DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 67 <-- 67 --> PDF |
ALEPSKI I BRUTIJSKI BOR Prošle je godine naučnim saradnicima Instituta za šumarstvo i drvnu industriju NR BiH stavljena u zadatak izrada projekta podizanja poljezaštitnih šumskih pojaseva na području Bijelog i Bišća Polja kod Mostara. Kod rješavanja jednog od osnovnih pitanja: izbora vrsta i smjese odustalo se od tendencije da se proširi asortiman s unošenjem vrsta za koje još nema vlastitih iskustava. Izbor je ograničen na već oprobane, četinarske vrste. Četiri vrste sačinjavaju okosnicu čitave poljozaštitne mreže projekta: domaći čempres, crni, alepski i brutinski bor. Možda forsiranja brutiskog bora pretstavlja jednu novinu koja se još ne može dokumentovati vlastitim ogledima na samom terenu, iako se ta vrsta već dosta dugo uzgaja u rasadniku Eksperimentalne stanice u Bijelom Polju. Njegova otpornost protiv niskih temperatura, prema mišljenju francuskih šumara (Rol, Pourtet, Turpin), osjetljivo je manja nego što je otpornost brutiskog bora. Kod alepskog bora temperatura od —12° C može biti kritična dok se za brutiski bor smatra da temperaturu od —15° C još može podnijeti1). Svakako da to nije jedina prednost brutiskog bora, o čemu će još biti govora, ali tu prednost naglašavamo kao prvu jer se bojimo da ćemo morati postepeno uzmicati sa alepskim borom a ne pomicati njegov areal prema sjeveru kao što bi to svakako željeli budući nam je ta vrsta pogodna a ponekad i zaista nezamjenljiva u uslovima trajne suše. Neosporno je da bi se putem novijih metoda, uz primjenu novih postignuća u šumarskoj genetici, koja nažalost kod nas tako sporo i teško krči sebi put situacija još mogla popraviti. Mislim na individualnu selekciju otpornijih i prilagodljivijih jedinki. Ali to je još stvar budućnosti. Postepena preorijentacija na brutiski bor čija je otpornost protiv suše jednaka otpornosti alepskog, uzrast ljepši, rastenje u visinu brže, a otpornost protiv studeni veća, jeste stvar koja nam mnogo obećava u bližoj (iako ne u sasvim bliskoj) perspektivi. Ne u sasvim bliskoj, jer ima ipak zapreka o kojima će još biti govora. Budući naši šumari vrlo dobro poznaju al epski bor a brutijski je za njih u dosta slučajeva nepoznanica, htio bi o njemu dati iscrpne i vjerne podatke i to u jednom širem aspektu imajući u vidu njegov sistematski položaj, njegove ekološke osobine i njegovo prirodno rasprostranjenje, povezano sa nalazištima nekih drugih — često reliktnih — vrsta borova koje su mnogi autori sve do nedavno svrstavali u jednu zajedničku sistematsku jedinicu: alepski ili — kako su ga još ranije zvali — jeruzalemski bor. Čak ako eliminiramo, izdvojimo u poseban rod — Dukampopinus — vijetnamske borove, preostaje nam još uvijek 98 vrsta roda Pinus. Preko dvije trećine toga roda svrstano je u poseban podrod Eupitys. To su uglavnom dvoigličavi borovi čija je oblast rasprostranjen ja ogromna, veća nego i jednog roda te porodice i reda*). Od najsjevernijih predjela daleko za polarnim krugom pa do Sumatre i Jave imamo svih mogućih prelaza od jedne vrste ka drugoj, tako da je ponekad zaista teško odlučiti hoćemo li neku morfološki odvojenu sistematsku grupu smatrati jednom vrstom sa nekoliko podvrsta ili ćemo, naprotiv, svaki oblik — pogotovo kad je on praćen različitim geografskim arealom — smatrati odvojenom vrstom. U takvoj su se situaciji našli botaničari kad su se prvi put sreli sa raznim tipovima borova evropskog jugoistoka i zapadne Azije. Mnogi (na pr. pokojni A. B. Jackson) smatraju ih sve pretstavnicima jedne vrste: Pinus halepensis Mili. (Pinus *) Red Coniferales ima 55 rodova. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 68 <-- 68 --> PDF |
alepensis Poiret), a ostale borove: brutijski, picundski, eldarski smatraju podvrstama ili varijetetama ili čak geografski izoliranim ekotipovima2). Rusi su bili prvi koji oba reliktna kavkaska bora, koji su u najbližem srodstvu sa alepskim, izdvojili kao posebne vrste: Pinus eldarica Medv. i Punis Pityusa Stev., pronašavši u njima toliko morfoloških i ekoloških specifičnosti da bi »bilo zaista neopravdano smatrati sve te relikte jednom te istom vrstom«. Iz ovih riječi možemo zaključiti da sovjetski botaničari smatraju sve tri vrste (t. j . i Pinus brutia Ten. također) reliktnim vrstama, a za dokaz njihove neistovjetnosti navode jedan veliki broj činjenica. Ono što je njima svima zajedničko to su njihovi neobično čedni zahtjevi na apsolutnu i relativnu vlažnost zemljišta odnosno podloge na kojoj rastu. S druge strane u pogledu relativne vlažnosti zraka te tri vrste donekle se i razlikuju. Picundski bor (Pinus pityusa Stev) raste samo na stjenama okrenutim moru do nadmorske visine 300 m. ili na šljunkovitim nanosima u blizini neposrednih utjecaja morskih struja, dok se jedna lijepa šumica formirala na rtu Picund na samom žalu, na istočnoj (kavkaskoj) obali Crnog mora. Slične terene zauzima taj bor i na Krimu gdje ga ima također u vrlo ograničenom broju i na vrlo malom broju nalazišta. Osamljeni pokušaji njegovog uvođenja u druge predjele nisu dosad uspjeli. Eldarski bor (Pinus eldarica Medv.) raste na nešto većim visinama, u predjelima udaljenijim od mora ali gdje se još uvijek osjećaju maritimni utjecaji. Njegovo glavno nalazište je Eld´jar Bugü, desna obala rijeke Jore i drugih manjih pritoka Kure prema vododjeljnici iza koje počinje sliv Crnog mora. Eld´jar-bor podnosi vrlo suhu podlogu ali su zahtjevi na zračnu vlagu još uvijek relativno veliki. Za brutijski bor (Pinus brutia Ten, Pinus halepensis var. brutia (Ten) Elw. et Hen., Pinus pseudohalepensis Denh.) s potpunim pravom tvrde da podnosi ne samo ekstremno suho zemljište, nego i skoro apsolutno suhi zrak, t. j . uspijeva i u predjelima gdje se postotak relativne vlage po nekoliko sedmica ne diže iznad 10%>. Već sam areal njegovog rasprostranjenja odaje ga kao kserofita. Dok je alepski bor uokvirio čitav Mediteran počev od Alžira i Portugala pa sve do Ankarskih polupustinja, dotle se brutijski bor (ako ne računamo par izolovanih njegovih nalazišta u Kalabriji) prvi put pojavljuje na domaku Egejskog mora, zatim južno od Crnog mora i najzad istočno od Crvenog mora — dakle u područjima minimalne zračne vlage. Nama je svima poznata karakteristika mediteranskog pluvimetrijskog režima, — veliko učešće zimskih padavina naročito uporedo sa količinom koja pada u juluavgustu. Potonja je zaista minimalna, te se i naša Mostarska polja s pravom smatraju (gledano iz perspektive evropskog posmatrača) područjem vrlo nepovoljnog kišnog režima. Nisu rijetki slučajevi kada u ta dva mjeseca (juli i avgust) padne u tri ili četiri navrata toliko kiše koliko može ishlapiti za nepuni ljetni dan. Slučajevi kada po mjesec dana ne padne ni kap kiše kod nas su ipak izuzetni. Ljetni prosjek od 165 m/m nije zastrašavajući. Zato gledano očima sirijskog ili palestinskog šumara padavinski režim Bijelog ili Bišća polja mnogo je povoljniji od njihovog. Znamo da kišomjere meteorološke stanice u Jerusalemu ne okvasi ni jedna kap atmosferskog taloga kroz sva tri a nekad i četiri mjeseca, uzimajući ovo kao prosjek, a ne kao ekstrem. Evo srednjaka za tu meteorološku stanicu po mjesecima a uz te srednjake — radi upoređenja — podataka za Rim, Mostar i Kazan (Kazan je veći grad na Volzi po prilici na pola puta između Moskve i Urala5). Prosjek oborina m m u mjesecu Meteorološka stanica I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII Godišnje m m Jeruzalem 162 129 90 44 7 0 0 0 1 10 58 140 641 Rim 73 59 63 59 55 38 16 28 69 104 113 83 760 Mostar 124 127 130 116 92 75 42 47 95 180 177 185 1389 Kazan 13 9 25 22 49 57 62 60 42 29 26 17 392 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 69 <-- 69 --> PDF |
S pravom bi nas drugovi sa Bliskog Istoka mogli upitati: a šta bi tek radili kad bi i kod nas u toku 6 mjeseci (od maja do oktobra) palo svega 2,8°/» od ukupne količine taloga? I evo u takvim, odnosno u sličnim, prilikama brutijski se bor prirodno razmnožava i spontano se održava na suhoj kamenitoj ili pješčanoj podlozi. Nije onda nikakvo čudo, da jedna vrsta sa takvim pozitivnim osobinama nije mogla a da ne privuče posebnu pažnju šumarskih stručnjaka iz aridnih krajeva a posebno i eksperata FAO, zaduženih da priteknu u pomoć tim aridnim krajevima. U jednoj od posljednjih publikacija FAO (»Tree seed notes« Rome 1955*) izričito je preporučen »u svrhu suzbijanja erozije, za vjetrobrane pojaseve i za pošumljavanje najsiromašnijih suhih zemljišta«. Na drugom mjestu u istoj brošuri čitamo da »iako je dosada brutijski bor uziman u širokom opsegu . . . prvenstveno u istočnoj zoni mediteranskog bazena ipak je u posljednje vrijeme na mjestu tendencija da se to drvo predpostavlja i samom alepskom boru po drugim predjelima Mediterana također«. Iz ovog citata ne treba povlačiti zaključak, da nam FAO govori o alepskom boru isto tako u superlativu kad god je u pitanju njegova otpornost protiv suše i žege naglašavajući da on uspje va i tamo gdje visine godišnjih taloga iznose počev od 10—12 coli** od kojih veći pada zimi. U brošuri je doduše naglašena slaba otpornost alepskog bora prema niskim temperaturama, rečeno je, da može podnijeti minimalnu temperaturu od + 14° F, što odgovara celsiusovoj skali —10° C. Koju minimalnu temperaturu podnosi brutijski bor, o tome u knjizi nema podataka. Jedino što se u otsječku »soil and climat« kaže za brutijca »skoro isto kao i kod alepskog bora, ali je mnogo otporniji protiv vjetra i više podnosi studen«. Jedna treća ekološka karakteristika brutijskog bora vis-a-vis alepskog jeste ta, da brutijski može podnijeti i tvrda, ilovasta zemljišta, dok je alepski više vezan na vapnence i na rastresite derivate te podloge. Po mišljenju FAO brutijski bor nešto ranije počinje rađati sjemenom: već od 7 godine daje sjeme dobre klijavosti. Za alepski bor navedeno je da fruktificira od 8—10 godina, »ali je sjeme dobro tek od 15—20 godine«, s čime se također ne možemo složiti bar što se tiče primjeraka na našem terenu ovdje. Sto se tiče morfoloških karakteristika pokušaću primjeniti istu metodu paralelnog upoređenja svih biljnih organa kod jedne i kod druge biljke kao što su to napravili Rusi za svoje kavkaske borove. U konkretnom slučaju interesiraju nas samo dvije vrste: alepski i brutijski bor. Dati ćemo detaljan opis alepskog i brutijskog bora. Uvođenje i forsiranje brutijskog bora i prema tome što bolje poznavanje svih njegovih morfoloških, fizioloških, ekoloških i tehnoloških svojstava od velikog je praktičnog značaja. * Nismo se mogli složiti sa nalazom autora publikacije kad veli »it seems that in Afghanistan there are two formes, P. pitysa and P. eldarica«. Ne slažemo se zato, što su kako morfološke, tako i ekološke karakteristike tih vrsta nesumnjivo divergentne. ** cea 250—300 m/m. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 70 <-- 70 --> PDF |
Alepski bor Bru ti j ski bor Kora Spočetka siva i glatka, kasnije ispucana uz crvenu nijansu ali do zrelog doba preovlađuje sivi ton. U ranoj mladosti siva, kasnije tamnocrvenkasta, deblja i tvrđa nego kod alepskog bora, nepravilno i više ispucana. Krošnja Jajasta, kasnije raširena, kod osamljenih starijih primjeraka štitasta. Eliptično, okružena. a kasnije široko-za- Iglice (4) 5—9 (11) cm duge, ispod 1 mm debljine, svjetlozelene boje, malo zasukane, s tendencijom grupisanja u kičice. (9) 11—14 (16) cm duge, 1, 1—1,3 mm debele, tamnije zelene boje, bez izrazitog grupisanja u kičice. Pupoljci Duguljasti, smeđipo ivici isparanim, sa ljuskama strčećim. Sa ljuskama više manje (ali nekad sasvim neznatno) isparanim po ivici. Šišarice Svjetlo-crvenkasto-smeđe konusoidne, duljine (5) 6—10 (12) cm i 3—5 cm debele, dakle uglavnom dulje od iglica. Šišarice su na kraćoj dršci. Malo tamnije boje nego kod prilepljene uz stablo duljine od alepskog bora. Na sasvim kratkoj skoro neprimjetnoj dršci ili posve 4) 5, 5—7 (9) cm, dakle uvijek kraće od iglica. ( Sjemenka Duga 5, 5—7,5 mm, siva, s jedne strane sa smeđom nijansom, s druge strane tamnija. Krilašca blijedo smeđa, 2—2,5 cm. U 1 kg prosječno 61.600 sjemenki*). Duge 7—9 cm, sa tamnije strane skoro crna i sjajna. Krilašca smeđa sa blijedocrvenkastom nijansom do 3 cm duga. Prema podacima FAO u jedinici težine ima dva do tri put manje sjemenki nego kod alepskog bora, što još treba provjeriti. U literaturi nemamo podataka o tehnici podizanja brutijskog bora te smo upućeni na izvore koji tretiraju isti problem u odnosu na alepski bor. U poslijednje vrijeme i naša se literatura obogatila vrijednim doprinosima koji će unijeti više svjetla na ovo — u mnogo čemu još nepročišćeno — pitanje (Jovančević 1955., Šimunović 1956.). Ono malo iskustva što ga imamo sa brutijskim borom orjentiše nas u pravcu korišćenja te vrste svuda tamo gdje podloga nije ljuti krš-vapnenac, jer ga nema samoniklog na takvim ekstremnim terenima. Njegova otpornost protiv suše ako nije veća od otpornosti alepskog bora, sigurno nije manja. Već je bilo naprijed istaknuto da on, kako vele Rusi, za kompenzaciju ne traži povećanu zračnu vlagu nego je u tom pogledu otporniji od ijedne šumske vrste. Ako je točan podatak francuskih šumara, taj bor je ujedno i mnogo otporniji protiv studeni nego alepski. Razlika od 3° C zaista nije mala. Ona može značiti pomjeranje na desetke kilometara prema sjeveru i na stotine metara u visinu. Prema ruskim izvorima brutijski bor podnosi nešto kontinentalni ju klimu a prema engleskim nešto je otporniji u pogledu zime. To »nešto« prilično je neodređeno ali i ono u *) Podatak eksperata FAO: minimum 22.000 u jednoj funti, maksimum 40.000, a prosječno 28.000 sjemenki u funti, preračunato na kg 61.600 sjemenki. Prema našim podacima ima manje. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 71 <-- 71 --> PDF |
Francuza (»do minus 15° C« za brutijski bor, a »do minus 12" C« za alepski bor) očigledno je uzeto približno i široko-empiriski. Kod nas koliko mi je poznato nije bilo ni jednog rada koji bi se osvrnuo na karakteristike brutijskog bora uopće, a na stepen njegove otpornosti protiv studeni napose. U Francuskoj (arboretum u Bare-u) uzgajaju se oba bora alepski i brutijski već generacijama1). Za taj arboretum postoji kontinuirani i dugi niz meteoroloških opažanja1)4). Za posijednih 60 godina ona nam daju ovu sliku: Od 1893 do 1916 godine temperatura se nije spustila ispod —15°.C. Prema tome period koji možemo smatrati povoljnim za opstanak brutijskog bora trajao je pune 23 godine. Iza hladne zime 1916/17 godine nije bilo spuštanja temperature ispod —15° C do 1928 g. što znači da je trajanje istog perioda bilo svega 11 godina. Iza neobično hladne zime (takvom je ona bila i kod nas ovdje) 1928/29 god. nije se temperatura spuštala ispod —15° C do 1937 god. Dakle period je bio još kraći: svega 8 godina. Za sljedećih 10 godina (period od 1937/38 do 1946/47 godina bio je 6 godina kada je minimalni termometar pokazivao —15° C, —18° C pa čak i —20° C (1941/42). Ukratko: ako je prije 60 godina postojala vjerovatnoća da će proći deset i dvadeset, pa i više godina bez jačih mrazeva, sada mi teško možemo računati da će takav period potrajati 3 ili 5 godina. Tako je to prema podacima francuskih šumara. Naša analiza klime Mostarskih polja, koja je predhodila Projektu poljozaštitnih pojaseva na njima, pokazala je također da se klima mjenja u pravcu veće učestalosti elemenata i pojava nepovoljnih za vegetaciju uračunavši ovamo i apsolutne ekstreme. Još mnogo ranije došao je do sličnih rezultata i prof. Vajd a analizirajući jednu sasvim drugu pojavu iz oblasti naše šumarske ekologije"). Razmatrajući prosječne temperature najhladnijeg mjeseca u godini — januara — kao i apsolutne ekstreme u toku dvaju perioda (početka ovog vijeka i sada) vidimo kako su se ti´ekstremi promjenili. Za 30 godina (od 1901 do 1930) najhladniji januar imao je (1905) temperaturu + 1,7° C (mjesečni srednjak). U nizu posljednih 15 godina (od 1941 do 1955) dva put je januar imao srednju temperaturu nižu od svog dotadanjeg minimuma (1954 godine +0,7" C, 1942 g. —0,5° C). U nizu od 30 godina t. j . od 1901 do 1930 godine najniža registrovana temperatura u mjesecu januaru bila je —9,0° C (1907) a za posljednih 15 godina bilo je nekoliko godina kad je temperatura padala ispod —10,0° C (1942 g. —10,3° C, 1954 g. —10,2° C i 1947 g. —13,0° C). Uzeo sam dva geografski vrlo udaljena i klimatski dosta neslična područja južne Evrope: Centralnu Francusku i Srednju Hercegovinu. Konstatacije su posve analogne samo što za Mostar umjesto temperature —15° C možemo uzeti temperaturu od —10° C, te sa tom modifikacijom možemo tvrditi za Mostar ono isto što smo naveli gore za Bare. Ako smo se još početkom ovog vijeka u Mostaru mogli nadati da će proći deset, dvadeset i više godina a da se živa ne spusti do —10° C, sada se to dešava svake pete-šeste godine. Ne smijemo zaboraviti na utjecaj bure. Opaženo je dosta često da biljka ne ugine kod —12° C ili —13° C a strada kod —IO" C. Detaljna ana 389 |