DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 67     <-- 67 -->        PDF

ALEPSKI I BRUTIJSKI BOR


Prošle je godine naučnim saradnicima Instituta za šumarstvo i drvnu
industriju NR BiH stavljena u zadatak izrada projekta podizanja poljezaštitnih
šumskih pojaseva na području Bijelog i Bišća Polja kod Mostara.
Kod rješavanja jednog od osnovnih pitanja: izbora vrsta i smjese odustalo
se od tendencije da se proširi asortiman s unošenjem vrsta za koje još
nema vlastitih iskustava. Izbor je ograničen na već oprobane, četinarske
vrste. Četiri vrste sačinjavaju okosnicu čitave poljozaštitne mreže projekta:
domaći čempres, crni, alepski i brutinski bor.


Možda forsiranja brutiskog bora pretstavlja jednu novinu koja se još
ne može dokumentovati vlastitim ogledima na samom terenu, iako se ta
vrsta već dosta dugo uzgaja u rasadniku Eksperimentalne stanice u Bijelom
Polju. Njegova otpornost protiv niskih temperatura, prema mišljenju
francuskih šumara (Rol, Pourtet, Turpin), osjetljivo je manja nego što je
otpornost brutiskog bora. Kod alepskog bora temperatura od —12° C može
biti kritična dok se za brutiski bor smatra da temperaturu od —15° C još
može podnijeti1). Svakako da to nije jedina prednost brutiskog bora, o
čemu će još biti govora, ali tu prednost naglašavamo kao prvu jer se bojimo
da ćemo morati postepeno uzmicati sa alepskim borom a ne pomicati
njegov areal prema sjeveru kao što bi to svakako željeli budući nam je ta
vrsta pogodna a ponekad i zaista nezamjenljiva u uslovima trajne suše.
Neosporno je da bi se putem novijih metoda, uz primjenu novih postignuća
u šumarskoj genetici, koja nažalost kod nas tako sporo i teško krči
sebi put situacija još mogla popraviti. Mislim na individualnu selekciju
otpornijih i prilagodljivijih jedinki. Ali to je još stvar budućnosti. Postepena
preorijentacija na brutiski bor čija je otpornost protiv suše jednaka
otpornosti alepskog, uzrast ljepši, rastenje u visinu brže, a otpornost protiv
studeni veća, jeste stvar koja nam mnogo obećava u bližoj (iako ne u
sasvim bliskoj) perspektivi. Ne u sasvim bliskoj, jer ima ipak zapreka o
kojima će još biti govora.


Budući naši šumari vrlo dobro poznaju al epski bor a brutijski je za
njih u dosta slučajeva nepoznanica, htio bi o njemu dati iscrpne i vjerne
podatke i to u jednom širem aspektu imajući u vidu njegov sistematski
položaj, njegove ekološke osobine i njegovo prirodno rasprostranjenje,
povezano sa nalazištima nekih drugih — često reliktnih — vrsta borova
koje su mnogi autori sve do nedavno svrstavali u jednu zajedničku sistematsku
jedinicu: alepski ili — kako su ga još ranije zvali — jeruzalemski
bor.


Čak ako eliminiramo, izdvojimo u poseban rod — Dukampopinus — vijetnamske
borove, preostaje nam još uvijek 98 vrsta roda Pinus. Preko dvije trećine toga roda
svrstano je u poseban podrod Eupitys. To su uglavnom dvoigličavi borovi čija je
oblast rasprostranjen ja ogromna, veća nego i jednog roda te porodice i reda*). Od
najsjevernijih predjela daleko za polarnim krugom pa do Sumatre i Jave imamo svih
mogućih prelaza od jedne vrste ka drugoj, tako da je ponekad zaista teško odlučiti
hoćemo li neku morfološki odvojenu sistematsku grupu smatrati jednom vrstom sa
nekoliko podvrsta ili ćemo, naprotiv, svaki oblik — pogotovo kad je on praćen različitim
geografskim arealom — smatrati odvojenom vrstom.


U takvoj su se situaciji našli botaničari kad su se prvi put sreli sa raznim tipovima
borova evropskog jugoistoka i zapadne Azije. Mnogi (na pr. pokojni A. B.
Jackson) smatraju ih sve pretstavnicima jedne vrste: Pinus halepensis Mili. (Pinus


*) Red Coniferales ima 55 rodova.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 68     <-- 68 -->        PDF

alepensis Poiret), a ostale borove: brutijski, picundski, eldarski smatraju podvrstama
ili varijetetama ili čak geografski izoliranim ekotipovima2). Rusi su bili prvi koji oba
reliktna kavkaska bora, koji su u najbližem srodstvu sa alepskim, izdvojili kao posebne
vrste: Pinus eldarica Medv. i Punis Pityusa Stev., pronašavši u njima toliko
morfoloških i ekoloških specifičnosti da bi »bilo zaista neopravdano smatrati sve te
relikte jednom te istom vrstom«. Iz ovih riječi možemo zaključiti da sovjetski botaničari
smatraju sve tri vrste (t. j . i Pinus brutia Ten. također) reliktnim vrstama, a
za dokaz njihove neistovjetnosti navode jedan veliki broj činjenica. Ono što je njima
svima zajedničko to su njihovi neobično čedni zahtjevi na apsolutnu i relativnu
vlažnost zemljišta odnosno podloge na kojoj rastu. S druge strane u pogledu relativne
vlažnosti zraka te tri vrste donekle se i razlikuju. Picundski bor (Pinus pityusa Stev)
raste samo na stjenama okrenutim moru do nadmorske visine 300 m. ili na šljunkovitim
nanosima u blizini neposrednih utjecaja morskih struja, dok se jedna lijepa
šumica formirala na rtu Picund na samom žalu, na istočnoj (kavkaskoj) obali Crnog
mora. Slične terene zauzima taj bor i na Krimu gdje ga ima također u vrlo ograničenom
broju i na vrlo malom broju nalazišta. Osamljeni pokušaji njegovog uvođenja
u druge predjele nisu dosad uspjeli.


Eldarski bor (Pinus eldarica Medv.) raste na nešto većim visinama, u predjelima
udaljenijim od mora ali gdje se još uvijek osjećaju maritimni utjecaji. Njegovo
glavno nalazište je Eld´jar Bugü, desna obala rijeke Jore i drugih manjih pritoka
Kure prema vododjeljnici iza koje počinje sliv Crnog mora. Eld´jar-bor podnosi vrlo
suhu podlogu ali su zahtjevi na zračnu vlagu još uvijek relativno veliki.


Za brutijski bor (Pinus brutia Ten, Pinus halepensis var. brutia (Ten) Elw. et
Hen., Pinus pseudohalepensis Denh.) s potpunim pravom tvrde da podnosi ne samo
ekstremno suho zemljište, nego i skoro apsolutno suhi zrak, t. j . uspijeva i u predjelima
gdje se postotak relativne vlage po nekoliko sedmica ne diže iznad 10%>. Već
sam areal njegovog rasprostranjenja odaje ga kao kserofita. Dok je alepski bor
uokvirio čitav Mediteran počev od Alžira i Portugala pa sve do Ankarskih polupustinja,
dotle se brutijski bor (ako ne računamo par izolovanih njegovih nalazišta u
Kalabriji) prvi put pojavljuje na domaku Egejskog mora, zatim južno od Crnog
mora i najzad istočno od Crvenog mora — dakle u područjima minimalne zračne
vlage.


Nama je svima poznata karakteristika mediteranskog pluvimetrijskog režima,


— veliko učešće zimskih padavina naročito uporedo sa količinom koja pada u juluavgustu.
Potonja je zaista minimalna, te se i naša Mostarska polja s pravom smatraju
(gledano iz perspektive evropskog posmatrača) područjem vrlo nepovoljnog
kišnog režima. Nisu rijetki slučajevi kada u ta dva mjeseca (juli i avgust) padne u
tri ili četiri navrata toliko kiše koliko može ishlapiti za nepuni ljetni dan. Slučajevi
kada po mjesec dana ne padne ni kap kiše kod nas su ipak izuzetni. Ljetni prosjek
od 165 m/m nije zastrašavajući. Zato gledano očima sirijskog ili palestinskog šumara
padavinski režim Bijelog ili Bišća polja mnogo je povoljniji od njihovog. Znamo da
kišomjere meteorološke stanice u Jerusalemu ne okvasi ni jedna kap atmosferskog
taloga kroz sva tri a nekad i četiri mjeseca, uzimajući ovo kao prosjek, a ne kao
ekstrem. Evo srednjaka za tu meteorološku stanicu po mjesecima a uz te srednjake
— radi upoređenja — podataka za Rim, Mostar i Kazan (Kazan je veći grad na Volzi
po prilici na pola puta između Moskve i Urala5).
Prosjek oborina m m u mjesecu
Meteorološka
stanica I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII Godišnje
m m
Jeruzalem 162 129 90 44 7 0 0 0 1 10 58 140 641
Rim 73 59 63 59 55 38 16 28 69 104 113 83 760
Mostar 124 127 130 116 92 75 42 47 95 180 177 185 1389


Kazan 13 9 25 22 49 57 62 60 42 29 26 17 392




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 69     <-- 69 -->        PDF

S pravom bi nas drugovi sa Bliskog Istoka mogli upitati: a šta bi tek
radili kad bi i kod nas u toku 6 mjeseci (od maja do oktobra) palo svega
2,8°/» od ukupne količine taloga? I evo u takvim, odnosno u sličnim, prilikama
brutijski se bor prirodno razmnožava i spontano se održava na suhoj
kamenitoj ili pješčanoj podlozi.


Nije onda nikakvo čudo, da jedna vrsta sa takvim pozitivnim osobinama
nije mogla a da ne privuče posebnu pažnju šumarskih stručnjaka iz
aridnih krajeva a posebno i eksperata FAO, zaduženih da priteknu u pomoć
tim aridnim krajevima. U jednoj od posljednjih publikacija FAO (»Tree
seed notes« Rome 1955*) izričito je preporučen »u svrhu suzbijanja erozije,
za vjetrobrane pojaseve i za pošumljavanje najsiromašnijih suhih
zemljišta«. Na drugom mjestu u istoj brošuri čitamo da »iako je dosada
brutijski bor uziman u širokom opsegu . . . prvenstveno u istočnoj zoni mediteranskog
bazena ipak je u posljednje vrijeme na mjestu tendencija da
se to drvo predpostavlja i samom alepskom boru po drugim predjelima
Mediterana također«.


Iz ovog citata ne treba povlačiti zaključak, da nam FAO govori o
alepskom boru isto tako u superlativu kad god je u pitanju njegova otpornost
protiv suše i žege naglašavajući da on uspje va i tamo gdje visine godišnjih
taloga iznose počev od 10—12 coli** od kojih veći pada zimi. U brošuri
je doduše naglašena slaba otpornost alepskog bora prema niskim
temperaturama, rečeno je, da može podnijeti minimalnu temperaturu od


+ 14° F, što odgovara celsiusovoj skali —10° C. Koju minimalnu temperaturu
podnosi brutijski bor, o tome u knjizi nema podataka. Jedino što se u
otsječku »soil and climat« kaže za brutijca »skoro isto kao i kod alepskog
bora, ali je mnogo otporniji protiv vjetra i više podnosi studen«. Jedna treća
ekološka karakteristika brutijskog bora vis-a-vis alepskog jeste ta, da
brutijski može podnijeti i tvrda, ilovasta zemljišta, dok je alepski više
vezan na vapnence i na rastresite derivate te podloge. Po mišljenju FAO
brutijski bor nešto ranije počinje rađati sjemenom: već od 7 godine daje
sjeme dobre klijavosti. Za alepski bor navedeno je da fruktificira od 8—10
godina, »ali je sjeme dobro tek od 15—20 godine«, s čime se također ne možemo
složiti bar što se tiče primjeraka na našem terenu ovdje.
Sto se tiče morfoloških karakteristika pokušaću primjeniti istu metodu
paralelnog upoređenja svih biljnih organa kod jedne i kod druge biljke
kao što su to napravili Rusi za svoje kavkaske borove. U konkretnom slučaju
interesiraju nas samo dvije vrste: alepski i brutijski bor. Dati ćemo
detaljan opis alepskog i brutijskog bora. Uvođenje i forsiranje brutijskog
bora i prema tome što bolje poznavanje svih njegovih morfoloških, fizioloških,
ekoloških i tehnoloških svojstava od velikog je praktičnog značaja.


* Nismo se mogli složiti sa nalazom autora publikacije kad veli »it seems that
in Afghanistan there are two formes, P. pitysa and P. eldarica«. Ne slažemo se zato,
što su kako morfološke, tako i ekološke karakteristike tih vrsta nesumnjivo divergentne.
** cea 250—300 m/m.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 70     <-- 70 -->        PDF

Alepski bor Bru ti j ski bor
Kora Spočetka siva i glatka, kasnije
ispucana uz crvenu nijansu ali
do zrelog doba preovlađuje sivi
ton.
U ranoj mladosti siva, kasnije
tamnocrvenkasta, deblja i tvrđa
nego kod alepskog bora, nepravilno
i više ispucana.
Krošnja Jajasta, kasnije raširena, kod
osamljenih starijih primjeraka
štitasta.
Eliptično,
okružena.
a kasnije široko-za-
Iglice (4) 5—9 (11) cm duge, ispod 1
mm debljine, svjetlozelene boje,
malo zasukane, s tendencijom
grupisanja u kičice.
(9) 11—14 (16) cm duge, 1, 1—1,3
mm debele, tamnije zelene boje,
bez izrazitog grupisanja u kičice.
Pupoljci Duguljasti, smeđipo ivici isparanim,
sa ljuskama
strčećim.
Sa ljuskama više manje (ali
nekad sasvim neznatno) isparanim
po ivici.
Šišarice Svjetlo-crvenkasto-smeđe konusoidne,
duljine (5) 6—10 (12)
cm i 3—5 cm debele, dakle uglavnom
dulje od iglica. Šišarice su
na kraćoj dršci.
Malo tamnije boje nego kod
prilepljene uz stablo duljine od
alepskog bora. Na sasvim kratkoj
skoro neprimjetnoj dršci ili posve
4) 5, 5—7 (9) cm, dakle uvijek
kraće od iglica. (
Sjemenka Duga 5, 5—7,5 mm, siva, s jedne
strane sa smeđom nijansom, s
druge strane tamnija. Krilašca
blijedo smeđa, 2—2,5 cm. U 1 kg
prosječno 61.600 sjemenki*).
Duge 7—9 cm, sa tamnije strane
skoro crna i sjajna. Krilašca
smeđa sa blijedocrvenkastom nijansom
do 3 cm duga. Prema podacima
FAO u jedinici težine ima
dva do tri put manje sjemenki
nego kod alepskog bora, što još
treba provjeriti.


U literaturi nemamo podataka o tehnici podizanja brutijskog bora te
smo upućeni na izvore koji tretiraju isti problem u odnosu na alepski bor.
U poslijednje vrijeme i naša se literatura obogatila vrijednim doprinosima
koji će unijeti više svjetla na ovo — u mnogo čemu još nepročišćeno —
pitanje (Jovančević 1955., Šimunović 1956.).


Ono malo iskustva što ga imamo sa brutijskim borom orjentiše nas u
pravcu korišćenja te vrste svuda tamo gdje podloga nije ljuti krš-vapnenac,
jer ga nema samoniklog na takvim ekstremnim terenima. Njegova
otpornost protiv suše ako nije veća od otpornosti alepskog bora, sigurno
nije manja. Već je bilo naprijed istaknuto da on, kako vele Rusi, za
kompenzaciju ne traži povećanu zračnu vlagu nego je u tom pogledu otporniji
od ijedne šumske vrste. Ako je točan podatak francuskih šumara,
taj bor je ujedno i mnogo otporniji protiv studeni nego alepski. Razlika od
3° C zaista nije mala. Ona može značiti pomjeranje na desetke kilometara
prema sjeveru i na stotine metara u visinu. Prema ruskim izvorima brutijski
bor podnosi nešto kontinentalni ju klimu a prema engleskim nešto
je otporniji u pogledu zime. To »nešto« prilično je neodređeno ali i ono u


*) Podatak eksperata FAO: minimum 22.000 u jednoj funti, maksimum 40.000, a
prosječno 28.000 sjemenki u funti, preračunato na kg 61.600 sjemenki. Prema našim
podacima ima manje.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 71     <-- 71 -->        PDF

Francuza (»do minus 15° C« za brutijski bor, a »do minus 12" C« za alepski
bor) očigledno je uzeto približno i široko-empiriski. Kod nas koliko mi je
poznato nije bilo ni jednog rada koji bi se osvrnuo na karakteristike brutijskog
bora uopće, a na stepen njegove otpornosti protiv studeni napose.


U Francuskoj (arboretum u Bare-u) uzgajaju se oba bora alepski i
brutijski već generacijama1). Za taj arboretum postoji kontinuirani i dugi
niz meteoroloških opažanja1)4). Za posijednih 60 godina ona nam daju ovu
sliku:


Od 1893 do 1916 godine temperatura se nije spustila ispod —15°.C.
Prema tome period koji možemo smatrati povoljnim za opstanak brutijskog
bora trajao je pune 23 godine.


Iza hladne zime 1916/17 godine nije bilo spuštanja temperature ispod
—15° C do 1928 g. što znači da je trajanje istog perioda bilo svega 11
godina.


Iza neobično hladne zime (takvom je ona bila i kod nas ovdje) 1928/29
god. nije se temperatura spuštala ispod —15° C do 1937 god. Dakle period
je bio još kraći: svega 8 godina.


Za sljedećih 10 godina (period od 1937/38 do 1946/47 godina bio je
6 godina kada je minimalni termometar pokazivao —15° C, —18° C pa čak
i —20° C (1941/42).


Ukratko: ako je prije 60 godina postojala vjerovatnoća da će proći
deset i dvadeset, pa i više godina bez jačih mrazeva, sada mi teško možemo
računati da će takav period potrajati 3 ili 5 godina. Tako je to prema podacima
francuskih šumara. Naša analiza klime Mostarskih polja, koja je
predhodila Projektu poljozaštitnih pojaseva na njima, pokazala je također
da se klima mjenja u pravcu veće učestalosti elemenata i pojava nepovoljnih
za vegetaciju uračunavši ovamo i apsolutne ekstreme. Još mnogo ranije
došao je do sličnih rezultata i prof. Vajd a analizirajući jednu
sasvim drugu pojavu iz oblasti naše šumarske ekologije").


Razmatrajući prosječne temperature najhladnijeg mjeseca u godini
— januara — kao i apsolutne ekstreme u toku dvaju perioda (početka ovog
vijeka i sada) vidimo kako su se ti´ekstremi promjenili.


Za 30 godina (od 1901 do 1930) najhladniji januar imao je (1905) temperaturu
+ 1,7° C (mjesečni srednjak). U nizu posljednih 15 godina (od
1941 do 1955) dva put je januar imao srednju temperaturu nižu od svog
dotadanjeg minimuma (1954 godine +0,7" C, 1942 g. —0,5° C).


U nizu od 30 godina t. j . od 1901 do 1930 godine najniža registrovana
temperatura u mjesecu januaru bila je —9,0° C (1907) a za posljednih 15
godina bilo je nekoliko godina kad je temperatura padala ispod —10,0° C
(1942 g. —10,3° C, 1954 g. —10,2° C i 1947 g. —13,0° C).


Uzeo sam dva geografski vrlo udaljena i klimatski dosta neslična područja
južne Evrope: Centralnu Francusku i Srednju Hercegovinu. Konstatacije
su posve analogne samo što za Mostar umjesto temperature
—15° C možemo uzeti temperaturu od —10° C, te sa tom modifikacijom
možemo tvrditi za Mostar ono isto što smo naveli gore za Bare. Ako smo
se još početkom ovog vijeka u Mostaru mogli nadati da će proći deset,
dvadeset i više godina a da se živa ne spusti do —10° C, sada se to dešava
svake pete-šeste godine.


Ne smijemo zaboraviti na utjecaj bure. Opaženo je dosta često da
biljka ne ugine kod —12° C ili —13° C a strada kod —IO" C. Detaljna ana


389