DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1958 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Promjenom postglacijalne klime i prirodnim razvitkom vegetacije i tla, te stabilizacijom današnjih visinskih pojaseva potisnula je ostala šumska vegetacija, u prvome redu bukva i jela bor, pa je njegov udio u polenovom spektru doskora pao na 20%. Najveći gubitak areala doživio je bor u historijsko doba, kad je počelo intenzivnije iskorištavanje crnogoričnih šuma. Na mnogim mjestima nestale su borove šume netragom, ali se iz sačuvanog prizemnog sloja, pa iz imena mjesta i iz ostalih okolnosti može pouzdano utvrditi njihovo prijašnje raširenje. Doduše i prizemni sloj borovih šuma doživio je tokom prirodnog razvitka vegetacije i tla znatne promjene, ali se na tipičnim staništima, gdje je čovjek potisnuo borovu šumu, zadržao do danas. U Hrvatskoj se nalaze uz borove šume vrlo značajne niske šumice crnoga graba sa vrijesom (Ericeto- Ostryetum), koje sadrže najznačajnije elemente borovih šuma, pa ih možemo smatrati njihovim neposrednim derivatima. Takve zajednice zapremaju znatne površine na pr. na strmim padinama doline Kupe, na Kleku, u Samoborskoj gori i drugdje. Naročito su lijepe sastojine na Palačniku i Oštrcu u Samoborskoj gori; u njima se pojavljuje i Daphne hlagayana, Helleborus macranthus, Polygala chamaebuxus, Carex alba, Potentilla carniolica i naročito obilno Erica carnea uz neke druge vrste borovih šuma Slovenije. Da su te šumice doista nastale iz borovih šuma, dokazuju preostale malene oaze borovih šuma u dolini Kupe, a ime mjesta Samobor upućuje na nekadašnje raširenje borovih šuma, koje su — iako je nestao bor — sačuvale u punom obilju elemente prizemnog rašća. Borove sastojine zauzimale su dakle nekoć velike prostore, ali su kasnije potisnute na ekstremna staništa od bolje prilagođene listopadne vegetacije i to u nižem, kopnenom dijelu od šume kitnjaka i graba, a u višem od šume bukve. U njihovom potiskivanju izvršio je najzad važan udio čovjek, pa je današnji raskidani areal borovih šuma neposredna posljedica historijskih zbivanja i antropogenih utjecaja na teritoriju Jugoistočne Evrope. Borove šume kopnenih dijelova dinarskog gorja sadrže u svom sastavu veliki broj tercijarnih relikata, koji upućuju na njihovu veliku starost, ali njihov opstanak zavisi neposredno o ekstremnim prilikama staništa u kojima danas nastavaju. Najljepše su se sačuvale bazifilne borove šume na dolomitima kod Ljubljane, te se mogu smatrati prototipom ilirskih borovih šuma, koje nigdje ne dostižu toliko obilje značajnih vrsta kao na Polhogradskim dolomitima.* * B r aun-B lanqu e t (1916) je već davno upozorio, da su sastojine borovih šuma Središnjih Alpa važno stanište brojnih reliktnih vrsta, koje su u postglacijalu prodrle u suhe alpske dugodoline. Godišnje količine oborina kreću se od 600 do 1000 mm, a u vlažnijim područjima potisnute su borove šume samo na najsuša tla, te nas se doimlju kao reliktne šume. Ipak su se mnoge proširile tek pod utjecajem čovjeka. Zato ne smijemo sve borove šume smatrati reliktnima, nego treba u svakom slučaju utvrditi, da li se radi zaista o reliktnim ili recentnim tvorevinama. To možemo najsigurnije postići na temelju sastava prizemnog sloja, kako sam pokazao za borove šume pod Obručem (H o r v a t 1956). |