DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 89 <-- 89 --> PDF |
južnim ekspozicijama prouzrokuje takvu insolaciju da mnoge posađene biljke na otvorenom prostoru nemaju uslova za opstanak, jer na obešumljenim terenima nema korelacije između bioloških osobina šumskih vrsta i izmenjenih stanišnih prilika. Međutim visoka agrotehnika i gusta sadnja biljaka su radikalne mere u borbi sa sušom, koje, uz pozidanje pionirskih pojaseva, omogućavaju da uspeh primanja STRANA STRUČNA LITERATURA JOŠ JEDAN USPJEH U BIOLOŠKOJ BORBI PROTIV ŠTETNIKA Časopis »Scientific American« donosi u svom broju za august 1956. članak od Edvarda A. Steinhausa: — Living Ensecticides. — Zbog zanimljivosti i aktuelnosti donosimo prikaz toga članka. Zivi insekticidi Skoro čitavo stoljeće entomologija je nastojala da suzbije štetne insekte sa njihovim vlastitim infekcioznim bolestima. Ovoga su ljeta, u Kaliforniji sa virusima i bakterija uspješno suzbili gusjenice, koje su napale lucernu. Virus i bakterija su insekticidi, koje su nedavno prihvatili američki farmeri. Njima se prskaju biljke, kao sa drugim insekticidima, pomoću prskalica i aviona. Budući da je njihova upotreba relativno jeftina, i nisu štetni za biljke i ostale životinje, ovaj uspjeh obećava, da bi mikrobi mogli postati djelotvorna dopuna čovječjem arsenalu za zaštitu njegovog zdravlja i usjeva od štetnih insekata. Insekti su poput ljudskih bića podložni iniekcijama mikroorganizama: bakterija, gljiva, virusa, protozoa i t. d. Neke njihove bolesti, naročito one, koje napadaju pčele medarice i dudovog svilca, poznate su bile jcš prije Aristotela. Istražujući gljivičnu Dolest dudovog svilca AGOSTINO BASSI je 1834. g. po prvi puta dokazao da tu bolest mogu uzrokovati mikroorganizmi. Proučavanje bolesti dudovog svilca istraživao je LOUIS PASTEUR. Od početka je istraživače infekcija insekata pobuđivala, da se te bolesti upotrebe za uništenje štetnih insekata. ILJA MECNIKOV, koji je kasnije postao Pasteurov nasljednik, jedan od prvih dobitnika Nobelove nagrade, učinio je god. 1897. značajan eksperiment na tom području. On je uspio da inficira hrušteve uva sadnica i na toplim ekspozicijama bude približno jednak uspehu na hladnim ekspozicijama. Na kraju autor navodi da intenzivna obrada zemljišta i gusta sadnja, ma da se prigovara da su skuplji od klasičnog načina pošumljavanja u jame, imaju svog ekonomskog opravdana i da su u krajnjoj liniji jeftiniji jer otpadaju naknadna popunjavanja kultura. B. Marić dajući u lonac zemlje, koji je sadržavao te insekte patogene gljivice. Taj je uspjeh nadahnuo I. M. KRASILŠČIKA na univerzi u Odesi, da osnuje god. 1884. specijalan laboratorij u svrhu proizvodnje spora takovih infekcioznih gljivica u širokom opsegu. Istraživači su konačno došli do obeshrabrujućeg zaključka, da pošto tih patogenih mikroorganizama ima obilno u prirodi, na svaki je način od slabe koristi, da ih se još više unosi u polja. Agrnomi su i šumari bili često preradnosni kad su vidjeli, kako su ugrožavajući napadaji štetnih insekata zaustavljeni prirodnim gradacijama bolesti, koje su zaista eliminirale štetne insekte ne samo u izvjesnoj sezoni, već često i godinama nakon toga. No usprkos očitih uspjeha prirode, izgledalo je da nema načina da se nad takvim bolestima insekata postigne uspješna kontrola. Međutim se god. 1930. zbog glasovitog uspjeha u Americi protiv razornog japanskog insekta (Popillia japonica), ponovno pobudio interes za borbu insekata patogenim mikroorganizmima. Jedna od bakterija, Bacillus popilliae, pokazala se naročito djelotvorna, pa je sada uz dodatnu pomoć novih kemijskih insekticida, taj insekt svladan u mnogim područjima gdje je nekoć bio nezaustavljiv štetočina. Ali uspjeh sa navedenim japanskim insektom nije raspršio sumnje, koje su prouzročili prijašnji neuspjesi. Ta bolest je, kao nova infekcija, spopala jednu gustu i neotpornu populaciju. Nadalje, ličinke tog insekta napale su spore bacila ispod zemlje, gdje uvijek ima vlage. Mnogi su još mislili, da će mikrobski insekticidi djelovati samo pod izuzetnim okolnostima gdje su vlaga i druge prilike točno određene. Nno mnogi su istraživači počeli da se pitaju, da li je vlaga okoline zaista tako potrebna kao što se općenito pretpostavlja. To predmijevanje se razvilo u vezi sa pr |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 90 <-- 90 --> PDF |
votnim radovima s gljivicama. Oni su došli do zaključka da tu treba razlikovati gljivice i ostale patogene mikroorganizme, kao što su bakterije i virusi. Gljivice su ovisne o vlazi u okolici, jer one obično ulaze u svoje domaćine kroz tjelesnu stijenku. Bakterije i virusi obično nađu svoj put u unutrašnjost tijela svojih đomadara putem njihove hrane. Vlagu potrebnu za njihov razvoj automatski određuje insekt, odnosno njegova unutrašnjost. Nastala je opravdana nada, da uvjeti za uspješan mikrobski napad na insekte nisu tako kritični, kao što se mislilo. G. 1945. počelo se u tek organiziranom Laboratoriju za patologiju insekata u Departmanu za Biološku kontrolu Univerze u Kaliforniji istraživati o mogućnosti mikrobskog suzbijanja leptira, koji napadaju lucernu. Taj je insekt, Coli as philo dice eurytheme, jedan od najrazornijih kalifornijskih štetočina. Kao prvi agens bolesti izabran je jedan virus, koji formira vrlo mnogo poliedarnih tijela u tkivnim ćelijama zaraženog insekta. U početnoj fazi tih istraživanja iskorišćavala su se iskustva ranijih istraživača, koja su oni imali o sličnim virusnim bolestima dudovog svilca, gubara i duvne. Utvrđeno je virusno porijeklo tih bolesti i tako olakšana izolacija i identifikacija gusjeničnog virusa. Slijedeća se faza odnosila na praktičnu razradu metoda za umjetnu primjenu virusa. U prirodi napada ta bolest gusjenicu leptira lucerne, kada je već prekasno. Dok se tek izležene gusjenice u proljeće i u rano ljeto hrane na nježnom novom lišću lucernie biljke, na tom lišću još nema virusa. Tek u kasno ljeto virus, koji vreba u tlu i u pokrovu tla, posije se među biljke pomoću vjetra i vode. Do tog vremena gusjenice već poharaju usjev, pa kad ih bolest i uništi, one uginu na već opustošenom usjevu. Stoga je prvi korak istraživača bio, da ustanove, da li se virus može na biljke postaviti umjetno, pomoću prskanja i -zaprašivanja. Taj ie pokusni rad poduzeo C. G. THOMPSON. On je pripremio virusne suspenzije drobljenjem tijela gusjenica, uginulih od virusa. Taj je materijal bio rasprašen po biljkama. Rezultati su odmah bili ohrabrujući. Gusjenice su bile tako osjetljive na to prskanje, da je gutanje već sićušne količine tog materijala uzrokovalo, da one nakon tjedan dana obole i uginu. Čak se moglo uništiti i populacije slabe gustoće, jer za širenje bolesti nisu bile potrebne bolesne gusjenice, ono nije ovisilo o njima. Pokus je tada pokazao, da se populacija gusjenica može na vrijeme zaustaviti tako, da se lišće u rano doba godine poprsak sa virusom. Izgledalo je da nema opasnosti da bi gusjenica lucerne postala otporna prema virusu. Zaista, nema dokaza da su se u Kaliforniji razvile otporne osobine insekta, usprkos činjenice, da ih je taj virus napadao više od 50 godina. No što je sa vlagom i temperaturom? I na to je pitanje THOMPSON odgovorio. On je metnuo 20 gusjenica u male rešetkaste kaveze, a ove u jednu posudu u kojoj je relativna vlaga bila tako niska, da je 5 od pokusnih gusjenica uginulo zbog isušenja. Hrana gusjenica bila je zaprašena sa sušenim virusnim materijalom. Sve gusjenice, koje su preživjele suhu periodu ipak su na kraju tjedna uginule od virusne bolesti. Sličnim pokusima THOMPSON je pokazao, da je u granicama temperatura pri kojima su insekti aktivni, osjetljivost nezavisna o temperaturi. Sigurno je da su to jednostavni pokusi, ali su oni važni da se stišaju sumnje, koje nastale zbog ranijih eksperimenata sa gljivičnim bofestima. Da bi se postigli rezultati ekonomskog značenja potrebno je, da se virus primijeni dok su gusjenice još dovoljno mlade, kako bi se omogućio 5 do 7 dnevni period inkubacije bolesti. Ako se virus primijeni nakon što gusjenice narastu insekti imaju vremena da požderu usjev prije nego ih virus ubije. Praktična upotreba virusa također traži iskusno oko entomologa, koji treba da odluči da li će se populacija gusjenica na nekom polju lucerne toliko povećati da bi se isplatili troškovi tretiranja. Imajući u vidu to ograničeno korisno djelovanje virusa, nastojalo se pronaći druge agense bolesti. Došlo se do otkrića, da je lucernina gusjenica osjetljiva i na jedan bacil, koji stvara spore, B a c i 11 a s thuringiensis. Na 9 međusobno odijeljenih polja lucerne postavljeno je devet pokusnih čestica sa odgovarajućim kontrolnim česticama, pa su na tim česticama primijenjene raznolične koncenteracije spora ove bakterije. U roku od 24 do 48 sati nakon prskanja, gusjenice su pokazale tipične sinptome većine bakterijskih infekcija: t?omost, diareu, gubljenje boje i mlohavost. U sedam od devet pokusnih čes:ica populacija gusjenica svedena je ispod ekonomski štetne razine. Istraživači u Kanadi bavili su ie razvojem i proizvodnjom mikroba u cilju zaštite šuma. G. 1944. F. B a 1 d i F. T. B i r d započeli su rad s jednim virusom, koji in |