolina a- ma, nego i van šume. U tom su smislu na a- ročito impresivne plantaže topole u ravnici ici rijeke Po-a. Englesk a je znatno pošumljavala i i prije, i za vrijeme, i poslije Svjetskog ra a ta I., a i danas nije to zanemarila. Francuska je zemlja u kojoj postoje široke mogućnosti, da se uveća drvna masa ^a njezinih šuma. Prirast srednjih šuma (u rukama općina i privatnika) može sez a *-ukratko vrijeme povisiti na 2—4 kub. m po hektaru. Na tisuće hekara u centralnom za *Z na pošumljenje. Francuzi su pokazali da platou i po drugim mjestima željno čekaju jja znaju i mogu riješiti i teške probleme (po 0_ šumljenje 900.000 ha »Lanđima«). Danas uas Već mnogi inostrani šumari posjećuju nji ji hove plantaže topola. Sada ćemo spomenuti zemlje, koje su j a aa- -če utjecale na drvarsko tržište. Skandinavske zemlje poznate s ssu uupo svom nastojanju, da se povisi proizvod d sni su na velikom uspjehu svoga člananjegove drugarice. Uz tople drugarske čestitke žele im i nadalje plodan umjetnički rad. P nja drveta, a naročito su značajni radovi oko uzgajanja šumskih sadnica, izmjeni vrsta i nove metode za ubrzanje prirasta. Jugoslavija.je prava izvozna zemlja drva i ne želi da zaostane u staranju oko poboljšanja svog šumarstva. Cehoslovačka. O njoj manjkaju podaći. Sigurno je da se može ubrojiti u tevozne zemlje. Naročito je za Njema´%u važan čsl. izvoz omorikove oblovine sad se ostale zemlje ustežu od tog izvoza. Njemačka, Austrija i Švicars k a. U tim se zemljama provodi posumljavanje degradiranih poljoprivrednih površina, nastoji uvećati prirast šuma pomoću odabranih tipova sastojina, njihovom njegom, đubrenjem tla i si. Šumska se površina povećava iz godine u godinu. Poljska, Madžarska i Rumunjs k a, prema objavljenim publikacijama, statistikama, prema potrebi sadnica i pošumljenim površinama, može se zaključiti o porastu proizvodnje. Rusij a je važna utoliko, što u tajgi krije najprostranije područje crnogoričnih šuma u svijetu, koje čekaju na poboljšanje pomorskog saobraćaja na Sjevernom moru i na rješenje problema električne energije (atomskog pogona željeznica), koje je već na dohvatu ruke. S obzirom na uvoz iz država Istočnog Bloka valja držati na umu, da uslijed tamošnjeg privrednog sistema nije neophodno nužno da se prodajna cijena izvodi iz troškova proizvodnje, nego se kalkulira i sa drugih gledišta. Radi pojeftinjenja parobrodarske vozarine (veća ponuda od potražnje) došlo je dotle, da se i Sjeverna Amerika pojavila na drvarskom tržištu i da znade djelovati na srednjeevropski prostor, na što se prije ni pomisliti nije moglo. I ma da te zemlje dolaze odmah iza SSSR-a bogatstvom četinara ipak one nisu dovozile do nas preko Atlantika velike količine industrijskog drva. To drvo jedino zato podnosi transport, jer kanadsko šumarstvo nije osnovano na potrajnosti, nego na slobodnom iskorištavanju uz neznatne proizvodne troškove na osnovici kojih se onda kalkulira cijena. |
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 68 <-- 68 --> PDF |
Tropske šume igraju sve veću ulogu. Nekad se iskorišćavalo tek 1—3°/o drvne mase, jer se je rentiralo izvoziti samo prvorazredna stabla vrijednih vrsta drva i najvećih promjera. Danas međutim, brza izgradnja cesta najmodernijim postupkom, stalan porast i upotrebe tropskih vrsta drveća i tovarnog prostora trgovačke mornarice, a s tim u vezi pojeftinjenje prevoznih troškova, omogućili su u nekim šumama i 10—20 puta veće iskorišćavanje tehničkog drva. Uslijed tako velikog povišenja proizvodnosti šuma na područjima, koja su važna za šumarstvo Centralne Evrope i uslijed dugog vremena proizvodnje, mnogi šumari danas postavljaju pitanje hiperpro dukcije drva. Može li to uopće doći u pitanje ? Kako se to odnosi prema tezi o »golemom vakuumu u 2.000-toj godini« koji prijeti šumoprivredi? Treba li neobrađivana i degradirana poljoprivredna zemljišta bezuslovno pošumljavati? Ima li drugih načina osim pošumljivanja, da se te površine »stave u rezervu«? Moramo li i dalje forsirati vanšumska pošumljavanja? Da li je svrha uzgajanja postizavanje najveće drvne mase ili šuma treba da služi u prvom redu javnom dobru? Takva nam se pitanja postavljaju sa svih strana. Ne iznose ih samo agrarni stručnjaci, drvari, narodni zastupnici itd., nego i seljaci kad se nađu pred pitanjem, da li će oskudan pašnjak pošumiti ili meliorirati. Ta su pitanja glavna tema šumarskih skupština, a bave se njima i čuvari šuma. Danas, međutim, možemo sigurno ustvrditi, da proizvodnja drva raste. A raste li istim tempom i potrošnja? Postoji li opasnost hiperprodukcije? Te probleme valja temeljitije ispitati, a mi ćemo njihovom rješenju posvetiti nekoliko redaka. Neke hiperprodukcije ne treba se bojati , jer se čovječanstvo tako naglo množi, da čak i pri smanjivanju potrošnje drva po glavi, potreba će mu toliko rasti, da će se višak proizvodnje ne samo s lakoćom "utrošiti, nego ne će izmoći ni da pokrije potrebe. Kolijevka današnjeg snažnog množenja pučanstva daleko je 15.000 km od nas, tako da se ne rentira ni trasport polufabrikata kao celuloza, papir, pokućstvo. Mislimo da je pravilno da najprije analiziramo ona područja koja mogu utjecati na šumoprivredu i drvarsku industriju Srednje Evrope. A u tom se području stanovništvo slabo množi. S druge strane znamo da će nakon 30— 40 godina, kad današnja akcija pošumljavanja dade prvo industrijsko drvo, proda će mu biti olakšana. Razvitak transporta riješit će i one probleme, koji su danas u pitanju. S obzirom na takav razvitak u budućnosti, nemamo razloga da naše napore pošumljavanja pustoši i degradiranih tala smanjimo, pa makar i radi same indirektne koristi koje šuma daje ljudima. II. Drvarska privreda Taj se problem ne može rješavati, a da se ne zagleda na buduće potrebe u drvu. A o tom je teže suditi nego o hiperprodukciji. Jedno je sigurno: potreba u drvu srednjeevropskih zemalja po glavi stanovništva smanjila se za 15—25´°/o, a padat će i dalje. Čelik, laki metali, plastične mase, betonske konstrukcije, istisnule se »prirodno drvo« u nevjerovatno kratkom roku i u zapanjujućem opsegu. Već se i neboderi grade bez klipice drva. Brdske željezničke pruge čuva doduše besplatno dobra šuma od odronjavanja terena, ali su zato šliperi iz čeličnog betona zamijenili drvene. A što ćemo tek reći kad vidimo da jedno savezno udruženje drvarske industrije ima u svojim društvenim prostorijama čelično pokućstvo. Osobito se mučno doima šumarstva stanje kod ugljenokopa, gdje se ruđničko_ drvo zamjenjuje čeličnim potpornjima. (Čelična je industrija jedna od najvećih potrošača ugljena, pa nije čudo da prave uzajamne poslove i da rudnici napuštaju drvo). A ima li smisla jadikovati? Nije li bolje da objektivno promotrimo razvitak drvarskog tržišta i da ocijenimo njegov dalji tok, a onda izvedemo zaključak o njegovu utjecaju na razvitak šumarstva. Razne šumarske ustanove, instituti i savjeti bave se temeljitim istraživanjem drvarskog tržišta. Iz toga nesumnjivo slijedi, da drvo velikih dimenzija ne će u budućnosti trebati; zamjenjivat će se šperovanim drvom, lijepljenim pločama, a konačno i čelikom, betonom, lakim metalima i sintetičnim masama. Ipak to ne znači da se ne će dovoziti na tržište i deblje sortimente ,ali ih se ne će plaćati mnogo skuplje od tanjih klasa kao danas. Obično se misli, da ukoliko prirodno drvo kao materijal ili ogrev gubi područja upotrebe, da u istoj mjeri nalazi primjenu kao sirovina u prerađivačkoj industriji. Ali nažalost to se ne izjednačuje. Čak i da se potrošnja papira utrostruči (dakle izjednači s američkom), ni onda se ne bi uspostavila ravnoteža. U Njemačkoj je smanjenje potrošnje drva išlo na račun uvoza. Iz toga slijedi, da se politika drvarskog tržišta ne smije posmatrati sa nacionalnog gledišta, nego sa stanovišta čitavog područja u koje su politički integrirane određene zemlje. Tako je na pr. politika drvarskog tržišta u okviru Evropske privredne zajednice drukčija nego u Zoni slobodne trgo |
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 69 <-- 69 --> PDF |
vine (gdje je i Austrija kao izričito izvozna zemlja naročito interesirana). Put ka evropskoj integraciji išao je preko OEEC (Org. za evrop. ekonomsku saradnju), Evropsku platnu uniju, GATT (General Agreement of Tarifs and Trade) i Mcntanu uniju pa do Evropske privredne zajednice (EPŽ) koja obuhvaća Beneluksdržave. Francusku, Italiju i Njemačku. Druge OEEC-zemlje (pa i Austrija) treba da stvore sa Evropskom privrednom zajednicom Zonu slobodne trgovine. U EPZ postepeno bi bile dokinute carine i ograničavanja uvoznih i izvoznih kontingenata, ali bi bila utvrđena zajednička carinska tarifa prema ostalim zemljama. Među EPZ i ostalim zemljama u Zoni slobodne trgovine ipak treba da postoji carinska sloboda, pa ove zadnje mogu zadržati svoje nacionalne carinske sisteme. EPZ teži da uskladi privrednu, stambenu i socijalnu politiku i da stvori jednake uvjete takmičenja prilagođene troškovima izradbe i porezima. Već smo o tom govorili, da je sadašnja potrošnja drva uslijed veće potrebe i povoljne konjunkture veoma živa, ali ipak pokazuje tendenciju padanja. A kako će biti tek kad konjunktura splasne i građevna djelatnost pane na normalu? Ma da je to mučno pitanje, ono se mora postaviti želimo li stvoriti sliku o razvitku šumarstva i poduzeti potrebne mjere na dugi rok. Ne smijemo zanemariti dvije suprotne razvojne tendencije koje zaoštruju situaciju, ma da su suprotnog smjera: s jedne strane neviđeno naprezanje da se digne proizvodnja drva u svim šumskim područjima koja utječu na srednjeevropsko drvarsko tržište, a na drugoj nesumnjivo padajuća tendencija utroška prirodnog drva i ogrevnog, i nesigurnost da će upotreba drva kao industrijske sirovine moći začepiti tu rupu. Nije li to razvitak koji nas obavezuje na pažljivo ispitivanje uslova i opravdava stvaranje odgovarajućeg odbora eksperata. Sada se postavlja pitanje, šta da u toj situaciji radi šumarstvo? U agrarnoj se politici u tom slučaju djeluje u dva pravca: smanjivanjem proizvodnje s jedne i nastojanjem da se raznim sredstvima povisi potrošnja s druge strane. U šumarskoj politici mogu se doduše utvrditi neke paralele, ali tu u suštini vrijede druga pravila igre. Da li mi možemo ograničiti produkciju? Tekuću proizvodnju svakako ne možemo. Isto tako ni budući višak proizvodnje uslijed sadašnjeg vala pošumljavanja ne ćemo moći spriječiti bar budućih decenija. Kasnije će se ionako morati pronaći nova područja upotrebe, ukoliko se ne pobrine za ujednačenje sam porast stanovništva. Izraz »tržno usklađena šumoprivreda« lijepo zvuči. Ali nažalost mi ne znamo da li će to gospodarenje koje je orijentirano na današnje stanje tržišta biti »tržno usklađeno « u doba zrelosti sadašnjih mladih sastojina, dakle nakon 60—100 godina. Te su prognoze nesigurne, da bi se iz njih mogli izvesti pouzdani zaključci. Da li da sada sve picetiramo ili duglasiramo, jer bukva momentano nema prođe? Ne bi li se moglo dogoditi da nakon 50 godina ne bude važan volumen drva, nego njegova specifična težina i da bukvi opet poraste vrijednost? Tako rezonira i dr. Kostle r u svojoj knjizi o uzgajanju šuma. Tu on navodi primjere, kako se 1800. g. nije mogla predvidjeti potreba rudničkog drva i željezničkih podvlaka, da se 1850. g. nije ni sanjalo o tolikom porastu drvarske industrije i da se još 1900. g. nije mogla predvidjeti potreba drva za industrijsku preradu. Prirodnom drvetu treba spasti područja upotrebe gdje nisu beznadno izgubljena t. j . gdje ih nije još istisnuo čelik, laki metali, beton i staklo. Ali nije probitačno uočavati samo prednosti, nego i mane drveta. Kad postoje bolji materijali od drveta, ono ne će moći izdržati konkurenciju. Materijali koji izađu iz upotrebe moraju tražiti nova tržišta i nova poručja primjene. Ne smijemo zaboraviti i na napredovanje nerazvijenih zemalja u kojima je sadašnja potreba u drvu minimalna. Kad Crnci počnu tražiti više papir, mnogo će se toga izmijeniti. Međutim, ima čitavih oblasti iz kojih je uklonjeno prirodno drvo, a da to nije ko risno potrošačima. Nama se čini da je te žište problema u istraživačkom ra du i to s obzirom na upotrebu drva i kao prirodnog drveta i kao industrijske sirovi ne. Mi trebamo bolje i jeftinije drvene konstrukcije za gradnje, usavršavanje dr venih podova najrazličitijih vrsta, ploča iverica, vlaknatica i šperovanog drva, iz radbe pokućstva i t. d. Treba nam uspje šnija zaštita od raznih opasnosti koje ugro žavaju prirodno drvo i si. Veoma je opsežan istraživački program o upotrebi drva kao sirovine u drvarskoj prerađivačkoj industriji. Tu se ne radi samo o tom da «se tradicionalne upotrebne mogućnosti održe i da se postupak modernizira, nego i da se pronađu nova područja primjene. To i jest životno pitanje šumarstva u budućnosti. Istraživačka djelatnost u šumarstvu i drvarskoj industriji ne da se vi- še odlagati. U šumarska istraživanja koja su u vezi sa provobitnom proizvodnjom drveta investirano je mnogo, a u istraživanje proizvoda, drveta, tu je naprotiv uloženo 235 i |
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 70 <-- 70 --> PDF |
veoma malo. I sada nam se to gorko osvećuje! Ail još nije kasno, ma da je već 5 minuta prije 12. Drvarski institut košta nekoliko puta više od na pr. instituta za uređivanje šuma, pa ga je radi toga teško osnovati. Međutim, valja misliti i na to, da šumarstvo i drvarska industrija sjede u istom čamcu. Kavženje škodi zajedničkim interesima, a račun plaća sirovina o koju se vodi bitka, a to je drvo. Naravno da među tim takmičarima na tržištu postoje suprotni interesi. To leži u naravi stvari i mora da" bude tako, ali to ne smije ići tako daleko da škodi općim interesima. Došlo je vrijeme kad pitanje prestiža, bacanja klipova pod noge, ali i kratkovidne sebične politike pred interesom općenitosti i obostrane koristi. Šumari i drvari treba da sjednu za isti stol. To ne vrijedi samo za jednu zemlju, nego za sve srednjoevropske zemlje. III. Troškovi proizvodnje U Njemačkoj se u posljednje vrijeme pojavljuju napisi, koji upozoravaju na opasnost koja ugrožava šumoprivredu neprekidnim rastenjem troškova proizvodnje s jedne i snižavanjem cijene drvu s druge stvirane. Tvrdi se, da će uslijed tih dviju tendencija uskoro doći ne samo do privredne nulte točke, nego da je ona ponegdje već i prekoračena. Pogibelj od minus-bilance mnogo je ozbiljnija nego što se misli. Nulta je točka već često premašena. Uzmimo na pr. bukovinu; njezina je prodajna cijena (čak i kad se zanemare kamate) nesumnjivo ispod proizvodnih troškova. Iza bukve odmah slijedi hrast i bor. Relativno dobro stoje zasada omorika i jela. Nama, međutim, drvari predbacuju, da manipuliramo sa sječinama tako, da siječemo uvijek samo toliko, koliko možemo skupo prodati. Ali to besmisleno pređbacivanje već je toliko puta opovrgnuto. U državnoj se šumi svake godine siječe propisani etat bez obzira da li su cijene drvu visoke ili niske. U općinskim je šumama situacija ista, jer im je financijsko stanje nezavidno. Razumljivo je da to nije pravilno s ekonomskog gledišta, jer razuman trgovac prodaje više od svojih zaliha kad su cijene visoke, a manje kad su niske, da bi izravnao bilancu za slabih godina sabranim rezervnim fondom iz doba konjunkture. Što nam onda preostaje? Na cijene drvu možemo utjeucati samo ako uspijemo sniziti troškove proizvodnje. Ali tu su se ispriječile velike zapreke i teškoće. Na uprav ni m troškovima jedva da se može išta uštedjeti, a na materijal nim izdacima isto tako. Znatno je poskupila izradba drva u šumi, zatim gradnja i održavanje putova , a visoki su i troškovi k u lt ura. Potrebno je racionaliziranje svih tih radova. Ipak, uza svu štednju na svim linijama, ne ćemo nažalost moć: spriječiti negativnu bilancu, bude li i dalje znatno padala cijena drvu, a to se može sigurno očekivati radi istiskivanja drva sa sektora upotrebe kao prirodnog drva na sektor industrijske sirovine. Naš uspjeh ili propadanje ovisi o tom, da li će nam uspjeti da drvo i dalje ostane u upotrebi tesara, stolara, u umjetnom obrtu, da se pronađu nova područja njegove upotrebe i da se snize troškovi polufabrikata i finalnih proizvoda, jer je to jedini način da se drvu osigura proda. Uzmimo samo jedan primjer za ilustraciju ovog posljednjeg. Hrastova oblovina za parkete je preniska, a cijena gotovih parketa tolika je, da koči njihovu širu upotrebu. Dakle, troškovi izradbe povisuju cijenu, a ne samo drvo. Svaka mjera racionaliziranja u interesu je i proizvođača sirovine. S obzirom na put kojim kreće šumoprivreda, moramo ponovo naglasiti nasušnu potrebu naučnog istraživanja i s tim u vezi zahtjev, da i šumoprivreda i drvarska privreda u tu svrhu pruže višestruko veću novčanu pomoć od one koju su dosad davale. Osim toga, privredni račun traži da se ubuduće pokloni veća pažnja ekonomičnosti planova, koje valja sastavljati u smislu pravih gospodarskih osnova. Ne smijemo više misliti parcijalno, samo na pojedinačna područja (plan kultura, izgradnje putova, njege sastojina i t. d.) nego valja postaviti plan sviju troškova i čitavog gospodarenja. IV. Količina rađa i kraj Utrošak radne snage u šumoprivredi spomenut ćemo što je moguće sažeti je. Predavač govori na pr. za Baden-Wurttemberg gdje se nije mogao ponegdje izraditi ni etat radi pomanjkanja radne snage (a ne novčanih sredstava). Iz istih se razloga moralo prijeći na primitivno gospodarenje kod njege sastojina i radova u kulturama. Pođemo li dalje u našem rasuđivanju, zapitat ćemo se: šta će se dogoditi s onom državnom šumskom upravom čiji čisti prihod padne na nulu ili čak ispod nje? Privatnik može utjecati na upravne troškove; država ne može ili može neznatno, a i to bi se odrazilo tek nakon niza godina, jer su državni namještenici osigurani s pravom na službu i otkazati im nije lako. U vezi s tim problemom sjeća se autor svog profesora D i e t r i c h a, koji je u 236 |