DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1958 str. 55 <-- 55 --> PDF |
Krka. God. 1825. je promaknut na inspektora za šume tadanje Kranjske i Primorja, a 1848. godine postaje intendant ratne mornarice. Za vrijeme službovanja u Trstu vrši uz ostalo i nadzor nad gospodarenjem u državnim šumama, u kojima se iskorišćavala građa za austrijske ratne brodove. Šuma i drvo imaju tada odlučno značenje u pomorstvu, jer je u prvoj polovini XIX. stoljeća drvena brodogradnja na vrhuncu. Konstrukcija je brodova tada već usavršena toliko, da predstavlja pravu umjetnost, ali ipak njihova brzina nije zadovoljavala. Radi toga se nakon napoleonskih ratova sve više napušta gradnja velikih teških jedinica, bojnik brodova s tri palube, i prelazi na gradnju fregat e t. j . manjih brodova s dvije palube i nosivošću od maksimalno 2500 tona (60 topova). Ovakovi su se brodovi gradili vrlo sporo, a upotrebljena se građa sušila najmanje tri godine. Ali unatoč svih konstruktivnih mjera njihova je brzina bila razmjerno vrlo mala, jedva nekih 11—12 morskih milja. Talentirani mladi šumar nije ostao samo kod uzgajanja šuma i korišćenja brodske građe. Uporedo s njegovim stručnim zadacima on usmjerava svoj rad i na opće povećanje ekonomičnosti brodogradnje. Još kao student 1812. godine izrađuje prve projekte za primjenu jednog od Arhimedovih vijaka za kretanje lađa, o čemu postoje njegovi konstrukcioni nacrti u bečkom Tehničkom Muzeju. Dolaskom u Trst razvija dalje svoju koncepciju vijka na bazi razvijenog šarafa, ali se bavi usput drugim tehničkim studijama. Tako već 1821. godine dobiva patent na izum, kojim je kod kotača i vretena smanjio trenje i trošenje, a povrh toga smanjio i potrebu mazivog ulja. Međutim patent na izum brodskog vijka dobiva punih 7 godina kasnije t. j . 1827. godine, a s njim i rješenje bečke vlade od 11. februara 1827., kojim mu se dozvoljava, da može svojim izumom vršiti eksperimente. Patent sadržaje propise, da se ugrađeni vijak montira na pramcu plovnog objekta, ma da je konstruktor već tada zagovarao montažu na krmi zbog manjeg otpora vode i lakšeg pokretanja. Dobivanjem je patenta mladi šumar stavljen na nove muke. Za eksperimente je trebalo izgraditi specijalni brod, a za takav on nije imao sredstava. U stisci se obrati na tršćanskog novčara O. Fontanu , koji doduše pristane na finansiranje pokusa, ali uz lihvarski uvjet, da mu pronalazač ustupi svoju privilegiju. Ipak je i na taj način omogućena izgradnja prvog malog parobroda na vijak od svega 48 tona nosivosti. Izgradilo ga je brodogradilište Panfili po nacrtima tršćanskog brodo*graditelja V..Zanona. Sam je Ressel izradio nacrte vijka, koji je izvela radionica F. Hermanna u Trstu. Brod je dobio ime »Civetta«. Pronalazač je očekivao, da je rješenjem finansijskih pitanja riješen -i njegov glavni zadatak, ili barem da su uklonjene glavne zapreke za realizaciju njegovog izuma. Ali sad su tek nastali teški časovi. On nije računao, da će svojim pronalaskom oštetiti interese tadanjih bogatih brodovlasnika, gospodara pomorskog saobraćaja. Za njih nije bila važna korist od novog vijka već gubitak na profitima zbog potrebe, da se njihovi brodovi s bočnim kotačima rekonstruiraju. A kad su u pitanju profiti, onda brodovlasnici ne biraju sredstva. Najveći je protivnik novotarije Englez William Morgan , koji je od bečkog dvora imao privilegiju za održavanje redovnih pruga između Trsta i Venecije. Taj pokušava najprije, da pomoću birokratskih sabotaža omete normalno vršenje pokusa, pa mu to djelomično i uspijeva. Ali kad unatoč svih zapreka gradnja pokusnog broda napreduje, brodovlasnici poduzimaju oštre akcije, da se izum kompromitira a pronalazač proglasi šarlatanom. Uspjeh je sabotaže bio potpun. Brod »Civetta« je stvarno dne 1. jula 1829. godine isplovio i dapače već razvio brzinu od 6 morskih milja, ali tad je najednom stao. Ustanovljeno je, da je puknula parna cijev i to uslijed greške kod izrade. Općenito se je vjerovalo, da je greška djelo Morgana i njegovih suradnika. Ma da ova nezgoda nije imala veze s pokusima primjene vijka, Lučka je Kapetanija na traženje brodovlasnika zabranila Resselu svaki daljnji rad na eksperimentima. Štoviše i veletržac O. Fontana videći, da od uloženih kapitala neće imati brzih koristi, otkazuje konstruktoru daljnju pomoć i prepušta ga sudbini. Ostavljen i ogorčen Ressel odlazi u London i Pariz, gdje je uspio ponoviti svoje pokuse i to s punim uspjehom. Sa svim tim nije uspio naći finansijera za nastavak svojih radova. Kasnije je doznao, da su njegovi uspješni pokusi poslužili nekim pojedincima u želji za brzim bogaćenjem. I kad se nakon uzaludnih napora povratio natrag u Trst, mogao se uvjeriti, da je od svih moćnih kapitalista ne samo prevaren, nego i ponižen. God. 1837. plovi prvi brod na vijak u Engleskoj, ali po konstrukciji F. P. Smit h a, a takav će se brod za 3 godine pojaviti i u Trstu. J. Ressel dakle nakon 10 godina |