DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 72     <-- 72 -->        PDF

liza uvijek će nas uputiti na postojanje jednog razloga toj činjenici: u
prvom slučaju nije bilo vjetra sjevernog kvadranta, odnosno taj je bio
mnogo slabiji nego u drugom slučaju.


Sa ovo nekoliko riječi o ekstremnim temperaturama Mostarskih polja


— sjeverne granice nalazišta alepskog bora — mogli bi i završiti našu raspravu.
Ona nije ni imala drugoga cilja nego da potsjeti čitaoca-šumara na
postojanje jednog problema na koji još nismo počeli misliti: šta će biti ako
nam neka vrsta otkaže poslušnost a mi joj još nismo našli odgovarajuću
zamjenu?. /Ç)
; .


Literatura:


1. Catalogues des especes cultivées dans 1´arboretum des Barres: 1944, 1949, 1954.
2. W. D a 11 i m o r e. A Handbook of Coniferae. London 1948.
3. FAO. Tree seed notes. Rome. 1955.
4. Pourte t et Tauton . Les caractéristiques climatiques de 1´ année 1947 et
le reboisement. Nancy 1948.
5. Réunion d´ ingénieurs agronomes (sous la direction de G. Wery), Encyclopédie
agricole. Paris 1925.
6. Vajd a Z. Utjecaj klimatskih kolebanja na sušenje hrastovih šuma. Zagreb
1948.
O PARK-SUMICAMA U DALMACIJI


Ranije, a i danas, vrše se pošumljavanja oko primorskih turističkih
mjesta u Dalmaciji u svrhu podizanja zelenih pojaseva t. zv. »park-šumica
«. Većinom su to male sastojinice. Ako malo bolje pogledamo takove
šumice, opazit ćemo ponajčešće (osim iznimaka u južnoj Dalmaciji) slijedeću
sliku:


1) Sastojina ili grupa stabala alep. bora u koju je ponegdje uprskan
čempres (obe forme);


2. Stabla su koso uzrasla i nagnuta su u smjeru djelovanja opasnog
vjetra (bure ili juga);
3) Pod stablima, ponajčešće, osim trave zv. oštrice ili gorščice (Brachypodium
ramosum L.) nema gotovo nikakvog drugog rašća ili grmlja.
Negdje nema ni te trave.


4) Za održavanje takove park-šumice ne brine se nitko, što se već na
prvi pogled vidi.


Ovakove park-šumice građani koriste samo nekoliko ljetnih mjeseci,
jer je zimi u njima hladno zbog stalne i neprekinute sjene koju tvore krošnje
stabala.


Pošto šumari i dandanas podižu park-šumice istoga tipa, mišljenja
sam, da bi ove radove trebalo nešto drukčije izvoditi. Ovo je potrebno u
prvom redu, jer su takove park-šumice monotone, budući da ih tvori monokultura,
a k tome i bez ikakva grmlja, odnosno druge (donje) etaže.
Zatim, takove šumice većinom nisu pravovremeno proređivane ni čišćene,
pa su s uzgojnog gledišta neotporne na vjetar, zbog čega dolazi ne samo
do kosog rasta stabala, već i do vjetroloma i vjetroizvala. Takove šumice




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 73     <-- 73 -->        PDF

možemo viditi n. pr. u Splitu, Makarskoj, Supetru, Bolu, Milni, Pučišću,
Velojluci, Staromgradu i t. d.
I sam »Marjan« kod Splita ima mnoge naprijed navedene mane parkšumica.


Ad 1) Mišljenja sam, da bi kod podizanja park-šumica u primorskim
mjestima Dalmacije mogli i trebali upotrebljavati mnogo veći broj vrsta,
nego ih stvarno upotrebljavamo. U prvom redu dolaze domaće i aklimatizirane
vrste, a tek iznimno strane.


Prije osnivanja jedne park-šumice treba napraviti nacrt toga terena


t. j . plan sadnje gdje će se šta saditi, kao i što će se saditi. Slažem se, da se
kod tog rada upotrebljava alep. bor, dapače da on bude i glavna vrsta ovih
šumica. Međutim, pored njega, treba obvezatno unašati i druge vrste, koje
će razbiti jednoličnost monokulture, i koje će s druge strane pustiti u sastojinu
više svijetla, tako da će ova zimi biti toplija, pa će se moći koristiti
bar katkada. Jednoličnost ćemo ukloniti unošenjem u sastojinu alep. bora:
grupe običnog čempresa (obje forme), zatim poneki arizonski čempres i
Cupressus macrocarpa cedar, grčku i špansku jelu, poneku Sequoiu, česmina,
lovor i si. Sve ove vrste mogu tvoriti grupe ili mogu doći kao soliteri.
Prekidanjem sklopa s ovim vrstama uklonit ćemo i drugi naprijed spomenuti
nedostatak park-šumica. Osim toga da te šumice budu toplije i svjetlije
mogu se unašati i listopadne vrste kao n. pr. koštela, bijela topola,
brijest, te poneka egzota kao: Albizzia Julibrissin, poneka vrst mimoza
(već prema raspoloživom sadnom materijalu).
Od grmova bi trebalo unašati mnoge vrste koje tvore makiju kao n.
pr. planiku, lempriku, mirtu, veliki vrij es, sominu ili gluhač Juniperus
phoenicea). Od drugog grmlja treba spomenuti tamariku, ružmarin, divuzu,
pitosporu, oleandar, šimšir i si. grmove. Naravno da će skiofilne vrste doći
pod krošnjama stabala, a heliofilne na svjetlija mjesta. Tu i tamo, eventualno,
moglo bi se unijeti i po koja ukrasna vrsta grma ili cvijeća (perunika,
šeboj, lavanda, kohia, agava, opuncija, juka, cikas, razne vrste palma
i t. d.).


Natstojna stabla moraju biti raspoređena na odgovarajuće položaje s
naročitom pažnjom i planski. U blizini mora, gdje postoji mogućnost da
korijenje dođe do morske razine, ili je tlo inače zaslanjeno, treba saditi:
alep. bor, prim, bor, brijest, bijelu topolu, a od grmova: tamariku, gluhač
i pitosporu.


Ove tri poslijednje vrste su odlične za zaštitu od posolice, jer je tamarika
pravi halofit, a gluhač (Juniperus phoenicea) i pitospora (Pytosporum
tobira) odlično podnose posolicu. Međutim, prvi je listopadan a druga dva
zimzelena, što treba imati na umu. U izvjesnoj mjeri podnose dobro posolicu
i vrste: Phillyrea, Pistacia lentiscus te čempres horizontalne forme.
Međutim, ovo nije dovoljno ispitano. Alep. boru, premda mu korijenje
može bez štete doprijeti do same morske razine, posolica znatno škodi,
naročito u početku vegetacije. Budući imamo vrlo mali broj stablašica
otpornih na posolicu, treba kod osnivanja park-šumica, sa strane otvorene
moru, podizati vjetrobrane pojaseve sa naprijed navedenim vrstama t. j .
tamarikom, gluhačem, pitosporom, te primorskim borom, horizontalnim
čempresom, zelenikom i smrdljikom. Nakon ovog pojasa mogu doći vrste
kojima zaslanjeno tlo ne škodi kao n. pr. alep. bor, primorski bor, brijest,
te eventualno druge vrste. Tek nakon ovih, mogle bi doći i druge vrste
drveća i grmlja.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 74     <-- 74 -->        PDF

Ad 2) Kazali smo, da su mnoga borova stabla park-šumica koso uzraslim
uslijed vjetra pretežno iz istog kvadranta. Vrlo se često misli da je
samo bura opasan vjetar. Međutim i jugo (široko) jednako zna biti za vegetaciju
opasan, bilo zbog svoje mehaničke snage, bilo zbog posolice. Pošto
jugo obično donosi kišu, to se štetno djelovanje morske soli ili posolice
znatno ublažuje. Suha juga, koja duvaju obično u mjesecu aprilu, a koja
negdje zovu »pasionska juga« ili »palac«, znadu vegetaciji nanijeti velike
štete.


Radi zaštite od mehaničkog djelovanja vjetra, potrebno je, kao i za
odbranu od posolice, podizanje vjetrobranog pojasa, makar od samih
grmova.


Daljnja mjera u park-šumicama bila bi: rano čišćenje i prorede, odnosno
prekidanje sklopa. Kod osnivanja park-šumica, ne ide se za dobivanjem
drvne mase, a naročito ne tehničke drvne mase. Cilj je uglavnom estetski.
Po našem mišljenju, stabla treba da su što granati ja, da pružaju hlad i da
se vrlo rano pri viknu na vjetar. U estetskom pogledu takova stabla mogu
biti vrlo interesantna. Osim toga, i zbog djelovanja jakih vjetrova, stabla
ne smiju biti odviše visoka i vitka.


Ad 3) Monotonost naših park-šumica uklonit ćemo i time, da u ove
unašamo razno grmlje, pa i samo cvijeće. U tu svrhu trebat će sastojinu
alep. bora progaliti na pojedina mjesta, ako takovih nema, pa tu unijeti
vrste koje želimo. U prvom redu u području makije preporučamo vrste
sjene kao što su: česmina, lemprika, lovor, lovorvišnja, šimšir, aukuba, a
na svjetlijim mjestima razne nespomenute elemente makije u grupama.


Rub sastojine: može se oivičiti jednom bordurom n. pr. ružmarina,
tamariksa, pitospore, lemprike, pirakante ili lavande, perunike i si. Ne
mora se unositi mnogo vrsta, a naročito ne mnogo stranih vrsta, da bi se
uklonila jednoličnost. Domaće vrste su otpornije u uslovima naše klime,
a ujedno su i interesantnije za one koji posjećuju naša mjesta na Jadranu.
Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih vrsta koje bi se mogle unositi u
takove šumice. Međutim, smatramo, da to nije ni svrha ovog članka, a k
tome, da svaki uzgajivač prema mjesnim prilikama i objektu kojeg uređuje,
mora da bira i kombinira razne vrste drveća i grmlja, vodeći računa


o svim uvodno navedenim manama mnogih naših park-šumica.
Zgodno postavljene klupe i provedene stazice mogu također u mnogim
slučajevima smanjiti monotonost takovih šumica, koje služe kao odmarališta
građana.


Ad 4) Na koncu htjeli bi nešto reci i o upravljanju s takovim parkšumicama.


Već smo spomenuli, da ove šumice podižu šumari, odnosno šumarije,
koje su sada ustanove sa samostalnim financiranjem. Nije potrebno isticati,
da ti radovi, iako se radi o ponajviše malim površinama, često vrlo
mnogo stoje, kako zbog neuspjeha i opetovanih sadnja, tako i zbog toga
što je male površine i uz naseljena mjesta vrlo teško sačuvati. S ovim bi
površinama morale upravljati šumarije. Međutim, mnoge park-šumice podignute
su na privatnom zemljištu (bar je tako slučaj na otoku Braču ».
Vlasnik pošumljenog zemljišta, i ako je ograničen u svom gospodarenju,
smatra se s potpunim pravom, i dalje vlasnikom takove šumice. Negdje
i N. O. općine a negdje s takovim šumicama upravljaju turistička društva.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 75     <-- 75 -->        PDF

Posljednjih godina takove šumice služe za »camping«, za koje N. O. općina
ubiru takse.


Radi boljeg održavanja i uređenja treba ostvariti suradnju između šumarskih
stručnjaka i N. O. općina tako, da šumarski stručnjaci, odnosno
šumarije, upravljaju i rukovode svim stručnim radovima bez obzira osniva
li se park-šumica na državnom ili privatnom terenu. Obzirom na javnu
svrhu koju takove šumice imaju, trebalo bi da uzgojne radove financira
šumarija, a da izvjestan procenat (na pr. 10—30°/») snosi i zainteresirani


N. O. općine.
Radovi, kao što su ograđivanje, postavljanje klupa ili uređenje staza,
trebali bi biti financirani isključivo po N. O.-ima, a obavljali bi se pod
rukovodstvom šumarskih stručnjaka.


Eventualni prihodi dobiveni čišćenjem i proredama, bez obzira na vrst
vlasništva, trebali bi biti prihodi šumarije, jer su to uzgojni radovi, koje
financira šumarija i koje ona mora predviditi u svom društvenom planu.


Ing. B. Marinković




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 76     <-- 76 -->        PDF

DOMAČA LITERATURA


Z. Mile ti ć: STRUKTURA I PRINOS
TEORETSKE NORMALNE PREBIRNE
ŠUME — Rad Jugoslavenske Akademije
znanosti i umjetnosti knjiga 289., Zagreb
1952., str. 27.—116.
Iako teče već peta godina odkako je
objavljen naslovni rad Dr 2. Miletića o
strukturi i prinosu teoretske normalne
prebirne šume, smatram da nije kasno ni
sada registrirati ga u našem stručnom periodiku,
jer tretira jedan problem, koji je
i danas aktuelan za naše šumsko gospodarstvo,
a za industriju celuloze i rudarstvo
napose. Ne smeta što »elemente i rezultate
ovih teoretski konstruisanih normala ne
smemo da odmah prenosimo na stvarnu
prebirnu šumu u vidu određenih količina
ili nekih koeficijenata«, ali je njezina vrijednost
u tome što »nas upućuje na značenje,
važnost i posledice dejstva pojedinih
činilaca u proizvodnom procesu prebirne
šume«, odnosno što »ukazuju na pravilan
put kojim treba da krenemo da bi postigli
sličan učinak«, kako kaže i sam autor u
zaključku svog rada (str. 116.). Na taj način
ovaj »teoretski« rad postaje neposredno
koristan i za praksu, dakako primijenjen
po najvišim stručnjacima — šumarskim
inžinjerima, kojih je i prvenstvena dužnost
»da uočavaju probleme, da se u njih udubljuju
i da ih rješavaju i to na način koji
omogućuje njihovo racionalno izvođenje«
(cit. Ing. V. Delić u »Organizaciji rada« br.


7. iz 1952. god.).
Sama radnja dra Miletića i nije u cijelosti
samo »teoretska«, jer autor rezultate
svojih analiza strukture i prinosa normalne
preborne šume koristi u traženju rješenja,
da li se može »povećati
proizvodnja celuloznog i rudničkog
drveta u stvarnoj prebi
r n o j šumi«, dakle povećati proizvodnja
dvaju deficitnih sortimenata naše
šumske proizvodnje, odnosno povećanje
proizvodnje sortimenata, koji se u manjoj


STRANA LITERATURA


M oran dini R.: IL LARICE NELLA
VENEZIA TRIDENTINA, Firenze 1956.,
veliki oktavni format, 270 str., sa sadržajem
na francuskom, engleskom i njemačkom
jeziku.


Ovo reprezentativno i bogato opremljeno
djelo drugi je dio edicije »II Larice
nelle Alpi orientali italiane«. Prvi dio »II


mjeri mogu dobivati iz preborne šume.
Odgovor autora je pozitivan time, da »bi
za proizvodnju celuloznog i rudničkog drveta
u prvom redu dolazile u obzir prebirne
šume slabih sastojina, a ove bi se nalazile:
u nižim položajima: na plićim, mršavijim
i suvljim staništima i kamenjarima, u višim
položajima: na stojbinama bez razlike,
jer bonitet staništa redovno slabi sa znatnijom
nadmorskom visinom. To bi bile
stojbinski (staništvo) ili prirodno uslovljene
prebirne šume za povećanu proizvodnju
celuloznog i rudničkog drveta« (str. 108.).


Za proizvodnju ovih asortimenata t. j .
celuloznog i rudničkog drveta, ne moraju
se ni koristiti sve preborne šume, nego samo
one »koje gravitiraju prema velikim
industrijskim centrima za proizvodnju
celuloze« (str. 115.). I dalje, konkretn e
sastojine treba prirediti za tu
proizvodnju, treba ih prevesti od uobičajenih
prebornih šuma u preborne šume
s pojačanom proizvodnjom ovih dvaju
tanjih sortimenata. Za to prevođenje autor
predviđa vrijeme i od nekoliko kraćih
ophodnjica (od 10 do 15 godina), a proizvodnja
je, nadalje, uslovljena »neprekidnim
i osjetljivim uzgojnim radovima« kao i
»naročito dovoljno gustom mrežom šumskih
saobraćajnih sredstava trajnog karaktera
« (str. 115.).


Ne znam s kojeg razloga ova interesantna
radnja nije do sada registrirana u našoj
stručnoj štampi. To prije, što je objavljena
u jednoj ediciji, koja širem krugu šumarskih
stručnjaka nije pristupačna, a koju
sam i ja tek proljetos slučajem pribavio. U
takvim slučajevima trebao bi sam autor
(bez povrede skromnosti), poslati svoje
radove stručnoj štampi, a uredništvu je
dužnost, da se isti registriraju s prikazom,
iz kojeg će biti vidljiva bit radnje, a što je
i cilj ovog mog prikaza.


Ing. O. Piškorić


Larice nella Montagna Lombarda« objavio
je prof. L. Fenaroli g.lD36. (rec. u Šum.
listu 1937. s. 331.).


Proučavanje areala ariša u Istočnim
Alpama započela je Stanica za silvikulturna
istraživanja u Firenzi već 1933. g. u saradnji
s prof. Tschermakom iz Mariabrunna.
U Tschermakovu djelu:




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 77     <-- 77 -->        PDF

»Die natürliche Verbreitung der Lärche in
den Ostalpen« 1935 (recenzija prof. A.
Petračića u Šum. listu 1937., s. 156;
upozorenja Ing. A. Š i v i c a na loše geografske
slovenske nazive u Šum. listu 1937.,
str. 330), sadržani su podaci za Austriju,
Švicersku, Italiju i Jugoslaviju. Usput spominjemo
da je za Jugoslavenske Alpe
prikupio podatke prof. Petrači ć u saradnji
sa šum. savjetnikom Ing. A. Š ivi com.


Prema Fenarolijevom planu u
talijanskim se Istočnim Alpama proučava
ariš zasebno po pokrajinama: Lombardija,
Venezia Tridentina, Venezia Euganea i
Venezia Giulia. Poslije njegove obrade
ariša u planinama Lombardije prikupljeni
su podaci za Venezia Tridentina, gdje je
ariš jedna od glavnih vrsta šumskog drveća.
Na tom su radili Fenaroli, Pavari
i Allegri . Proučavanja je nastavio
i poslije rata dovršio R. Morandini.
Ispitivano područje stere se sjeverno i
sjeveroistočno od Garda Jezera, pa do granice.
Proučena su nova nalazišta, a raniji
podaci nadopunjeni i korigirani s obzirom
na promjene povodom sječa za vrijeme
rata. Daden je ujedno dobar prikaz šumsko-
geografskih i ekoloških odnosa.


Morandin i je proširio geografski
opis pojedinih sekcija, kojih ima 26, i dopunio
analizu areala geografskim crtežima.
U djelu ima 26 kartica u mjerilu 1:200.000,
s oznakom ariševih nalazišta raznih stepena
učešća, i jedna karta u mjerilu


1:500.000 o učešću ariša u čitavoj pokrajini
s oznakama čistih sastojina i sasioiina s
učešćem ariša 0.5—0.1 i ispod 0.1. Tabelarno
su prikazane oborine i stepen kontinentaliteta,
a oborine još i grafički. Na kraju
djela nalazi se tabela najvažnijih 70 ariševih
sastojina. U djelu imade oko 70 vrlo
uspjelih fotografija. Autor je prikupio iz
opsežne literature niz interesantnih podataka,
od kojih neki potječu iz 11. i 12. stoljeća.
Kod obrade pojedine sekcije autor je
primijenio istu shemu. Opisan je geografski
položaj i prikazan areal ariša s raznim
stepenima učešća. Prikazana je geološka
struktura i visinske granice. Opisani su
vegetacijski odnosi, visinski pojasi, fitoklimatske
zone prema P a v a r i u, zone
higricnog kontinentaliteta prema G a m s u,
pluviometrički tip i oborine. Doneseni su
podaci o površini šuma. Specijalni osvrt
učinjen je na ariš. U zaključnom razmatranju
autor je došao do slijedećih zaključaka:


Ariš se stere na površini od cea 200.000
ha (39% od šumske površine). Od te površine
otpada na ariš 31% (62.215 ha ili 12%
od šumske površine). Površina sastojina u


kojima ariš učestvuje s preko 0,7 iznosi


23.620 ha. Areal ariša ne pokazuje u toku
zadnjeg stoljeća nikakve promjene. U prirodnim
nalazištima on se svuda sam od
sebe obnavlja.
U vertikalnom smjeru ariševe se prirodne
sastojine nalaze uglavnom između
900 i 2.000 m. Većina ih je iznad 1.300 m.
Najviša nalazišta su na 2.300 m, a najniža
na 300—500 m. Iznad najviših nalazišta je
limba. Najniža umjetna nalazišta ariševih
sastojina nalaze se u blizini Garda Jezera
na 150 m. Umjetne sastojine u nižim položajima
potvrđuju veliki plasticitet tog
drveta i njegovu mogućnost upotrebe za
pošumljavanje nižih predjela, dakle ispod
granice prirodnog rasprostranjenja, ali na
dovoljno svježim tlima.


Ariš preferira sjeverne i sjeverozapadne
padine. Međutim, kod ekspozicije odlučne
su klimatske prilike i nadmorska visina.
U višim položajima, gdje je veći stepen
kontinentaliteta, susreću se prostrane ariševe
sastojine i na sunčanim padinama.
Gornja granica ariša najviša je na zapadnim
i sjeverozapadnim padinama. U nižim
položajima nalazi se ariš isključivo na
svježim terenima. Ariš pokazuje svuda
tendenciju odabiranja svježih ekspozicija.
Najviše se susreće na sjevernim padinama.
Na odveć strmim terenima ariševa su stabla
obično jače savinutog pridanka. Duboke
uvale imaju odviše vlage u tlu i zraku,
što pogoduie razvoju ariševa raka (Dasvscypha
Willkommii), pa su nepodesne za
ariš.


Ariš raste na različitom matičnom supstratu.
Na granitnim i gnajsnim tlima ipak
je dosta rijedak. U području Alto Adige
ima ga najviše na kristalastom kamenju
i porfirima, a u Trentino na formacijama
vapnenca i dolomita. Prema autoru ne stoji
mišljenje da ariš preferira vapnence i dolomite.
U ovom pogledu potrebno je —
kako i autor predlaže — obratiti veću pažnju
pedološkim istraživanjima, kao što je
to učinio Douchafour (1952.) u arišicima
francuskih Alpa. Važan uslov za
opstanak ariša jest svježina tla. Ona treba
da je mnogo veća nego što to treba smrča.


Ariš najbolje raste u položajima s kontinentalnom
klimom. Podnosi i prilično
visoke temperature, ako je tlo dovoljno
svježe. Najbolje sastojine ariša nalaze se
u predjelima sa stepenom kontinentaliteta
preko 55° (često do 60, pa i do 70°). Donja
mu je granica kod 40°.


Ariš je drvo gorja i planina. Ima ga
počevši od hladnije zone Castanetuma
(Pav.), ako je tlo svježe. Međutim, fitoklimatski
pojas optimalnog uspijevanja prirodnih
ariševih sastojina jest Picetum




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 78     <-- 78 -->        PDF

(Pav.). Ima ga i u oblasti Fagetuma, ali
manje. On može da ide i niže od bukve, a
u višim regionama prelazi tu vrstu. U višim
položajima raste od prirode sa smrčom,
običnim borom, limbom, brezom i krivu-
Ijem, a u nižim položajima s bukvom, kestenom,
ob,´čn;m grabom, običnim jasenom
i crnim grabom. Fitocenološki odnosi nisu
obrađeni.


Ariš je vrlo osjetljiv na promjene vlage.
U proučavanom području oborine iznose
od 750—1200 mm. Pluviometrički tip je
kontinentalnog karaktera, jer maksimum
oborina pada u periodu vegetacije. Nema
ga u predjelima gdje su oborine iznad 700
mm, a naročito ako se radi o sunčanim
padinama. Za ariš dolaze u obzir predjeli
gdje dominiraju ljetne oborine i gdje je tlo
svježe.


Morandinijevo djelo najbolje
nam pokazuje, od kolike je važnosti geografsko-
ekološko proučavanje pojedinih
vrsta šumskog drveća. Takvim istraživanjima
stvara se najsigurnija baza
za daljnja proučavanja, koja se odnose na
morfološke i detaljnije ekološke osobine,
kao i na pedološko i fitocenološko proučavanje.
Fitoklimatska razdioba prema P a-
v a r i u dobra je za opsežnija područja,
ali detaljan vegetacijski uvid može se do-
Burek — 18. XI. Šumarski list — Špalta 3
biti samo poznavanjem šumsko-vegetacijskih
tipova.


Dr. M. Anić


Bruno Schmitz-Lenders: MEIN
PAPPEL - TESTAMENT. — Erfahrungsgewinne
und Forschungsergebnisse auf den
Gebiet des Pappel-Waldbaues und der
Pappel-Ertragskunde. — Moj zaveštaj o
topolama. Iskustva i istraživanja na području
uzgoja topola i nauke o prihodima
´topola. Naklada: J. P. Sauerländer Frankfurt
am Main 1956. Str. 188., 93 slike i 4


tabele.


Najnovije djelo njemačke literature o
topolama predstavlja knjigu bogatu sadržajem
i dokumentacijom u kojoj autor,
poznati uzgajač topola daje zbir iskustava
svog 30 godišnjeg praktičnog rada na uzgoju
topola.


Knjiga je zapravo publikacija rezultata
istraživanja prirasta i prihoda Harffske
topole (P. regenerata), koja je autor poslije
izrade svojih prvih tabela o prihodima topola
nastavio. Iz vrlo bogatog sadržaja
knjige iznašamo neke značajnije podatke
koji mogu interesirati naše uzgajače topola.


I. Uzgojni dio
Najboljim sortama topola za širu upotrebu
autor smatra P. serotina, P. marilandica
i P. regenerata. Iskustva i istraživanja
autora odnose se poglavito na iz
Francuske uvezeni, a u Njemačkoj selektirani
klon P. regenerata. koji je
nazvan Harffskom topolom i odlikuje se
osobitim prirastom i kvalitetom. Ta ženska
topola značajna je po tome, što imade usku
metlastu krošnju i tanke grančice. Taj klon


P. regenerata selektiran je decenijama u
rasadnicima veleposjeda Harff, stalnim
odabiranjem najboljega materijala pa je i
dobio po tome svoje ime. Uzgaja se sada u
sastojinama na cea 75 ha i to bi imale biti
jedne od najljepših topolovih sastojina u
Evropi. Po svojoj kvaliteti drva, Harffska
topola se ne razlikuje od P. serotine i P.
marilanđica. Ona se je pokazala vrlo dobrom
i za uzgoj u planinama pa njeni pokusni
nasadi uspjevaju i na višim položajima
(sve do 1.200 m). Prema autoru imaju
glavne sorte P. serotina, P. marilanđica i P.
regenerata dužinu života oko 60 godina.
Debljinski prirast tih sorti iznaša oko 2—3
cm širine goda, a kod Harffske topole i do
6 cm širine. Autor upozoruje na loša iskustva
sa P. robusta koja se je navodno u
Njemačkoj pokazala neotpornom spram
bolesti i štetnika. Ona je osjetljiva na mraz
a njen u mladosti jak prirast, naskoro popušta.
Prema autoru, Dothichiza napada P.
serotina, P. marilanđica i P. regenerata
podjednako. On smatra da je ta bolest
obično posljedica nepravilnog postupka,
loše sadnje ili smrzavanja sadnica.
Autor ukazuje na veliku otpornost Harffske
topole prema suši ali smatra da su i
ostale glavne sorte topola otporne na sušu,
pa i na težim tlima, ako imadu u tlu dovoljno
zraka i zak^učuje: što je tlo teže,
potrebno je da su i veće jame za sadnju
topola.


U pogledu stanišnih zahtjeva topola,
autor smatra da oni još nisu posve razjašnjeni,
te da između P. serotina, P. marilanđica
i P. regenerata u tim zahtjevima
nema većih razlika. On upozorava da kod
uzgoja topolovih križanaca ne bi trebalo
previše forsirati što veći debljinski i visinski
prirast. Prejaki debljinski prirast može
slabiti kvalitetu drva zastanovitu svrhu.
Treba se zadovoljiti širinom godova do 3
cm, a veću važnost polagati na: poboljšanje
forme stabla, punodrvnost, užu krošnju te
od živica čisto deblo. Križanci, umjetni ili
prirodni, morali bi se isprobati kroz 30
godina. Prerane diagnoze su opasne.


Autor posvećuje osobito veliku pažnju
pitanju staništa topola. On ukazuje na to,




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 79     <-- 79 -->        PDF

da topole i na slabijim staništima mogu u
pogledu prirasta još uvijek konkurirati
ostalim vrstama drveća. Najboljim staništima
za topole on smatra tla: u nizinama,
bogata vapnom, rahla, prozračna i duboka
te sa vodom temeljnicom koja ima vapna
i kisika a nalazi se 0,5 do 1 m duboko.
Takova staništa vrlo su rijetka i predstavljaju
Ia bonitet, dok za prosječni I bon.
dosta ju: rahlo i hranivo tlo, bogato na
vapnu, sa pH iznad 5—6 te pokretnom vodom
temeljnicom u dubini 0,5—1 m, koja
sadrži kisika. Pa i takova dobra staništa za
topole nisu česta. Prisutnost blize vode
temeljnice nije uvijek uslov za dobro stanište.


Za topole su nepovoljna staništa: sa
stagnirajućom vodom, kiselim ili zbitim
tlom. Pitanje jesu li zbita tla podesna za
topole nije još posve rasčišćeno.


Autor opširno opisuje rezultate mnogih
pokusnih topolovih nasada na raznim tipovima
staništa. Često su i na slabijim staništima
postignuti dobri prihodi.


U pogledu uzgoja topolovih sadnica
napominjemo slijedeća autorova iskustva
i mišljenja. Razmak u matičnjacima treba
da je oko 1 X 1 m. Sadnice se mogu uzgajati
iz reznica oko 20 cm dugih i 1—1,5 cm
debelih ili prutova dugih oko 1,5 m. Donji
rez na reznicama je najbolji ako je kos ili
trobrid. On smatra da je razvoj korijenja
reznice bolji što je donji prerez veći i bliži
jednom pupu. Sadnice se mogu uzgojiti i
usađivanjem 1,5 m dugih prutova oko 40
cm duboko. Uzimajući u obzir mane i prednosti,
autor smatra, da bi uzgoj sadnica iz
prutova imao prednost pred uzgojem sadnica
iz reznica. Svaka sadnica treba za
razvoj cea 5.000 cm2 površine, stoga u rasadniku
dolaze u obzir razmaci sadnica
100 X 50, 75 X 70 cm i 80 X 65 cm. Kod
uzgoja višegodišnjih sadnica nije potrebno
presađivanje niti stavljanje na čep.


U pogledu korijenja topolovih sadnica
autor smatra da je za razvoj i glavnu ishranu
posađene sadnice najvažnije i odlučno
sekundarno korijenje, koje se stvara na
dublje zasađenom dijelu stabljike, dok
prvo korijenje sadnice služi samo za učvršćenje
i ishranu prve godine. Obrezivanje
sadnica treba izbjegavati i uzgajati što jače
a ne što više sadnice. Autor odvraća od
sadnje 1-god. sadnica zbog loših iskustatva
sa njima. Smatra da su one, jer imaju
nježniju koru, jače napadane od štetnika,
lakše se oštećuju, korov ih jače potiskuje,
osjetljivije su na mraz i nemaju toliko
rezervne hrane kao starije sadnice. Računom
dokazuje da kulture osnivane sa jednogodišnjim
sadnicama, zbog kasnije zre


losti za sječu daju manju rentu nego li one
osnovane sa starijim sadnicama. Autor
zagovara 2 i 3 god. sadnice kod sadnje.
Normalne visine sadnica jesu za: 1-god.
sadnice do 2 metra, dvogodišnje sadnice
2—3 m a Irogodišnje sadnice 3,4—4,5 m.
Sadnice treba uzgajati na staništu sličnom
staništu buduće sadnje. Sadnja kolaca dolazi
u obzir samo pod stanovitim uslovima.
Jame za sadnju preporuča za: 1-god. sadnice
50X50X50 cm, za 2-god. 75X75X75
cm a za 3-godišnje 100X100X100 cm. Kod
sadnje preporuča gnojenje. Jednogodišnje
sadnice treba saditi 20—30 cm, 2-godišnje
30—50 cm a 3-godišnje 50—100 cm dublje.


Kod njege topola autor preporuča potkresivanje
topolovih stabala iz 5. godine i
to tako da krošnja u mladosti bude 2k visine,
oko 15. godine Vi visine a poslije 25.
godine Vs visine stabla.


Zbog bioloških svojstava topola kao i
zbog većih prihoda, mali i srednji razmaci
stabala u nasadima topola su nepovoljni.
Najbolje je da se topole od početka uzgajaju
u svom konačnom razmaku. Na staništu
I. boniteta razmak bi imao biti 7X7


m. Sto je tlo slabije potreban je veći razmak.
Kod uzgoja topola van šume u redovima,
autor preporuča razmake stabala od
5—7 m a kod nasada topola na pašnjacima:
na dobrom tlu 75, na srednjem 50 a na
slabijem 25 stabala po 1 ha.
U drugom dijelu knjige autor je detaljno
razradio rezultate dugogodišnjih istraživanja
i ispitivanja prirasta i prihoda
Harffske topole. Ti su rezultati i materija
prikazani u mnogo grafikona i tabela. Prema
ispitivanjima autora, topole u sastojinarna
su punodrvnije i imadu veći oblični
broj od topola koje se uzgajaju van šume
na osami (ili u redovima). Tako n. pr. u 20.
godini na I. bonitetu stablo Harffske topole
ima oblični broj za krupno drvo u sastojini
0,45 a kod uzgoja na osami van šume 0,41.
Autor je stoga izradio za svaki od tih načina
uzgoja posebne tabele prihoda i sortimenata.
Svi su podaci tabela izrađeni za
5 boniteta. Značajno je da autor ne navada
razlike u visinskom i debljinskom prirastu
između topola u sastojini i onih van šume,
koju razliku neki sastavljači prihodnih tabela
kao n. pr. Blumme navađaju.


Prema podacima autora bile bi n. pr.
visine topola u 25. god. na I. bonitet: 30,5
m, II. bonitet: 26 m, III. bonitet: 22 m, IV.
bonitet: 18 m i na V. bonitet: 15 m.


Prsni promjeri u 25. godini: I. bonitet:
64 cm, II. bonitet: 48 cm, III. bonitet: 36
cm, IV. bonitet: 27 cm i V. bonitet: 20 cm.


Poprečni prirasti sastojina u 25. godini
su na I. bonitetu: 27 m3, II. bonitetu: 14




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 80     <-- 80 -->        PDF

m3, III. bonitetu: 6 m3, IV. bonitetu: 3 m9
i na V. bonitetu: 1 m3.


Kod uzgoja topola u drvoredima je poprečni
dobni prirast u 25 godini: na 1 km:
na I. bonitetu 31 m3, na III. bonitetu: 8 m3
a na V. bonitetu: 2 m3.


Osim prihodnih tabela, knjizi su priložene
i dvoulazne tablice kubatura Harffskih
topola za stabla u šumi i stabla van
šume.


Kao dodatak knjizi dodan je prijevod


STRANI STRUČNI ČASOPISI


Allegri Ernesto: LA CONFERENZA
MONDIALE DELL´ EUCALITTO Svjetska
konferencija o eukaliptu) — Monti e
boschi, Milano 1957, No 1, p. 3—16.


Pod okriljem F. A. O.-a održana je u
Rimu, u oktobru 1958. g., Svjetska konferencija
o eukaliptu. Prisustvovalo je stotinjak
najboljih specijalista iz 25 zemalja.
Sjednice su održavane od 17 do 23 oktobra.
Konferencija je bila podijeljena u 4 Sekcije:
1. Temeljni problemi osnivanja nasada
eukalipta; 2. sađenje, njegovanje i zaštita
eukalipta; 3. Djelovanje zaštitnih pojaseva
na poljoprivredne kulture i zaštita tla; 4.
Iskorišćivanje.


Odmah u početku rada konferencije
istaknuta je svjetska i regionalna važnost
eukalipta zbog njegovog brzog rasta i velike
produkcije drvne mase. Ta svojstva
čine ga veoma pogodnim za osnivanje vjetro
i vatrobranih pojaseva. Ogromna je
važnost eukalipta kao tehničkog drva za
rudnike, papir, celulozu, ekstrakciju osnovnih
ulja itd. Pokazalo se je, da eukalipt
preferira pjeskovita, duboka tla i primorske
ravni, gdje je ponešto svježe i gdje
zimska temperatura ne silazi ispod —8° C.


I. Sekcija je raspravljala o osnovnim
problemima osnivanja nasada eukalipta.
Francuski delegat prof. A. Metr o izložio
je rezultate pokusa tokom 25 godina rada,
kao i program daljnjih istraživanja, napose
obzirom na ekologiju i genetiku eukalipta.
Potrebno bi bilo inventarizirati dosada
upotrebi jene , vrste, koordinirati i
Burek — 19. XI. Šumarski list — Spalta 5
periodski upoređivati rezultate postignute
u raznim zemljama sa specifičnim ispitivanjima,
koja se vrše u Australiji. Prof. A.
de Dephillipis (Italija) podnio je
referat o ekologiji i potrebi jednoobraznosti
u opisivanju staništa, kako bi se mogli
bolje upoređivati rezultati raznog podrijetla.
N. Hal i (Australija) je iznio teškoće
u pogledu dendrologije i identificiranja
vrsta. Danas je poznato oko 700 vrsta
vrlo interesantne stare francuske brošure
iz 1769. god. od M. Pelée de Saint-Maurice


o uzgoju italijanskih topola, iz koje se vidi,
da su već pred 200 godina bili poznati
neki principi uzgajanja topola koji se danas
smatraju savremenima.
U cijelosti, knjiga je pisana elanom i
predstavlja zanimljiv i vrijedan materijal
iskustava i pogleda jednog dugogodišnjeg
uzgajača topola.


I. Podhorski.
i varijeteta eukalipta. Upotreba dihotomskog
ključa zadovoljava jedino kad se radi
0 vrstama jednog tačno određenog područja.
Za opću upotrebu moraju se primijeniti
tzv. perforirani listići. J. Elorriet a
(Španija) preporuča osnivanje više manjih
arboretuma, koji bi služili, za pokuse na
aklimatizaciji, izboru vrsta i staništa, za
ispitivanje prirasta itd. L. D. P r y o r
(Australija) dostavio je svoja zapažanja o
genetici eukalipta. Agamičko razmnožavanje
dalo je dosada oskudne rezultate.
1 pored toga što upotreba sjemena otežava
genetsku kontrolu, taj metod i dalje ostaje
jedini način razmnožavanja eukalipta.


II. Sekcija je razmatrala tehničke probleme
i praksu sadnje, metoda njegovanja
i zaštite nasada eukalipta. E. d a Silv a
Rei s Goe s (Brazilija) pobliže je opisao
rasadničku problematiku i problematiku
sadnje. M. R. Jacob s (Australija) raspravljao
je o uzgojnim mjerama: sječa,
sjemenjaci i o problemu vatre, paše i si.
G. W. Chapma n (Vel. Britanija) tretirao
je zaštitu eukalipta od parazita i bolesti,
vatre i paše.
III. Sekcija se je bavila problematikom
zaštite nasada i zaštite tla. Prof. de
P h i 11 i p i s (Italija) je govorio o prednosti
eukalipta kao vjetrobrane vrste za zaštitu
kultura i naselja, te obranu i očuvanju tla.
A. Monjauz e (Francuska) je iznio svoja
zapažanja o vidovima zaštite tla po eukaliptima.
Potrebna je uska suradnja među
uzgajivačem-proizvođačem i industrijalcem-
iskorištavačem.
IV. Sekcija je raspravljala o iskorišćivanju
eukalipta kao tehničkog i industrijskog
drva, o njegovim fizičkim i kemijskim
osobinama, o sječi i iskorišćivanju, konzerviranju
itd.
Nakon podnošenja referata radne grupe
pojedinih Sekcija prodiskutirale su detaljnije
pojedine probleme i izradile preporuke
za generalnu diskusiju.


398




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Australijski stručnjaci su zaduženi da
uz ev. suradnju botaničara drugih zemalja
pripreme službenu reviziju nomenklature
roda Eucalyptus. Kao najplastičnija vrsta
je priznat E. camalđulensis, koji je pokazao
najveću sposobnost prilagođivanja raznolikim
uvjetima klime, terena i vlage. Date
su dvije preporuke: za kolegijalni program
koordinacije u istraživanju tehnologije


IZ STRUČNOG UDRUŽENJA


SAVJETOVANJE O SMOLARENJU
U NRH


Dne 28. IX. 1957. održano jet Savjetovanje
o smolarenju u NRH kojem su prisustvovali:
ing. Simunović, ing. Belecki,
ing. Žeravica, ing. Radića, ing. Tkalčić, ing.
Meštrović, ing. Bičanić, ing. Novak, ing.
Pužar, ing. Hrka, Šklebar, Draščić, ing.
Pauković, ing. Novaković, ing. Štetić, ing.
Virt.


O smolarenju u NR Hrvatskoj između
ostaloga postavlja se ne samo pitanje smolarske
instruktaže, smolarskih tečajeva,
literature za neposrednu praksu, nego i
problem dobre organizacije smolarskog
poslovanja općenito, uključujući tu i nabavku
i primjenu odgovarajućeg alata i
materijala kao i suradnju proizvođača kod
poslova nabavke i prodaje. U našoj stručnoj
štampi u više navrata je ukazano, kakove
koristi daje smolarenje u upoređenju
sa koristima od drveta bez smolarenja.


Prema tome nema nikakove dvojbe, da
nam često ovi t. zv. sporedni proizvodi daju
daleko veće i trajnije prihode od glavnih
proizvoda. Ovo je osobito važno za područje
krša, gdje su mogućnosti korištenja
drvnih masa ograničene a gdje se uglavnom
i nalaze veći kompleksi borovih šuma.
Predratno smolarenje u Hrvatskoj imalo
je zapravo samo pokusni značaj te je tek
oslobođenja smolarenje počelo da pomalo
poprima industrijski-karakter. Sa razvojem
naše industrije rasla je i potražnja smole
odnosno njenih osnovnih derivata: kalofonija
i terpentina. Proizvodnja je rasla sve
više, tako da je 1956. godine dostigla 300
tona. Naša sirovinska baza dozvoljava daleko
veću godišnju proizvodnju a u najbližoj
budućnosti kretala bi se od 800 do 1000
tona smole godišnje. Kod toga treba naglasiti
da povećanje proizvodnje smole u
Hrvatskoj ne ovisi samo o daljnjem angažovanju
naše sirovinske baze nego i od
uvođenja stručnog i naprednog načina
rada.


Kao što se zna konjunktura je za proizvođače
smole povoljna i pored momen


eukalipta i za izmjenu informacija, kao i za
pripremanje jedne specijalne bibliografije


o tom specifičnom problemu.
Još tokom održavanja konferencije, u
međuvremenu, održane su kraće ekskurzije
učesnika u okolicu Rima, a naučne na
Siciliju i Tavoliere delle Puglie u Lukaniji,
gdje postoje dvadesetgodišnje kulture eukalipta.
Ing. B. Regenl


tane prezasićenosti tržišta većim količinama
kalafonija uvezenog iz Kine. Sveukupna
proizvodnja smole u Jugoslaviji je potpuno
deficitarna osobito u odnosu na stalno
rastuće potrebe industrije. Naša prerađivačka
industrija .smole koristi samo manji
dio svog kapaciteta. Na savjetovanju u
Beogradu su prerađivači i potrošači smole
stavili prigovore šumarima da bi bezuvjetno
trebali povećati proizvodnju smole.
Traženo je da se zavedu najnaprednije
metode smolarenja i najbolja organizacija.


Na tom Savjetovanju je konstatirano,
da proizvodnja smole u Jugoslaviji napreduje
vrlo slabo a što više da u nekim republikama
i opada.


Nakon svestrane diskusije donose se
slijedeći zaključci:


da sve šumarije koje se bave smolarenjem
pošalju kalkulaciju proizvodnih troškova
smole ;


šumarije koje imaju mogućnosti smolarenja
predvide u svojem proračunu potrebna
financijska sredstva za sastav inventarizacije
svih borovih šuma i sastav
dugoročne osnove smolarenja;


da se dadu smjernice za izradu dugoročne
osnove smolarenja;


da se pređe na mogući kapacitet smolarenja,
no prethodno je potrebno sastaviti
osnovu smolarenja za period od 5 godina;


da se izradi protutip alata i ambalaža;


da se nastavi sa ispitivanjem stimulacije
uz osiguranje potrebnog osoblja i sredstva;


da se u privatnim šumama obavlja
smolarenje pod rukovodstvom terenske jedinice
(šumarije);


da se ustanovi za pojedina područja
kojom tehnikom rada treba provoditi smolarenje,
te da se u tu svrhu sastave uputstva;


da se propiše metodika rada kod pokusnog
smolarenja;


da se provede anketiranje šumarija
koje se bave smolarenjem o njihovim metodama
i uspjehu rada;


399




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 82     <-- 82 -->        PDF

ustanoviti stanje i metodiku smolarenja
u drugim republikama;
nastaviti instruktažom šumskih radnika,
održavanjem stručnih tečajeva.


Na kraju izabrana je komisija za unapređenje
smolarenja u koju su ušli slijedeći:


ing. Novak Zdravko, ing. Simunović
Milivoj, ing. Pužar Miloš, ing. Bičanić
Branko, ing. Meštrović Rudi i ing. Wirth
Milivoj. Ing. M. Wirt


SAVJETOVANJE O SJEMENARSTVU


U NRH


Dne 21. X. održan je sastanak komisije
za sjemenarstvo kojoj su prisustvovali:


Vanjković ing. Srećko, Dr. Vidaković,
Pavša ing. Ivo, Ing. Supek Vlado, ing. Mladen
Novaković, ing. Štetić Vlado, ing. Virt
Milivoj i kao gost prof. dr. Kovačević
Zeljko i prof. dr. Anić Mića.


Nakon razmatranja problematike sjemenarstva
u NRH doneseni su slijedeći
prijedlozi i zaključci:


Pošto Pravilnik o prometu sjemenom i
sadnim materijalom nije još donesen, a
transport sadnim materijalom vrši se svakojako,
nužno je organizirati privremeno
službu izdavanja certifikata putem ovlaštenih
šumara. Predlaže se da ovlaštenja
dobiju u prvom redu šumari iz Instituta
za šumarstvo i lovna istraživanja i njihovih
stanica na terenu kao i inspektori pri
NOK-a i to po 1 stručnjak za slijedeća područja:
područje Narodnog odbora kotara
Osijek i Našice, za područje NOK Vinkovci
i SI. Brod, za područje Nove Gradiške,
SI. Požege i Daruvara, za područje Virovitice,
Bjelovara, Križevaca i Koprivnice za
područje NOK Kutine, Siska, Karlovca,
Varaždina zajedno sa Čakovcem, Zagreba,
Ogulina, Rijeke, Gospića i jedan stručnjak
za Dalmaciju.


Za predloženi kadar potrebno je sastaviti
kratka uputstva o njihovoj nadležnosti
i ovlaštenju.


Da Institut za šumarstvo i lovna istraživanja
sastavi Uputstva za izbor i izlučivanje
sjemenskih baza koja će biti pristupna
operativnom radu. Nadalje da izradi
podjelu republike na sjemenska područja
sa općenitim opisom i njenim karakteristikama,
te da sastavi uputstvo o obaveznom
prijavljivanju i odabiranju klonova.


Da Iinstitut za šumarstvo i lovna istraživanja
u zajednici sa fakultetom razradi
plan i metodologiju za:


utvrđivanje rasa i njegovih ekoloških
uvjeta i tehničkih osebina;


pokuse i istraživanja u sjemenarskim
plantažama;


stručne ekspertize, konzultacije, upute
i propagandu za pravilnu primjenu, raspodjelu
i upotrebu sjemena.


Požuriti Savez poljoprivrednih i šumarskih
komora FNRJ da se što prije
objelodani Pravilnik o prometu sjemena i
sadnog materijala.


Da se operativu zaduži za:
održavanje zaštite i njegovanje sjemenskih
baza;
sakupljanje, trušenje, uskladištenje i
stratificiranje sjemena;
izvještajnu službu o raspoloživim količinama
sjemena sadnog materijala;


promet sjemena i sadnog materijala;


investicije u svrhu realizacije navedenih
zadataka.


U te svrhe potrebno je sastaviti priručnike
kako bi se operativa jedinstveno organizirala
i uspješno svladavala postavljene
zadatke.


Ing. M. Wirt


SAVJETOVANJE O METODOLOGIJI
PLANA OBNOVE ŠIKARA I BUJADNICA


Dne 22. X. 1957. održan je sastanak komisije
za izradu metodologije plana obnove
šikara i bujadnica kome su prisustvovali:
Prof. dr. Anić i ing. A. Horvat od Poljoprivredno
šum. fakulteta Zagreb, Ing. Mott
Rafo, od Sekretarijata za šumarstvo Zagreb,
ing. Tonković Đuro, ing. Zlatko Bunjevčević,
ing. Novaković Mladen, ing. Štetić
Vladimir i ing. Wirth Milivoj od Stručnog
udruženja šum. priv. organizacija.


Nakon razmatranja problematike doneseni
su slijedeći zaključci:


Da se izradi stručna terminologija za
degradirane šume. Terminologiju će izraditi
Institut za šumarska i lovna istraživanja
sa Šumarskim fakultetom. Nosilac
zadatka je Institut.


Ing. August Horvat i ing. Rafo Mott i
predstavnik Instituta za šum. istraživanja
pregledat će i revidirati postojeće propise
o sastavu dugoročne osnove obnove šuma
i prilagoditi je operativi radi provedbe.


Kod revizija ovih propisa treba izdvojiti
bujadnice i vrištine i težište baciti na
predjele gdje neće doći do spora radi razgraničenja
posjeda.


Pošto Institut za šum. lovna istraživanja
radi na unapređenju degradiranih šuma
treba da obradi i sastavi nacrt Uputstva
za postavljanje cilja gospodarenja prikladnog
za rad naših sekcija za uređivanje šuma.
Nakon ovako vog nacrta Uputstva koja
će se dostaviti komisiji pri Udruženju, a
ova će ga na terenu u konkretnim slučajevima
razmotriti i pretresti i predložiti na
ozakonjenje vlasti.


Ing. M. Wirt


400