DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 70 <-- 70 --> PDF |
rupe za sadnju kao i upotreba mina za kopanje rupa. Nacionalna šumarska škola u Nancy-u raspolaže svojim arboretumom Sivrite u državnoj šumi Haye u blizini Nancy-a. Ovdje se vrše ogledi sa obogaćivanjem (očetiinjavanjem) panjača raznim metodama (sadnja nakon čiste sječe uz ostavljanje cea 2.000 pričuvaka po ha, sadnja u pruge odnosno krugove i t. d.), nadalje ispituje se kako se razne rase i provenijencije pojedinih vrsta ponašaju na odabranim staništima. Prikazano nam je i vještačko čišćenje od grana u sastojinama duglaziie. Posjeta Vogezima (Les Vosges) omogućila nam je da zapazimo jake napade potkornjaka u smrekovim sastojinama, opustošenim u ratnim operacijama 1944. godine kao i tresetišta sa svim svojim vegetacijskim karakteristikama, predalpinsku bukvu i autohtone sastojine jele, bukve i običnog bora. Razumije se da grupa nije propustila da upozna, u slobodnom vremenu, barem mali dio golemog historijskoumjetničkog blaga kojim obiluje Pariz, a i ostala područja u kojima se kretala. Iako se o neposrednoj primjeni francuskih iskustava u našim uslovima zasada još jedva može govoriti, korist od ovog putovanja bila je bez sumnje velika, jer je nebrojenim opažanjima koja smo tamo načinili znatno obogaćeno naše stručno znanje. Svaki će od učesnika sigurno umjeti da pojedina francuska iskustva, u koliko se umješno njima posluži kao principima prilagođenim našim prilikama, iskoristi u cilju unapređenja određenih djelatnosti tamo gdje to bude u njegovoj moći. Ing. Ante Radovčić NEKE ŠUMSKE ZANIMLJIVOSTI IZ BOSNE I HERCEGOVINE Pod gornjim naslovom održao je dne 26. II. 1957. prof. Dr. Pavle Fukarek predavanje u dvorani Šumarskog kluba u Zagrebu. Na vrlo zanimljiv i pristupačan način iznio je predavač općeniti prikaz šumske vegetacije u NR BiH, popraćen brojnim vrlo uspjelim dijapozitivima u koloru, koje je sam snimio prilikom svojih radova na istraživanju i kartiranju šumske vegetacije Bosne i Hercegovine. Težište izlaganja odnosilo se je prvenstveno na prikaz značajnijih šumskih fitocenoza, a bile su uporedo tretirane i planinske rudine ,vrištine, paljike, šikare te ostale degradirane šumske površine na vapnencima, serpentinu i ostalim geološkim podlogama i na raznim nadmorskim visinama unutar naslovljenog područja. Tako su između ostalog bile od posebnog interesa prikazane hrastove šume na području Krušćice kod Travnika, šume smreke na Štitu i Vranići planini, a napose prostrani kompleksi prirodnih borovih šuma, odnosno zajednice bijelog bora na vapnencu Semeć planine kod Rogatice i zajednice crnog bora na serpentinu kod Višegrađa. Detaljan profil šumske vegetacije — počam od brdske bukove šume, preko šuma bukve s jelom (Veliko Polje) i pretplaninske šume bukve do klekovine bora — iznio je predavač za fakultetsko dobro Igman- Bjelašnica, na kojem su području pod rukovođenjem predavača u pretežnom dijelu izvršena kompleksna istraživanja i vegetacijska kartiranja. Od degradiranih šumskih površina dotaknute su tokom predavanja neke planinske vrištine, šume crnog graba i crnog jasena na Orjen planini kod Trebinja, slične šume sa rujevima u okolini Sarajeva, nadalje goleti Prenza te biljne zajednice velikih požarišta na Romaniji planini. Osim spomenutih bili su prisutnima predstavljeni još brojni drugi šumarski objekti, među kojima su mnogi, pored naučnog i praktičnog šumsko-gosDođarskog značenja, posebno zanimljivi sa stanovišta zaštite prirode (primjerice: sastojine Pančićeve omorike na Viogor planini kod Ustiprače te vodopad Kravice na rijeci Tihaljini kraj Ljubuškog). Ne upuštajući se u detalje, što uostalom nije niti bila svrha predavanja, predavač je upoznao prisutne na preskok sa najznačajnijim fitocenozama Bosne i Hercegovine, njihovim rasprostranjenjem, glavnim karakteristikama te šumsko-gospodarskim problemima, koji su za pojedine vegetacijske tipove aktuelni. Ako se u cijelosti rezimira sadržaj predavanja, način izlaganja popraćen vrlo lijepim i uspjelim điapozitivima. interes slušača i naknadna diskusija — može se zaključiti, da je predavanje bilo vrlo zanimljivo i korisno te da bi slična predavanja iz naše. a napose iz drugih Republika bila i ubuduće u našim šumarskim krugovima pozdravljena i dobro došla. S. Bertović |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 71 <-- 71 --> PDF |
DOMAĆA STRUČNA LITERATURA Zivojinović (S) i Cvijović (M): MALA TOPOLINA STRIZIBUBA (Saperda populnea L.), Posebno izdanje Instituta za zaštitu bilja, Beograd 1956. Sa sve većim zamahom osnivaju se topolove kulture u našoj zemlji. Stručnjacima Zaštite šuma nameće se time potreba istraživanja najvažnijih štetnika i bolesti koje ugrožavaju opstanak topolovih sastojina ili smanjuju tehničku vrijednost drva. I upravo zato je vrijedan pažnje rad autora koji su uzeli kao predmet istraživanja jednog od najznačajnijih štetnika topole: malu topolinu strizibubu. Rezultati 4 godišnjih istraživanja iznjeti su u ovoj knjizi koje sadržaj možemo rezimirati u slijedećem: 1. Morfološka istraživanja S. populnea. Autori daju iscrpni ppis imaga, jaja, larve i kukuljice. 2. Biološki ciklus. Originalni podaci biologije u našim krajevima (Vršac, Pančevo, Željeznik) sa nizom novih detalja predstavljaju vrijedan prilog u svakom daljnjem istraživanju borbe protiv ovoga štetočine. Autori su ustanovili da topolina strizibuba ima u našim uslovima jednogodišnju generaciju dok je u Srednjoj Evropi konstatirana dvogodišnja generacija. Imago se roji maj-juni (traje oko 20´ dana). Embrionalni razvitak traje 10-16 dana. Prve ličinke se izvale iz jaja koncem maja a posljednje sredinom juna. Ličinka je aktivna 5 mjeseci. Od oktobra do konca marta je u latenci. U aprilu se zakukulji. Stadij kukuljice traje 2-4 nedjelje. 3. Štetnost S. populea. Budući gradacija ove strizibube traje dosta dugo, njena štetnost je od još većeg značenja za topolove kulture. U ovome poglavlju opisani su najvažniji redukcioni faktori i rezistentnost pojedinih sorta topole. 4. Od velikog praktičnog značenja su mjere koje autori predlažu za suzbijanje topolove strizibube i rezultati koji pokazuju efikasnost pojedinih mi era. Autori navađaju preventivne mjere (pravilan izbor staništa .izbor vrsta i mješovite sastojine), fizičko-mehaničke mjere suzbijanja: sječa grančica sa galama i njihovo spaljivanje, uništavanje jaja u potkovicama gnječenjem; Kemijska metoda dala je dobre rezultate. Imaga se uništavaju odmah pri izlasku. Prskanje stabala insekticidima dul.ieg rezidualnog djelovanja u vrijeme rojenja odnosno prije rojenja može da uništi cijelu populaciju-, Uzgajačima topola ovaj će rad biti od velike koristi. Dr. Milan Androić Stefano vić V.: PRILOG POZNA: VAN JU NESAMONIKLE DENDROFLORE SARAJEVA I OKOLINE. Radovi — Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine. V. 1. pp. 49-109, Sarajevo, 1955. Sarajevo s okolicom nije naročito bogato s nesamoniklom dendroflorom (egzotama). Autor je ustanovio najveći broj egzota na ispitivanom području u botaničkom vrtu Biološkog instituta, kojega je osnovao pokojni kustos florista K. Maly. Ovdje je determinirano 150 vrsta egzota. Na ostalo područje Sarajeva i okolice otpada 88 vrsta (17 četinara i 71 lišćar). Ovako razmjerno siromaštvo tumači se kao posljedica burne historije ovoga kraja. U uvodnom dijelu iznosi se pregled proučavanja dendroflore u FNRJ, a zatim osvrt ma prirodne faktore (klima, geografija, orografija ,geologija, tipovi tala, prirodni biljni pokrov) i historijski pregled introdukcije egzota za Sarajevo i okolicu. U specijalnom dijelu u dva dijela (g.olosjemenjače i kritosjemeniače) iznesen je sistematski pregled sarajevskih egzota prema porodicama, odnosno vrstama unutar porodica. Za pojedine vrste egzota naveden je cijeli niz podataka: na pr. latinski i narodni naziv vrste, ponešto opisa (morfologije), porijeklo egzota, u kojim ekološkim uslovima uspijeva, o biologiji uopće upotreba egzota u hortikulturi i privredi uopće, lokalitet (Sarajevo, okolica) i tako dalje. Na kraju rada autor daje pregled egzota prema stepenu njihove aklimatizacije: I. VRLO DOBRO AKLIMATIZIRANE VRSTE: a) Četinari: Abies concolor, Abies Nordmanniana, Chamaecyparis Lawsoniana, Ginkgo biloba, Juniperus virginiana, Picea pugens, P. omorica, Pinus nigricans, P. silvestris, P. Heldreichii var. leucodermis, P. excelsa, Pseudotsuga taxifolia, Sequoia gigantea, 237 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 72 <-- 72 --> PDF |
Taxus baccata, Taxodium distichum, Thuja orientalis, T. occidentalis, b) L išćari: Aesculus hippocastanum, A. pa- via, Ailanthus glandulosa, A. dasycarpum, A. Heldreichii, Acer Negundo, Be tula verrucosa, Catalpa bignioides, Corylus colurna, Eleagnus angustifolius, Gleditschia triacanthos, Fagus orientalis, F. jerruginea, Juglans regia, J. nigra, Liriodendron tulipifera, Morus nigra, Magnolia Soulangeana, Platanus orientalis, P. acerifolia, Populus nigra var. pyramidalis, P. canadensis, P. deltoides, Padus avium (Prunus Padus), Quercus borealis var. maxima, Robinia Pseudoacacia, Salix alba var. tristis, Salix babylonica, Sorbus torminalis, S. Mougeoti, Sophora japonica. II. DOBRO AKLIMATIZIRANE EGZOTE: a) Četinari: Abies cephalonica, A. lasiocarpa var. arisonica, Cephalotaxus drupacea, Larix decidua, Pinus excelsa, P. cembra, Tsuga canadensis, b) Lišćari: Castanea sativa, Carpinus caroliana, Carya Pecan, Cercidyphyllum japonicum, Gymnocladusdioica, Koelrenteria praniculata, Morus alba, Magnolia acuminata, Parotia persica, Phellodendron amurence, Madura aurantiaca, Quercus macedonica, Zelcowa carpinifolia. III. SLABO AKLIMATIZIRANE EGZOTE: a) Četinari: Abies alba, A. Pinsapo, A. balsarnea, Chamaecyparisnutkoensis, P. Banksiana, b) Lišćari: Acer palmatum, Cladrastis Lutea, Celtis Tournefortii, Ficus carica. Interesantno je, da autor nije našao u Sarajevu i okolici uobičajene egzote, kao na pr. Broussonetia papyrifera, Celtis occidentalis, Paulownia tomentosa, Prunus Pissartii i dr. Vrijednost ovoga rada sastoji se u tome, da on nije samo inventariziranje nesamonikle dendroflore (egzoteX nego i u ekološkim podacima o aklimatizaciji egzota. Nesamonikla flora (egzota) je od interesa ne samo za hortikulturu, nego i za cijeli niz privrednih grana, na pr. pošumljavanje, poljoprivredu (medonosno drveće egzota), farmaciju (oficielne egzote) i dr. Egzote u parkovima, nasadima i drugdje su prema iz nesenom kao neke stanice za aklimatizaciju, te se podaci sa ovakovih lokaliteta mogu koristiti i za druge svrhe (pošumljavanje i t. d.). Dr. J. Kovačević Jovanović-Dunjić R.: TIPOVI PAŠNJAKA I LIVADE SUVE PLANINE. Zbornik radova Instituta za ekologiju i biogeografiju. Knj. 6. No 2. pp. 104, lit. 43, fot. 7., tabl. 24. Travnjaci Suve Planine su vrlo malo poznati. U ovom radu opisani su tipovi travnjaka s gledišta fitoeenologije, odnosno ekologije uopće s osvrtom na eksploataciju i ekonomsku vrijednost. Prema prilikama staništa razlikujemo osam grupa travnjaka i to: I. Termofilne livade i kamenjare submediteranskog i stepskog karaktera na plitkoj krečnjačkoj podlozi. Ova grupa travnjaka zastupana je s tri tipa: 1. Myrsineto- Isghaemetum, 2. Humileto-Stipetum Grafianae i 3. Pontentilleto-Caricetum humilis. II. Šumske livade na suhim, umjerenokiselim staništima na silikatnoj podlozi, odnosno na dubljim tlima s krečnjačkom podlogom. 4. Teucrieto-Chrysopogonetum li 5. Trifolieto-Agrostidetum. III. Dolinske livade na vlažnim i umjereno vlažnim staništima: 6. Poa trivialis- Cynosurus cristatus. IV. Subalpski pašnjaci na zaštićenim staništima, plitkim, skeletnim tlima na krečnjacima: 7. Lamieto-Brometum erecto, 8. Festucetum xanthianae-variae. V. Subalpske livade zaštićenih staništa s dubokim tlom nad krečnjacima: 10. Knautieto-Festucetum spadiceae, 11. Silenoto-Festucetum fallacis. VI. Subalpske livade na dubokim ispranim, kiselim tlima nad krečnjakom: 12. Nardetum stryctae, 13. Plantaginetum montanae. VII. Planinski pašnjaci izloženih staništa na plitkoj krečnjačkoj podlozi: 14. Anthylleto-Seslerietum rigidae, 15. Cariceto- Dryadetum. VIII. Vegetacija krečnjačkih stijena: 16. Erysimeto-Ramondietum Nathaliae, 17. Potentilletum apenninae. Dr. J. Kovačević |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 73 <-- 73 --> PDF |
STRANA STRUČNA LITERATURA Rohmeder E. : DAS PROBLEM DER ALTERUNG LANGFRISTIG VEGETATIV VERMEHRTER PAPPELKLONE. (Problem degeneracije klonova topola radi dugotrajnog vegetativnog umnožavanja). — Forstwiss. Centralblatt, 75 jg., Heft 9/10, 1956. U ovoj je radnji autor obradio u naslovu navedeni problem. Međutim, u radnji je autor dao i opširan pregled literature o problemu degeneracije radi dugotrajnog vegetativnog umnožanja. Smatramo da je ovo pitanje od interesa za šumarske stručnjake, pa ćemo prikazati detaljnije sadržaj ove interesantne radnje. U uvodu autor konstatira, da se euroamt. topole umnažaju isključivo vegetativno reznicama, a u prirodi dolazi do takovog umnažanja vrlo rijetko. Generativno umnažanje je i kod topola u prirodi pravilo. Naprotiv u rasadnicima se primijenjuje isključivo veget. umnažanje. Prednost je veg. umnažanja što prenosimo sva svojstva na potomstvo nepromijenjeno, jer se radi o klonu. Kako se dugo može vršiti to neprirodno umnažanje bez posljedica? Ne nastupa li tim slabljenje otpornosti, ne postaju li klonovi manje otporni na bolest i slabije vitalni? Pitanje senilnosti klonova često je postavljeno. Botaničari su za i protiv, a mnogi praktičari smatraju degeneraciju kao stvarnu činjenicu. To pitanje ima i za uzgoj euroam. tooola veliko značenje. Stoga autor prvo daje prikaz problema, a zatim rezultate svojih pokusa. Nabraja opširnu literaturu o problemu starenja klonova. Za degeneraciju govore ove činjenice: 1. Mnogobrojne kulturne vrste po lij. bilja, uzgajane mnogo godina vegetativno, pokazale sü tokom vremena znakove degeneracije, te su izbačene iz uzgoja. Primjer: Sorta jabuka »Crveni štetinac« — umnažana 500—600 g. isključivo vegetativno, bila je u Njemačkoj, kao vrlo kvalitativna i rodna sorta raširena prije ISO god. Prije nekih 75 g. pokazala je degenerativne pojave i nema je više u uzgoju. (Autor zaboravlja na činjenicu, da danas znamo, da jabuke podliježu viroznim bolestima i da je moguće, da je virus uzrokom »degeneracije« te sorte). Slične poiave poznate su kod sorata (klonova) krumpira. Sa područja topola navodi se Populus nigra italica (jablan), koji je preko Italije donesen u Njemačku iz Orijenta, te se veg. umnaža već preko 2O01 i više godina. Povremeno brojno ugibanje iablana navodi se kao pojava degeneracije. U Sjev. Americi je jablan od 18401. gotovo izumro, a i u Njemačkoj nalazimo na mnogo mjesta odumrle ili suho vrh e jablane. Međutim, protivnici degeneracije smatraju propadanje jablana kao posljedicu jakih zima i, u manjoj mjeri, suše odn. napada gljiva. Navodi se, da u toplijoj klimi — oko Rajne — jablani nisu propali. Tako stoji mišljenje protiv mišljenja. Autor ne smatra jablan kao dobro izabran primjer za degeneraciju. 2. Reznice starog drveća zakorjenjuju se slabije od reznica, uzetih sa mladih stabala. M o 1 i s c h je to prvi utvrdio na Ficus pumila. Mnogobrojni šumarski instituti proučavaju pitanje veget. umnažanja šumskog drveća, te je općenito poznato i utvrđeno, da se reznice sa mlađih stabala bolje i brže zakorjenjuju. Heitmüller je preveo niz pokusa zakorjenjivanja reznica i drveća sa hormonalnim. sredstvima i zaključio: »Reznice sa mlađih stabala zakorjenjuju se bolje i lakše od onih sa starijih«. R u nquist i Stefansson su to utvrdili kod smreke i bora. Japanski istraživači su to utvrdili kod eukaliptusa. K o m i s a r o v je to utvrdio kod hrasta, bora i ariša. S a t o o i saradnici su kod Cryptomeriae utvrdili (uzimajući reznice sa više stabala različite starosti, ali koje potječu od jednog klona), da se sa mlađih stabala i sa donjeg dijela stabla reznice bolje zakorjenjuju. Seve r o v a je to utvrdila za bor. Schröck je utvrdio kod P. berolinensis da 0/o ožiliavanja reznica pada sa visinom stabla; reznice sa 12,5 m visine uopće ne zakorjenjuju. Važno ie, da su se reznice, uzete sa ožiljenih reznica (biljaka), i u narednim godinama slabo zakorjenjivale. ako su uzete reznice potjecale sa viših dijelova stabla. 3. Isto kao i reznice, olemke sa mladih stabala bolje se primaju na podlogu, nego one sa starih. To osobitoi dolazi do izražaja kod inkopatibilnosti plemke i podloge. Interesantna je činjenica, da se »mlazovi« sa plemki, uzetih sa starih stabala, (ako su se primile na podlogu i ako mlazovi izbiju) dobro primaju. Vjerojatno je to uslijed bolje 239 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 74 <-- 74 --> PDF |
ishrane mlazova, ali i pritica.j tvari mlade podloge ima na to utjecaja. 4. Na listovima mladin i starijih stabala iste vrste postoje anatomske razlike: sa starošću su partije između sitnih rebara sve manje. Benedict je to prvi konstatirao kod Vitis vulpina. Ta se karakteristika zadržava i kod cijepljenja t. j . stare plemke zadrže i dalje jaku nervaturu i malo zelenih partija. Osim toga utvrđene su i druge promjene anat. i morfol. karaktera u tkivu starijih i mlađih stabala. 5. Postoje i fiziološke razlike između starijih i mlađih stabala. Benedic t je utvrdio da sa starošću pada asimilacija i disanje. Willstätter i Stoll su utvrdili da mladi listovi jače asimiliraju. Harde r je to utvrdio kod algi. Međutim, tu se radi o već izgrađenom tkivu, bez meristema, a nas interesira, dali se je meristem kroz stoljeća s vegetativnim umnažanjem promijenio (degenerirao). Proti v teorije starenja govore ove činjenice i opažanja: 1. U prirodi ima mnogo vrsta, koje se isključivo (ili gotovo isključivo) vegetativno umnažaju (Poa sp., Festuca sp, Vinca minor, Ranunuculus ficaria, Elodea canadensis i t. d.). 2. Mnoge se kulturne biljke stoljećima umnažaju nespolno, a da nema pojave starenja (Banana, datula, loza bez sjemena — grožđica — smokve, Acorus calamus i t. d). Ipak, moguće je da kod biljaka, koje se prirodno veget. umnažaju, koje dakle uopće nemaju organa za spolni rasplod, leže odnosi posve drugačije nego kod biljaka, koje se normalno sjemenom umnažaju. Molisc h je na to detalnjo upozorio. Pretpostavlja se, da kod biljaka sa prirodnim veget. umnožavanjem može doći do degen. pojava nakon mnogo dužeg perioda, nego kod biljaka, koje se prirodno sjemenom umnažaju. — Tko zna, dali ćemo za kojih lO.O-OO godina brati banane — kaže pisac. 3. Propadanje kulturnih sorti nije degenerativna pojava, nego su gljive i virusi uzrokom propadanja. 4. Neke sorte, koje degeneriraju u određenom kraju, ne degeneriraju u drugom, što govori protiv općeg starenja te sorte. 5. Mnoge su sorte kulturnog bilja pokazale degen. pojave radi toga, jer su cijepljene na neodgovarajuću podlogu. 6. Cim ugine matično stablo od degeneracije, morali bi uginuti i svi potomci, ako konzekventno prihvatimo teoriju degeneracije. Međutim tom se opet može prigovoriti, jer i uzimanje reznica predstavlja jedno pomlađivanje. 7. Kod jednog drveta — strogo uzevši — ne možemo govoriti o stogodišnjoj starosti. Kod 300i-godišnjeg drveta star je 300 g. samo minimalni dio drvne mase na bazi debla (koji odgovara volumenu biljke u prvoj godini), a svi su ostali dijelovi mlađi (299 do 1 g..). K tomu, kod stogodišnjeg drveta živu samo vanjski godovi i zrake srčike. Vegetacioni vrhovi na završcima grana su mlađi, njihov meristem stvara stalno nove stanice, tako da drvo nije staro 300 g., nego živi od mladih grana sa asimilacionim organima. Kad ne bi bilo vanjskih faktora (gljive, kukci, vjetar), drvo bi teoretski moglo živjeti neograničeno. Drvo je, dakle »potencijalno besmrtno«, te prema tomu ne može doći do starenja. Primjeri potencijalne besmrtnosti navode se često u botanici (bakterije, jednostanične alge, mahovine i t, d.). Budući da sve stanice i organi biljaka stare od časa kad se više ne mogu dijeliti, to se problem starenja kod klonova postavlja da li vegetativni vrhovi ostaju uvijek u nepromijenjenom svježem stanju ili i oni podliježu nakon izvjesnog vremena promjenama i starenju. Na ovo nam pitanje daje odgovor, prema autorovom shvaćanju, nauka o stadijnim fazama. Navode se primjeri za tu pojavu. Kod mnogih vrsti drveća nalazimo razlike između listova i izboja, koji su se razvili u mladosti i u starosti. Te su razlike morfološke i anatomske. Bršljan razvija u mladosti puzajuće izboje sa peterolapnim listovima, a u starosti rastu izboji uspravno i imaju jajolike listove. Obje se forme mogu vegetativno umnažati. Samo »stari« izbojak cvjeta. Kod Ficus pumila isto postoje razlike u lišću. Kod Cupressacea su odavna poznati »mladi«, »prelazni «i »stari« razvojni stadiji. Kod rodova Chamaecyparis, Biota i Thuja mladi razv. stadiji imaju lisne organe poput iglica, a stari kao ljuske. Cijepljenjem možemo obje vrste lisnih organa fiksirati. Schaffalitzky (1954.) je pokazao da i kod bukve ima razvojnih stadija. Mladi razvojni stadij je karakteriziran i tim, da mlade forme zadržavaju preko zime lišće, a starije ga u jesen odbacuju. To se lijepo može opaziti kod solitarnih starih bukava, «koje imaju mnogo mlazova, jer oni nose lišće i zimi (mlazovi su »mlađi« stadij). Schaffalitzky je cijepio »mlade« i stare« plemke, te su one i dalje zadržale svoja svojstva t. j . na mladim ie plemkama ostalo zimi lišće, a na starim je otpadalo (iako ie cijep |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 75 <-- 75 --> PDF |
sam po sebi mlad). To znači, ´da se karakteristike razvojne faze prenose na potomstvo kod vegetativnog umnažanja. Passecker je tu nauku razvio kod voćaka, davši ovu shemu: pupovi, koji »u najbliži korjenu pripadaju »mladom« razvojnom stadiju, nakon toga slijedi »prelazna« i zatim »staračka« faza. Po njemu nije važno, kako je staro jedno drvo, nego s kojeg je dijela stabla (voćke) uzeta plemka. Sa ovog gledišta je moguće, da jedan klon topole zadržimo vrlo dugo u mladoj fazi, uzimamo li uvijek reznice sa mladih razvojnih stadija, dakle mlazove blizu baze stabla, ili jednogodišnje mladice mladih matičnih stabala. Naprotiv, uzimanjem grana iz vrha reznice, .mi prenosimo »staračku« fazu. Prema tome, nije važno, dali je jedan klon umnožen 5Ü ili 250 god., nego kak o je umnožen t. j . da li su uvijek uzimane reznice mlade ili stare razvojne faze. Dakako da vanjski faktori utječu na brzinu starenja, na pr. trajnim zasjenjenjem možemo mladu fazu duže zadržati, obratno puno svjetla dovodi brže do starenja. Tipično je za mladu razvojnu fazu, da većinom ne daje cvjetove, a za staru fazu je obratno. Tu ima i izuzetaka. Prikazane razvojne faze ne treba smatrati kao vremenski točno utvrđene stadije razvitka. S eh rock je utvrdio kod P. beralinensis da se reznice to teže zakorjenjuju što su uzete sa starijih dijelova stabla. I nove biljke dobivene iz tih reznica, razvijale su se različito, one iz »mladih« reznica (sa 4—5 m visine) mnogo brže. Fran k-u i Renne r-u je uspjelo šokovima (hladnoćom, rentg. zrakama) promijeniti faze t. j. iz stare dobiti mla du. Vjerojatno dolazi do promjena ke mijskog sastava meristema. Pomišlja se upoznati kemizam tih tvari, tako. da bi mogli utjecati na promjene razvojnih faza. To je pitanje budućih istraživanja. Nakon što je dao opširan prikaz pro blema degeneracije, kojeg smo ovdje kratko prenijeli, iznosi autor svoje po kuse sa topolom. I njih ćemo ukratko prikazati. A) Odumiranje P. serotinae u 30 god. plantaži. Blizu Dunava posađene su g. 1924. topole (27X9m), 244 stabla, radilo se je o različitim euroam. klonovima. 8 stabala P. serotinae nalazilo se ie pomi ješano s ostalim. Bez simptoma bolesti ili kojeg drugog uzroka, stabla su se osušila. Od ostalih klonova nije se osušio nijedan. (Možda su se osušili radi nepo znate viroze ili od hladnoće!). Ipak je upadljivo, đa se osušila samo P. serotina, dakle najstariji klon, a sva su ostaia stabla dalje rasla. B) Sušenje P. serotina u 5 g. nasadu. Na 4,6 ha dignuta je 1951. plantaža od 5 klonova (P. regenerata, vernirubens, marilandica, bachelieri i serotina). U jesen 1953. stabla P. serotinae su bila najniža i najtanja ,odmah za njom P. marilandica. e. G. 1954. nastupilo je kod P. serotinae a u 1955. i kod P. marilandicae ikržljanje, te se u toku 2. g. osušilo 50% stabala P. serotinae a nađeno je Dothichiza i Cytospora. Ostali su se klonovi dalje razvijali. U 1956. bile su razlike u visini i debljini još veće, a sva stabla jedne i druge topole bila su jako napadnuta od Dothichizae, tako da će doskora propasti. Jasno da ovi primjeri još nisu dokaz za starenje klona, ali je upadljivo daše radi baš o klonovima, koji su najstariji. C) P. canescens se dosta teško umnaža reznicama iz grana. Ispitao je zakorjenjivanja reznica sa 85 starih stabala. Us"^esi su bili slabi, niti jedna reznica nije dala zakorjenjenu biljku. Tih 85 stabala bilo je oboreno i oko panjeva razvio se veći broj izdanaka. Uzete su reznice iz izdanaka od 11 stabala, te je dobiveno zakorjenjivanje 24-82°´„. Tim je dokazano staro iskustvo vrtlara, da se reznice »mladih« razvojnih stadija (a to su izdanci) zakorjenjuju mnogo lakše nego reznice iz krošnje. D) Cijepljene su plemke smreke, te su se plemke sa 16—18 g. stabala mnogo lakše i više primile nego one sa starih (80—100 g.). E) Slično, kao što je Benedict utvrdio za Vitis vulpina, utvrdio je i autor, da kod različito starih klonova postoje razlike u nervaturi lista. Uspo redio je 8 klonova, 2 posve nova, 4 sred nje stara i 2 vrlo stara. Mjerenjem »oto ka« između nervature biljaka dobivenih iz reznica pod jednakim uslovima, utvr dio je, da oba najstarija klona (P. ser. i P. mar.) imaju znatno užu nervaturu i sitnije zelene otoke nego mlađi klo novi. F) Istražio je asimilaciju i disimilaciju mladog klona J. 214 i P. serotinae i utvrdio, da P. serotinae slabije asimili ra, a jače disimilira. Na temelju svih ovih pokusa autor ovako zaključuje: Ne treba shvatiti, da istovremeno sa odumiranjem Dolazne biljke klona i nje zini potomci moraju istovremeno odu mrijeti, jer i veget. umnažanjem dolazi bez sumnje izvjesno pomlađivanje. Bu 241 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 76 <-- 76 --> PDF |
dući se najstariji klonovi umnažaju 150 do 200 g., ne može se još tvrditi da su oni degenerirali. Ipak, morfološke i anatomske, te fiziološke razlike, koje nastaju starenjem (a koje je autor utvrdio i kod topola), govore za to, da vege´t. vrhovi sa starošću doživljavaju izvjesne promjene. Sve te pojave daju vjerojatnu činjenicu, da su evropski klonovi, umnažani veget. dugo godina, postali i manje otporni prema bolestima i klimi. Iz ovog razloga bez sumnje je ispravno ne osloniti čitav uzgoj topola na nekoliko najstarijih klonova, nego stvarati nove križance iz sjemena. Kod tih novih klonova obratiti veliku pažnju na način umnažanja t. j . uzimati uvijek reznice iz mlađeg razvojnog stadija, dakle blizu korjena. Time ćemo klon održati u mladoj razvojnoj fazi. Smatra, da bi bilo dobro provesti »pomlađivanje« P. serotinae i P. marilandicae uzimanjem reznica iz panja ili izdanaka. Autor na kraju sumira u zaključcima iznesenu literaturu o problemu degeneracije i starenja, kao i svoje pokuse sa topolama, zaključujući, da njegov rad predstavlja samo početak istraživanja tog pitanja kod topola. Nastojao sam u ovom prikazu iznijeti osnovne misli Rohmederovog rada, jer smatram, da će on biti, i s općenitog gledišta i s gledišta uzgoja euroameričkih topola za šum. stručnjake od interesa. U njemu ima mnogo misli i činjenica, o kojima je vrijedno razmisliti, a i mnoge od njih u pokusima provjeravati. Sa tom sam i mišlju dao ovaj prikaz. Prof. dr. Josip Kišpatić K u r e n o j N. M., Ankinovič G. B. : PCELY I SEMENYE KACESTVA ŽELUDEJ. (Pčele i sjemenska svojstva žira hrasta). 8. Moskva, 1956. A. J. Ljubavskoj je kod breze i N. V. Kotelovoj kod bora dokazao, da sjeme dobiveno samooplodnjorn daje potomstvo, koje je u nekim svojstvima zaostalo iza potomstva, koje se je razvilo iz sjemena dobivenog stranooplodnjom. Analogne rezultate su dobili autori kod hrasta: U slobodnoj prirodi pčele u cvjetu hrasta traže pelud i nektar. Kurenoj i Akinovič su proizveli žir hrasta putem samooplodnje i oplodnje pomoću pčela. Plod (žir) dobiven samooplodnjorn ie lakši, nego onaj dobiven oplodnjom DČelama. Mladi križanci su mnogo bujniji i jače razvijeniji nego potomstvo (individui), koje se razvije iz žira dobivenog samooplodnjorn. Autori su navedeno utvrdili za sadnice hrasta stare četiri godine. Mjerili su promjer stabla tik uz tlo, duljinu korijenovog sistema, visinu stabla, broj lišća po 1 stablu, i težinu stabla, Svi navedeni brojevi su veći kod križanaca. Dr. J. Kovačević Jacks G. V.: MULTILINGUAL VOCABULARY OF SOIL SCIENCE, FAO, Agriculture Division, 1956., Rome, okt. format, str. 439. Agrikulturni odjel FAO-a u Rimu izdao je Pedološki rječnik na 8 jezika. Naslov, sadržaj i predgovor su na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku. Obrađeno je u svemu 350 termina, a oni su razvrstani u 22 sekcije. Sekcije obuhvataju: fizikalna svojstva, teksturu i strukturu, vodu u tlu, kemiju tla, organske tvari, biologiju, ekologiju, plodnost i gnojenje, morfologiju tla, profile i horizonte, geologiju i mineralogiju, topografiju, klasifikaciju, eroziju i dr. Svaki je termin definiran na engleskom, francuskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom, talijanskom, nizozemskom i švedskom jeziku. Sekcije su označene velikim slovima. Pojedini termin obrađen je na zasebnoj stranici, a stranice su označene brojevima i slovom dotične sekcije, na pr. u sekciji B »Testura i struktura« ima 27 termina i oni su obrađeni na 27 strana (B 1 do B 27). Na kraju je .indeks za svaki jezik. Brzo traženje termina u stranim jezicima omogućuje raznobojna oznaka za pojedine jezike. U indeksu su alfabetskim redom poredani termini, a kraj njih je oznaka sekcije s brojem termina. Snalaženje je vrlo brzo. Ukoliko u pojedinom jeziku nema termina, ostavljeno je prazno mjesto za dotični definirani pojam. Rječnik je debar putokaz za izradu ostalih :stručnih rječnika. On, dakako, nije potpun, ali je dobar prilog za početak izgradnje terminologije. Iz njega će se lako proširiti obrada na dosad neobrađene i neobuhvaćene termine Osjeća se potreba za proširenje ovog rječnika na još nekoliko važnih jezika u oblasti pedologije. Ovdje u prvom redu mislimo na ruski jezik, gdje ie pedološka terminologija prilično dobro izgrađena i ustaljena. M. Anić |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 77 <-- 77 --> PDF |
MONTI E BOSCHI — rivista mensile del Touring Club Italiana, Milano 1956. Broj 1. — Sanmarchi A.: Una perla del verde Cadore: la Valle Visdende (Dolina Visdende — biser zelenog Cadore-a), str. 291-302, si. 6. — Sos t er P.: Sperimentazione di diserbanti chimici nei vivai forestall (Opiti sa kemijskim sredstvima za uništavanje korova u šumskim rasadnicima), str. 303 do 316, si. 6. Opiti su vršeni u rasadnicima sa različitim stanišnim prilikama. Tretirano je 13 vrsta listača i 11 vrsta četinjara. Korov je bio svagdje veoma obilan. Za svako upotrebljeno sredstvo za uništavanje korova autor navodi podatke o njegovom sastavu, djelovanju i načinu upotrebe. Tako, Pantax uništava i korov i šumske sadnice — neupotrebljiv je. Esso Weed Killer ne šteti biljkama četinjača, osim čempresu. Fenoxilen je po djelovanju sličan prethodnom. Pogodan je za uništavanje trava. Ima hormonska svojstva. Florwis uništava samo naklijalo sjeme. Neopasan je za mikrofloru. Preventivno je sredstvo. — A rr ig oni P.-P a d u 1 a M.: Sui limiti altimetrici del loccio e del faggio in Garfagnana (O visinskoj granici crnike i bukve u Garfagnana-i), str. 317—332, si. 9, tab. 2. Broj 8. — Doriguzzi G.: La Valle Visdende in Comelica. Inđagini sull´andamento dei prezzi di macchiatico nel cinquantennio (Dolina Visdende u Camelico- u: Ispitivanja o kretanju cijena drveta na panju tokom pedeset godina), str. 343—354, si. 4, tab. 1. — Qu a gl iott i C: Sagge disposizioni in agronomia montana in un dominio italiana del´ 500 agli inizi dell´ 800. (Razumne odredbe u planinskoj privredi u jednom talijanskom vlastelinstvu od 16-19 stoljeća), str. 355—359, si. 4. — F e r r a i S.: I boschi degli altopiani trentini — Folgaria, Lavarone, Vezzena (Šume trentinskih visoravni), str. 361—367, si. 4, tab. 1. — Bronchi P.: Origine đel´abetina pura artificiale nella Foresta Demaniale di Badia Prataglia in relazione ai recenti danni da »Fomes anosus« su »Abies alba« (Podrijetlo umjetnog čistog jelika u d´rž. šumi Badia Prataglia u odnosu na nedavne štete od Fomes annosus « na ob. jeli), str. 368—373, si. 4. — Gamb i G.: Considerazioni sull´impiego di metodi statistici nella sperimentazione forestale (Razmatranja o primjeni statističkih metoda u eksperimentalnom šumarstvu), str. 374—381, si. 2,. tab. 5. Broj 9. — Caldar t F.: Sistemazione idraulico-agraria in un bacino mon tano prealpino (Vodno-poljoprivredno uređenje jednog predalpskog bazena), str. 391—401, si. 10. — P. A.: Opinioniselvi- cultura, zootecnia e turismo nella regione montana (Misli — šumarstvo, zootehnika i turizam u planinskoj regiji), str. 402. — Maselli V.: Osservazioni sul comportamento delle piante legnose in Liguria al freddo eccezionale del´inverno 1955-56 (Zapažanja o djelovanju iznimne hladnoće zimi 1955-56 g. na drvenaste biljke u Liguriji), str. 403 do 410, si. 6, tab. 1. Najveće štete su pretrpjele voćke, maslinici, naranče i limuni. Od šumskih vrsta su stradali: eukaliptusi, smreka i jela. — Guzz o E.: Le Valli di Fiemme e di Fassa e le loro economie (Doline Fiemme i Fassa i njihova privreda), str. 411—420, si. 4. — Coron a E.: Pinetum astragalosum in Val di Sole? (Pinetum astragalosum u Val di Sole?), str. 421^124, si. 3. Sa gledišta fitosociologije tipovi šuma ob. bora (Pinus silvestris L.) mogu se svrstati u asocijaciju Pinetum astragalosum i asocijaciju Pinetum ericosum, sa mnoštvom prijelaznih tipova. Broj 10. — De Martini M.: Osservazioni sulle foreste demaniali del Gargano (Napomene o drž. šumama u području Gargano), str. 439—444, si. 6. — Bas s i V.: Osservazioni e considerazioni sulla coltura dell´eucalitto in alcune zone dellTtalia Meridionale (Zapažanja i osvrt na gajenje eukalipta u nekim zonama Južne Italije), str. 445—457, si. 7. Sadnja eukalipta je vršena na slanim tlima u općini Manfređonia i uz obalu Jonskog Mora. U Manfredoniji je upotrebljen uglavnom E. rostata. manje E. globulus. Uz Jonsko More je sađen pretežno E. globulus. Tu su ekološke prilike još povoljnije za uzgoj eukalipta. Autor nam daje niz veoma zanimljivih podataka i detalja o tehnici uzgoja eukalipta u rasadniku, o tehnici sadnje na terenu, kao i o šumsko-uzgojnim odlikama pojedinih vrsta eukalipta. Uz E. viminalis, najotporniji na hladnoću se je pokazao E. rostrata. — Ban ti G.: Un antico inventario forestale genovese (Jedan drevni đenovski šumski inventar), Str. 458—468, si. 7, tab. 1. — Guc i E.: Contributo alio studio del miglioramento dei pascoli montani in Campania (Prilog studiju melioracije planinskih pašnjaka u Campania-i), str. 469—473, si. 2, tab. 1. Broj 11/12. — Numero speciale dedicate a latifoglie varie {Poseban broj posvećen raznim listačamal. Sadrži slijedeće članke: Allegr i E.: I Piopni (Topole), str. 490—507, si. 26. Navode se 243 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 78 <-- 78 --> PDF |
opće botaničke karakteristike roda. SliPa var i A.: Spaccasassi o bagolaro jedi prikaz vrsta: Populus alba L., Po-(Koprivić — Celtis australis L.) str. 560 pulus nigra L., Populus canescens Sm. do 563, si. 4. Podnaslovi: bot. značajke, i Populus tremula L., sa podnaslovima: fitogeografski, ekološki i šum.-uzgojni botan. značajke, znaci raspoznavanja, podaci, svojstva drveta, sporedni proiz geogr. rasprostranjenje, varijeteti, šum-vodi. — Cort i R.-Pavar i A.: Aceri sko-uzgojni podaci, svojstva drveta, (Javori) str. 564—584, si. 29. Bot. podaci štetnici. — M a g i n i E.: Šalici (Vrbe), roda. Podnaslovi uglavnom kao za kostr. 508—520, si. 21. Podnaslovi: Opći poprivić za: Acer monspessulanum L., A. campestre L., A. plastanoides L., A. Lo daci i botan. značajke, fitogeograf. i belii Ten., A. opalus Mili. i A. pseudo ekološki podaci /uzgojni podaci, drvo i platanus L. — Gambi G.: I tigli (Li drugi proizvodi, štetnici. — P a va r i A.: pe), str. 585—593, si. 14. Podnaslovi: Ti Betula (Breze) str. 521—530, si. 12. Opi lia cordata Mili. (bot. značajke), Tilia suje se botaničke značajke roda. Za ob. platiphyllos Scop. (bot. značajke), Tilia brezu. (B. verrucosa Ehrb.) se daju bot. vulgaris Hayne (bot. značajke), varije podaci, navode se podvrste i varieteti, teti, fitogeografski, ekološki i uzgojni šum.-uzgojni podaci, svojstva drveta, podaci, svojstva drveta, sporedni proiz sporedni proizvodi, štetnici. — Susme l vodi, štetnici). — Magin i E.: I fras- L.: Gli ontani (Johe), str. 531—548, si. 24. sini (Jaseni), str. 594—605, si. 15. Opći Opisuju se botaničke značajke roda. Za podaci i bot. značajke roda. Slijede pod vrste: Alnus cordata Dest, A. viridis naslovi: Fraxinus ornus L. (bot. zna Vili. A. glutinosa Vili. i A. incana Vili. čajke), F. excelsior L. (bot. značajke), se navode: bot. značajke, fitogeogr. i ekol. F. oxycarpa M. B. (bot. značajke). Za podaci, šum.-uzgojni podaci, svojstva i pomenute vrste daju se fitogeograf. iunotreba drveta, štetnici. — G a m b i ekološki podaci, opisuju svojstva i upo G.: Gli olmi (Brijestovi), str. 549—559, treba drveta, sporedni proizvodi i štetsi. 12. Isto kao kod johe za: Ulmus cam-nici. pestris L. i Ulmus montana With. — Ing. B. Regent ISPRAVAK U članku A. Mušica: — Problemi šumskog rada, oruđe za njegu šuma i njega mladih sastojina — potkrale su se slijedeće pogreške: Pod skicom br. 4 piše — nacrtao Mušić a treba — nacrtao i konstruirao Mušić — pod skicom br. 5 mjesto — . konstruirao i nacrtao Mušić — treba stajati — rekonstruirao i nacrtao Mušić. U tekstu treba ispraviti slijedeće: str. 107 drugi stupac posljednji odlomak, treba pisati: — ...za sječu tanjih a ne jačih stabalaca i podrezivanje kupine — kosijerom, za sječu jačih (a ne tanjih) stabalaca... Na str. 112 predzadnji odlomak treba da glasi: — kosijerom (a ne sjekirom) sa dvije oštrice. Molimo čitaoce da ovaj ispravak prime na znanje. Uredništvo ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR Hrvatske u Zagrebu. — Uprava 1 uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg br. 11, telefon 36-473 — Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove ostalih šumarskih društava Jugoslavije Din 800.—, za studente šumarstva 1 učenike srednjih šumarskih i đrvno-industrijskih škola Din 200.—, za ustanove Din 2.400.—. Pojedini brojevi; za članove, studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-lnđustrijsklh škola Din 100.—, za ustanove Din 200.—. Za inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB Zagreb 40-KB-6-Z-1751. — Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb |