DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 27     <-- 27 -->        PDF

Gigov, A. 1956 — Dosadašnji nalazi o postglaci jalnoj istoriji šuma Srbije. Zbornik
Inst. za ekologiju i biogeografiju SAN, 7., Beograd.
G r a č a n i n, M. 1941 — Prilog morfologiji i genezi rendzina Hrvatske. Poljopr. Zn.


Smotra, 4., Zagreb.
G r a č a n i n, M. 1951 — Pedologija III. dio. Zagreb.
Horvat , I. 1938 — Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glas. za šum.


pokuse, 6. Zagreb.
Horvat , I. 1950 — Šumske zajednice Jugoslavije. Inst. za šum. istraživanja. Zagreb.
Horvat , I. 1954 — Pflanzensoziologische Gliederung Südosteuropas. Vegetatio,


Vol. V—VI. Den Haag.
Horvat , I. 1956 — Zanimljivi nalaz samonikle borove šume pod Obručem. Biološki
glasnik 9. Zagreb.
Horvat , I. 1958 — Sistematski odnosi termof ilnih hrastovih i borovih šuma Jugoistočne
Evrope. Biološki glasnik, Zagreb.
Horvatić , S. 1957 — Biljno-geografsko raščlanjenje Krša. Krš Jugoslavije, 5.


Split.
K a u d e r s, A. 1935 — Pošumljenje krša. Priroda XXV, 6. Zagreb.
Markgraf , F. 1932 — Pflanzengeographie von Albanien. Bibl. bot. 105. Stuttgart.
P a n o v, A. 1955 — Sume crnog bora i problem njihove obnove. Narodni šumar.


Sarajevo.
P a v 1 o v i ć, Z. 1951 — Vegetacija planine Zlatibor. Zbornik Inst. za ekologiju i biogeograf.
SAN, 2. Beograd.
Rajevski , L. 1951 — Borove šume u predelima od Mokre Gore do reke Uvac.
Zbornik Inst. za ekologiju i biogeografiju. SAN, 2. Beograd.
Schmiđ , E. 1936 — Die Reliktföhrenwälder der Alpen. Beitr. geob. Landesauf.
Schweiz 21. Bern.
T o m a ž i č, G. 1940 — Asocijacije borovih gozdov v Sloveniji. I. Bazilni borovi gozdi.
Rad. akad. 1. Ljubljana.
Ugrenović, A i Sola ja, B. 1937 — Istraživanja o tehnici smolarenja i o kemizmu
rmole vrsti Pinus silvestris L. Glas. za šum. pokuse 5. Zagreb.
Wodziczko , A. 1934 — Torfowisko Bara na Zvijezda Planina w Bosni. Acta Soc.
Bot. Poloniae. Warszawa.


EIN BEITRAG ZUR KENNTNIS DER RELIKTEN KIEFER- UND
FICHTENWÄLDER DER MALA KAPELA IN KROATIEN


Im dinarischen Hochgebirge nehmen die Schwarz- sowie auch die Rotföhrenwälder
selten grössere Flächen ein. Sie beanspruchen jedoch ein grosses wissenschaftliches
und forstliches Interesse. Ihr Lebensraum fällt in den oberen Teil des
Eichen- und unteren und mittleren Teil des Buchenwaldes. Innerhalb dieses Raumes
sind sie entweder an trockene, basisch-neutrale oder extrem sauere Standorte engewiesen.


An dieser Stelle wurden baisophil-neutrophile Kieferwälder der Mala Kapela
in Südkroatien beschrieben. Sie gehören einer besonderen, gut ausgeprägten Assoziation,
dem Helleboreto-Pinetum an, welches auf Rendzinaböden oberhalb Dolomitunterlage
stockt und ein edaphisch bedingtes Dauerstadium darstellt. An tieferen
Bodenprofilen, sowie an der Kalkunterlage, welche die Entwicklung eines feuchteren,
schwach podsolierten Mineralkarbonatbodens ermöglicht, werden die Pinus-
Wälder von dem Buchen-Tannenwäldern abgelösst. An der Rendzina erneuert sich
dagegen der Kieferwald prächtig und geht erst nach dem Schlag und der Beweidung
über ein Juniperus communis-Gebüsch in das Festucetum pseudovino-valesiacae




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 26     <-- 26 -->        PDF

kovima, pa imaju karakter t. zv. sekularne sukcesije, koja ima više
teoretsko, nego praktično značenje.


6. Nakon jačih sječa ili požara proširuje se bor često i u susjedne
zajednice i naseljuje na tipično stanište bukve i jele ili na stanište smreke,
ali se u tim zajednicama zadržava samo do obnove šume bukve i jele ili
šume smreke. Na tim se staništima uopće ne razvija zajednica borove
šume, već njegovo pojavljivanje ima tek prolazni značaj, iako je njegovo
šumsko-gospodarsko značenje veoma veliko.
7. Borove šume u Maloj Kapeli potisnute su već u prošlosti sječom
i pašom iz brojnih tipičnih staništa borove šume, koje je zauzela pašnjačka
zajednica sitne vlasulje. Preostale šumske površine izvrgnute su intenzivnoj
paši, koja ometa njihovu obnovu. Zato bi trebalo borove šume više
njegovati, a pašu smanjiti na minimum. Potrebnu krmnu bazu, kao nadoknadu
za smanjenu pašu, može se pribaviti melioracijom velikih površina
danas slabo produktivnih livada i pašnjaka na poljima.
II. Smrekova šuma
1. Smrekove šume Male Kapele proučavao sam samo usput i to u
jesenskim mjesecima, kad se mnogi značajni elementi, na pr. Listera cor-
data mogu teško naći. Smreka se javlja na Maloj Kapeli u vlažnijim
borovim šumama i u šumi bukve i jele, ali na pogodnim staništima sastavlja
i naročitu zajednicu, koju sam provizorno označio kao Piceetum
dolomiticum.
2. Smrekove šume na dolomitima Male Kapele i zapadne Bosne vrlo
su oskudne vrstama u poredbi s ostalim, klimom uvjetovanim šumama
Hrvatske i Bosne, ali ipak sadrži vrlo značajne elemente smrekovih šuma.
3. Smreka kao izražena šumska zajednica uvjetovana je na Maloj
Kapeli u prvom redu dolomitnom podlogom, te zauzima kao trajni vegetacijski
stadij vlažnija i hladnija staništa na dolomitu.
Na svim ostalim staništima biva potiskivana klimazonalnom šumom
bukve i jele.


LITERATURA


A d a m o v i ć, L. 1909 — Die Vegetation der Balkanländer. Die Vegetation der Erde.


XI. Leipzig.
Beck-Mannagetta , G. 1901 — Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen
Länder. Die Vegetation der Erde. IV. Leipzig.
Braun-Blanquet , J. 1916 — Die Föhrenregion der Zentralalpentäler, insbesondere
Graubündens in ihrer Bedeutung für die Florengeschichte. Verh. Schweiz.
Naturf. Gesell. II. Schuls.


Braun-Blanquet, J. 1951 — Pflanzensoziologie. Wien.


Braun-Blanquet, J., Pallmann, H. u. Bach, R. 1954 — Vegetation und
Böden der Wald- und Zwergstrauchgesellschaften (Vaccinio-Piceetalia). Ergeb.
wiss. Untersuch. Schweiz. Nationalparks IV.


Cernjavski ,
P. 1937 — Pollenanalytische Untersuchungen der Sedimente des
Viasinamoores in Serbien. Beih. Bot. Zentr. LVI. B.
F i r b a s, F. 1923 — Pollenanalytische Untersuchungen einiger Moore der Ostalpen.
Lotos, Bd. 71, Prag.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 25     <-- 25 -->        PDF

na toplim, južnim i zapadnim padinama, smrekovim šumama na sjevernim
padinama i u uvalama i najzad miješanim šumama bukve i jele. Prve
dvije zajednice vezane su uglavnom na dolomit, dok je šuma bukve i jele
raširena najčešće na vapnencu ili na dubljim profilima iznad dolomita.
Raspored i.sastav šuma pokazuje veliko podudaranje s Malom Kapelom,
a razlike su uvjetovane geografskim odnosima. U zapadnoj Bosni nema
na pr. vrste Helleborus macranthus i Carex alba, koje ne prelaze Plješevicu.
Inače je podudaranje toliko, da možemo zapadnobosanske šume
smreke na dolomitu priključiti malokapelskim.


Smatram, da je pitanje definitivne sistematike smrekovih šuma na
dolomitu još preuranjeno. One čine bez sumnje posebnu, vegetacijsku
jedinicu uvjetovanu dolomitnom podlogom i razlikuju se od prekrasno
razvijenih šuma smreke naših planina, koje su uvjetovane klimatskim
faktorima.


ZAKLJUČAK


Na temelju dosad iznesenog materijala možemo povući ove općenite
zaključke o borovim i smrekovim šumama Male Kapele:


I. Borove šume
1. Crni i obični bor rašireni su u Maloj Kapeli u različitim šumskim
zajednicama i nastavaju nekoliko bitno različitih šumskih staništa u području
areala bukve i jele. Prema tomu se ne može sve borove sastojine
u Kapeli ujediniti u neku prirodnu cjelinu, niti se može s njima jednako
gospodariti. Bor se javlja:
a) u zajednici borove šume, koja predstavlja jasno izraženu zajed


nicu bora
b) u zajednici bukve i jele, i
c) u zajednici smreke.


2. Borove šume na Maloj Kapeli, sastavljene od crnog ili običnog bora
ili obiju vrsta, tvore posebnu, jasno omeđenu asocijaciju, koju sam nazvao
Helleboreto-Pinetum. Ta se asocijacija razlikuje od svih šumskih zajednica
u području, a predstavlja reliktnu zajednicu uvjetovanu određenim
životnim prilikama.
3. Borova šuma (Helleboreto-Pinetum) raširena je na suhom, propusnom,
humusno-karbonatnom tlu (rendzina), koje se razvilo povrh dolomita
i dolomitnog vapnenca. Na tom ekstremno suhom staništu živi i
obnavlja se zajednica bora kao trajni vegetacijski stadij unutar područja
bukve i jele. Na svim ostalim staništima nalazi se bor tek prolazno, kao
prelazni stadij u toku prirodnog razvitka vegetacije.
4. Na temelju florističkog sastava možemo raščlaniti borovu zajednicu
u niže jedinice: u vapnenačku i dolomitnu varijantu, te topliju subasocijaciju
sa crnim grabom i hladniju sa smrekom.
5. Prirodni razvitak borove zajednice (Helleboreto-Pinetum) odvija
se uporedo s razvitkom rendzine u dva smjera: a) u smjeru šume bukve i
jele nakon stvaranja smeđeg karbonatnog tla i b) u smjeru šume smreke
nakon stvaranja kiselog, podzolastog tla. Jedan i drugi proces traju vije


ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 24     <-- 24 -->        PDF

meno ga zaposjela. Smreka je na tim plohama samo prolazni osvajač, koji već danas
uzmiče pred šumom jele, u koju će s-vremenom prodrijeti i bukva. To je jedina
interpretacija, koju bi danas mogli dati.


Bitno različiti sastav imaju smrekove šume neposredno ispod ovih
sastojina, na ravnijem reljefu, koji se u obliku nekih nepravilno razvije-,
nih terasa nalazi ispod strmine. Tu se nalazi šuma smreke unesena na
našoj tabeli br. I. pod br. 13. i 14. Ona pripada bez sumnje istoj vegetacijskoj
jedinici, kao i šume smreke na Rudopolju, Samaru i u Krivoj
Draži, koje su prikazane na istoj križaljci pod brojevima 11 i 12. Sve te
snimke čine posebnu cjelinu, koju ćemo prethodno nazvati Piceetum đolomiticum.
Značajno je za ovu smrekovu šumu, da se u njoj nalazi u većem
ili manjem obilju i obični bor (Pinus silvestris). U dvije sastojine izgrađuje
bor gornji šumski sloj, pa se smreka i jela nalaze tek u podstojnom
sloju, u kome već nema bora, a nema ga ni u mladiku. Ovdje je bor tek
prolazni član, koji se ne pomlađuje i ne obnavlja, već ustupa mjesto
smreki. Tek na graničnom području, prema čistoj borovoj sastojim, nalazi
se nešto pomlatka bora, kome treba pri uzgoju šume obratiti posebnu
pažnju.


Bukva je u tim šumama smreke rijetka i javlja se samo u sloju
grmlja, ali i ovdje preteže smreka i jela. Vrlo je značajan sastav prizemnog
sloja. Tu susrećemo cijeli niz elemenata smrekovih šuma — dakle
značajne vrste reda Piceetalia. Među tima se nalaze i karakteristične
vrste naše nove zajednice Luzula luzulina, Melampyrum vulgatum, Festuca
heterophylla, a njima se pridružuju i neke vrste bukovih i jelovih
šuma, koje su navedene uz karakteristične vrste kao diferencijalne vrste
prema borovim šumama, na pr. Galium rotund i folium, Sanicula europaea
i Viola silvestris. Od svojstvenih vrsta reda Piceetalia ističe se naprotiv
Picea, Carex alba, Pirola media, Monotropa hypopitis, Laserpitium marginatum
i Hieracium umbcliatum.


Sudeći po našim snimkama nije broj stalnih pratilica velik. Među
njima se ističe Helleborus macranthus, koji je vrlo važan za razumijevanje
edafskih odnosa smrekovih i borovih šuma Kapele. Od daljnjih
pratilica nalazi se s većom stalnošću Pteridium aquilinum, Aremonia
agrimonioides, Cyclamen europaeum, Carex digitata, Primula vulgaris,
Fragaria vesca, a od mahovina Scloropodium purum i Dicranum scoparium.
U poredbi sa šumom bora nedostaje ili je slabo zastupljen niz termofilnih
vrsta borove šume, na pr. Carex humilis, Potentilla tommasininiana,
Dorycnium herbaceum, Viola hirta, Stachys betonica i dr. Cijeli
karakteristični skup sadrži prema tome razmjerno maleni broj vrsta, pa
će trebati istražiti mnogo veći broj sastojina, da bi dobili definitivnu
sliku sastava ove značajne šume smreke na dolomitu.


U višim, hladnijim i provlaženijim položajima Male Kapele gube se
dakle na dolomitu elementi suhih borovih šuma, ali se ne pojavljuje u
većem obilju ni elementi bukovih šuma, već se razvija nova acidofilna
zajednica smreke uvjetovana također dolomitnom podlogom.


Slične prilike nalazimo i u zapadnoj Bosni, na Kupreskom i Riličkom
polju. I tamo se nalaze velike površine dolomita s istim oblicima krajine,
i oni su danas velikim dijelom ogoljeli i obrasli livadama. Preostale šume
pripadaju uglavnom trim zajednicama: još neistraženim borovim šumama




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 9     <-- 9 -->        PDF

Ostatak čine više ili manje indiferentne pratilice, koje su obilno zastupane
u borovim šumama, ali se nalaze i u drugim zajednicama na
Maloj Kapeli. Ako uzmemo u obzir biljke u dva najveća stepena stalnosti,
tada nalazimo oko 30 vrsta, koje prate naše borove šume s najvećom pravilnošću.
Te pratilice čine u ekološkom pogledu vrlo heterogenu cjelinu,
koju možemo rastaviti u nekoliko skupova: a) biljke, koje su više ili manje
vezane na dolomit, b) ostale biljke suhih vapnenačkih šuma i livada,
uglavnom karakteristične vrste reda Quercetalia-pubescentis i reda Brometalia,
c) ekološki indiferentne vrste, d) biljke bukovih i e) biljke smrekovih
šuma.


Značajno je, da u borovu šumu na Maloj Kapeli prodiru i neki elementi
reda Vaccinio-Piceetalia, na pr. Pirola secunda, Calamagrostis arundinacea,
Laserpitium marginatum i Rubus saxatilis. Time se približuje
kapelska borova šuma alpskim zajednicama, ali je udio vrsta smrekovih
šuma prema hrastovim malen. U borovim šumama Male Kapele nisam
našao dosad brojne vrste, koje su raširene u borovim šumama Slovenije
na pr. Daphne blagayana, Polygala chamaebuxus, Carex alba, Potentilla
carniolica, Leontodon incanus, Campanula persicifolia, Melitis melissophyllum,
Euphorbia angulata, Primula Columnae, Calamagrostis varia


i dr. Neke od tih vrsta naći će se vjerojatno, kad se prouče u proljetno
doba manje utjecane sastojine.


Raščlanjen o st. Pojedine sastojine borovih šuma razlikuju se,
već na prvi pogled izgledom i florističkim sastavom. Razlike postoje već
u sloju drveća (crni ili obični bor, čiste borove sastojine ili jaka primjesa
smreke i jele i si.). Isto su tako izražene razlike u sloju grmlja i u prizemnom
rašću. Na temelju tih razlika možemo unutar kapelskih borovih
šuma postaviti niže jedinice, koje imaju i različito šumsko-gospodarsko
značenje, pa će im i s toga gledišta trebati obratiti pažnju.


Razlike u florističkom sastavu i fizionomiji borovih šuma imaju svoj
razlog u klimatskim i edafskim prilikama, te u antropogenim utjecajima.


Pod utjecajem klimatskih prilika razlikuju se sastojine nižih, toplijiK
i suših položaja od sastojina viših, hladnijih i vlažnijih staništa. Te se
razlike vide na prvi pogled na našoj križaljci. U nižim, toplijim položajima
dominira najčešće crni bor ili se miješaju oba bora. Usto se nalazi u
sloju grmlja stalno Ostrya carpinifolia, Quercus pubescens i Q. cerris, a
u prizemnom sloju Origanum vulgare, Mercurialis ovata, Centaurea
variegata i dr. Naprotiv pojavljuje se u višim, hladnijim položajima
smreka i jela, a u prizemnom sloju Festuca heterophylla, Galium rotundifolium,
Dicranum scoparium i dr. Druga je značajna razlika među pojedinim
sastojinama borovih šuma u vezi sa sastavom tla: razlika između
vegetacije na vapnencu i dolomitu. Ta se razlika ističe na prvi pogled
u fizionomiji i mnogo oskudnijem sastavu prizemnoga rašća vapnenačkih
sastojina. Na vapnencima nema, koliko sam mogao dosad utvrditi, brojnih
vrsta: kukurijeka, crnjuše i nekih drugih značajnih elemenata. Naročito
je razlika u nazočnosti ili nedostatku kukurijeka. Fizionomske razlike
među ovim. tvorevinama su tolike, da se na prvi pogled nameće misao,
da li se sve te sastojine uopće mogu ujediniti u istu asocijaciju.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 8     <-- 8 -->        PDF

Veličanstvenu sliku pruža zajednica bora i kukurijeka u ranim proljetnim
mjesecima, kad je prizemni sloj prekriven nepreglednim mnoštvom
velikih bijelih i bijeloružičastih cvjetova kukurijeka. Jedva se provlačimo
po tom divnom sagu, pazeći, da ne zgazimo krasne cvjetove, koji
uz snježne mrlje izbijaju na površinu i nagovještaju rano proljeće. Na
strmim padinama, gdje se sačuvala crnjuša ukrašena je slika još crvenilom
njezinih boja. . ,


U fizionomskom pogledu ističe se naročito crnjuša (Erica carnea),
koja u gustom sklopu pokriva u nekim sastojinama goleme površine, dok
je u drugim sastojinama nema ili se nalaze tek manje hrpe. Crnjuša je
usto u dijagnostičkom pogledu neobično važna. Ona je raširena i u ostalim
našim borovim šumama, pa prati velikom pravilnošću borove šume u
Sloveniji, Bosni i Srbiji. Uz nju se tamo nalazi najčešće i Daphne bla"
gayana, koja u južnoj Hrvatskoj nije dosad nađena. Koji je razlog, da se
crnjuša u nekim sastojinama nalazi vrlo obilno, a u drugima je nema,
teško je utvrditi, ali se prema svemu čini, da je glavni uzrok jaka paša.
Crnjuša se nalazi obilno na strmim položajima kamo ne dolaze goveda,
a čim je obronak položit i pristupan paši, kida se njezin jednoliki sag najprije
u manje hrpe i najzad nestaje. Ipak ima i strmih, teško pristupnih
ploha u kojima nema crnjuše, pa će ovo pitanje trebati još proučiti.


Veće značenje nego dominante, imaju za našu borovu šumu svojstvene
ili karakteristične vrste, koje su za zajednicu više ili manje vezane.
Broj takvih vrsta nije velik, a glavni dio ima usto lokalni značaj, pa se
u drugim krajevima nalaze u sličnim borovim šumama.


Na temelju dosadašnjih opažanja smatram svojstvenim vrstama:


Ranunculus Thora, Genista pedunculata, Genista triangularis (G. januensis),
Epipactis atropurpurea i Pirola media. Vrlo je zanimljiv nalaz vrste
Ranunculus Thora, koja je dosad bila poznata iz viših područja Kleka,
Plješevice i Velebita. Zabnjak kolovrc — kako ga narod zove — nije
doduše u kapelskim šumama mnogo raširen, ali se ipak nalazi stalno, pa
je vjerojatno bio nazočan i u sastojinama u kojima ga u kasnu jesen nisam
našao. Isto možemo reći i za Epipactis atropurpurea, a donekle i za navedene
žutilovke. U nekim sastojinama nalazi se stalno i Dicranum sp., ali
će trebati još utvrditi koliko je vezan na borove šume. Sv e t e vrst e
nalaze se, kako smo spomenuli, u drugim krajevi ma u sličnim
borovim šumama, ali su u našem užem području
vrlo vjerojatno vezane na ovu zajednicu. Naša
asocijacija nema prema tome neke apsolutno karakteristične vrste, koje bi
bile samo na nju vezane, ali se ipak po svome karakterističnom skupu
odlikuje kao jasno omeđena cjelina od svih ostalih šumskih zajednica u
području Male Kapele i približava se borovim šumama ostalih krajeva
Hrvatske i Bosne.


Karakteristični elementi naših borovih šuma imaju dakle lokalni
karakter, a usto su jako potisnuti pašom, pa je zasad teško stvoriti sliku
prvobitne vegetacije. Ipak će i kasnije, kad se prouče sve borove šume u
svim našim krajevima, biti teško pojedine asocijacije
okarakterizirati općenitim svojstvenim vrstama,
ali nam već lokalne svojstvene vrste daju vanredan
uvid u životne prilike zajednice.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE


GODIŠTE 82 JULI—AUGUST—SEPTEMBAR GODINA 195«


PRILOG POZNAVANJU BOBOVIH I SMREKOVIH SUMA
MALE KAPELE


Prof. đr. Ivo Horvat, Zagreb


UVOD


Na obroncima Male Kapele, od Rudopolja i Vrhovina do Plitvičkih
Jezera, nalaze se u području šume bukve i jele dvije značajne šumske
zajednice reliktnog karaktera. To su šume crnog i običnog bora, te šume
smreke na dolomitima. Ove se razvijaju u naročitim životnim prilikama
i imaju uz golemo gospodarsko i veliko prirodoznastveno značenje. Naročito
su važne borove šume, jer njihov sastav i ekologija osvjetljava problem
reliktnih borovih šuma cijelog ilirskog područja.


Sume crnog, rjeđe i običnog bora, zapremaju u Hrvatskoj manje,
odijeljene areale. Veće površine samoniklih borovih šuma nalaze se na
Maloj Kapeli i u Velebitu, a rjeđe su na rubu Gorskog Kotara, na Plješevici,
Senjskom Bilu, Dinari i na Biokovu. U Primorju se nalaze na Braču,
Hvaru i Pelješcu bitno različite zajednice dalmatinskog crnog bora (Pinus
maritima ssp. dalmatica), ali one nemaju nikakve veze s našim kontinentalnim
šumama, kako su istaknuli već B e c k-M annagett a (1901) i
Horva t (1950), a Horvati ć (1957) je nedavno to detaljno obrazložio.


Borove šume u Hrvatskoj pripadaju značajnim zajednicama, koje su
često fragmentarno razvijene (Horva t 1938, 1956). To su ekstrazonalne
zajednice uvjetovane reljefnim, lokalno-klimatskim ili edafskim faktorima.
One se nalaze unutar određenih klimazonalnih šumskih zajednica
s kojima su sindinamski više ili manje povezane. Na nekim staništima
održavaju se kao trajni vegetacijski stadij, a na drugima uzmiču pred
konkurencijom jačih suparnika, ponajčešće bukve i jele.* \


* Osim ovih jasno izraženih zajednica (asocijacija) borovih šuma pojavljuje se
često crni i obični bor obilno u drugim šumskim zajednicama gradeći veće ili manje
sastojine. Sastav takvih borovih sastojina pokazuje, da one nemaju ništa zajedničko
sa borovim zajednicama. Bor se naseljuje na pr. na sječini ili na paljevini neke šumske
zajednice kao prolazni stadij, pa razvitkom ove zajednice i nestaje. Takve razr
vojne stadije treba dobro razlikovati od floristički i ekološki izraženih borovih
zajednica. Zato je poznavanje Sastava borovih šuma vrlo važno i u praktičnom
pogledu. Ono je preduvjet za pravilno gospodarenje, koje će nam osigurati trajnost
i obnovu borovih šuma kao vrela prvorazrednog drva i smole.


ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 11     <-- 11 -->        PDF

Helieborus macranthus nalazi se stalno bujan pomladak borova, a nekoliko
koraka dalje na vapnencima, gdje nema kukurijeka, nema katkad na
daleko ni jednog mladog borića. Tako nam je kukurijek božićnjak vanredan
pokazivač, gdje će kod otvaranja sklopa nastupiti najobilnije pomlađivanje
crnog i običnog bora.


ŽIVOTNE PRILIKE ZAJEDNICE (SINEKOLOGIJA)


Za razumijevanje opstanka i obnove borovih šuma ima naročito značenje
poznavanje njezinih životnih prilika: klime, tla, reljefa i antropogenih
utjecaja, koji na određenom staništu djeluju. Ali bi bilo ipak krivo,
kad bismo htjeli raširenje i sastav šume protumačiti samo na temelju
staništa. Bor uspijeva, kako smo spomenuli, vanredno i na staništima
bukve i jele, a ipak se tamo ne može trajno održati, niti se uz prirodne
uvjete ne obnavlja, jer ga potiskuje bukva i jela. Tek na onim staništima,
gdje nema konkurencije jačih takmaca održaje se bor kao trajni stadij i
izgrađuje naročitu zajednicu.


Schmi d (1936) je s pravom upozorio, da je konkurenca glavni faktor,
koji je uvjetovao potiskivanje borovih šuma na reliktna staništa. Uz
ekološke prilike odlučuju dakle u prvom redu biološki elementi, koji su
izraženi u međusobnoj konkurenciji šumskog drveća.


Klimatske prilike. Već smo u uvodu istaknuli, da su borove
šume raširene uglavnom u području šume bukve i jele, ali u svome najnižem
dijelu sežu u granično područje termofilnih hrastovih šuma. Iz užeg
područja borovih šuma nemamo nažalost potpunih klimatskih podataka.
Ugrenovi ć i Šolaj a (1937) donose četverogodišnja sezonska opažanja
uglavnom samo za ljetnje mjesece god. 1929.—1932. iz Samara
(835 m) u Maloj Kapeli iz miješane sastojine crnog i običnog bora. Da bi
rezultate mogli barem donekle upoređivati s tipičnim staništima ostalih
zajednica u okolini, složio sam podatke iz Samare u križaljku između
Gospića i Ravne Gore. Gospić leži u visini 565 m i nalazi se u hladnijem
području hrasta kitnjaka i običnoga graba (Querceto-Carpinetum croaticum),
a Ravna Gora u visini 793 m u području bukve i jele (Fagetum
croaticum abietetosum).


Tabela II. Temperaturni odnosi u borovim šumama na Samaru u poredbi sa stanicama
Gospić i Ravna Gora


I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII god. ampl.


sred. —1.7 —1.7 3.3 8.2 12.9 16.9 19.0 17.9 14.0 9.5 5.1 —0.7 8.6 20.7


Gospić 565 max. 2.5 4.6 8.6 14.2 18.7 23.4 26.4 26.0 21.5 16.0 10.5 3.1 14.6


1931—40 min. —6.0 —7.2 —1.2 2.7 5.6 9.6 11.0 10.2 7.8 4.4 1.6 —4.2 2.8


sred. 16.0 17.4 17.5 14.0


Samar 835 max. 23.2 24.9 24.7 20.4


1929—32 min. 11.1 12.1 12.2 9.«


Ravna sred. —2.7 —2.8 1.4 6.1 10.7 15.0 17.1 15.8 12.4 7.6 3.7 —2.0 6.9 19.9


Gora 793 max. 1.1 2.4 5.8 10.9 15.5 20.0 22.8 21.9 17.7 12.3 7.7 1.2 11.6


1927—40 min. —6.6 —7.0 —1.7 1.6 5.9 8.7 10.2 9.5 7.2 3.7 0.6 —5.5 2.2




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 10     <-- 10 -->        PDF

´ Treći je faktor, koji uvjetuje diferenciranost zajednice, antropogene
prirode: razlika između sastojina utjecanih jače ili slabije pašom. I tu su
razlike vrlo velike, pa s obzirom na intenzitet paše možemo postaviti cijeli
niz od najslabije do najjače utjecanih sastojina.


Postoje dakle razlike prema klimatskim, edafskim i antropogenim
utjecajima, postoje niže jedinice, ali je zasad teško utvrditi njihov sistematski
značaj. Mi ćemo zasad, dok se ne prouči još veći broj sastojina,
raščlaniti asocijaciju prema podlozi u dvije varijante, a ove prema klimatskim
razlikama u dvije subasocijacije:


1) vapnenačka varijanta razvija se na teško trošivim vapnencima,
koji su se razvili unutar dolomita i ističe se na prvi pogled
nedostatkom kukurijeka, crnjuše i nekih drugih vrsta. Na temelju dosad
sabranog materijala ne može se utvrditi, koliko se ova varijanta ističe i
nekim pozitivnim osobinama.


2) do 1 o m i t n a varijanta obuhvata glavni dio borovih šuma i
razvija se na dolomitu i na dolomitnim vapnencima, a značajna je po obilnom
pojavljivanju kukurijeka božićnjaka (Helleborus macranthus), dok
se na vapnenačkoj nalazi samo zeleni rascjepkani kukurijek (Helleborus
multifidus), koji je na dolomitu rjeđi. Dolomitnu varijantu možemo raščlaniti
prema klimatskim zahtjevima u dvije jedinice (vjerojatno subasocijacije),
koje imaju različito šumsko-gospodarsko značenje:


1.) ostryetosum, toplija subasocijacija nižih predjela u kojoj se nalazi
najčešće Pinus nigra, ali i Pinus silvestris, a uz njih se pojavljuju vrste
termofilnih hrastovih šuma na pr. Ostrya carpinifolia, Quercus cerris,
Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa, Cornus mas i dr.


2.) piceetosum, hladnija subasocijacija viših predjela u kojoj se u podstojnom
sloju drveća nalazi obilno smreka. Obilje smreke ima veliko značenje
za daljnji razvitak i opstanak borove šume. Tu je njezina klimatska
granica, pa još maleni korak na hladnije i vlažnije stanište znači potpuno
pretezanje smreke.


Pomlađivanje . Pomlađivanje borovih šuma predstavlja važan
vegetacijski i šumarski problem. Iako se bor razmnaža naletom sjemena,
te se pojavljuje na vrlo udaljenim nalazištima, ipak postoji u pomlađivanju
očita zakonitost. Na tipičnim borovim staništima
pomlađuje se bor ne samo na rubovima i na čistinama
nego i u slabije sklopljenim sastojinama. U
pomlađivanju je međutim vanredna razlika između
dolomita i vapnenaca. Iako se bor lijepo pomlađuje i na
vapnencu, ipak se to ne može ni uporediti s pomlađivanjem na dolomitu.
Uz kukurijek božićnjak (Helleborus macranthus), žutilovku (Genista pedunculata)
i druge značajne vrste razvijaju se na dolomitu tisuće i tisuće
mladih borova razne veličine i starosti, a njihova je vitalnost neopisiva.
Na dolomitnoj trošini stoje često skupine mladih borića različite veličine
i starosti, koji zbijeni u gušće ili rjeđe hrpe golemom dinamikom osvajaju
golo kršje na kome uopće nema vegetacije. Čim se pomladak zakorijeni,
obogaćuje otpalim iglicama kamenitu trošinu humusom i prirašćuje od
godine do godine sve jače. U nekim sastojinama nalazimo 5 do 8-godišnje
boriće, koji prirašćuju godišnje po 60 cm u visinu. Prolazeći kroz borovu
šumu možemo pratiti njezinu vanrednu obnovu na dolomitnoj podlozi: uz




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 28     <-- 28 -->        PDF

überein. Das Helleboreto-Pinetum gliedert sich in zwei Varianten, eine an Kalk- und


andere an Dolomitunterlage, sowie in zwei Subassoziationen, eine wärmere und


trockenere H.-Plnetum ostryetosum) und eine feuchtere (H.-Pinetum piceetosum),


welche den Übergang zum Dolomit-Fichtenwald bildet.


Die Zusammensetzung der Gesellschaft ist an der Tabelle I. datrgestellt. Sie
enthält einige den südosteuropäischen Kiefernwäldern eigene Elemente, obzwar die
bezeichnendsten Tertiärrelikte, z. B. Daphne blagayana, Polygala chamaebuxus u. a.
an der Kapela nicht gefunden worden sind. Der Verf. vergleicht den Kapela-Kiefernwald
mit anderen illyrischen Relikt-Kiefernwäldern, die von Slovenien über
Kroatien und Bosnien zu Westserbien und Nordalbanien reichen. Sie gehören dem
Verbände Orneto-Ericion an.


Die Gesellschaften dieses Verbandes bevorzugen im westlichen Teile (Slovenien,
Kroatien) hauptsächlich die Dolomitunterlage, während sie im östlichen Teile
(Bosniens, Westserbien und Albanien) an Serpentingesteinen verbreitet sind. Trotzdem
weisen sie eine weitgehende Übereinstimmung auf, die im Auftreten diagnostisch
wichtiger Elemente z. B. Daphne blagayana, Genista januensis, G. pedunculata,
Erica carnea u. a. zum Ausdruck koimmt. Der so gefasste Verband gliedert sich
jedoch in zwei bodenbedingte Untereinheiten — wohl Unterverbände — die als
Orneto-Ericion dolomiticum und Orneto-Ericion serpentinicum bezeichnet wurden.
Ihre nähere Gliederung wird an einer anderen Stelle ausführlich besprochen (H o r-
v a t 1958).


Im Gebiete der Mala Kapela, aber an kälteren und feuchteren Standorten, wird
der Kieferwald von dem Fichtenwalde abgelösst. Dieser gehört ebenfalls einer
relikten, durch die Dolomitunterlage bedingter Assoziation an, die wir vorläufig als
Piceetum dolomiticum bezeichnen möchten, bis weitere Flächen und weitere Gebiete
untersucht werden. Die Gesellschaft, deren Zusammensetzung an gleicher Tabelle
dargestellt wurde, enthält trotz ihrer Artenarmut eine Anzahl bezeichneter Fichtenarten,
die ihren Anschluss bei Piceion ermöglichen. Sie unterscheidet sich jedoch
ziemlich stark von den artenreichen, in Kalkgebirgen Kroatiens und Bosniens verbreiteten,
klimatisch bedingten Fichtenwäldern, die als Piceetum croaticum montanum
und Piceetum croaticum subalpinum beschrieben worden sind.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 17     <-- 17 -->        PDF

se uz nju stalno razvija obilan pomladak borova. Drukčije je, kad borovica
preotme mah i njezina pokrovnost prijeđe izvjesnu granicu. Tada
borovica sprječava pomlađivanje sastojine.


Pod utjecajem intenzivne paše nastaju značajne promjene i u prizemnom
sloju, j.er biljke prizemnog sloja gube svoje građevno značenje.
To vrijedi naročito za crnjušu i žutilovke, pa bi njihovo značenje i njihov
udio u obnovi šume trebalo eksperimentalno proučiti.


Borova šuma kao trajni vegetacijski stadij. U
vegetacijskom i u gospodarskom pogledu važno je pitanje gdje je borova
šuma trajni vegetacijski stadij s kojim se može računati kao vjekovnim
vrelom borovine i smole, a gdje je bor tek prolazna sastojina, koja u toku
prirodnog razvitka vegetacije neminovno uzmiče pred klimatogenom
(klimazonalnom) vegetacijom. U prvom slučaju sastavlja bor
vlastitu zajednicu, koja se endodinamskim procesima
razvija i obnavlja, a u drug om je borova sastojina
tek jedan stadij, karika u razvojnom krugu
neke druge zajednice, k.oja će najzad istisnuti bor.
Iz dominiranja samog bora ne možemo o tome stvoriti nikakav zaključak.
Tek iz sastava cijele zajednice, iz skupa sviju vrsta, i onih najsitnijih u
prizemnom sloju, postaje nam jasno kakva će biti sudbina borove sastojine.
Ova činjenica najočitije dokazuje, da se danas i praktični šumar ne
može zadovoljiti samo dominirajućom vrstom šumskog drveća, nego mora
zahvatiti potpuni sastav biljne zajednice, da bi mogao sigurno zaključivati
o njezinom daljnjem razvitku. Na temelju naših istraživanja možemo
s punom sigurnošću reći, kakva će biti sudbina svake borove sastojine.


U toku dosadašnjih razlaganja utvrdili smo, da su borove šume na
Maloj Kapeli razvijene kao trajni vegetacijski stadij u području bukve i
jele, a uvjetovane su suhom podlogom, propusnošću tla, ukratko fizikalnim
svojstvima rendzine, koja je nastala na dolomitnoj trošini. Sve dok
tlo ostaje isto, održava se i vegetacijski pokrov, a čim se izmijene fizikalno-
kemijska svojstva podloge, mijenja se i borova šuma, a njezino
stanište osvajaju nove šumske zajednice prilagođene općim životnim prilikama
staništa. Zato se borova šuma održava najtipičnije na strmom
obronku i plitkoj podlozi, a mijenja se na dubljoj naslagi tla, na izravnanom
reljefu, gdje pedogenetski procesi proizvode u skladu s općenitom
klimom temeljne promjene u sastavu tla.


Zato su najznačajnija staništa borovih šuma suhi i strmi dolomitni
obronci gdje ih ne može potisnuti nikakva šuma u području. Tu se trajno
održaje bor, pa iz tih reliktnih staništa prodire na svako slobodno mjesto
i ostvaja svoja nekadašnja staništa iz kojih ga je potisnula okolna vegetacija
ili ga je istrijebio čovjek, da proširi svoje pašnjake.


Odnos borove šume prema šumi bukve i jele. Značajne
oaze borovih šuma unutar prirodnog područja bukve i jele na Maloj
Kapeli održavaju se prema tome samo zbog naročitih edafskih prilika. Ta
činjenica ukazuje nam se jasno čim prijeđemo iz dolomita na kompaktni
vapnenac na kome se razvilo slabo podzolirano smeđe karbonatno tlo. Iz
čiste borove šume prelazimo iza nekoliko metara u prekrasno razvijenu
šumu bukve i jele. Već iz daljine ističu se paprati Aspidium lobatum




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 16     <-- 16 -->        PDF

nekoć znatno veće površine nego danas. Ja držim, da je prizemni sloj
velikog dijela borovih šuma na Maloj Kapeli bio prvobitno posve prekriven
crnjušom, koja je na mnogim mjestima netragom nestala, a sačuvala
se tek tamo, gdje je zbog strmine i udaljenosti otežan pristup stoci. Pod
utjecajem gaženja i đubrenja nestale su uz crnjušu i brojne osjetljivije
biljke samonikle borove šume, a zadržale su se vrste, koje podnose pašu
ili ih stoka ne jede. Odatle obilni razvitak otrovnica: kukurijeci (Helleborus
macranthus, H. multifidus), kolovrc (Ranunculus thora), uspravna
vinjaga (Clematis recta) i dr. Pod utjecajem paše proširila se usto borovica
(Juniperus communis), pa što su sastojine jače ispasivane, razvija se
jače i borovica. Naprotiv na mjestima, gdje je slaba paša gotovo nema
borovice. A tu je raširena i Erica carnea sa ostalim značajnim elementima
borove šurne.


RAZVITAK ZAJEDNICE (SINDINAMIKA)


Građevno značenje vrsta. Kad govorimo o borovim šumama
u Evropi, stalno se ističe njihov reliktni značaj i upozorava, kako
bor sve više uzmiče pred listopadnom vegetacijom. Iz toga bi se moglo
zaključiti, da borovi nemaju neka naročita prodorna svojstva, a ipak je
njihova sposobnost osvajanja najnepovoljni]ih staništa — od tresetišta do
suhih dolomitnih i serpentinskih stijena — naročito velika. U tome je
njihova golema upotrebljivost za pošumljivanje. Upotreba bora za pošumljivanje
naših krških terena spada bez sumnje u najsjajnije rezultate
šumarstva prošlog stoljeća (upor. Kauders , 1935.). Borovi imaju dakle
unatoč svome reliktnom karakteru golemo pionirsko značenje zbog svoje
sposobnosti, da i u najnepovoljnijim prilikama osvajaju stanište i izgrađuju
tlo, te omogućuju razvitak biljnog pokrova. Oni se edifikatori prvog
reda, ali kao heliofilne vrste uzmiču konačno pred konkurencijom jačih
takmaca listopadne i jelove šume, jer ne podnose jaku zasjenu.


Za obnovu borove šume Male Kapele imaju dakle prvenstveno značenje
oba bora, koji osvajaju i najteže terene. Bor se širi iz ruba šume
prema pažnjaku. Uz puteve, gdje je otplavljeno svako vegetacijsko tlo,
na gotovo goloj trošini kamenja, naseljuje se obični bor i golemom ekspanzivnošću
osvaja teren. Čim se zakorijeni u pukotini"ili među šljunkom,
počinje se brzo razvijati. Uporedno s razvitkom korijena razvijaju se i
nadzemni dijelovi, a na svakom se boriću vidi, kako iz godine u godinu
sve više prirašćuje, čim je korijenje prodrlo dublje u tlo. Zbijeni najčešće
u manje ili veće skupine stvaraju mogućnost, da se na površini nakupi
naslaga četinja, koje obogaćuju mineralnu podlogu hranjivim tvarima i
dovode najzad do razvitka tipične rendzine. Tako prodire pomladak bora
iz šume na pašnjak i ponovno osvaja staništa odakle ga je potisnuo čovjek
dugogodišnjim gospodarenjem.


Dosta je složeno pitanje važnosti borovice (Juniperus communis) u
obnovi šume. Brojna opažanja pokazuju, da se bor u zaštiti borovice naseljuje
i izvan šumskih površina. U području Male Kapele naseljuju se
borovi na krajnje degradiranim površinama, izloženim najjačoj paši,
upravo u nakupinama borovice. Borovica služi dakle kao zaštita ili predkultura
za novu šumu. Tu je dinamičko značenje borovice izvan svake
sumnje. Pa i u samoj šumi nije borovica u malenim količinama štetna, te




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 15     <-- 15 -->        PDF

babe i na južnom položaju, ali se gubi, čim se pojavljuje vapnenac na
kome se razvila šuma bukve i jele.


Sličnu sliku nalazimo između sela i stanice Rudopolje. Na južnim
padinama nalaze se čiste sastojine borovih šuma s kojom smrekom u prizemnom
sloju, ali se već u manjim zaštićenim uvalama, a naročito na
sjevernim padinama, nalazi sastojina smreke vrlo značajnog sastava. N a
gornjoj graniči raširenja borovih šuma odlučuje
ekspozicija o sastavu šume. Uporedo s razvitkom šume dolazi
do golemih promjena i u sastavu tla.


Daljnji je reljefni faktor, koji ima veliko značenje u raširen ju naših
borovih šuma nadmorska visina. Točne granice visinskog dosezanja
čistih borovih šuma, mješavina (prelaza) i pojedinih borovih uklopina
u stranim zajednicama moći će se odrediti tek vegetacijskim kartiranjem,
pa bi bilo od golemog interesa za znanost i za praksu, da se ovo
uže područje borovih i smrekovih šuma Male Kapele posebno kartira.
Naša neposredna opažanja i mjerenja na pojedinim vrhovima i padinama
pokazuju, da crni bor seže do visine od nekih 850 m, a obični bor se penje
na južnim padinama Male Kapele do visine od 1000 m.


Antropozoički faktori. Tri su glavna sredstva kojima čovjek
utječe na sastav, strukturu i obnovu borovih šuma: to je sječa, vatra
i paša.


Gdje je čovjek racionalno sjekao šumu nije bitno izmijenio vegetacijske
odnose, pa se šuma prirodnim pomlađivanjem sama obnavljala. Na
Crnom Vrhu i na Samaru nalaze se gusto sklopljene, prekrasno pomlađene
sastojine u kojima mladi borići premašuju 60 cm prirasta u jednoj
godini. Njihova su stabla uspravna, pravilna, bez grana i daju prvorazredne
kvalitete tehničkog drva. Posve drugu sliku nalazimo u sastojinama
gdje se je loše gospodarilo. Tu su stabla znatno niža, često svinuta i granata,
jer se zbog nepravilno rasijanog svijetla ne čiste od grana. Zato treba
naročitu pažnju obratiti njegovanju takvih sastojina.


Još veći utjecaj na borove šume Male Kapele proizveo je čovjek uporednom
sječom i pašom. Zajedničkim utjecajem sječe i
paše potisnute su borove šume sa znatnih površina
svoga tipičnog staništa, koje su zauzeli pašnjaci
sitne vlasulje (Festucetum pseudovin o-v alesiacae)
oni zauzimaju danas oko Vrhovina i Rudopolja goleme površine. To su
tako zvana »Gola brda« na plitkoj, dolomitnoj podlozi. Tu je čovjek stvorio
na tipičnom staništu borove šume pašnjak, koji daje vrlo malene količine
krme, jer je vegetacijski period razmjerno kratak; duga zima i ljetna
suša sprečavaju na plitkom propusnom tlu bujniji razvitak livadne vegetacije,
pa je jedino šuma produktivna vegetacija u pravom smislu. I danas
se vidi kako šuma uzmiče pred intenzivnom pašom. Između borovih šuma
i čistih pašnjaka, koji se nalaze podno šume, razvijen je vrlo često uži
pojas šikare borovice (Juniperus communis), koji prodire duboko u samu
šumu, kadkad u tolikoj množini, da je nemoguće ući u šumu.


Ali utjecaj paše vidi se i u samoj šumi. Gdjegod prolazimo tlo je izga


ženo, posuto brojnim ekskrementima, vegetacijski pokrov oštećen. Pod


utjecajem ovakve jake paše izmijenila se je prvobitna slika šume. Pašom


je razorenae prirodna struktura prizemnog rašća, pa je čudo, da su se i


ovi elementi sačuvali. Već sam spomenuo, da je crnjuša sigurno zapremala




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 14     <-- 14 -->        PDF

kao trajni vegetacijski stadij uvjetovane fizikalnim
i kemijskim svojstvima tla na kome se razvijaju.
Na mjestima gdje se mijenjanju fizikalna svojstva tla, mijenja se
i biljni pokrov, iz kserofilne borove šume razvija se mezofilna šuma bukve
i jele, a na hladnijim staništima razvija se acidofilna šuma smreke.


Reljef . Borove šume na Kapeli razvijaju se na različitom nagibu.
Prekrasne sastojine nalaze se na strmim obroncima nagnutim i preko 45°,
a kraj toga su se razvile velike površine šuma na blagim nagibima i na
ravnim tjemenima. Na tim slabije položenim nagibima dolazi ipak najčešće
do stvaranja dublje naslage tla na kome se rendzina razvija u smjeru
klimatogenog tla. Na takvim mjestima prodiru vrlo često u borove šume
strani elementi, ponajčešće bukva, te odlučuje o daljnjem opstanku borove
šume.


Od ostalih reljefnih faktora ima naročito značenje ekspozicija .
Borove šume uspijevaju uglavnom na toplijim južnim i jugozapadnim
padinama, a samo u najnižem dijelu svoga prostranstva prehvaćaju na
sjeverne padine. U višim, hladnijim položajima odlučuje ekspozicija o
tome da li će se razviti šuma bora ili smreke. U tom je pogledu vrlo
instruktivan vegetacijski prerez od Seliškog vrha preko Babinog Potoka
prema Krivoj Dragi na južnoj strani ceste. Profil pokazuje tipična staništa
bora u odnosu prema ostaloj vegetaciji, naročito prema šumi smreke. Na
istoj dolomitnoj podlozi razvila se prema dubljini tla, ekspoziciji i nadmorskoj
visini bitno različita vegetacija, koja se odlikuje i tipičnim svojstvima
tla. Najtoplije južne i jugozapadne padine, povrh razmjerno plitke
rendzine, zauzima šuma bora. Tlo je suho, bazično, rjeđe lokalno slabo
kiselo. Na sjevernoj ekspoziciji i u većoj visini nalazi se naprotiv šuma
smreke, tlo je dublje, vlažnije, bogatije finim česticama koloidima, kiselo,
pa se na njemu nalazi cijeli niz acidofilnih vrsta.


t 308 | JtH m SKAM BOBOVI« v´/v »maw
| SMREKA ^ au«v» . . UMWE I OGAMCC J*´VAPNENAC


SI. 2. Raspored šuma na glavicama s obje strane ceste Vrhovine—-Plitvička Jezera


SI. 2. prikazuje profil vegetacije na potezu s obje strane ceste Vrhovine—
Plitvička Jezera. Brda su građena od dolomita, tek se na padinama
Visibabe pojavljuje u gornjem dijelu vapnenac. Južne i jugozapadne
položaje i tjemena zauzela je u najtipičnijem razvitku borova šuma, a
sjeverne padine smreka i jela. Smreka se javlja u višim dijelovima Visi




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 13     <-- 13 -->        PDF

matični supstrat naslage reliktnih crljenica. Prema Gračanin u (1941)
je klimazonalno tlo ovog područja podzol, pa se na svim dubljim profilima
opažaju jasno procesi ispiranja baza iz površinskih horizonatanjihovo zakiseljivanje. Ipak su u ovom gorovitom reljefu dublji horizonti
s tipičnim podzoliranim tlima dosta rijetki, a danas su ih zauzele uglavnom
poljoprivredne kulture. Na jače položitim i strmim padinama nalaze
se naprotiv plitka tla, na kojima pedogenetski procesi nisu završili konačnu
tvorbu tla. Na takvim staništima nalazimo dva tipa tla: umjereno
podzolirana smeđa karbonatna tla i renđzine.


. Smeđa karbonatna tla razvijaju se uglavnom na kompaktnim krednim
vapnencima i pokrivena su šumom bukve i jele, dok se na rastrošenim
vapnencima i na dolomitu nalaze renđzine. One su pokrivene borovom
šumom ili pašnjačkom zajednicom Festucetum pseudovino-valesiacae.
Zato je za nas od najvećeg značenja poznavanje postanka i razvitka rendzina,
koje je Gračani n proučavao na samom Samaru.


Rendzina se razvija povrh dolomita ili dolomitnog vapnenca i odlikuje
se po Gračanin u naročitim svojstvima. »Unatoč humidnosti
klime vegetacija rendzina pokazuje više manje kserofilan karakter zahvaljujući
vanrednoj propusnosti tla za vodu.« »Rendzina se razvija samo na
rastrošenim karbonatima (Ca i Mg-supstratima), koji obiluju česticama
skeleta ili grubljim disperzijama sitnog tla, a usto sadrže i najfinije
čestice karbonata. Na potpuno kompaktnim stijenama i na grubo disperznoj
tvrdoj, kamenitoj trošini, u kojoj nema finih čestica karbonata,
renđzine se obično ne pojavljuju.« Po Gračanin u je na rendzini
»propusnost za vodu i zrak veoma velika, a redovno veća nego kod ostalih
litogeno-karbonatnih tala. Velikoj propusnosti ima se pripisivati, da su
renđzine suha tla unatoč humidnoj klimi. . . Reakcija rendzina je ponajčešće
slabo alkalična u cijelom profilu . .. Adsorpcijski kompleks zasićen
je bazama, u prvom redu kalcijem i magnezijem. Stupanj zasićenosti
adsorpcijskog kompleksa iznosi više od 90% .. . Matični petrografski
supstrat je dominantan pedogenetski faktor.«


Gračani n (1951.) prikazuje genezu rendzina ovako: »Kserofilna
vegetacija prodire svojim korijenjem duboko u rastrošene vapnenčeve ili
dolomitne stijene i osigurava si tako životnu aktivnost i u vrijeme suše,
kada su površinski slojevi tla potpuno suhi. Dok procesi rastvaranja
organskih tvari u površinskom sloju u to doba gotovo potpuno miruju,
vegetacija proizvodi fotosintetskim putem znatne količine organske tvari,
te ih nagomilava dijelom u mineralnom detritatu u obliku podzemnih
organa, a dijelom na samoj površini tla (listinac, sušanj). Posljedica je
toga, da je proizvodnja organskih materija mnogo brža od destrukcije, pa
stoga dolazi do postojane humizacije eluvijalnog horizonta.«


Tla naših borovih šuma pripadaju dakle rendzinama i u tome je ključ
za razumijevanje njihova razvitka i njihove trajnosti.* Borov e šum e
nalaze se unutar mezofilne vegetacije bukve i jele


* Time ne mislimo reći, da na rendzinama mogu uspijevati samo borove šume
i iz njih nastale livade, drugim riječima, da je rendzina neko isključivo tlo borovih
šuma. To vrijedi samo u području bukovih šuma, koje ne mogu uspijevati na ekstremno
suhim tlima renđzine. U nižim područjima razvijaju se na rendzini termofilne
šume reda Quercetalia-pubescentis, koje potiskuju bor dinamikom svoga razvitka.


ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 12     <-- 12 -->        PDF

Poredba temperaturnog srednjaka za mjesece lipanj, srpanj, kolovoz
i rujan, kad su vršena opažanja na Samaru, pokazuju, da se temperatura
borove sastojine na Samaru kreće između Gospića i Ravne Gore. To je u
skladu s općenitim biljnogeografskim položajem vegetacije na Samaru,
ali nije u skladu s nadmorskom visinom, prema kojoj bi Samar morao
imati nešto nižu temperaturu od Ravne Gore. Razmjerno visoka temperatura
na Samaru ima razlog u visokim ljetnim minimumima u doba
vegetacije, koji znatno nadmašuju stanice, koje leže skoro 300 m niže.
Možda je razlog ovom termičkom djelovanju naročiti položaj Gospića i
Ravne Gore u kotlinama s obratom temperature, koji nije na Samaru izražen.
Ugrenović i Šolaja prikazuju na spomenutom mjestu i mjerenja
temperature tla u različitim dubljinama i to iz miješane sastojine
crnog i običnog bora s podstojnom sastojinom bukve, u sastojini borova
bez bukve i na otvorenom polju. Ova mjerenja pokazuju, da je temperatura
u borovoj sastojini bez grmolikog sloja u sredini između temperature
slobodnog obronka i temperature u kojoj se pojavljuje u podstojnom
sloju bukva. Ta je činjenica u skladu s prirodnim razvitkom vegetacije i
životnim prilikama borove šume.


U području raširenja borovih šuma na Maloj Kapeli padne godišnje
1600 mm oborina od toga u zimi 400 mm, u proljeće 400 mm, u ljeti
400 mm i u jesen 400 mm. Za vrijeme trajanja vegetacijskog perioda
dobiva borova šuma na Maloj Kapeli oko 790 mm oborina. Klima je po
Gračanin u (1941) humidna, a njezin skupni karakter označuju
Ugrenovi ć i 5 o 1 a j a (1937) ovim riječima: »Klima je tipična krška
kontinentalna: kratki vegetacijski period, nagle i jake promjene temperature,
srednja godišnja temperatura niska. Atmosfera vrlo vlažna, jaki
rani i kasni mrazovi i magle, obilje ekvinokcijskih kiša, niski tlak uzduha,
zima duga, ljuta i snijegom bogata, jak i čest sjeveroistočnjak (bura).«
Pod tim klimatskim prilikama razvija se u Hrvatskoj
šuma bukve i jele, pa prema tome ne možemo
tražiti u klimi odlučujući faktor za raširen je borovih
šuma na Kapeli. Očito je naprotiv, da su borove
šume Male Kapele kao i borove šume drugih
kopnenih krajeva Hrvatske uvjetovane drugim fakfaktorima,
a to su tlo i reljef.


Od ostalih klimatskih faktora ima veliko značenje vjetar. Vjetar djeluje
mehanički i fiziološki. Pod mehaničkim utjecajem vjetra mijenja se
uzrast borova, oni rastu nepravilno, nisko i nepravilno se granaju. Jaki
utjecaji vjetra vide se naročito na izloženim kosama.


U vezi sa snijegom treba istaknuti nepovoljno djelovanje velikih sniježnih
nanosa, koje nalazimo na mnogim staništima. Borove sastojine na
takvim staništima zarasle su lišajima, stabla su im iskrivljena, katkad i
polomljena, atmosfera provlažna, različita od tipičnih borovih sastojina.
Bilo bi zanimljivo, da se posebno prouče ovi nepovoljni utjecaji sniježnih
nanosa na borove šume Male Kapele.


Edafsk i faktori . Za razumijevanje edafskih odnosa u području
raširenja borovih šuma na Maloj Kapeli treba istaknuti, da je geološka
podloga na kojoj se nalazi borova šuma dolomit ili dolomitni vapnenac.
To je matični supstrat iz koga se razvilo tlo naših borovih šuma. Rjeđe su




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 23     <-- 23 -->        PDF

pubescentis. To je razlogom, da smo zasad te zajednice priključili ovome
redu, iako bi se moglo sve bazofilne borove šume kopnenih područja ujediniti
u posebni red Erici-Pinetalia. Unutar sveze borovih šuma mogu se
razlikovati dva uža skupa zajednica — dvije podsveze: jedna na dolomitima,
uglavnom u zapadnom dijelu (Slovenija i Hrvatska) (Orneto-Ericion
dolomiticum) i druga na serpentinima u istočnom dijelu područja (Bosna,
zap. Srbija i Albanija) (Orneto-Ericion serpentinicum). Dolomitni skup
ističe se većim obiljem vrsta, među njima i nekim značajnim vrstama za
borove šume Alpa, koje je Braun-Blanquet ujedinio u svezu
Pineto-Ericion i priključio redu Vaccinio-Piceetalia, jer se u njima javljaju
mnoge biljke smrekovih šuma.*


Zajednica smreke na dolomitu — Piceetum dolomiticum prov.


Spomenuli smo, da se na Maloj Kapeli, od Rudopolja do Plitvičkih
Jezera, nalazi na dolomitnoj podlozi vrlo značajna šuma smreke, koja se
razlikuje od opisanih šuma smreke u Hrvatskoj i Bosni (H o r v a t 1950)
i pripada vjerojatno nekoj posebnoj, vrlo siromašnoj zajednici. Na temelju
naših 5 snimaka, koje su načinjene u jesen ne možemo dakako stvoriti
konačni sud o hierarhičnoj vrijednosti zajednice (asocijacija ili subasocijacija),
pa će trebati sabrati obilniju građu za definitivno rješenje toga
pitanja. Pošto je zajednica ipak vrlo važna za razumijevanje vegetacijskih
odnosa Male Kapele, a naročito za razumijevanje sukcesija naših borovih
šuma, to ćemo je ovdje ukratko opisati.


Manje sastojine smreke nalaze se u dubljim jarugama ispod Rudopolja
i u Krivoj Draži, ali su najljepše razvijene na Visibabi pod Seliškim
vrhom. Tu se nalazi dosta jednoliko područje prekrasnih šuma smreke u
kojima se najčešće pojavljuje obilan pomladak jele.


Smrekove šume na Visibabi ne čine ipak jednu cjelinu, nego pripadaju dvjema
bitno različitim tvorevinama. Gornji dio, gdje smreka nastupa u čistim sastojinama
krasnih ravnih stabala, kratke i uske krošnje, ne pripada uopće šumama smrekova
skupa, nego zajednici bukve i jele. Kolikogod se to čini na prvi pogled čudno, ipak
te šume nemaju nijedne vrste smrekovih šuma niti re)ia Piceetalia uopće, a sadrže
u sloju grmlja, a naročito u sloju prizemnog rašća vrlo obilno sve elemente šume
bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum). Teško je odgovoriti na pitanje, koji
je razlog, da je smreka u čistom sastavu prodrla u tipičnu zajednicu bukve i jele.
Mi nalazimo doduše u Hrvatskoj u visini između 850—1200 m gotovo u svakoj sastojim
tipičnije šume bukve i jele pojedine smreke, ali tako velike čiste sastojine
smreke s elementima šume bukve nisam još primijetio. Vrlo vjerojatno se smreka
na Visibabi razvila pod nekim naročitim okolnostima ili nakon čiste sječe ili još
vjerojatnje nakon požara, prigodom kojeg je bila stara šuma bukve i jele potpuno
uništena, pa je smreka iz svoje tipične sastojine prodrla na prazan teren i privre


* U novije doba obradili su J. Braun-Blanquet, H. P allmann i R.
Bac h (1954) vegetaciju i tla šumskih zajednica i vriština reda Vaccinio-Piceetalia
u Švicarskom nacionalnom parku i njegovim susjednim područjima. U toj temeljnoj
studiji za šumsku vegetaciju ovog značajnog dijela Alpa obrađene su vrlo iscrpljivo
i borove šume sveze Pineto-Ericion, koje su u »Prodromusu biljnih zajednica« bile
tek ukratko prikazane. Za poredbu s našim borovim šumama najvažnije Isu asocijacije
Ericeto-Pinetum silvestris i Pineto-Caricetum humilis. Upozoravam na ovu
značajnu studiju u kojoj se nalaze zanimljive poredbe i s našom šumskom vegetacijom.
245




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 22     <-- 22 -->        PDF

SISTEMATSKI POLOŽAJ ZAJEDNICE


Nije ovdje mjesto da ulazimo u problematiku sistematike naših reliktnih
borovih šuma. To je pitanje iscrpljivo prikazano na drugom mjestu
(H o r v a t 1958), ali ipak smatram, da je potrebno istaknuti neke
činjenice.


U Hrvatskoj je dosad opisano nekoliko bazifilnih borovih šuma. Prvo
je zajednica crnog bora i crnjuše na melafiru u Senjskoj Draži, koju je
prikazao već Beck-Mannagetta (1901). Kasnije sam opisao —
nažalost na temelju jedne snimke — borove šume u Paklenici na Velebitu
(Horva t 1938), koje će trebati još detaljno proučiti. U velebitskim
borovim šumama nalazi se kao stalni elemenat Cotoneaster tomentosa,
Arctostaphylos uva ursi, Carex humilis, a u nekim plohama vrlo obilno i
Erica carnea. Mnogo su iscrpi j ivi je obrađene borove šume pod Obručem
(Horva t 1956), koje su razvijene na dolomitima u Borovoj dragi i sadrže
neke najznačajnije vrste borovih šuma Slovenije. U njima se ističe naročito
Erica carnea i Poly gala chamaebuxus, koje su česte i u alpskim zajednicama
sveze Pineto-Ericion. Najzad su ovdje opisane borove šume Male
Kapele, koje predstavljaju naročitu zajednicu.


Mnogo su ljepše i obilnije vrstama reliktne borove šume u Sloveniji
(T o m a ž i ć 1940), pa u Bosni, Zapadnoj Srbiji i Albaniji (Beck-Mannagetta
1901, Adamović 1909, Markgraf 1932, Pavlović
1951 i dr.) gdje su zapremile goleme prostore na serpentinskoj podlozi.
Pa ipak unatoč velikih udaljenosti, unatoč razlici te
geološke podloge (dolomiti, serpentini) i izvjesnih
klimatskih razlika, odlikuju se borove šume cijelog
dinarskog gorja od istočnih obronaka Alpa do
sjevernih makedonskih planina vrlo značajnim sastavom.
One sadrže u biti istu garnituru karakterističnih
vrsta, koja upućuje na njihovu zajedničku
prošlost i podrijetlo. Među tim karakterističnim vrstama nalazi
se niz´starih, tercijarnih relikata, koje daju našim borovim šumama naročiti
položaj u šumskoj vegetaciji Evrope.


U »Šumskim zajednicama Jugoslavije« (Horva t 1950) priključio
sam dotad poznate bazifilne borove šume kopnenih dijelova Hrvatske,
Bosne, Srbije i Makedonije svezi Orneto-Ostryon u širem smislu.
Ona pripada redu Quercetalia pubescentis, koji ujedinjuje sve termofilne
šume i šikare Jugoistočne Evrope. Novija istraživanja pokazala
su (H o r v a t 1954), da unutar ove termofilne šumske vegetacije treba
lučiti tri zasebne cjeline:


1.) skup zajednica crnog i običnog bora na dolomitnoj i serpentinskoj
podlozi (Orneto-Ostryon s. str. — Orneto-Ericion),
2) submediteranske šume i šikare sveze bjelograba (Carpinion orientalis)
i
3) istočno-kontinentalne šume sveze sladuna (Quercion confertae).


Njihove detaljne odnose prikazao sam u posebnoj raspravi (H o r-
v a t 1958). Bazifilne borove šume naših kontinentalnih krajeva odlikuju
se nekim značajnim biljkama tercijarnog porijekla i čine bez sumnje
posebnu cjelinu u koju prodiru termofilni elementi reda Quercetalia




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 21     <-- 21 -->        PDF

Promjenom postglacijalne klime i prirodnim razvitkom vegetacije i
tla, te stabilizacijom današnjih visinskih pojaseva potisnula je ostala
šumska vegetacija, u prvome redu bukva i jela bor, pa je njegov udio u
polenovom spektru doskora pao na 20%. Najveći gubitak areala doživio
je bor u historijsko doba, kad je počelo intenzivnije iskorištavanje crnogoričnih
šuma. Na mnogim mjestima nestale su borove šume netragom,
ali se iz sačuvanog prizemnog sloja, pa iz imena mjesta i iz ostalih okolnosti
može pouzdano utvrditi njihovo prijašnje raširenje. Doduše i prizemni
sloj borovih šuma doživio je tokom prirodnog razvitka vegetacije
i tla znatne promjene, ali se na tipičnim staništima, gdje je čovjek potisnuo
borovu šumu, zadržao do danas. U Hrvatskoj se nalaze uz borove
šume vrlo značajne niske šumice crnoga graba sa vrijesom (Ericeto-
Ostryetum), koje sadrže najznačajnije elemente borovih šuma, pa ih
možemo smatrati njihovim neposrednim derivatima. Takve zajednice
zapremaju znatne površine na pr. na strmim padinama doline Kupe, na
Kleku, u Samoborskoj gori i drugdje. Naročito su lijepe sastojine na
Palačniku i Oštrcu u Samoborskoj gori; u njima se pojavljuje i Daphne
hlagayana, Helleborus macranthus, Polygala chamaebuxus, Carex alba,
Potentilla carniolica i naročito obilno Erica carnea uz neke druge vrste
borovih šuma Slovenije. Da su te šumice doista nastale iz borovih šuma,
dokazuju preostale malene oaze borovih šuma u dolini Kupe, a ime mjesta
Samobor upućuje na nekadašnje raširenje borovih šuma, koje su —
iako je nestao bor — sačuvale u punom obilju elemente prizemnog rašća.
Borove sastojine zauzimale su dakle nekoć velike prostore, ali su kasnije
potisnute na ekstremna staništa od bolje prilagođene listopadne vegetacije
i to u nižem, kopnenom dijelu od šume kitnjaka i graba, a u višem
od šume bukve. U njihovom potiskivanju izvršio je najzad važan udio
čovjek, pa je današnji raskidani areal borovih šuma
neposredna posljedica historijskih zbivanja i antropogenih
utjecaja na teritoriju Jugoistočne
Evrope.


Borove šume kopnenih dijelova dinarskog gorja sadrže u svom sastavu
veliki broj tercijarnih relikata, koji upućuju na njihovu veliku
starost, ali njihov opstanak zavisi neposredno o ekstremnim prilikama
staništa u kojima danas nastavaju. Najljepše su se sačuvale bazifilne
borove šume na dolomitima kod Ljubljane, te se mogu smatrati prototipom
ilirskih borovih šuma, koje nigdje ne dostižu toliko obilje značajnih
vrsta kao na Polhogradskim dolomitima.*


* B r aun-B lanqu e t (1916) je već davno upozorio, da su sastojine borovih
šuma Središnjih Alpa važno stanište brojnih reliktnih vrsta, koje su u postglacijalu
prodrle u suhe alpske dugodoline. Godišnje količine oborina kreću se od 600 do
1000 mm, a u vlažnijim područjima potisnute su borove šume samo na najsuša tla,
te nas se doimlju kao reliktne šume. Ipak su se mnoge proširile tek pod utjecajem
čovjeka. Zato ne smijemo sve borove šume smatrati reliktnima, nego treba u svakom
slučaju utvrditi, da li se radi zaista o reliktnim ili recentnim tvorevinama. To možemo
najsigurnije postići na temelju sastava prizemnog sloja, kako sam pokazao za borove
šume pod Obručem (H o r v a t 1956).


ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 20     <-- 20 -->        PDF

Melampyrum vulgatum, Festuca heterophylla i neke druge vrste smrekovih
šuma. Uz njih se zbog dubljeg i vlažnijeg tla pojavljuju i neke vrste
bukovih šuma na pr. Sanicula europaea pa više ili manje indiferentan broć
(Galium rotundifolium). Istodobno nestaju iz tih šuma vrste suhih, toplih
staništa borove šume na pr. Teucrium chamaedrys, Viburnum lantana,
Potentila tomassiniana, Dorycnium herbaceum i dr.


Ovakav razvitak borove šume pokazuje, da je zajednica dosegla svoju
prirodnu granicu uvjetovanu hladnijom i vlažnijom klimom, koja na
dolomitnoj podlozi uvjetuje razvoj posebne, edafski uvjetovane šume
smreke. Naše snimke br. 9 i 10 su takve sastojine bora u kojima su se
zbile već velike promjene u tlu, pa smreka sve više osvaja teren, a snimke
br. 12 do 15 pokazuju već tipični sastav smrekove šume na dolomitima
Male Kapele.


Važnost sindinamike´ za šumarstvo. Trajnost borovih
šuma na tipičnom staništu bora iznad rendzine i njegovo prolazno pojavljivanje
u stranim zajednicama, naročito u šumi bukve i jele, pa uporedni
razvitak borove šume i tla pokazuje golemo značenje poznavanja
sindinamike za šumarstvo. Borova šuma razvija se s jedne strane u smjeru
šume bukve i jele na slabo podzoliranim smeđim karbonatnim tlima, a
s druge strane u smjeru šume smreke na umjereno do jako podzoliranim
tlima. Iz poznavanja životnih prilika borovih šuma i poznavanja zakonitosti
prirodnog razvitka vegetacije i tla dobivamo pouzdane smjernice i
za šumsko gospodarstvo.


SINGENETIKA (SINHRONOLOGIJA)


U manjoj raspravici o borovim šumama pod Obručem istaknuo sam
(H o r v a t 1956), da borove šume kontinentalnih dijelova dinarskog gorja
imaju najvećim dijelom reliktni značaj i da potječu iz prijašnjih perioda,
kad su prilike za njihovo raširenje bile povoljnije. Istraživanja polena u
tresetištima Bosne i Srbije (Wodczicko 1934, Cernjavski 1937,
Gigo v 1956) pokazala su, da su u postglacijalno doba zauzimale borove
šume u tim krajevima daleko veće prostore nego danas. U Srednjoj i Istočnoj
Evropi proširio se nakon glacijala bor neobičnom ekspanzijom i naselio
je mjesta, koja je za vrijeme oledbe zauzimala tundra ili su ih neposredno
pokrivali ledenjaci. Zato govorimo u razvitku šumske vegetacije
Srednje Evrope o posebnoj »fazi bora«. Slična »borova faza« bila je, razvijena
i u našem području. Ona je utvrđena u dijagramima polena već na
Ljubljanskom Barju (Firba s 1923), pa na Vlasini i na Tari planini u
Srbiji (Cernjavski 1937, Gigov 1956). Ipak je razlika između
»borove faze« Srednje Evrope i naših krajeva, jer je u Srednjoj i Istočnoj
Evropi zauzimala najniži pojas, dok se kod nas nalazila tek u višim pojasima.
Kod nas ni u doba najjače oledbe nije bila potpuno uništena tercijarna
šumska vegetacija, nego su bile samo granice šumskih pojasa
pomaknute na niže. U doba tih poremećenja i kolebanja visinskih pojaseva
zauzeo je bor u današnjoj zoni bukve i jele i u zoni subalpskih šuma
velike površine, te je djelomice potpuno prekrivao prostor. Njegov udio
na tresetištima u Vlasini iznosio je u to doba 75%.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Suha, topla renđzina: Borova šuma (edafski uvjetovana vegetacija)


i i


Renđzina se navlažuje — baze ispiru: Borova šuma s elementima šume bukve i jele


Smeđe karbonatno tlo: Šuma bukve i jele (klimazonalna vegetacija)


Na tipičnim borovim staništima nema opasnosti, da će bukva i jela
potisnuti bor, jer je tlo plitko i odviše suho, ali se na dubljim profilima
tla, u vlažnijim uvalama i na tjemenima naseljuje obilno bukva. Često se
nalaze još stari borovi unutar mlade šume bukve, ali pomlatka bora nema
ili je vrlo rijedak, tek se naseljuje uz rubove puteva, na malenim čistinama
i na progalama. Taj mladik, rastao on pojedinačno ili u nakupinama,
treba zaštititi od bukve.


Drukčije su prilike na dodirnim mjestima i na prelaznim staništima
bora i bukve, na pr. na glavnom bilu Komarnice ispod kote 960. Na sjevernoj
i sjeveroistočnoj ekspoziciji nalazi se bukva, a na južnoj i zapadnoj
bor. Bukva prodire i na Široki greben, a uz nju se javljaju najznačajnije
biljke bukovih šuma, na pr. spomenuti Asarum europaeum. Na manjim
čistinama nalaze se nakupine bora i nakupine bukve, pa će bukva, ako joj
se prepusti mah, potisnuti bor. Na takvim mjestima treba zaštititi bor, koji
se krasno razvija, ali nije sposoban konkurirati bukvi.


Odnos borove šume prema šumi smreke. U višim
pojasima ili na hladnijim položajima na sjevernoj ekspoziciji mijenja se
također vegetacijski pokrov i s njim uporedo zbivaju se znatne promjene
u tlu. Na mjesto borove šume razvija se šuma smreke i pod njom nastaje
kiselo podzolirano tlo. Gračani n (1951.) upozorava, da se na dubljim
profilima rendzine ispiru iz površinskih horizonata karbonati, pa »vodikovi
ioni počinju potiskivati baze iz adsorpcijskog kompleksa i zauzimati
njihova mjesta«. S tim u vezi pojavljuju se u šumi najprije pojedine acidofilne
vrste, koje u toku prirodnog razvitka vegetacije posve pretegnu
i tako nastaje nova acidofilna zajednica smreke. Takav razvitak vegetacije
i tla zbiva se samo na hladnijim staništima borove šume. Njegov je
predznak pojavljivanje smreke.


Spomenuli smo, da u nižim toplijim dijelovima nema u borovim sastojinama
smreke ili je vrlo rijetka. Zato je nema u crnoborovim šumama
ni na sjevernim ekspozicijama. Naprotiv je vrlo obilna u bijeloborovim
sastojinama viših položaja. To se vidi na Samaru, ali naročito lijepo kod
Rudopolja i na Visibabi iznad Borika. Smreka se pojavljuje u borovoj
šumi najprije na sjevernim položajima, na izloženim grebenima i u hladnim
uvalicama. Zatim se miješa u dosta širokom pojasu s borom i najzad
gradi čiste sastojine. Podloga je i ovdje dolomit o čemu svjedoči kukurijek
(Helleborus macranthus), bijeli šaš (Carex alba) i dr. Rezultat toga
razvoja je smrekova šuma uvjetovana edafskim faktorima.


Naše snimke smrekove šume, prikazane na križaljci I. potječu iz neposredne
okoline borovih šuma i pokazuju, da su u povodu navedenih
pedoloških promjena nastale temeljne promjene u sastavu šumske vegetacije.
Tipični elementi borovih šuma — izuzev obični bor — nestali su,
a mjesto njih pojavljuju se Picea excelsa, Abies alba, Luzula luzulina,




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 18     <-- 18 -->        PDF

A. filix mas, jelenjak (Phyllitis scolopendrium — Scolopendrium vulgare),
Calamintha grandiflora, Pulmonaria officinalis, Asperula odorata, Dentaria
bulbifera, Lamium luteum, Sanicula europaea, Asarum europaeum,
Galium rotundifolium, Aposeris foetida, Salvia glutinosa, Tamus communis,
Aedopodium podagraria, Daphne mezereum, Mercurialis perennis,
Aremonia agrimonioides, Anemone nemorosa, Anemone ranunculoides,
Cyclamen europaeum i dr. Veliki broj ovih vrsta ne nalazimo na golemim
prostorima unutar borovih šuma, a javljaju se u neobičnom obilju čim
prijeđemo njihovu prirodnu granicu i zađemo u šumu bukve. U toj šumi
nalazi se doduše često uz bukvu, jelu, gorski javor, koju smreku još obilno
i obični bor. Njegove su dimenzije i vitalnost vanredni, ali u prizemnom
sloju nema ni jednog borića; ovi stari borovi pokazuju, da su strana primjesa
u šumi bukve i jele, koja se naselila ovamo nakon jake sječe, ali
uzmiče usporedo s razvitkom šume bukve i jele. Bor je dakle samo prolazna
vrsta, prelazni stadij u prirodnom krugu razvoja vegetacije, ali je
njegovo šumarsko značenje vrlo veliko, iako je tek prigodno i kratkotrajno.
Razvitak ovakve sastojine mogli bi prikazati ovako: šuma bukve i jele
-> sječina ili paljevina ~* nalet borova pomlatka ""* šuma bora s pomlatkom
bukve i jele ~* čista šuma bukve i jele.


Za razumijevanje općenite ekologije borove šume i njezine trajnosti
važna je spoznaja, da se u istoj nadmorskoj visini, na istoj ekspoziciji i
nagibu na kompaktnim vapnencima povrh slabo podzoliranog smeđeg
karbonatnog tla nalazi šuma bukve i jele, a na rendzini povrh dolomitne
trošine šuma bora. Ali i na tipičnom staništu borove
šume na samoj rendzini, mogu nastati u sastavu
šume bitne promjene, koje dovode najzad do uzmicanja
borove šume i pretezanja bukve i jele. Taj
proces nastaje u povodu prirodnog razvitka rendzine
na dubljim profilima, a indicira ga već u prvim
počecima prizemna flora u borovoj šumi. Najveće
značenje u tom pogledu ima kopitnjak (Asarum europaeum); čim
se javi u borovoj sastojini kopitnjak, znamo, da su u rendzini nastale značajne
promjene, koje omogućuju razvitak vegetacije prilagođene na vlažniju
podlogu. Gračani n (1941.) opisuje razvitak rendzine, koji se
zbiva na dubljim horizontima i dovodi do temeljne promjene u fizikalnim
i kemijskim svojstvima tla ovim riječima: »Ako se mineralni karbonatni
supstrat toliko rastroši, da postane obilat vrlo finim dispenzijama karbonata,
ili ako se hidrološke prilike promijene u pravcu jačeg navlaži van ja
terena, onda pedogenetski procesi mogu poći putem degradacije rendzine
u smeđa karbonatna tla.« Ja sam utvrdio, da se uporedo s razvitkom tla
razvija i vegetacija. Čim je tlo dublje, vlažnije i obilnije koloidnim česticama,
pojavljuju se u borovoj šumi biljke šume bukve i jele. Jela je u
početnim stadijima još slaba, ali se bukva dobro razvija i osvaja teren. Uz
bukvu se nalazi Asarum europaeum i Sanicula europaea kao predznaci
novih životnih prilika i nove asocijacije, koja je u vezi s promjenom edafskih
faktora počela osvajati nekadašnje stanište borove šume. Uporedni
razvitak tla i vegetacije zbiva se po ovoj shemi:




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 7     <-- 7 -->        PDF

bez sumnje pomladak borova, koji je razvijen u svim sastojinama izuzev
plohu br. 2. u kojoj je pomlađivanje vrlo slabo, vjerojatno zbog suhe
podloge i vrlo intenzivne paše. Uz borovicu nalazi se stalno glog (Crataegus
transalpina), udikovina (Viburnum lantana), kozja krv (Lonicera
xylosteum), krušćica (Amelanchier ovalis) i dunjarica (Cotoneaster tomentosa).
U nekim sastojinama nalaze se obilno grmoliki crni grab (Ostrya
carpinifolia) i hrastovi (Quercus pubescens i Q. cerris). Ostale vrste u sloju
grmlja nemaju veće značenje za karakterizaciju borovih šuma, ali su
vrlo važne za njihovo raščlanjen je.


Floristički sastav. Floristički sastav zajednice prikazan je
na križaljki, koja donosi 10 snimaka iz područja Male Kapele. Značenje
pojedinih vrsta nije jednako u fizionomskom i u dijagnostičkom pogledu.
Neka vrsta na pr. dominira, a ipak nam ne kaže gotovo ništa o ekološkim
prilikama zajednice. U sloju drveća imaju u strukturelnom. i u dijagnostičkom
pogledu najveće značenje borovi. Crni bor (Pinus nigra) nalazi se
samo u toplijim područjima Male Kapele, ali je u većoj mjeri vezan na
zajednicu, nego obični bor, pa ga možemo smatrati u njegovoj kontinentalnoj
rasi značajnim za borove šume. Naprotiv ima obični bor (Pinus silvestris)
vrlo široku amplitudu, pa se nalazi jednako u bazifilno-neutrofilnim
i u ekstremno acidofilnim šumama; zato su njegove pratilice često
bitno različite. Uz to prehvaća bor i u susjedne sastojine bukve i jele, ali
se u njima nalazi tek prolazno. Obični bor ima znatno manje zahtjeve na
toplinu, pa se penje u znatno veće visine i prodire u hladnije uvale, gdje
se susreće sa smrekom. Prema tome uspijeva obični bor i izvan područja
naše asocijacije i nalazi se u optimalno razvijenim šumama bukve i jele,
gdje doseže ljepše visine i debljine, nego u samoj borovoj šumi. Ipak se
na tim staništima u pravilu ne pomlađuje. Tek se prigodom jačih sječa i
proreda može proširiti i posve osvojiti teren, ali takva sastojina nije
trajna već prolazna, pa je najzad potiskuje bukva i jela.


Od grmova je najviše vezan na borove šume Cotoneaster tomentosa,
ali je zasad teško odrediti ukoliko se može smatrati karakterističnim.


Mnogo nam više govori o zajednici prizemni sloj. U njemu se nalazi
oko 150 vrsta, od toga 30 u dva najviša stepena stalnosti; ostale su vrste
rjeđe zastupane. Pomnijim istraživanjem većeg broja sastojina u povoljnije
godišnje doba povećat će se bez sumnje broj vrsta prizemnog sloja.
Neke vrste ističu se naročito u fizionomskom pogledu. To je Helleborus
macranthus, Cyclamen europaeum, Pteridium aQuilinum, Carex humilis,
Fragaria coUina i Erica carnea. Kukurijek se nalazi vrlo obilno u svim
sastojinama na dolomitima, a na vapnencu je vrlo rijedak ili ga nema.
Kukurijek se još u kasnu jesen, kad je ostalo bilje najvećim dijelom osušeno,
ističe velikim zelenim listovima i gdjegod pokriva u hrpama cijele
obronke. Uz njega se vrlo često nalazi skrižalina (Cyclamen europaeum),
koja naročito u jesenskom aspektu bezbrojnim cvjetovima ukrasuje prizemni
sloj. Kukurijek je raširen i u drugim zajednicama, pa se nalazi vrlo
obilno i u bukovim šumama na dolomitnoj podlozi. Zato se ne može smatrati
svojstvenom vrstom za borove šume, ali je ipak njegovo dijagnostičko
značenje vrlo veliko, jer je u području borovih šuma vezan na najtipičnije
stanište bora.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 6     <-- 6 -->        PDF

vernoj padini i u ponikvi smreka. Naprotiv nastava na smeđim karbonatnim
tlima povrh vapnenaca najtipičnija šuma bukve i jele u kojoj se
doduše nalaze još borovi, ali samo kao prolazni naseljenici.


1 ŠUMA 60RA SKUWÖUtM m
2ŠunAsnfl[KE NA OOlOrtiTU ra» REnDZIflA
3ŠUT1A BlfKVE 5 JELOM --- DOLOMIT :»: POMOLIRAMO T10
4PAŠMJAK VlASLILJE VII VAPNENAC H « SJIEt* HARB01MW0 TLO


SI. 1. Raspored šuma u vezi s reljefom, geološkom podlogom i tlom iznad Vrhovina


Zajednica bora i kukurijeka — Helleboreto-Pinetum


Borove šume na Maloj Kapeli pripadaju naročitoj asocijaciji, koja je
vezana na područje ove planine. Nazvao sam je po dvjema važnim vrstama,
jednoj u prizemnom sloju, a drugoj u sloju drveća. Sastav borovih
šuma u Maloj Kapeli prikazan je na križaljci br. I., koja ujedinjuje 10
snimaka ove zajednice iz južnih padina planine. Snimke nisu odabrane po
nekom principu, već su snimljene kako sam ih nalazio u prirodi, jedino
sam pazio, da su plohe jednolike s obzirom na izgled, floristički sastav,
stanište i gospodarski utjecaj. Zato nam ove snimke daju prilično objektivnu
sliku sastava borovih šuma.


GRADA ZAJEDNICE


Struktura . Borove šume su najčešće prekinutog sklopa, rjeđe su
sastojine potpuno sklopljene. Visina stabala doseže 18—22 m, a debljina
do 60 cm. Sloj grmlja je često dobro razvijen i doseže visinu od 0,50 do
2 m, a prizemno rašće je vrlo obilno, te pokriva, ubrojivši mahovine, do
sto posto površine. Rjeđe je prizemni sloj slabije razvijen.


U šumi dominira bor, najčešće obični bor (Pinus silvestris), rjeđe crni
bor (Pinus nigra ssp. austriaca). Ima čistih sastojina s jednom ili drugom
vrstom, ali ima i miješanih, na pr. na Crnom Vrhu i na Samaru. U nekim
sastojinama nalazi se dosta obilno smreka, dok je bukva kao drvo vrlo
rijetka, ali se nalazi dosta često u sloju grmlja.


Sloj grmlja zavisi o starosti sastojine, njezinu sklopu i o paši. U starijim,
prorijeđenim sastojinama, u kojima se mnogo pase, razvija se u
neobičnom obilju borovica (Juniperus communis), gradeći katkad velike,
gotovo neprohodne hrpe. Najveće šumarsko značenje u sloju grmlja ima


228




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 5     <-- 5 -->        PDF

nas su doduše sastojine ove šume na polju gotovo iščezle, ali iz ostataka,
koje nalazimo tu i tamo na rubovima, možemo dobiti prilično dobru sliku
njihove nekadašnje građe. Oko Otočca nalazimo u šumi kitnjaka i običnoga
graba: od drveća Carpinus betulus, Quercus petraea, Fagus silvatica (r.),
Acer obtusatum, Acer pseudoplatanus, Acer campestre, Quercus cerris, od
grmlja Corylus avellana, Crataegus monogyna, Viburnum lantana, Ligustrum
vulgare, Evonymus verrucosa, Cornus sanguinea, Cornus mas, Rosa
sp., a od niskog rašća Stellaria holostea, Euphorbia amygdaloides, Arum
maculatum, Anemone nemorosa, Aposeris foetida, Asarum europaeum,
Cyclamen europaeum, Galium vernum, Aremonia agrimonoides, Primula
vulgaris, Pulmonaria officinalis, Glechöma hederaceum, Sanicula europaea,
Polygonatum multiflorum, Dentaria bulbifera, Symphytum tuberosum,
Brachypodium silvaticum, Ajuga reptans, Hedera helix, Helleborus
multifidus i dr. To je po sastavu tipična zajednica kitnjaka i običnoga
graba u kojoj se već pojavljuju neki elementi bukove, šume.


Kad se dižemo iz Gackog Polja prema kosi Male Kapele mijenja se
naglo slika šumske vegetacije. Bukva, koja se na sjevernim padinama
spuštala sve do dna polja, prelazi s usponom i na slabo nagnute južne
ekspozicije i prelazi u šumu bukve, a ova doskora u šumu bukve i jele,
koja se diže do najviših vrhova Kapele. Strme vapnenačke padine na sunčanim
položajima zauzela je naprotiv šikara hrasta medunca i crnoga
graba (Seslerieto-Ostryetum) uvjetovana lokalnim klimatskim prilikama.
Najznačajnije su biljke ove šikare Quercus pubescens, Fraxinus ornus,
Ostrya carpinifolio, Acer monspessulanum, Pinus nigra, Acer obtusatum,
Acer campestre, Sorbus torminalis, Pirus communis, Rhus cotinus, Cornus
mas, Crataegus transalpina, Prunus spinosa, Rhamnus cathartica, a od
niskog rašća Carex humilis, Teucrium chamaedrys, Polygonatum officinale,
Helleborus multifidus, Sesleria autumnalis, Melitis albida, Satureia
vulgaris, Asparagus tenuifolius, Lithospermum purpureo-coeruleum, Trifolium
rubens i dr.


U skladu je s ovom šumskom vegetacijom i raširenje gorskih livada
na Gackom Polju, koje imaju izrazito termofilni značaj, te pripadaju
submediteranskoj zajednici Danthonieto-Scorzoneretum, dok se u području
bukve nalaze već gorske livade srednjoevropskog karaktera, koje pripadaju
zajednici Brometo-Plantaginetum.


Borove šume uklopile su se po svome prostranstvu uglavnom u topliji
dio šume bukve i jele, ali sežu i nešto niže, gdje se sastaju s termofilnom
vegetacijom. Što se više približavamo Gackom Polju pojačavaju se termofilni
utjecaji, pa u borovoj šumi preteže crni bor, dok je u višim,
hladnijim pojasima zastupan samo obični bor.


Na si. 1. prikazan je raspored šumske vegetacije na pravcu Jurjeve
stijene—Rudopolje iznad Vrhovina. Lijeva, južna strana brda sastavljena
je od dolomita, a desna od vapnenca. Na plitkoj dolomitnoj podlozi nalazi
se rendzina, koja s dubijinom naslage tla prelazi,u smeđe karbonatno tlo
ili na vlažnijim staništima u podzolirano tlo (ponikva). Na vapnencima
razvija se naprotiv smeđe karbonatno tlo.


U skladu s podlogom raspoređena je šumska vegetacija: plitku rendzinu
zauzela je šuma bora ili njezin degradacijski stedij, pašnjak sitne
vlasulje. Na tjemenu se pojavljuje bukva, a na podzoliranom tlu na sje




ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 4     <-- 4 -->        PDF

Manje prostranstvo i manje značenje imaju smrekove šume Male
Kapele, koje se po svome reliktnom karakteru podudaraju s borovim
šumama, ali su vrlo oskudne vrstama. One su ipak važne za razumijevanje
cijelog kompleksa reliktnih šuma, a naročito za razumijevanje ekologije
borovih šuma. Zato sam ih obuhvatio u ovom prikazu, iako njihov sastav
nije još dovoljno istražen.


GEOGRAFSKI ODNOSI


S južne strane glavnog bila Male Kapele nalaze se gorske kose sa
zaobljenim vrhovima i stranama. One nemaju unatoč znatnih strmina
otvorenih stijena. Podloga je rastrošena, sve je više manje zaobljeno, a niz
vrhova nosi ime »oblaj«. Obronci su najčešće obrasli borovom ili smrekovom
šumom ili su pokriveni niskim gorskim pašnjacima sitne vlasujje
(Festucetum pseudovino-valesiacae), pa se već iz daljine ističu od raskidanog
vapnenačkog bila Male Kapele. Prema geološkoj karti F. K o c h a
(Plitvice 1:75.000) pripada područje Male Kapele uglavnom krednoj formaciji,
koja je zastupana s više facijesa. Među njima se ističu s jedne
strane različiti vapnenci, a s druge dolomiti i dolomitni vapnenci.


Glavno bilo Kapele od Velikog Javornika (1141 m) do Selišnog vrha
(1230 m) izgrađeno je od rudisnih vapnenaca gornje krede, a obrub čini
s obje strane dolomit gornje krede, koji zauzima široki pojas sve do ruba
Gackog Polja, pa preko Vrhovina seže do Plitvičkih Jezera. Prema Veljunu
nalazi se ponovno pojas rudisnog vapnenca, a isto tako i na sjevernoj
strani Kapele gdje ispod zone dolomita seže na pravcu od Saborskog preko
Kozjaka na Priboj. Oštri Mihaljevac na podnožju Plješevice i Mrsin leže
naprotiv u dolomitu, a Plješevica je gotovo cijela sastavljena od vapnenca.
Gacko Polje je aluvij (izvor Gacke), prvi rub sastavljen je od naslaga
kvartara, a drugi od donje krede, na nju se u sjeverozapadnom dijelu neposredno
nadovezuje dolomit, a u južnom vapnenac gornje krede.


U geomorfološkom pogledu razlikuju se neobično vapnenački i dolomitni
grebeni i glavice. Vapnenci, koji su uglavnom prekriveni šumom
bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum), ističu se oštrim konturama,
a dolomiti obrasli borovim i smrekovim šumama imaju oble forme. Najljepše
borove šume nalaze se oko Vrhovina, Rudopolja i Babinog Potoka,
gdje okružuju polja, što se steru s obje strane ceste. One zauzimaju grebene
i tople, suncu izložene obronke, dok se u uvalicama i na sjevernim
padinama razvila šuma smreke. Sličnu sliku nalazimo i na sjevernim padinama
Male Kapele oko Saborskog, pa se i tamo na dolomitima javljaju
borove šume. Kao ekstrazonalne, reliktne zajednice uklopile su se borove
i smrekove šume Male Kapele u područje klimatogene vegetacije bukve
i jele i dokazuju kako je dolomitno gorje u fizionomskom, ekološkom i
vegetaeijskom pogledu različno od vapnenačkog.


Da pravo shvatimo značaj reliktnih borovih šuma na Maloj Kapeli,
koje nas najviše zanimaju, moramo upoznati vegetaciju, koja ih okružuje.
Najbolji pregled o toj vegetaciji dobivamo na prerezu od Gackog Polja
prema Selišnom vrhu, najvećem usponu Male Kapele. Gacko Polje leži u
visini 458 m, te se nalazi u području šume hrasta kitnjaka i običnoga
graba (Querceto-Carpinetum croaticum) kao klimatogene zajednice. Da