DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1958 str. 54 <-- 54 --> PDF |
U Narodnoj Republici Hrvatskoj potreba industrije (Katran) iznosi godišnje cea 1000 tona. Prema tome manjak od 300 tona mogao bi se podmiriti iz ostalih republika ukoliko bi tvornica »Katran« i šumarije koristile svoj potpuni kapacitet. Radi plasmana borove smole u godini 1958. posjetili su predstavnici stručnog udruženja šumsko privrednih organizacija Hrvatske tvornicu »Katran« od koje su saznali, da ista uz cijenu, koju je platila za borovu smolu u god. 1957. t. j. , 310—330 kg po kilogramu ne želi uopće smolu prerađivati. U godini 1957. plaćala je tvornica »Katran« tu cijenu zato, što je svakako htjela zadržati proizvodnju NRH u svojim rukama, te se je nadmetala sa ostalim konkurentima. Uslijed uvoza kolofonija iz Kine, Poljske i Bugarske, kojemu se cijene kreću od 188—244 dinara po kilogramu »Katran« nije mogao prodati svoj kolofonij, te ga imade danas na zalihi od 150 tona. Kako vidimo prodajna cijena kolofonija je znatno niža od nabavne cijene sirovine, a gdje su još troškovi proizvodnje i transporta. Prema SI. listu br. 21 od 22. V. 1957. određen je faktor 2 za uvoz kolofonija i terpentina za industriju, međutim iz Kine je uvezen kolofonij za široku potrošnju uz faktor 1.3, no unatoč toga što je bio namijenjen širokoj potrošnji, utrošen je i u industrijske svrhe, te je stoga došlo do još većeg sniženja i poremećenja cijena domaćem kolofoniju. Prema tome u ovoj godini ne možemo očekivati, da će naše proizvodne orga nizacije moći polučiti prošlogodišnju prodajnu cijenu, već će je morati znatno sni ziti ako će htjeti prodati svoje proizvode. Iz svega navedenog vidi se, da u smolarenju u NRH ima vrlo mnogo aktuelne problematike, koja je ovdje istaknuta s razloga, da se o njoj svestrano diskutira i donesu konkretni zaključci. USPOMENI JOSIPA RESSELA (1793.—1857.) Pokoljenja djela sude, Što je čije daju svjema ... P. P. N j e g o š Minulo je sto godina otkad je u ljubljanskoj gostionici dne 10. oktobra 1857. umro od tifusa šumarski inspektor J o si p Ressel , pronalazač brodskog vijka. Preminuo je osamljen držeći u ukočenoj ruci liječnički recept. Na poleđini je tog recepta samrtnik ispisao upute svojoj djeci, kako da se bore za njegovo pravo tehničkog pronalaska, koji u historiji pomorstva čini jednu od najvećih prekretnica. Sahranjen je nezapaženo na groblju kod Sv. Krištofora u Ljubljani i tu je zapušteni grobni humak bio dugo vremena jedini svjedok njegovog zaslužnog života. Kao kod većine velikih umova u povijesti čovječanstva, tako i kod Josipa Ressela zapažamo prave razmjere stvaralačkih snaga to jasnije i reljefnije, što se više udaljujemo od njegovog vremena. Pravi se geniji u ovom pogledu ukazuju kao orijaški planinski masivi, koji u razvoju čovjekovog progresa predstavljaju doduše visoke uspone, ali se prava njihova visina može sagledati samo iz daljine. Tek 20 godina iza Resselove smrti, kad je tehnika vijka na principu razvijenog šarafa potpuno prevladala u brodogradnji, preuzima nekadanje Kranjsko-Primorsko gozdarsko družtvo na svojoj X. skupštini, održanoj u Gorici dne 26. septembra 1887. god., uređenje pokojnikovog groba i započima s akcijom, da se po tekstu tadanjeg referenta »svetovno znanem izumitelju vijaka za pogon ladij, slavnem možu in gozdarju« podigne spomenik. Josip Ressel je sin češke zemlje. Rođen je u Chrudimu dne 29. juna 1793. godine. Već je u ranoj mladosti uslijed siromaštva osjetio svu težinu životne borbe. Ta ga je očeličila, da kasnije može izdržati najteža iskušenja te unatoč patnja i ponižavanja zadržati životni elan i neslomivu volju da koristi čovječanstvu. Svršio je šumarstvo i već ga s 24 godine života nalazimo kao šefa šumarije u Pleterju na Dolenjskem u Sloveniji (1817. god.). Otada pa do smrti ostaje u šumarskoj službi naših krajeva, napose u Sloveniji, Istri i Primorju. U struci je napredovao dosta brzo, pa ga već 1821. godine susrećemo u svojstvu šumarskog nadzornika za pokrajine Istru i Goricu u Trstu. Kasnije vrši dužnost nadzornika i za područje otoka |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1958 str. 55 <-- 55 --> PDF |
Krka. God. 1825. je promaknut na inspektora za šume tadanje Kranjske i Primorja, a 1848. godine postaje intendant ratne mornarice. Za vrijeme službovanja u Trstu vrši uz ostalo i nadzor nad gospodarenjem u državnim šumama, u kojima se iskorišćavala građa za austrijske ratne brodove. Šuma i drvo imaju tada odlučno značenje u pomorstvu, jer je u prvoj polovini XIX. stoljeća drvena brodogradnja na vrhuncu. Konstrukcija je brodova tada već usavršena toliko, da predstavlja pravu umjetnost, ali ipak njihova brzina nije zadovoljavala. Radi toga se nakon napoleonskih ratova sve više napušta gradnja velikih teških jedinica, bojnik brodova s tri palube, i prelazi na gradnju fregat e t. j . manjih brodova s dvije palube i nosivošću od maksimalno 2500 tona (60 topova). Ovakovi su se brodovi gradili vrlo sporo, a upotrebljena se građa sušila najmanje tri godine. Ali unatoč svih konstruktivnih mjera njihova je brzina bila razmjerno vrlo mala, jedva nekih 11—12 morskih milja. Talentirani mladi šumar nije ostao samo kod uzgajanja šuma i korišćenja brodske građe. Uporedo s njegovim stručnim zadacima on usmjerava svoj rad i na opće povećanje ekonomičnosti brodogradnje. Još kao student 1812. godine izrađuje prve projekte za primjenu jednog od Arhimedovih vijaka za kretanje lađa, o čemu postoje njegovi konstrukcioni nacrti u bečkom Tehničkom Muzeju. Dolaskom u Trst razvija dalje svoju koncepciju vijka na bazi razvijenog šarafa, ali se bavi usput drugim tehničkim studijama. Tako već 1821. godine dobiva patent na izum, kojim je kod kotača i vretena smanjio trenje i trošenje, a povrh toga smanjio i potrebu mazivog ulja. Međutim patent na izum brodskog vijka dobiva punih 7 godina kasnije t. j . 1827. godine, a s njim i rješenje bečke vlade od 11. februara 1827., kojim mu se dozvoljava, da može svojim izumom vršiti eksperimente. Patent sadržaje propise, da se ugrađeni vijak montira na pramcu plovnog objekta, ma da je konstruktor već tada zagovarao montažu na krmi zbog manjeg otpora vode i lakšeg pokretanja. Dobivanjem je patenta mladi šumar stavljen na nove muke. Za eksperimente je trebalo izgraditi specijalni brod, a za takav on nije imao sredstava. U stisci se obrati na tršćanskog novčara O. Fontanu , koji doduše pristane na finansiranje pokusa, ali uz lihvarski uvjet, da mu pronalazač ustupi svoju privilegiju. Ipak je i na taj način omogućena izgradnja prvog malog parobroda na vijak od svega 48 tona nosivosti. Izgradilo ga je brodogradilište Panfili po nacrtima tršćanskog brodo*graditelja V..Zanona. Sam je Ressel izradio nacrte vijka, koji je izvela radionica F. Hermanna u Trstu. Brod je dobio ime »Civetta«. Pronalazač je očekivao, da je rješenjem finansijskih pitanja riješen -i njegov glavni zadatak, ili barem da su uklonjene glavne zapreke za realizaciju njegovog izuma. Ali sad su tek nastali teški časovi. On nije računao, da će svojim pronalaskom oštetiti interese tadanjih bogatih brodovlasnika, gospodara pomorskog saobraćaja. Za njih nije bila važna korist od novog vijka već gubitak na profitima zbog potrebe, da se njihovi brodovi s bočnim kotačima rekonstruiraju. A kad su u pitanju profiti, onda brodovlasnici ne biraju sredstva. Najveći je protivnik novotarije Englez William Morgan , koji je od bečkog dvora imao privilegiju za održavanje redovnih pruga između Trsta i Venecije. Taj pokušava najprije, da pomoću birokratskih sabotaža omete normalno vršenje pokusa, pa mu to djelomično i uspijeva. Ali kad unatoč svih zapreka gradnja pokusnog broda napreduje, brodovlasnici poduzimaju oštre akcije, da se izum kompromitira a pronalazač proglasi šarlatanom. Uspjeh je sabotaže bio potpun. Brod »Civetta« je stvarno dne 1. jula 1829. godine isplovio i dapače već razvio brzinu od 6 morskih milja, ali tad je najednom stao. Ustanovljeno je, da je puknula parna cijev i to uslijed greške kod izrade. Općenito se je vjerovalo, da je greška djelo Morgana i njegovih suradnika. Ma da ova nezgoda nije imala veze s pokusima primjene vijka, Lučka je Kapetanija na traženje brodovlasnika zabranila Resselu svaki daljnji rad na eksperimentima. Štoviše i veletržac O. Fontana videći, da od uloženih kapitala neće imati brzih koristi, otkazuje konstruktoru daljnju pomoć i prepušta ga sudbini. Ostavljen i ogorčen Ressel odlazi u London i Pariz, gdje je uspio ponoviti svoje pokuse i to s punim uspjehom. Sa svim tim nije uspio naći finansijera za nastavak svojih radova. Kasnije je doznao, da su njegovi uspješni pokusi poslužili nekim pojedincima u želji za brzim bogaćenjem. I kad se nakon uzaludnih napora povratio natrag u Trst, mogao se uvjeriti, da je od svih moćnih kapitalista ne samo prevaren, nego i ponižen. God. 1837. plovi prvi brod na vijak u Engleskoj, ali po konstrukciji F. P. Smit h a, a takav će se brod za 3 godine pojaviti i u Trstu. J. Ressel dakle nakon 10 godina |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1958 str. 56 <-- 56 --> PDF |
iza svog izuma doživljava, da vidi strani parobrod s njegovim vijkom, ali od drugog konstruktora. Obraća se 1852.´godine engleskom admiralitetu s dokumentacijom svog izuma tražeći samo pravo prioriteta, ali ni tu nije uspio. Razočaran na svim stranama vraća se natrag u svoje šume. Da li je F, P. Smith koristio Resselov izum, nije poznato. Znamo samo to, da je tek 1836. godine dobio patent za plovidbu brodova na vijak. Bio je uz to i bolje sreće, jer ga u njegovom radu pomažu bankari Wright i Caldwell, a dapače i tajnik admiraliteta J. Barrow. Uostalom engleski je admiralitet prvi uveo vijak na ratne brodove. Ipak sve ove nedače nisu mogle slomiti duh ovog velikog čovjeka. On se bavi studijem konstrukcije stroja za prešanje boja iz bilja (patent iz 1829. god.), konstrukcije preše s vijkom bez matrice (patent iz 1842. godine) i napokon izgrađuje nove savršenije tipove lafeta za brodske topove. U šumarstvu je naročito važan njegov rad na sastavljanju kemijskih mješavina za konzerviranje drveta (patent iz 1854. god.). Međutim svi ovi radovi i postignuti uspjesi daleko zaostaju za njegovim izumom brodskog vijka. J. Ressel se ženio dva puta. Prva mu je žena Hrvatica iz Bakra (rođ. Orebić), a druga, koju je uzeo kao udovac četiri godine nakon smrti prve supruge, je Slovenka iz Višnje Gore (rođ. Kastelič). Stupivši u rodbinske veze on se potpuno ponašio, ma da njegov rad "pripada čitavom svijetu. Umro je, a da nije doživio priznanja. Tek iza njegove smrti, kad su prikupljene tehničke dokumentacije, kod čega ima velikih zasluga Pomorski Muzej u Trstu, dobiva od čitavog civiliziranog svijeta priznanje prvog pronalazača brodskog vijka. I kad mu se slava pronijela daleko preko granica domovine, pojavljuju se zvani i nezvani, da ga svojataju za sebe. Za njegovo se ime natječe pet gradova (Trst, Ljubljana, Graz, Beč i Prag), to ime uzima i bečka politehnika. U čitavom se svijetu objavljuju brojne publikacije i spomenice u niegovu slavu, a dapače i romansirane biografije, naročito iz pera čehoslovačkih književnika J. Severina i Z. Pluhafa. Istina, izum brodskog vijka nije djelo samo jednog čovjeka, već čitave plejade misaonih ljudi počev od J. Watta, koji daje osnovnu zamisao, preko J. Bramaha (1749.—1814), pa do Ressela, koji joj daje konačno ostvarenje. Kao svaki drugi, tako i, ovaj pronalazak ima svoju dugačku historiju, u kojoj se u toku više decenija reda nekoliko preteča, da tek J. Resselu uspije praktična primjena. Po definiciji velikog francuskog državnika i historičara F. Guizot a veliki umovi ne stvaraju ništa definitivno. Njihova je zasluga u tome, što su znali pronaći zakone djelovanja raznih sila, a njihov se genij sastoji u tome, što su za te zakone stvorili formule i način izvođenja. Za njihovu slavu to nije dosta. Potrebna je često jedna malenkost, — da moraju prije umrijeti. Smrt naučnog radnika ima ponekad više ukusa od njegovih savremenika. Radi toga i tragedija J. Ressela djeluje danas koliko potresno toliko i poučno. Jer u toj tragediji danas nakon stote obljetnice možemo utvrd´ti dvije značajne istine. Prva je u tome, da treba s mnogo opreza činiti i dobra djela, — a druga u tome, da čovjek predugo živi koliko mora da trpi, a prekratko da svoje ideale zadovolji. Taj samoprijegor osjeća najteže šumarska struka, čiji nosioci po svom pozivu žanju što nisu sijali a siju što neće žeti. Koristi naših napora pripadaju drugima, — onima, koji dolaze iza nas. Isti je samoprijegor vodio i šumara J. Ressela kroz mučne puteve naučnog stvaranja i kroz neravne borbe sa sitnim birokratama i krupnim profiterima. Danas više nema protivnika, svi su oni nestali u tami prošlosti. Pobijedio je duh i stvaralačka snaga, a ta će poput sunca grijati daleka pokoljenja znakom imena njegovog. Slava Josipu Resselu! Ing. Stjepan Frančišković (Zagreb) LITERATURA 1. O. De tela: Kranjsko-Primorsko gozdarsko družtvo (Spomenica JŠU, Zagreb, 1926.). 2. B. Poparić : Pregled povijesti pomorstva, knjiga I.—II. Zagreb, MH, 1932.-33. 3. R. F. Barbalić : Stota obljetnica smrti Josipa Ressela (Riječka Revija, Rijeka, 1957., br. 5—6). |