DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 72 <-- 72 --> PDF |
liza uvijek će nas uputiti na postojanje jednog razloga toj činjenici: u prvom slučaju nije bilo vjetra sjevernog kvadranta, odnosno taj je bio mnogo slabiji nego u drugom slučaju. Sa ovo nekoliko riječi o ekstremnim temperaturama Mostarskih polja — sjeverne granice nalazišta alepskog bora — mogli bi i završiti našu raspravu. Ona nije ni imala drugoga cilja nego da potsjeti čitaoca-šumara na postojanje jednog problema na koji još nismo počeli misliti: šta će biti ako nam neka vrsta otkaže poslušnost a mi joj još nismo našli odgovarajuću zamjenu?. /Ç) ; . Literatura: 1. Catalogues des especes cultivées dans 1´arboretum des Barres: 1944, 1949, 1954. 2. W. D a 11 i m o r e. A Handbook of Coniferae. London 1948. 3. FAO. Tree seed notes. Rome. 1955. 4. Pourte t et Tauton . Les caractéristiques climatiques de 1´ année 1947 et le reboisement. Nancy 1948. 5. Réunion d´ ingénieurs agronomes (sous la direction de G. Wery), Encyclopédie agricole. Paris 1925. 6. Vajd a Z. Utjecaj klimatskih kolebanja na sušenje hrastovih šuma. Zagreb 1948. O PARK-SUMICAMA U DALMACIJI Ranije, a i danas, vrše se pošumljavanja oko primorskih turističkih mjesta u Dalmaciji u svrhu podizanja zelenih pojaseva t. zv. »park-šumica «. Većinom su to male sastojinice. Ako malo bolje pogledamo takove šumice, opazit ćemo ponajčešće (osim iznimaka u južnoj Dalmaciji) slijedeću sliku: 1) Sastojina ili grupa stabala alep. bora u koju je ponegdje uprskan čempres (obe forme); 2. Stabla su koso uzrasla i nagnuta su u smjeru djelovanja opasnog vjetra (bure ili juga); 3) Pod stablima, ponajčešće, osim trave zv. oštrice ili gorščice (Brachypodium ramosum L.) nema gotovo nikakvog drugog rašća ili grmlja. Negdje nema ni te trave. 4) Za održavanje takove park-šumice ne brine se nitko, što se već na prvi pogled vidi. Ovakove park-šumice građani koriste samo nekoliko ljetnih mjeseci, jer je zimi u njima hladno zbog stalne i neprekinute sjene koju tvore krošnje stabala. Pošto šumari i dandanas podižu park-šumice istoga tipa, mišljenja sam, da bi ove radove trebalo nešto drukčije izvoditi. Ovo je potrebno u prvom redu, jer su takove park-šumice monotone, budući da ih tvori monokultura, a k tome i bez ikakva grmlja, odnosno druge (donje) etaže. Zatim, takove šumice većinom nisu pravovremeno proređivane ni čišćene, pa su s uzgojnog gledišta neotporne na vjetar, zbog čega dolazi ne samo do kosog rasta stabala, već i do vjetroloma i vjetroizvala. Takove šumice |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 73 <-- 73 --> PDF |
možemo viditi n. pr. u Splitu, Makarskoj, Supetru, Bolu, Milni, Pučišću, Velojluci, Staromgradu i t. d. I sam »Marjan« kod Splita ima mnoge naprijed navedene mane parkšumica. Ad 1) Mišljenja sam, da bi kod podizanja park-šumica u primorskim mjestima Dalmacije mogli i trebali upotrebljavati mnogo veći broj vrsta, nego ih stvarno upotrebljavamo. U prvom redu dolaze domaće i aklimatizirane vrste, a tek iznimno strane. Prije osnivanja jedne park-šumice treba napraviti nacrt toga terena t. j . plan sadnje gdje će se šta saditi, kao i što će se saditi. Slažem se, da se kod tog rada upotrebljava alep. bor, dapače da on bude i glavna vrsta ovih šumica. Međutim, pored njega, treba obvezatno unašati i druge vrste, koje će razbiti jednoličnost monokulture, i koje će s druge strane pustiti u sastojinu više svijetla, tako da će ova zimi biti toplija, pa će se moći koristiti bar katkada. Jednoličnost ćemo ukloniti unošenjem u sastojinu alep. bora: grupe običnog čempresa (obje forme), zatim poneki arizonski čempres i Cupressus macrocarpa cedar, grčku i špansku jelu, poneku Sequoiu, česmina, lovor i si. Sve ove vrste mogu tvoriti grupe ili mogu doći kao soliteri. Prekidanjem sklopa s ovim vrstama uklonit ćemo i drugi naprijed spomenuti nedostatak park-šumica. Osim toga da te šumice budu toplije i svjetlije mogu se unašati i listopadne vrste kao n. pr. koštela, bijela topola, brijest, te poneka egzota kao: Albizzia Julibrissin, poneka vrst mimoza (već prema raspoloživom sadnom materijalu). Od grmova bi trebalo unašati mnoge vrste koje tvore makiju kao n. pr. planiku, lempriku, mirtu, veliki vrij es, sominu ili gluhač Juniperus phoenicea). Od drugog grmlja treba spomenuti tamariku, ružmarin, divuzu, pitosporu, oleandar, šimšir i si. grmove. Naravno da će skiofilne vrste doći pod krošnjama stabala, a heliofilne na svjetlija mjesta. Tu i tamo, eventualno, moglo bi se unijeti i po koja ukrasna vrsta grma ili cvijeća (perunika, šeboj, lavanda, kohia, agava, opuncija, juka, cikas, razne vrste palma i t. d.). Natstojna stabla moraju biti raspoređena na odgovarajuće položaje s naročitom pažnjom i planski. U blizini mora, gdje postoji mogućnost da korijenje dođe do morske razine, ili je tlo inače zaslanjeno, treba saditi: alep. bor, prim, bor, brijest, bijelu topolu, a od grmova: tamariku, gluhač i pitosporu. Ove tri poslijednje vrste su odlične za zaštitu od posolice, jer je tamarika pravi halofit, a gluhač (Juniperus phoenicea) i pitospora (Pytosporum tobira) odlično podnose posolicu. Međutim, prvi je listopadan a druga dva zimzelena, što treba imati na umu. U izvjesnoj mjeri podnose dobro posolicu i vrste: Phillyrea, Pistacia lentiscus te čempres horizontalne forme. Međutim, ovo nije dovoljno ispitano. Alep. boru, premda mu korijenje može bez štete doprijeti do same morske razine, posolica znatno škodi, naročito u početku vegetacije. Budući imamo vrlo mali broj stablašica otpornih na posolicu, treba kod osnivanja park-šumica, sa strane otvorene moru, podizati vjetrobrane pojaseve sa naprijed navedenim vrstama t. j . tamarikom, gluhačem, pitosporom, te primorskim borom, horizontalnim čempresom, zelenikom i smrdljikom. Nakon ovog pojasa mogu doći vrste kojima zaslanjeno tlo ne škodi kao n. pr. alep. bor, primorski bor, brijest, te eventualno druge vrste. Tek nakon ovih, mogle bi doći i druge vrste drveća i grmlja. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 74 <-- 74 --> PDF |
Ad 2) Kazali smo, da su mnoga borova stabla park-šumica koso uzraslim uslijed vjetra pretežno iz istog kvadranta. Vrlo se često misli da je samo bura opasan vjetar. Međutim i jugo (široko) jednako zna biti za vegetaciju opasan, bilo zbog svoje mehaničke snage, bilo zbog posolice. Pošto jugo obično donosi kišu, to se štetno djelovanje morske soli ili posolice znatno ublažuje. Suha juga, koja duvaju obično u mjesecu aprilu, a koja negdje zovu »pasionska juga« ili »palac«, znadu vegetaciji nanijeti velike štete. Radi zaštite od mehaničkog djelovanja vjetra, potrebno je, kao i za odbranu od posolice, podizanje vjetrobranog pojasa, makar od samih grmova. Daljnja mjera u park-šumicama bila bi: rano čišćenje i prorede, odnosno prekidanje sklopa. Kod osnivanja park-šumica, ne ide se za dobivanjem drvne mase, a naročito ne tehničke drvne mase. Cilj je uglavnom estetski. Po našem mišljenju, stabla treba da su što granati ja, da pružaju hlad i da se vrlo rano pri viknu na vjetar. U estetskom pogledu takova stabla mogu biti vrlo interesantna. Osim toga, i zbog djelovanja jakih vjetrova, stabla ne smiju biti odviše visoka i vitka. Ad 3) Monotonost naših park-šumica uklonit ćemo i time, da u ove unašamo razno grmlje, pa i samo cvijeće. U tu svrhu trebat će sastojinu alep. bora progaliti na pojedina mjesta, ako takovih nema, pa tu unijeti vrste koje želimo. U prvom redu u području makije preporučamo vrste sjene kao što su: česmina, lemprika, lovor, lovorvišnja, šimšir, aukuba, a na svjetlijim mjestima razne nespomenute elemente makije u grupama. Rub sastojine: može se oivičiti jednom bordurom n. pr. ružmarina, tamariksa, pitospore, lemprike, pirakante ili lavande, perunike i si. Ne mora se unositi mnogo vrsta, a naročito ne mnogo stranih vrsta, da bi se uklonila jednoličnost. Domaće vrste su otpornije u uslovima naše klime, a ujedno su i interesantnije za one koji posjećuju naša mjesta na Jadranu. Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih vrsta koje bi se mogle unositi u takove šumice. Međutim, smatramo, da to nije ni svrha ovog članka, a k tome, da svaki uzgajivač prema mjesnim prilikama i objektu kojeg uređuje, mora da bira i kombinira razne vrste drveća i grmlja, vodeći računa o svim uvodno navedenim manama mnogih naših park-šumica. Zgodno postavljene klupe i provedene stazice mogu također u mnogim slučajevima smanjiti monotonost takovih šumica, koje služe kao odmarališta građana. Ad 4) Na koncu htjeli bi nešto reci i o upravljanju s takovim parkšumicama. Već smo spomenuli, da ove šumice podižu šumari, odnosno šumarije, koje su sada ustanove sa samostalnim financiranjem. Nije potrebno isticati, da ti radovi, iako se radi o ponajviše malim površinama, često vrlo mnogo stoje, kako zbog neuspjeha i opetovanih sadnja, tako i zbog toga što je male površine i uz naseljena mjesta vrlo teško sačuvati. S ovim bi površinama morale upravljati šumarije. Međutim, mnoge park-šumice podignute su na privatnom zemljištu (bar je tako slučaj na otoku Braču ». Vlasnik pošumljenog zemljišta, i ako je ograničen u svom gospodarenju, smatra se s potpunim pravom, i dalje vlasnikom takove šumice. Negdje i N. O. općine a negdje s takovim šumicama upravljaju turistička društva. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Posljednjih godina takove šumice služe za »camping«, za koje N. O. općina ubiru takse. Radi boljeg održavanja i uređenja treba ostvariti suradnju između šumarskih stručnjaka i N. O. općina tako, da šumarski stručnjaci, odnosno šumarije, upravljaju i rukovode svim stručnim radovima bez obzira osniva li se park-šumica na državnom ili privatnom terenu. Obzirom na javnu svrhu koju takove šumice imaju, trebalo bi da uzgojne radove financira šumarija, a da izvjestan procenat (na pr. 10—30°/») snosi i zainteresirani N. O. općine. Radovi, kao što su ograđivanje, postavljanje klupa ili uređenje staza, trebali bi biti financirani isključivo po N. O.-ima, a obavljali bi se pod rukovodstvom šumarskih stručnjaka. Eventualni prihodi dobiveni čišćenjem i proredama, bez obzira na vrst vlasništva, trebali bi biti prihodi šumarije, jer su to uzgojni radovi, koje financira šumarija i koje ona mora predviditi u svom društvenom planu. Ing. B. Marinković |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 76 <-- 76 --> PDF |
DOMAČA LITERATURA Z. Mile ti ć: STRUKTURA I PRINOS TEORETSKE NORMALNE PREBIRNE ŠUME — Rad Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti knjiga 289., Zagreb 1952., str. 27.—116. Iako teče već peta godina odkako je objavljen naslovni rad Dr 2. Miletića o strukturi i prinosu teoretske normalne prebirne šume, smatram da nije kasno ni sada registrirati ga u našem stručnom periodiku, jer tretira jedan problem, koji je i danas aktuelan za naše šumsko gospodarstvo, a za industriju celuloze i rudarstvo napose. Ne smeta što »elemente i rezultate ovih teoretski konstruisanih normala ne smemo da odmah prenosimo na stvarnu prebirnu šumu u vidu određenih količina ili nekih koeficijenata«, ali je njezina vrijednost u tome što »nas upućuje na značenje, važnost i posledice dejstva pojedinih činilaca u proizvodnom procesu prebirne šume«, odnosno što »ukazuju na pravilan put kojim treba da krenemo da bi postigli sličan učinak«, kako kaže i sam autor u zaključku svog rada (str. 116.). Na taj način ovaj »teoretski« rad postaje neposredno koristan i za praksu, dakako primijenjen po najvišim stručnjacima — šumarskim inžinjerima, kojih je i prvenstvena dužnost »da uočavaju probleme, da se u njih udubljuju i da ih rješavaju i to na način koji omogućuje njihovo racionalno izvođenje« (cit. Ing. V. Delić u »Organizaciji rada« br. 7. iz 1952. god.). Sama radnja dra Miletića i nije u cijelosti samo »teoretska«, jer autor rezultate svojih analiza strukture i prinosa normalne preborne šume koristi u traženju rješenja, da li se može »povećati proizvodnja celuloznog i rudničkog drveta u stvarnoj prebi r n o j šumi«, dakle povećati proizvodnja dvaju deficitnih sortimenata naše šumske proizvodnje, odnosno povećanje proizvodnje sortimenata, koji se u manjoj STRANA LITERATURA M oran dini R.: IL LARICE NELLA VENEZIA TRIDENTINA, Firenze 1956., veliki oktavni format, 270 str., sa sadržajem na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku. Ovo reprezentativno i bogato opremljeno djelo drugi je dio edicije »II Larice nelle Alpi orientali italiane«. Prvi dio »II mjeri mogu dobivati iz preborne šume. Odgovor autora je pozitivan time, da »bi za proizvodnju celuloznog i rudničkog drveta u prvom redu dolazile u obzir prebirne šume slabih sastojina, a ove bi se nalazile: u nižim položajima: na plićim, mršavijim i suvljim staništima i kamenjarima, u višim položajima: na stojbinama bez razlike, jer bonitet staništa redovno slabi sa znatnijom nadmorskom visinom. To bi bile stojbinski (staništvo) ili prirodno uslovljene prebirne šume za povećanu proizvodnju celuloznog i rudničkog drveta« (str. 108.). Za proizvodnju ovih asortimenata t. j . celuloznog i rudničkog drveta, ne moraju se ni koristiti sve preborne šume, nego samo one »koje gravitiraju prema velikim industrijskim centrima za proizvodnju celuloze« (str. 115.). I dalje, konkretn e sastojine treba prirediti za tu proizvodnju, treba ih prevesti od uobičajenih prebornih šuma u preborne šume s pojačanom proizvodnjom ovih dvaju tanjih sortimenata. Za to prevođenje autor predviđa vrijeme i od nekoliko kraćih ophodnjica (od 10 do 15 godina), a proizvodnja je, nadalje, uslovljena »neprekidnim i osjetljivim uzgojnim radovima« kao i »naročito dovoljno gustom mrežom šumskih saobraćajnih sredstava trajnog karaktera « (str. 115.). Ne znam s kojeg razloga ova interesantna radnja nije do sada registrirana u našoj stručnoj štampi. To prije, što je objavljena u jednoj ediciji, koja širem krugu šumarskih stručnjaka nije pristupačna, a koju sam i ja tek proljetos slučajem pribavio. U takvim slučajevima trebao bi sam autor (bez povrede skromnosti), poslati svoje radove stručnoj štampi, a uredništvu je dužnost, da se isti registriraju s prikazom, iz kojeg će biti vidljiva bit radnje, a što je i cilj ovog mog prikaza. Ing. O. Piškorić Larice nella Montagna Lombarda« objavio je prof. L. Fenaroli g.lD36. (rec. u Šum. listu 1937. s. 331.). Proučavanje areala ariša u Istočnim Alpama započela je Stanica za silvikulturna istraživanja u Firenzi već 1933. g. u saradnji s prof. Tschermakom iz Mariabrunna. U Tschermakovu djelu: |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 77 <-- 77 --> PDF |
»Die natürliche Verbreitung der Lärche in den Ostalpen« 1935 (recenzija prof. A. Petračića u Šum. listu 1937., s. 156; upozorenja Ing. A. Š i v i c a na loše geografske slovenske nazive u Šum. listu 1937., str. 330), sadržani su podaci za Austriju, Švicersku, Italiju i Jugoslaviju. Usput spominjemo da je za Jugoslavenske Alpe prikupio podatke prof. Petrači ć u saradnji sa šum. savjetnikom Ing. A. Š ivi com. Prema Fenarolijevom planu u talijanskim se Istočnim Alpama proučava ariš zasebno po pokrajinama: Lombardija, Venezia Tridentina, Venezia Euganea i Venezia Giulia. Poslije njegove obrade ariša u planinama Lombardije prikupljeni su podaci za Venezia Tridentina, gdje je ariš jedna od glavnih vrsta šumskog drveća. Na tom su radili Fenaroli, Pavari i Allegri . Proučavanja je nastavio i poslije rata dovršio R. Morandini. Ispitivano područje stere se sjeverno i sjeveroistočno od Garda Jezera, pa do granice. Proučena su nova nalazišta, a raniji podaci nadopunjeni i korigirani s obzirom na promjene povodom sječa za vrijeme rata. Daden je ujedno dobar prikaz šumsko- geografskih i ekoloških odnosa. Morandin i je proširio geografski opis pojedinih sekcija, kojih ima 26, i dopunio analizu areala geografskim crtežima. U djelu ima 26 kartica u mjerilu 1:200.000, s oznakom ariševih nalazišta raznih stepena učešća, i jedna karta u mjerilu 1:500.000 o učešću ariša u čitavoj pokrajini s oznakama čistih sastojina i sasioiina s učešćem ariša 0.5—0.1 i ispod 0.1. Tabelarno su prikazane oborine i stepen kontinentaliteta, a oborine još i grafički. Na kraju djela nalazi se tabela najvažnijih 70 ariševih sastojina. U djelu imade oko 70 vrlo uspjelih fotografija. Autor je prikupio iz opsežne literature niz interesantnih podataka, od kojih neki potječu iz 11. i 12. stoljeća. Kod obrade pojedine sekcije autor je primijenio istu shemu. Opisan je geografski položaj i prikazan areal ariša s raznim stepenima učešća. Prikazana je geološka struktura i visinske granice. Opisani su vegetacijski odnosi, visinski pojasi, fitoklimatske zone prema P a v a r i u, zone higricnog kontinentaliteta prema G a m s u, pluviometrički tip i oborine. Doneseni su podaci o površini šuma. Specijalni osvrt učinjen je na ariš. U zaključnom razmatranju autor je došao do slijedećih zaključaka: Ariš se stere na površini od cea 200.000 ha (39% od šumske površine). Od te površine otpada na ariš 31% (62.215 ha ili 12% od šumske površine). Površina sastojina u kojima ariš učestvuje s preko 0,7 iznosi 23.620 ha. Areal ariša ne pokazuje u toku zadnjeg stoljeća nikakve promjene. U prirodnim nalazištima on se svuda sam od sebe obnavlja. U vertikalnom smjeru ariševe se prirodne sastojine nalaze uglavnom između 900 i 2.000 m. Većina ih je iznad 1.300 m. Najviša nalazišta su na 2.300 m, a najniža na 300—500 m. Iznad najviših nalazišta je limba. Najniža umjetna nalazišta ariševih sastojina nalaze se u blizini Garda Jezera na 150 m. Umjetne sastojine u nižim položajima potvrđuju veliki plasticitet tog drveta i njegovu mogućnost upotrebe za pošumljavanje nižih predjela, dakle ispod granice prirodnog rasprostranjenja, ali na dovoljno svježim tlima. Ariš preferira sjeverne i sjeverozapadne padine. Međutim, kod ekspozicije odlučne su klimatske prilike i nadmorska visina. U višim položajima, gdje je veći stepen kontinentaliteta, susreću se prostrane ariševe sastojine i na sunčanim padinama. Gornja granica ariša najviša je na zapadnim i sjeverozapadnim padinama. U nižim položajima nalazi se ariš isključivo na svježim terenima. Ariš pokazuje svuda tendenciju odabiranja svježih ekspozicija. Najviše se susreće na sjevernim padinama. Na odveć strmim terenima ariševa su stabla obično jače savinutog pridanka. Duboke uvale imaju odviše vlage u tlu i zraku, što pogoduie razvoju ariševa raka (Dasvscypha Willkommii), pa su nepodesne za ariš. Ariš raste na različitom matičnom supstratu. Na granitnim i gnajsnim tlima ipak je dosta rijedak. U području Alto Adige ima ga najviše na kristalastom kamenju i porfirima, a u Trentino na formacijama vapnenca i dolomita. Prema autoru ne stoji mišljenje da ariš preferira vapnence i dolomite. U ovom pogledu potrebno je — kako i autor predlaže — obratiti veću pažnju pedološkim istraživanjima, kao što je to učinio Douchafour (1952.) u arišicima francuskih Alpa. Važan uslov za opstanak ariša jest svježina tla. Ona treba da je mnogo veća nego što to treba smrča. Ariš najbolje raste u položajima s kontinentalnom klimom. Podnosi i prilično visoke temperature, ako je tlo dovoljno svježe. Najbolje sastojine ariša nalaze se u predjelima sa stepenom kontinentaliteta preko 55° (često do 60, pa i do 70°). Donja mu je granica kod 40°. Ariš je drvo gorja i planina. Ima ga počevši od hladnije zone Castanetuma (Pav.), ako je tlo svježe. Međutim, fitoklimatski pojas optimalnog uspijevanja prirodnih ariševih sastojina jest Picetum |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 78 <-- 78 --> PDF |
(Pav.). Ima ga i u oblasti Fagetuma, ali manje. On može da ide i niže od bukve, a u višim regionama prelazi tu vrstu. U višim položajima raste od prirode sa smrčom, običnim borom, limbom, brezom i krivu- Ijem, a u nižim položajima s bukvom, kestenom, ob,´čn;m grabom, običnim jasenom i crnim grabom. Fitocenološki odnosi nisu obrađeni. Ariš je vrlo osjetljiv na promjene vlage. U proučavanom području oborine iznose od 750—1200 mm. Pluviometrički tip je kontinentalnog karaktera, jer maksimum oborina pada u periodu vegetacije. Nema ga u predjelima gdje su oborine iznad 700 mm, a naročito ako se radi o sunčanim padinama. Za ariš dolaze u obzir predjeli gdje dominiraju ljetne oborine i gdje je tlo svježe. Morandinijevo djelo najbolje nam pokazuje, od kolike je važnosti geografsko- ekološko proučavanje pojedinih vrsta šumskog drveća. Takvim istraživanjima stvara se najsigurnija baza za daljnja proučavanja, koja se odnose na morfološke i detaljnije ekološke osobine, kao i na pedološko i fitocenološko proučavanje. Fitoklimatska razdioba prema P a- v a r i u dobra je za opsežnija područja, ali detaljan vegetacijski uvid može se do- Burek — 18. XI. Šumarski list — Špalta 3 biti samo poznavanjem šumsko-vegetacijskih tipova. Dr. M. Anić Bruno Schmitz-Lenders: MEIN PAPPEL - TESTAMENT. — Erfahrungsgewinne und Forschungsergebnisse auf den Gebiet des Pappel-Waldbaues und der Pappel-Ertragskunde. — Moj zaveštaj o topolama. Iskustva i istraživanja na području uzgoja topola i nauke o prihodima ´topola. Naklada: J. P. Sauerländer Frankfurt am Main 1956. Str. 188., 93 slike i 4 tabele. Najnovije djelo njemačke literature o topolama predstavlja knjigu bogatu sadržajem i dokumentacijom u kojoj autor, poznati uzgajač topola daje zbir iskustava svog 30 godišnjeg praktičnog rada na uzgoju topola. Knjiga je zapravo publikacija rezultata istraživanja prirasta i prihoda Harffske topole (P. regenerata), koja je autor poslije izrade svojih prvih tabela o prihodima topola nastavio. Iz vrlo bogatog sadržaja knjige iznašamo neke značajnije podatke koji mogu interesirati naše uzgajače topola. I. Uzgojni dio Najboljim sortama topola za širu upotrebu autor smatra P. serotina, P. marilandica i P. regenerata. Iskustva i istraživanja autora odnose se poglavito na iz Francuske uvezeni, a u Njemačkoj selektirani klon P. regenerata. koji je nazvan Harffskom topolom i odlikuje se osobitim prirastom i kvalitetom. Ta ženska topola značajna je po tome, što imade usku metlastu krošnju i tanke grančice. Taj klon P. regenerata selektiran je decenijama u rasadnicima veleposjeda Harff, stalnim odabiranjem najboljega materijala pa je i dobio po tome svoje ime. Uzgaja se sada u sastojinama na cea 75 ha i to bi imale biti jedne od najljepših topolovih sastojina u Evropi. Po svojoj kvaliteti drva, Harffska topola se ne razlikuje od P. serotine i P. marilanđica. Ona se je pokazala vrlo dobrom i za uzgoj u planinama pa njeni pokusni nasadi uspjevaju i na višim položajima (sve do 1.200 m). Prema autoru imaju glavne sorte P. serotina, P. marilanđica i P. regenerata dužinu života oko 60 godina. Debljinski prirast tih sorti iznaša oko 2—3 cm širine goda, a kod Harffske topole i do 6 cm širine. Autor upozoruje na loša iskustva sa P. robusta koja se je navodno u Njemačkoj pokazala neotpornom spram bolesti i štetnika. Ona je osjetljiva na mraz a njen u mladosti jak prirast, naskoro popušta. Prema autoru, Dothichiza napada P. serotina, P. marilanđica i P. regenerata podjednako. On smatra da je ta bolest obično posljedica nepravilnog postupka, loše sadnje ili smrzavanja sadnica. Autor ukazuje na veliku otpornost Harffske topole prema suši ali smatra da su i ostale glavne sorte topola otporne na sušu, pa i na težim tlima, ako imadu u tlu dovoljno zraka i zak^učuje: što je tlo teže, potrebno je da su i veće jame za sadnju topola. U pogledu stanišnih zahtjeva topola, autor smatra da oni još nisu posve razjašnjeni, te da između P. serotina, P. marilanđica i P. regenerata u tim zahtjevima nema većih razlika. On upozorava da kod uzgoja topolovih križanaca ne bi trebalo previše forsirati što veći debljinski i visinski prirast. Prejaki debljinski prirast može slabiti kvalitetu drva zastanovitu svrhu. Treba se zadovoljiti širinom godova do 3 cm, a veću važnost polagati na: poboljšanje forme stabla, punodrvnost, užu krošnju te od živica čisto deblo. Križanci, umjetni ili prirodni, morali bi se isprobati kroz 30 godina. Prerane diagnoze su opasne. Autor posvećuje osobito veliku pažnju pitanju staništa topola. On ukazuje na to, |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 79 <-- 79 --> PDF |
da topole i na slabijim staništima mogu u pogledu prirasta još uvijek konkurirati ostalim vrstama drveća. Najboljim staništima za topole on smatra tla: u nizinama, bogata vapnom, rahla, prozračna i duboka te sa vodom temeljnicom koja ima vapna i kisika a nalazi se 0,5 do 1 m duboko. Takova staništa vrlo su rijetka i predstavljaju Ia bonitet, dok za prosječni I bon. dosta ju: rahlo i hranivo tlo, bogato na vapnu, sa pH iznad 5—6 te pokretnom vodom temeljnicom u dubini 0,5—1 m, koja sadrži kisika. Pa i takova dobra staništa za topole nisu česta. Prisutnost blize vode temeljnice nije uvijek uslov za dobro stanište. Za topole su nepovoljna staništa: sa stagnirajućom vodom, kiselim ili zbitim tlom. Pitanje jesu li zbita tla podesna za topole nije još posve rasčišćeno. Autor opširno opisuje rezultate mnogih pokusnih topolovih nasada na raznim tipovima staništa. Često su i na slabijim staništima postignuti dobri prihodi. U pogledu uzgoja topolovih sadnica napominjemo slijedeća autorova iskustva i mišljenja. Razmak u matičnjacima treba da je oko 1 X 1 m. Sadnice se mogu uzgajati iz reznica oko 20 cm dugih i 1—1,5 cm debelih ili prutova dugih oko 1,5 m. Donji rez na reznicama je najbolji ako je kos ili trobrid. On smatra da je razvoj korijenja reznice bolji što je donji prerez veći i bliži jednom pupu. Sadnice se mogu uzgojiti i usađivanjem 1,5 m dugih prutova oko 40 cm duboko. Uzimajući u obzir mane i prednosti, autor smatra, da bi uzgoj sadnica iz prutova imao prednost pred uzgojem sadnica iz reznica. Svaka sadnica treba za razvoj cea 5.000 cm2 površine, stoga u rasadniku dolaze u obzir razmaci sadnica 100 X 50, 75 X 70 cm i 80 X 65 cm. Kod uzgoja višegodišnjih sadnica nije potrebno presađivanje niti stavljanje na čep. U pogledu korijenja topolovih sadnica autor smatra da je za razvoj i glavnu ishranu posađene sadnice najvažnije i odlučno sekundarno korijenje, koje se stvara na dublje zasađenom dijelu stabljike, dok prvo korijenje sadnice služi samo za učvršćenje i ishranu prve godine. Obrezivanje sadnica treba izbjegavati i uzgajati što jače a ne što više sadnice. Autor odvraća od sadnje 1-god. sadnica zbog loših iskustatva sa njima. Smatra da su one, jer imaju nježniju koru, jače napadane od štetnika, lakše se oštećuju, korov ih jače potiskuje, osjetljivije su na mraz i nemaju toliko rezervne hrane kao starije sadnice. Računom dokazuje da kulture osnivane sa jednogodišnjim sadnicama, zbog kasnije zre losti za sječu daju manju rentu nego li one osnovane sa starijim sadnicama. Autor zagovara 2 i 3 god. sadnice kod sadnje. Normalne visine sadnica jesu za: 1-god. sadnice do 2 metra, dvogodišnje sadnice 2—3 m a Irogodišnje sadnice 3,4—4,5 m. Sadnice treba uzgajati na staništu sličnom staništu buduće sadnje. Sadnja kolaca dolazi u obzir samo pod stanovitim uslovima. Jame za sadnju preporuča za: 1-god. sadnice 50X50X50 cm, za 2-god. 75X75X75 cm a za 3-godišnje 100X100X100 cm. Kod sadnje preporuča gnojenje. Jednogodišnje sadnice treba saditi 20—30 cm, 2-godišnje 30—50 cm a 3-godišnje 50—100 cm dublje. Kod njege topola autor preporuča potkresivanje topolovih stabala iz 5. godine i to tako da krošnja u mladosti bude 2k visine, oko 15. godine Vi visine a poslije 25. godine Vs visine stabla. Zbog bioloških svojstava topola kao i zbog većih prihoda, mali i srednji razmaci stabala u nasadima topola su nepovoljni. Najbolje je da se topole od početka uzgajaju u svom konačnom razmaku. Na staništu I. boniteta razmak bi imao biti 7X7 m. Sto je tlo slabije potreban je veći razmak. Kod uzgoja topola van šume u redovima, autor preporuča razmake stabala od 5—7 m a kod nasada topola na pašnjacima: na dobrom tlu 75, na srednjem 50 a na slabijem 25 stabala po 1 ha. U drugom dijelu knjige autor je detaljno razradio rezultate dugogodišnjih istraživanja i ispitivanja prirasta i prihoda Harffske topole. Ti su rezultati i materija prikazani u mnogo grafikona i tabela. Prema ispitivanjima autora, topole u sastojinarna su punodrvnije i imadu veći oblični broj od topola koje se uzgajaju van šume na osami (ili u redovima). Tako n. pr. u 20. godini na I. bonitetu stablo Harffske topole ima oblični broj za krupno drvo u sastojini 0,45 a kod uzgoja na osami van šume 0,41. Autor je stoga izradio za svaki od tih načina uzgoja posebne tabele prihoda i sortimenata. Svi su podaci tabela izrađeni za 5 boniteta. Značajno je da autor ne navada razlike u visinskom i debljinskom prirastu između topola u sastojini i onih van šume, koju razliku neki sastavljači prihodnih tabela kao n. pr. Blumme navađaju. Prema podacima autora bile bi n. pr. visine topola u 25. god. na I. bonitet: 30,5 m, II. bonitet: 26 m, III. bonitet: 22 m, IV. bonitet: 18 m i na V. bonitet: 15 m. Prsni promjeri u 25. godini: I. bonitet: 64 cm, II. bonitet: 48 cm, III. bonitet: 36 cm, IV. bonitet: 27 cm i V. bonitet: 20 cm. Poprečni prirasti sastojina u 25. godini su na I. bonitetu: 27 m3, II. bonitetu: 14 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 80 <-- 80 --> PDF |
m3, III. bonitetu: 6 m3, IV. bonitetu: 3 m9 i na V. bonitetu: 1 m3. Kod uzgoja topola u drvoredima je poprečni dobni prirast u 25 godini: na 1 km: na I. bonitetu 31 m3, na III. bonitetu: 8 m3 a na V. bonitetu: 2 m3. Osim prihodnih tabela, knjizi su priložene i dvoulazne tablice kubatura Harffskih topola za stabla u šumi i stabla van šume. Kao dodatak knjizi dodan je prijevod STRANI STRUČNI ČASOPISI Allegri Ernesto: LA CONFERENZA MONDIALE DELL´ EUCALITTO Svjetska konferencija o eukaliptu) — Monti e boschi, Milano 1957, No 1, p. 3—16. Pod okriljem F. A. O.-a održana je u Rimu, u oktobru 1958. g., Svjetska konferencija o eukaliptu. Prisustvovalo je stotinjak najboljih specijalista iz 25 zemalja. Sjednice su održavane od 17 do 23 oktobra. Konferencija je bila podijeljena u 4 Sekcije: 1. Temeljni problemi osnivanja nasada eukalipta; 2. sađenje, njegovanje i zaštita eukalipta; 3. Djelovanje zaštitnih pojaseva na poljoprivredne kulture i zaštita tla; 4. Iskorišćivanje. Odmah u početku rada konferencije istaknuta je svjetska i regionalna važnost eukalipta zbog njegovog brzog rasta i velike produkcije drvne mase. Ta svojstva čine ga veoma pogodnim za osnivanje vjetro i vatrobranih pojaseva. Ogromna je važnost eukalipta kao tehničkog drva za rudnike, papir, celulozu, ekstrakciju osnovnih ulja itd. Pokazalo se je, da eukalipt preferira pjeskovita, duboka tla i primorske ravni, gdje je ponešto svježe i gdje zimska temperatura ne silazi ispod —8° C. I. Sekcija je raspravljala o osnovnim problemima osnivanja nasada eukalipta. Francuski delegat prof. A. Metr o izložio je rezultate pokusa tokom 25 godina rada, kao i program daljnjih istraživanja, napose obzirom na ekologiju i genetiku eukalipta. Potrebno bi bilo inventarizirati dosada upotrebi jene , vrste, koordinirati i Burek — 19. XI. Šumarski list — Spalta 5 periodski upoređivati rezultate postignute u raznim zemljama sa specifičnim ispitivanjima, koja se vrše u Australiji. Prof. A. de Dephillipis (Italija) podnio je referat o ekologiji i potrebi jednoobraznosti u opisivanju staništa, kako bi se mogli bolje upoređivati rezultati raznog podrijetla. N. Hal i (Australija) je iznio teškoće u pogledu dendrologije i identificiranja vrsta. Danas je poznato oko 700 vrsta vrlo interesantne stare francuske brošure iz 1769. god. od M. Pelée de Saint-Maurice o uzgoju italijanskih topola, iz koje se vidi, da su već pred 200 godina bili poznati neki principi uzgajanja topola koji se danas smatraju savremenima. U cijelosti, knjiga je pisana elanom i predstavlja zanimljiv i vrijedan materijal iskustava i pogleda jednog dugogodišnjeg uzgajača topola. I. Podhorski. i varijeteta eukalipta. Upotreba dihotomskog ključa zadovoljava jedino kad se radi 0 vrstama jednog tačno određenog područja. Za opću upotrebu moraju se primijeniti tzv. perforirani listići. J. Elorriet a (Španija) preporuča osnivanje više manjih arboretuma, koji bi služili, za pokuse na aklimatizaciji, izboru vrsta i staništa, za ispitivanje prirasta itd. L. D. P r y o r (Australija) dostavio je svoja zapažanja o genetici eukalipta. Agamičko razmnožavanje dalo je dosada oskudne rezultate. 1 pored toga što upotreba sjemena otežava genetsku kontrolu, taj metod i dalje ostaje jedini način razmnožavanja eukalipta. II. Sekcija je razmatrala tehničke probleme i praksu sadnje, metoda njegovanja i zaštite nasada eukalipta. E. d a Silv a Rei s Goe s (Brazilija) pobliže je opisao rasadničku problematiku i problematiku sadnje. M. R. Jacob s (Australija) raspravljao je o uzgojnim mjerama: sječa, sjemenjaci i o problemu vatre, paše i si. G. W. Chapma n (Vel. Britanija) tretirao je zaštitu eukalipta od parazita i bolesti, vatre i paše. III. Sekcija se je bavila problematikom zaštite nasada i zaštite tla. Prof. de P h i 11 i p i s (Italija) je govorio o prednosti eukalipta kao vjetrobrane vrste za zaštitu kultura i naselja, te obranu i očuvanju tla. A. Monjauz e (Francuska) je iznio svoja zapažanja o vidovima zaštite tla po eukaliptima. Potrebna je uska suradnja među uzgajivačem-proizvođačem i industrijalcem- iskorištavačem. IV. Sekcija je raspravljala o iskorišćivanju eukalipta kao tehničkog i industrijskog drva, o njegovim fizičkim i kemijskim osobinama, o sječi i iskorišćivanju, konzerviranju itd. Nakon podnošenja referata radne grupe pojedinih Sekcija prodiskutirale su detaljnije pojedine probleme i izradile preporuke za generalnu diskusiju. 398 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 81 <-- 81 --> PDF |
Australijski stručnjaci su zaduženi da uz ev. suradnju botaničara drugih zemalja pripreme službenu reviziju nomenklature roda Eucalyptus. Kao najplastičnija vrsta je priznat E. camalđulensis, koji je pokazao najveću sposobnost prilagođivanja raznolikim uvjetima klime, terena i vlage. Date su dvije preporuke: za kolegijalni program koordinacije u istraživanju tehnologije IZ STRUČNOG UDRUŽENJA SAVJETOVANJE O SMOLARENJU U NRH Dne 28. IX. 1957. održano jet Savjetovanje o smolarenju u NRH kojem su prisustvovali: ing. Simunović, ing. Belecki, ing. Žeravica, ing. Radića, ing. Tkalčić, ing. Meštrović, ing. Bičanić, ing. Novak, ing. Pužar, ing. Hrka, Šklebar, Draščić, ing. Pauković, ing. Novaković, ing. Štetić, ing. Virt. O smolarenju u NR Hrvatskoj između ostaloga postavlja se ne samo pitanje smolarske instruktaže, smolarskih tečajeva, literature za neposrednu praksu, nego i problem dobre organizacije smolarskog poslovanja općenito, uključujući tu i nabavku i primjenu odgovarajućeg alata i materijala kao i suradnju proizvođača kod poslova nabavke i prodaje. U našoj stručnoj štampi u više navrata je ukazano, kakove koristi daje smolarenje u upoređenju sa koristima od drveta bez smolarenja. Prema tome nema nikakove dvojbe, da nam često ovi t. zv. sporedni proizvodi daju daleko veće i trajnije prihode od glavnih proizvoda. Ovo je osobito važno za područje krša, gdje su mogućnosti korištenja drvnih masa ograničene a gdje se uglavnom i nalaze veći kompleksi borovih šuma. Predratno smolarenje u Hrvatskoj imalo je zapravo samo pokusni značaj te je tek oslobođenja smolarenje počelo da pomalo poprima industrijski-karakter. Sa razvojem naše industrije rasla je i potražnja smole odnosno njenih osnovnih derivata: kalofonija i terpentina. Proizvodnja je rasla sve više, tako da je 1956. godine dostigla 300 tona. Naša sirovinska baza dozvoljava daleko veću godišnju proizvodnju a u najbližoj budućnosti kretala bi se od 800 do 1000 tona smole godišnje. Kod toga treba naglasiti da povećanje proizvodnje smole u Hrvatskoj ne ovisi samo o daljnjem angažovanju naše sirovinske baze nego i od uvođenja stručnog i naprednog načina rada. Kao što se zna konjunktura je za proizvođače smole povoljna i pored momen eukalipta i za izmjenu informacija, kao i za pripremanje jedne specijalne bibliografije o tom specifičnom problemu. Još tokom održavanja konferencije, u međuvremenu, održane su kraće ekskurzije učesnika u okolicu Rima, a naučne na Siciliju i Tavoliere delle Puglie u Lukaniji, gdje postoje dvadesetgodišnje kulture eukalipta. Ing. B. Regenl tane prezasićenosti tržišta većim količinama kalafonija uvezenog iz Kine. Sveukupna proizvodnja smole u Jugoslaviji je potpuno deficitarna osobito u odnosu na stalno rastuće potrebe industrije. Naša prerađivačka industrija .smole koristi samo manji dio svog kapaciteta. Na savjetovanju u Beogradu su prerađivači i potrošači smole stavili prigovore šumarima da bi bezuvjetno trebali povećati proizvodnju smole. Traženo je da se zavedu najnaprednije metode smolarenja i najbolja organizacija. Na tom Savjetovanju je konstatirano, da proizvodnja smole u Jugoslaviji napreduje vrlo slabo a što više da u nekim republikama i opada. Nakon svestrane diskusije donose se slijedeći zaključci: da sve šumarije koje se bave smolarenjem pošalju kalkulaciju proizvodnih troškova smole ; šumarije koje imaju mogućnosti smolarenja predvide u svojem proračunu potrebna financijska sredstva za sastav inventarizacije svih borovih šuma i sastav dugoročne osnove smolarenja; da se dadu smjernice za izradu dugoročne osnove smolarenja; da se pređe na mogući kapacitet smolarenja, no prethodno je potrebno sastaviti osnovu smolarenja za period od 5 godina; da se izradi protutip alata i ambalaža; da se nastavi sa ispitivanjem stimulacije uz osiguranje potrebnog osoblja i sredstva; da se u privatnim šumama obavlja smolarenje pod rukovodstvom terenske jedinice (šumarije); da se ustanovi za pojedina područja kojom tehnikom rada treba provoditi smolarenje, te da se u tu svrhu sastave uputstva; da se propiše metodika rada kod pokusnog smolarenja; da se provede anketiranje šumarija koje se bave smolarenjem o njihovim metodama i uspjehu rada; 399 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 82 <-- 82 --> PDF |
ustanoviti stanje i metodiku smolarenja u drugim republikama; nastaviti instruktažom šumskih radnika, održavanjem stručnih tečajeva. Na kraju izabrana je komisija za unapređenje smolarenja u koju su ušli slijedeći: ing. Novak Zdravko, ing. Simunović Milivoj, ing. Pužar Miloš, ing. Bičanić Branko, ing. Meštrović Rudi i ing. Wirth Milivoj. Ing. M. Wirt SAVJETOVANJE O SJEMENARSTVU U NRH Dne 21. X. održan je sastanak komisije za sjemenarstvo kojoj su prisustvovali: Vanjković ing. Srećko, Dr. Vidaković, Pavša ing. Ivo, Ing. Supek Vlado, ing. Mladen Novaković, ing. Štetić Vlado, ing. Virt Milivoj i kao gost prof. dr. Kovačević Zeljko i prof. dr. Anić Mića. Nakon razmatranja problematike sjemenarstva u NRH doneseni su slijedeći prijedlozi i zaključci: Pošto Pravilnik o prometu sjemenom i sadnim materijalom nije još donesen, a transport sadnim materijalom vrši se svakojako, nužno je organizirati privremeno službu izdavanja certifikata putem ovlaštenih šumara. Predlaže se da ovlaštenja dobiju u prvom redu šumari iz Instituta za šumarstvo i lovna istraživanja i njihovih stanica na terenu kao i inspektori pri NOK-a i to po 1 stručnjak za slijedeća područja: područje Narodnog odbora kotara Osijek i Našice, za područje NOK Vinkovci i SI. Brod, za područje Nove Gradiške, SI. Požege i Daruvara, za područje Virovitice, Bjelovara, Križevaca i Koprivnice za područje NOK Kutine, Siska, Karlovca, Varaždina zajedno sa Čakovcem, Zagreba, Ogulina, Rijeke, Gospića i jedan stručnjak za Dalmaciju. Za predloženi kadar potrebno je sastaviti kratka uputstva o njihovoj nadležnosti i ovlaštenju. Da Institut za šumarstvo i lovna istraživanja sastavi Uputstva za izbor i izlučivanje sjemenskih baza koja će biti pristupna operativnom radu. Nadalje da izradi podjelu republike na sjemenska područja sa općenitim opisom i njenim karakteristikama, te da sastavi uputstvo o obaveznom prijavljivanju i odabiranju klonova. Da Iinstitut za šumarstvo i lovna istraživanja u zajednici sa fakultetom razradi plan i metodologiju za: utvrđivanje rasa i njegovih ekoloških uvjeta i tehničkih osebina; pokuse i istraživanja u sjemenarskim plantažama; stručne ekspertize, konzultacije, upute i propagandu za pravilnu primjenu, raspodjelu i upotrebu sjemena. Požuriti Savez poljoprivrednih i šumarskih komora FNRJ da se što prije objelodani Pravilnik o prometu sjemena i sadnog materijala. Da se operativu zaduži za: održavanje zaštite i njegovanje sjemenskih baza; sakupljanje, trušenje, uskladištenje i stratificiranje sjemena; izvještajnu službu o raspoloživim količinama sjemena sadnog materijala; promet sjemena i sadnog materijala; investicije u svrhu realizacije navedenih zadataka. U te svrhe potrebno je sastaviti priručnike kako bi se operativa jedinstveno organizirala i uspješno svladavala postavljene zadatke. Ing. M. Wirt SAVJETOVANJE O METODOLOGIJI PLANA OBNOVE ŠIKARA I BUJADNICA Dne 22. X. 1957. održan je sastanak komisije za izradu metodologije plana obnove šikara i bujadnica kome su prisustvovali: Prof. dr. Anić i ing. A. Horvat od Poljoprivredno šum. fakulteta Zagreb, Ing. Mott Rafo, od Sekretarijata za šumarstvo Zagreb, ing. Tonković Đuro, ing. Zlatko Bunjevčević, ing. Novaković Mladen, ing. Štetić Vladimir i ing. Wirth Milivoj od Stručnog udruženja šum. priv. organizacija. Nakon razmatranja problematike doneseni su slijedeći zaključci: Da se izradi stručna terminologija za degradirane šume. Terminologiju će izraditi Institut za šumarska i lovna istraživanja sa Šumarskim fakultetom. Nosilac zadatka je Institut. Ing. August Horvat i ing. Rafo Mott i predstavnik Instituta za šum. istraživanja pregledat će i revidirati postojeće propise o sastavu dugoročne osnove obnove šuma i prilagoditi je operativi radi provedbe. Kod revizija ovih propisa treba izdvojiti bujadnice i vrištine i težište baciti na predjele gdje neće doći do spora radi razgraničenja posjeda. Pošto Institut za šum. lovna istraživanja radi na unapređenju degradiranih šuma treba da obradi i sastavi nacrt Uputstva za postavljanje cilja gospodarenja prikladnog za rad naših sekcija za uređivanje šuma. Nakon ovako vog nacrta Uputstva koja će se dostaviti komisiji pri Udruženju, a ova će ga na terenu u konkretnim slučajevima razmotriti i pretresti i predložiti na ozakonjenje vlasti. Ing. M. Wirt 400 |