DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1959 str. 34 <-- 34 --> PDF |
Promotrimo li razvitak bolesti općenito, uzevši u obzir naprijed opisane slučajeve, kao i materijal s kojim raspolažemo u Zavodu, može se zaključiti da gljiva perenira u kori i, djelomično, drvu. To isto bilježi i literatura za Cronartium asclepiadeum na P. silvestris (Neger, 16). Razvitak teče ovako: Gljiva se širi u početku prvenstveno ,u kori, koja se ne mijenja, niti je zaraza prve godine uočljiva. Slijedećih godina u proljeće kora manje ili više zadeblja (a ima slučajeva da i ne zadeblja), a na njoj izbijaju ecidije sa ecidiosporama. Peridija, nakon pucanja, pomalo suši i otpada, pa se gubi. Kad su ecidije potpuno prazne, ostaju jastučaste udubine. Te su udubine opkoljene nešto nadignutim listićima kore. Micelij se iste godine dalje širi, zahvatajući nove partije kore gore i dolje iznad prvotno zaraženog mjesta. Slijedeće godine izbijaju ecidije na tim novim mjestima, a na staroj (lanjskoj) zarazi se one više ne razvijaju. Na mjestu stare zaraze kora u međuvremenu zadebljava još jače, raspucavajući uzduž i popreko, nadiže se, a smolotok je pojačan. Slijedeće se godine zaražena partija kore opet povećava, ali se ecidije razvijaju opet samo u novo zaraženim dijelovima. U starije zaraženim dijelovima micelij odumire, ali istovremeno i kambij. Kako će se dugo održati gljiva na pojedinom zaraženom mjestu, ovisi u prvom redu o debljini samog debla odnosno grane. Čim, naime, deblo ili grana, opkoljena sa svih strana, počinje odumirati, prestaje i rast rđe kao obligatnog parasita. Literatura (Neger , 16) navodi, da zaraza starijih borova (P. silvestris ) može trajati godinama, ali da redovito svršava sušenjem stabla ili grana. Mi smo pregledima ustanovili, da tanke grane odumiru često već u prvoj godini (vidljive) zaraze, pa prema tome na takovim granama odumire brzo i gljiva. Naprotiv, nalazili smo i višegodišnje zaraze, koje su se sve više proširivale, deblo ili grana ostaje i dalje na životu, a samim tim i gljiva. Nalazili smo zaraze stare 3—4 god. Brzina i intenzitet širenja zaraze različita je. Zaraza se za 1 godinu može proširiti 5—12 cm oko stare zaraze. Interesantno je istaknuti, da smo na deblu najčešće nalazili zarazu ispod pršljena, što se može tumačiti na taj način, da gljiva prodire u koru debla iz tanjih grana u tom pršljenu. U svakom slučaju mladi su dijelovi više podložni napadu gljive, što nam pokazuje i stanje na terenu, gdje su biljke mnogo jače zaražene na granama nego na deblu. Sve one biljke, koje su zahvaćene na deblu, neminovno su izgubljene. Budući da nismo našli zarazu starijih primjeraka alepskog bora, ne možemo reći, dali je i kod njih slučaj kao kod običnog bora, tj. da zaraza traje godinama. Sto se tiče hrvatskog naziva bolesti, teško se odlučiti. U većini slučajeva, prema izgledu bolesti, ne radi se o raku, jer gljiva ne izaziva ni trulež niti patološke pojave (prerašćivanje kore, udubine u drvetu) u smislu definicije raka. Stoga smatramo za ovu bolest pogodnijim naziv »palež« kore. Sa gledišta uzročnika možemo je nazvati i rđa kore alepskog bora. Stete i posljedice napada odnosno bolesti su ozbiljne. Naročito je opasno, ako bolest zahvati deblo. U tom slučaju, čim ga gljiva zaokruži (opkoli), dolazi do sušenja. Zaraza je češća na granama, koje također suše, dapače tanje grane vrlo brzo. Sušenje stabla odn. grana nastupa postepeno, jer se gljiva sve više širi u kori, pa dolazi do smanjenja cirkulacije sokova, a sigurno je, da se i dobar dio asimilata zadrži na mjestu u korist parasita. Na terenu šumarije Labin došlo je do pojedinačnog sušenja stabala, a do brojnog sušenja grana. Vrlo rijetko se dešava, da zaraza, koja se razvija |