DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 33     <-- 33 -->        PDF

CONCLUSIONS


1. Spring aerial photographs, especially in areas stocked with deciduous forest
tree species taken during the period of flushing can be very serviceable in tree species
identification as well as for surveying purposes including sketching of contour lines.
When taking aerial photographs early in spring it is to be recommended that controlpomts,
boundaries itc. be properiy marked in the autumn that precedes.
2. Aerial photographs ought to be applied also in cadastral rectification of forest
boundaries. For this purpose it is necessary to mark the boundaries of adjacent
neighbouring parcels.
3. In many cases it is desirable to take aerial photographs oaly for purposes of
photo-interpretation without preliminary topographic ground work. Such surveying
is inexpensive.
4. The most economic method in preparing forest maps by means of aerial
photographs (including preliminary and additional ground work) is attainable under
the condition of close cooperation with other institutions when about to make aerial
surveys. Independent systematic air surveys along with all preliminary and additional
ground work is only rational if there exists urgent need for completely new
forest mapping (with situation details and contour lines) because in relation to other
stadard methods the aerial survey is then most economical.
NAJNOVIJA LITERATURA O PANČlCEVOJ OMORICI


Dr. P. Fukarek, Sarajevo


Našu Pančićevu omoriku i u inostranstvu cijene mnogo i stavljaju je
u red onih »stranih« vrsta koje imaju veliko značenje za podizanje parkova,
a i za pošumljavanje većih površina. Zbog toga se njenom uzgoju
posvećuje velika pažnja. Brojne kulture ove naše endemne vrste nalaze
se širom Evrope — u Finskoj naročito je poznata ona u Mustili, zatim kulture
u Poljskoj, Švedskoj i Njemačkoj, grupe i primjerci po parkovima
i kulturama širom Sovjetskog Saveza i t. d. svjedoče o tome koliko se je
naša Pančićeva omorika udomaćila u šumarstvu Evrope. Nedavno je donesen
izvještaj u časopisu Allgemeine Forstzeitschrift (Sv. 8. 1953 Pp. 21-22
autor A. W o b s t) »o jednoj pokusnoj plohi Picea omorica u Njemačkoj«,
a ing. St. M. Milinkovi ć izvještaja nas (u časopisu »Šumarstvo« Sv. 2.
1953. Pp. 171—172) o uzgoju Pančićeev omorike u Engleskoj. Nekoliko
šumarskih stručnjaka iz Njemačke, Švedske i Engleske boravilo je u
zadnje vrijeme kod nas da bi se upoznali sa uvjetima pod kojim Pančićeva
omorika raste u svojim prirodnim staništima. To je, uostalom, tradicija
koju su još prije više od 75 godina započeli austrijski šumari i botaničari
Wettstein, Neger i drugi.


U okviru toga znatno povećanog interesa koji u zadnje vrijeme postoji
za kulturu naše Pančićeve omorike u Evropi, naročito u njenim sjevernim
zemljama — gdje se je pokazala kao otporna vrsta protiv oštre klime i
studeni, a osim toga dala i bolji prirast mase nego u svojim prirodnim staništima
— možemo ubrojiti nekoliko izvještaja i radova koji su u zadnje
vrijeme objavljeni u stranoj šumarskoj štampi.


Te radove i izvještaje prikazaćemo u najkraćim crtama s time, da
upozorimo i naše šumare, kako ne bi zaostajali iza inostränstva u pogledu
priznavanja vrijednosti ovome našem endemnom drvetu prilikom redovnih
pošuml javan ja. ´




ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 34     <-- 34 -->        PDF

r.
Pančićeva omorika u šumarstvu Njemačke


(Dr. Splettstösser — Die Omoricafichte — »Forst und Holz« VII. Hannover
1952 Nr. 19 Str. 272—273. Isti: Holzartenwahl für die Sonnenlage der
deutschen Mittelgebirge — «Forstarchiv« XXVII. Hannover, 1956. Heft 8.
Str. 173—180)


U šumarstvu Njemačke postoji stara tradicija kulture Pančićeve omorike.
Predratni brojevi časopisa »Mitteilungen der Deutschen Dendrologischen
Gesellschaft« donosili su vrlo često i posebne članke ili manje bilješke
o uspjehu kulture ovog drveta pretežno u parkovima i nasadima.
U sveskama ovog časopisa naći ćemo i prvi pokušaj taksonomske podjele
Pančićeve omorike (na tri varijeteta od kojih je onaj u prirodnim nalazištima,
sa uskopiramidalnim rastom var. serbica Schwerin).


Godine 1954 boravio je u Jugoslaviji i viši šumarski savjetnik Dr.
Splettstöse r iz Detmold-Lippe u Zapadnoj Njemačkoj, sa posebnim
zadatkom da upozna osobine Pančićeve omorike u njenim prirodnim staništima
kako bi iz toga izveo zaključke o mogućnosti njenog šireg uzgoja
u sjevernim krajevima Njemačke. Kao rezultate svojih nastojanja oko uvođenja
kulture Pančićeve omorike u Njemačkoj objavio je dva članka u
njemačkim šumarskim časopisima.


U prethodnom, samo informativnom članku kojeg je objavio u časopisu
»Forst und Holz« prije nego je došao u Jugoslaviju, piše o tome kako
u Njemačkoj postoje šumski predjeli na krečnjačkoj podlozi slabog obrasta
na kojima dolazi i do ugibanja bukve, a druge vrste daju vrlo slabe prinose.
Istovremeno imao je priliku da čuje i dozna od austrijskih kolega o dobrim
uspjesima pošumljavanja sa Pančićevom omorikom na sličnim terenima.
Na osnovu toga izvršio je u svojoj šumskoj upravi probu pošumljavanja
sa Pančićevom omorikom na površini od 20 ha.


Da ne bi postigao slične neuspjehe kao što ih imaju njemački šumari
sa kulturom vajmutovca, on se detaljno upoznao sa raspoloživom literaturom
o Pančićevoj omorici. Iz te literature (koju navodi na kraju referata
— i to samo djela koja su objavljena na njemačkom jeziku) daje kratak
izvod iz historijata otkrića i istraživanja Pančićeve omorike, da bi
zatim prešao na njezin opis. Za nju kaže da je »najljepše drvo Evrope« sa
snažnim zakorijenjavanjem i prirastom debljine koji je »za oko 20°/° veći
od prirasta smrče« na prvom bonitetnom razredu. Ova konstatacija, nažalost,
nije potpuna, jer prema istraživanjima drugih autora, prirast debljine
Pančićeve omorike u njenim prirodnim staništima znatno zaostaje iza
smrče i naročito u dubljoj starosti odgovara onome, kojeg ima »smrča
lještarka«, — rezonantno drvo iz sastojina u pretplaninskim predjelima,
a to je ujedno i njena odlika. Sigurno je da Pančićeva omorika bolje prirašćuje
u sjevernim predjelima Evrope, svakako bolje nego u svojim prirodnim
staništima, ali da bi ona tu bila bolje proizvodnosti i od smrče to
je za nas vrlo zanimljiva činjenica.


Autor nadalje ističe ostale prednosti Pančićeve omorike ispred smrče,


a te su: bolje tehničke osobine drveta, te ravan i pravilan uzrast. Pančićeva


omorika je reliktna vrsta iz tercijera, te se »može smatrati kao jedna ćerka


njemačkog prostora koju su odatle potisnuli glečeri«. To, da Pančićeva




ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 35     <-- 35 -->        PDF

omorika nije još prodrla u njemačku šumarsku praksu u onoj mjeri u
kojoj to zaslužuje pripisuje tome, što su o njoj ranije pisali pretežno samo
botaničari, a ne i šumari.


Jedna manja sastojina Pančićeve omorike kod Oldenburga koju je
podigao G. S. B ö h 1 j e pokazuje vrlo lijep uzrast, otpornost protiv mraza,
a posebno veću otpornost spram šteta od dima i čađi.


Na kraju autor preporučuje uzgoj Pančićeve omorike na krečnjacima,
gdje je treba unositi u siromašne mješovite šume koje će ona obogatiti
ljepotom i proizvodnjom drveta«.


Poslije ovog informativnog članka, šumarski savjetnik Dr. Sple t t-
s t ö s s e r našao je priliku da se upozna sa Pančićevom omorikom i u
njenim prirodnim nalazištima u Bosni. On je 1954 godine posjetio sastojinu
na Gostilju kraj Višegrada i u jednom opširnijem izvještaju (u časopisu
»Forstarchiv«) opisao ne samo ove sastojine. nego i sastojine nekih
drugih vrsta drveća bosanskih šuma. Na ovaj izvještaj osvrnućemo se i
posebno na drugom mjestu, a sada želimo iz njega uzeti samo one podatke
koji se odnose na Pančićevu omoriku, kojoj je, ustalom, i ovdje ukazana
najveća pažnja.


Prije svega autor piše naziv Pančićeve omorike — uprošteno sa Picea
omorica Pancic; a u fusnoti dodaje, da je važno kod porudžbine sjemena
uvijek »dodavati i Pančića«, jer je u narodu i obična srnrča poznata pod
imenom »omora«. Međutim, ovo neće uvijek biti nužno, jer sjeme isporučuju
šumske uprave čiji stručnjaci neće pogriješiti, a i u pogledu cijene
ne može biti nikakve zabune.


Autor govori o tome kako su sastojine Pančićeve omorike u domovini
decimirane. Nakon šumskih požara i ratnih pustošenja i sječa ostalo ih
samo 4 »kako je utvrdio Fukarek«. Međutim, to je netočan podatak, jer
smo naglasili1 da je u Bosni preostalo 10 (deset) što većih (Stolac, Gostilja,
Tisovac, Strugovi), što manjih sastojina, a u sesjednoj Srbiji ima također
još oko 20 pretežno manjih sastojina. One su doduše stradale uslijed ratnih
i drugih šteta, ali se danas dobro oporavljaju, jer su uvrštene u red strogo
zaštićenih rezervata.


Autoru nije bilo moguće, zbog dubokog snijega koji je još u proljeće
ležao u sastojinama, da obiđe druge osim one na Gostilji i za ovu daje
kratak opis. To je jedna, prosječno 65-godišnja sastojina na površini od
oko 20 ha, izložena sjeveru i zaštićena grebenima sa istoka i zapada. Tlo
je na površini pokazivalo pH = 5—6, a na dubinu od 45 cm pH = 7,5, a
bilo je dosta siromašno i nalazilo se je samo među kršjem i stijenama. U
sastojini je bilo pojedinačno primiješano bijelog i crnog bora, jele, nešto
bukve, jasike, divlje kruške, jarebike i mukinje. Stabla omorike nisu pokazivala
nikakvih tragova od snjegoloma, dok su ostale vrste bile dosta oštećene.
« U najnižim visinskim položajima odgovarala je omorika približno
trećoj prinosnoj klasi za smrču prema Wiedemami-u (slaba proreda), u
srednjim drugoj, na 800 m prvoj«. Visine su se kretale između 18 i 28 m,
a prsni promjeri između 28 i 35 cm. Promjeri stabala iste starosti neznatno
variraju, jer se stabla zbog uskih krošanja jedva nešto potiskuju. Uslijed
toga je širina godova prilično jednaka. Ona je iznosila (na osnovu brojnih


1 Vidi: Fukarek : Sastojine Pančićeve omorike nakon šumskih požara u god.
1946/47. —- Šumarski list, Zagreb 1951. Sv. 1-2, S. 61—75.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 36     <-- 36 -->        PDF

proba bušenja) oko 2.5 mm. Debla omorike su vitka i prava, na njima su
prosječno dvije trećine dužine obrasle živim, dosta jakim granama. Prema
informacijama koje je autor dobio od šumarskih inženjera — drvo omorike
mnogo cijene stanovnici sela jer se lako cijepa i dobro služi za izradu šindre
i dužica za kace za sir. »Stanovnici se ne plaše nikakvog truda, da bi
došli u posjed baš ovog drveta«.


Skupljanje sjemena omorike vrlo je teško zbog tankih vrhova na kojima
se nalaze češeri, ali ipak trušnica u Višegradu proizvodi godišnje oko
30 kg sjemena. Prodaju sjemena vrši državno uvozno preduzeće u Sarajevu.
Trušnica je »drvena« u kojoj se nakon 14.to dnevnog sušenja češera
kod cea 45fl C vrši trušenje. Čišćenje se vrši otstranjivanjem krilašaca struganjem
i vjetrenjem. Glavna količina sjemenja išla je god. 1952 u Australiju,
a za Njemačku postojale su narudžbe za 35 kg. To su tačno prenesene
riječi autora.


Autor u nastavku govori o Pančićevoj omorici u raznim nasadima i
parkovima u Njemačkoj. Posebno opisuje kulturu kod Oldenburga u kojoj
postpji 2300 četrdesetogodišnjih stabala Pančićeve omorike, prosječne visine
od 13,5 m, srednjeg promjera od 14 cm i srednje temeljnice od 35,5 cm2
Tu je obična smrča iste dobi prosječno iste visine, ali manjeg promjera
(i temeljnice), pa stoga daje i manju masu. Pančićeva omorika odgovara
ovdje II. prihodnoj klasi smrče. ali masu daje veću za 20<,/», jer ima uže
krošnje, zato i gušći obrast.


Druga kultura nalazi se u pobrđu oko rijeke Weser (Reichenberg bei
Barn trup). Tu postoji dvadeset jedno godišnja sastojina Pančićeve omorike,
s jednom prugom duglaske »koja je podbacila u očekivanju«, i sa jednom
prugom obične smrče« koja je pokazala da za njom naša omorika ništa
ne zaostaje«, čak šta više, da daje bolje prinose. Promjeri omorike u prosjeku
su tu oko 10 cm, a obične smrče 8,2 cm, a osim toga broj stabala
na jedinici površine mnogo je veći kod oonorike. Omorika je tu imala nešto
oboljele, žute iglice na donjim granama. Izgleda da je posljedica napada
jedne pljesni kao posljedica vlažne 1954 godine. Ta se bolest još proučava.


Na kraju autor govori i o nekoliko manjih grupa stabala Pančićeve
omorike koje su uzgojene u Njemačkoj, zatim prenosi i podatke o njenom
uspjehu kojeg je postigla u Finskoj.


To bi bilo sve ono što autor smatra da spada medu važne osobine koje
posjeduje Pančićeva omorika kao šumsko drvo. Zbog toga je on preporučuje
za pošumljavanje na »sunčanim položajima« u njemačkom sredogorju
« i to posebno kod konverzije sastojina »u donjoj visinskoj stepenici«,
i tu u smjesi sa »bosanskom rasom, bukve, zatim kod pošumljavanja goleti
i slabih pašnjaka zajedno sa »bosanskom rasom« smrče.2


2 Iz citirane literature na kraju ovog rada vidimo da je u posljednje vrijeme
objavljeno još nekoliko kraćih izvještaja o Pančićevoj omorici i njenim kulturama
u inostranstvu. Do ovih izvještaja, nažalost, još nismo mogli doći, a radi upotpunjavanja
bibliografije o našim vrstama drveća, mi ćemo ih ovdje notirati, a kasnije
možda i prikazati nešto opširnije.


To su slijedeći članci:


Holverseheiđt : Nochmals »Die Omoricafichte« »Forst u. Holz« 1952. S. 30


Wobs t A. — Nepoznati naslov. — Allgemeinee Fortzeitschrift 1953. S. 21.


Schmi d t-C olin e t: Die Omoricafichte in Finland. — Deutsch. Forst- und
Holzwirt 1955. S. 248. „..; ,; r ,


U
\




ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 37     <-- 37 -->        PDF

II.
Studija o sastojinama Pančićeve omorike jednog škotskog doktoranda


(Philip Wardl e — Picea omorika in its Natural Habitat —
»Forestry« Vol. XXIX. 1956. No 2. S. 91—117)


Na inicijativu profesora uzgoja šuma na Univerzitetu u Edinburgu
Dr. H. M. Steve n-a autor P. Wardle uzeo je za svoj diplomski, odnosno
doktorski rad istraživanje sastojina Pančićeve omorike u Bosni i
Srbiji. Tokom 1954 godine izvršio je tu svoju namjeru proputovavši kroz
naše predjele i zadržavši se dulje vremena u sastojinama Pančićeve omorike
u okolici Višegrada (Gostilja i Stolac) i Foče (Radomišlje).


U njegovom radu, u kojem se nalaze obrađena zapažanja i vlastita
mjerenja na terenu, dat je kraći uvod u kojem je istaknuto značenje Pančićeve
omorike u šumarstvu, njena »geološka prošlost« kao i moderna
taksonomija prema Dallimor-e i Jackso n-u. Po ovim autorima
postoje u rodu Picea tri sekcije. Sitkanska smrča (P. sitchensis), koja se je
nekad smatrala najbliže srodnom našoj omorici nalazi se u posebnoj sekciji
»Casista«, a sa našom omorikom u sekciji »Omorika« nalaze se tri vrste:
Picea breweriana. S. Wats sa zapada Sjeverne Amerike, P. brachytyla
Pritzel iz Istočne Azije i Japana i P. spinulosa Henry sa Himalaja.


Naučni naziv omorike povezan je sa autorom Bol i e-om, jer, kao
što je poznato, P a n č i ć je omoriku opisao kao »felu« nekadašnjeg širokog
roda Pinus. Prema tome naziv — Picea omorika (Pančić) Bolle — odgovara
pravilima nomenklatura, premda smo mi više skloni da ga uzimamo
samo sa oznakom autora P a n č i ć a.


U nastavku rada govori se o istorijatu otkrića Pančićeve omorike kao
i o današnjem njenom prirodnom rasprostranjenju. Tu su uzeti podaci
naših autora i naša karta koja je objavljena 1951 godine. Kraće poglavlje
govori o ulozi šumskih požara u sastojinama omorike kao i o nastojanjima
da se te sastojine zaštite putem jednog većeg rezervata (Zvijezda Planina
u Srbiji). Za prikaz klimatskih prilika uzeti su podaci Tregubov a (1934)
za stanice Semeč i Borike. Vrlo kratko su navedeni topografski (geografski)
geološki i pedološki podaci. Pedološke prilike u sastojinama Pančićeve
omorike prikazane su i u dodatku na kraju rada. To su analize tla iz sastojina
na Tari Planini u Srbiji koje su objavili D. V. Poledica i P. Stank
o v i ć 1950 godine, a autor ih je zaboravio navesti kao takve (osim što
je naveo odnosni rad u popisu upotrebi jene literature).


Iza ovih općih napomena, u radu su navedeni nešto detaljnije opisi
staništa Pančićeve omorike na onim lokalitetima koje je autor obišao, kao
i na onim za koje je našao podatke u našoj literaturi. Tu su detaljnije opisana
staništa Radomišlje, Viogor, Stolac, Gostilja, Trenica, Crvene Stijene
i Crveni Potok (zapravo Mitrovac na Tari Planini). U ovim podacima
nema, nažalost, ništa novog što bi trebalo istaknuti.


Autor je pokušao i da obradi kartografski područje Gostilje i Stoc»,
ali mu je uspjelo dati samo jednu, nešto detaljniju skicu na kojoj osim
sastojina Pančićeve omorike dolaze do izražaja »poljoprivredne zone«,
šikare (ali kakvog sastava?), »šume i pašnjaci«5 »zona borova« mješovite


s Ovdje se vjerovatno namjeravalo označiti pašnjake sa pojedinim manjim
skupinama drveća i grmlja.


35




ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 38     <-- 38 -->        PDF

širokolisne šume« »zona jele-smrče« i »stijene i šikare«. Te zone date su
u tekstu šematski sa protezanjima u određenoj nadmorskoj visini (označenoj
u stopama). Ova šema nije potpuno tačna, jer je izostavljen faktorekspozicija.


Sa autorovim izlaganjima o narodnim nazivima omorika i omora koji
»simboliziraju vitkost«, kao i sa nazivom »muljika« koji bi trebao također
da je povezan sa Pančićevom omorikom ne bi se mogao složiti niko od nas
koji te prilike bolje poznaje. Čudi nas samo gdje je mogao naći takva
objašnjenja.


U ovoj radnji posebnu vrijednost imaju dendrometrijski podaci kao
i podaci prirasta koji su izračunati pomoću izvrtaka dobivenih Preslerovim
svrdlom i mjerenjem visina sa Brandis-ovim hipsometrom. Ti podaci
su dati i tabelarno ali u stopama i inčama. Ukupno je uzeto 29 stabala iz
6 različitih sastojina. Isto tako dati su tabelarni prikazi drvne mase po
jedinici površine (1 acre) za Gostuju, Trenicu i Crvenu Stijenu.


Zaključujući svoj rad, autor rezimira svoje utiske koje je prikupio
u prirodnim staništima Pančićeve omorike i dovodi ih u vezu sa uspjehom
kulture toga drveta u Britaniji. Po njegovom mišljenju Pančićevu
omoriku u njenim prirodnim staništima ograničavaju faktori sredine (i
konkurencije drugog drveća) a naročito je »glavni faktor ograničavanja
njenog rasta voda koja joj stoji na raspolaganju«. Na osnovu toga zaključuje
da će u povoljnim uslovima i to u Britaniji Pančićeva omorika bolje
uspijevati.


Na kraju rada, u dodatku, prikazan je sastav zajednice »Piceetum
omoricae« prema našim podacima, premda ova zajednica nosi naziv
autora Tregubova . Također su dodati podaci snimaka »kvadranata«
sa Gostilje i Stoca prema Tregubov u i već spomenute pedološke
analize Poledice i Stankovića.


U radu su reproducirane dvije vrlo uspjele fotografija staništa Pančićeve
omorike; jedna sa stijena Radomišlje kod Foče, a druga sa sjevernih
padina Gostilje kod Višegrada.


Nažalost, u ovom lijepom informativnom radu potkrala se i jedna
vrlo krupna greška. Pod fotografijom koja prikazuje »Omoriku na klisuri
Radomišlje Planini« stoji »sa Pinus leucodermis«, što je potpuno krivo,
jer se tu radi o crnom boru (Pinus nigricans var. illyrica), a ne o muniki.
Ta greška mogla bi se smatrati »lapsusom« kada bi bila učinjena samo
ispod fotografije. Međutim, ona se javlja i u tekstu na stranici 108, gdje
se spominje općenito stanište Pančićeve omorike — »The cliff stations
witts Pinus leucodermis.. .«4 Autor vjerovatno nije ranije imao priliku
da vidi u prirodi crni bor, jer je i ovaj na Britanskim otocima isto tako
južnoevropska »egzota«, pa ga je zamjenio sa munikom.


Jedna manja greška nalazi se i u navodu da je Panči ć prvi put
otkrio omoriku na Velikom Stocu u Bosni 1875. godine. Iako se autor
za ovaj navod poziva na literaturu pod 5, a to je »Fukarek«, ovo je


* U tekstu piše doslovno: »Treba jasno naznačiti da je »crni bor« na toj visini
(gdje raste Pančićeva omorika Napomena P. F.) Pinus leucodermis, bosanski bor.
Položaji su slični onima kako su opisani (u britanskoj literaturi Napomena P. F.)r
kao što i slika kod Tregubova i (naša) slika broj VII pokazuje borove koji imaju
svjetlo obojenu koru« (Citat iz Wa r die str. 108).


ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 39     <-- 39 -->        PDF

greška koja je proizašla iz nepoznavanja srpsko-hrvatskog jezika. U navedenom
radu5 stoji jasno (str. 170) da je Pančić naišao »prvi put na
svoju omoriku u njenom prirodnom staništu« u predjelu Sklopovi kod
Zaovina u Srbiji, a zatim (Str. 172) .. .: »po redu drugo stanište u kojem
je također sam Pančić našao omoriku« je Crvena Stena iznad sela Rastišta
isto u Srbiji.Što se tiče bosanskog Velikog Stoca (Str. 165) piše tu
jasno: . . . »prvo stanište Pančićeve omorike, koje je nakon njenog otkrića
u Zapadnoj Srbiji bilo poznato na području Bosne i Hercegovine, bilo
je njeno i danas još najveće i naljepše nalazište na sjevernim padinama
visokog Stoca kod Višegrada«. Prema tome Pančić je otkrio omoriku u
Srbiji, a ne u Bosni, a (poslije otkrića u Srbiji) prvo otkriveno stanište
u Bosni bilo je ono na Velikom Stocu — na granici Srbije.


DIE OMORICAFICHTE IN NEUESTEN AUSLÄNDISCHEN ABHANDLUNGEN


Zusammenfassung


Die Omoricafichte (Picea omorica Pane.) ist nicht nur ein Baum der zu den
Relikten der Terziärflora unseres Festlands gehört, sondern auch ein Wald- und
Parkbaum nach dem auch im Ausland grössere Interessen bestehen, da er sich gegen
Frostschäden und Rauchvergiftungen sehr widerstandsfähig ausgezeichnet hat. Deswegen
sind auch in den neueren ausländischen Schriften oft Berichte über diesen
Baum zu finden.


Der Verfasser bespricht einige Mitteilungen, die über die Omoricafichte in den


deutschen und englischen forstlichen Zeitschriften in letzter Zeit erschienen sind.


Aus diesen Mitteilungen ist zu erfahren, dass dieser Baum auch in den nordlichen


Ländern als »schnellwüchsig« gilt.


In einer Mitteilung ist auch in den Omorica-Beständen die Panzerkiefer ange


geben. Das ist aber unricht, und man soll diese Angabe an die illyrische Form der


Schwarzkiefer zurück führen.


s Fukarek P.: Današnje rasprostranjen je Pančićeve omorike (Picea omorika
Panćić) i neki podaci o njenim sastojinama. Godišnjak Biološkog Instituta u Sarajevu


III. (1950) Sv. 1-2 S. 141—198.