DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 27     <-- 27 -->        PDF

193




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 26     <-- 26 -->        PDF

Krkavina, krušina (Rhamnus frangula)


Vrlo mali zahtevi na tlo, otporna na mraz. Podnosi stajaću vodu. Podesna za
etažu grmlja. Kora ovog Rhamnusa dolazi kao sirovina za farmaceutsku industriju
u trgovinu pod imenom Cortex rhamni frangulae; vrlo je traženi izvozni artikl.
Odkupna cena za 1 kg suve kore kreće se kod nas oko 80.— din. U Italiji se smatra
lišće kao vrlo dobra krma za rogatu stoku, koja daje više mleka i deblja se. Dobra
je i za svinje. Visoka divljač je također rado jede (45).


Quercus rubra (Quercus borealis M.) crveni hrast


Crveni hrast raste u mladosti brzo. Otporan je protiv mraza. Bolje raste na
kiselim tlima. Obilnim lišćem popravlja tlo. Podesan je za melioraciju degradiranih
i zakisöljenih tala ,zapuštenih šikara i malovrednih šuma (46)´. Ne podnosi stagnirajuću
vodu. Prema iskustvima u SSSR smatra se da raste vrlo dobro i na jako
podzo´liranim tlima (34). ´Ovaj hrast treba prema tome uneti u meliorativni skup
vrsta na vrištinskim podzolima.


Borovac (Pinus strobus)


Borovac dolazi u svojoj domovini u prirodnoj sukcesiji posle stadija Betula
papyrifera — Populus tremuloides (15, 44). Iz dosadan j ih opažanja ovog bora, koji
je već odavna unesen kod nas, može se zaključiti, da uspeva na staništima koje
i kod nas nastavaju breza i jasika. Wraber smatra da su najpovoljniji ekološki
uslovi za ovaj bor u području Querceto-carpinetuma kao i na kiselim tlima Querceto-
castanetuma i Fagetum montanuma, a ispada među najskromnije vrste koja
je podesna za pošumljavanje krajnje degradiranih suvih, kamenitih peščanih pa
čak i zamočvarenih i podvodnih zemljišta (46). Borovac je brzorastuća i visoko
proizvodna vrsta. U SSSR-u je dao u dobi od 28 godina drvnu masu od Š0O m3 po
hektaru i srednji godišnji prirast od 18 m-Vha (410). Obično se smatra da ovaj bor
dobro podnosi zasenu, međutim opažanja na kulturama Dravskog polja u Sloveniji
pokazala su da ne podnosi zasenu odozgo čak ni u svojoj prvoj mladosti (41). Lako
uništava konkurentnu prizemnu vegetaciju. Radi velikog obilja iglica spada u red
jakih proizvođača humusa, te obogaćuje tlo sa azotom vrlo brzo. Otporan je na
mraz, a navalu snega dobro podnosi. Strobus je sklon obrazovanju sirovog humusa
u vlažnijim predelima. U zajednici sa brezom do podzolizacije ne dolazi. Prema
Petrovim raste u području velike vlage u zraku i tlu. Mnogo je napadan od bolesti
i insekata (34). U zajednici sa brezom je otporniji. Ne treba ga nikad uzgajati
u čistim sastojinama a niti u većim grupama. Pinus strobus je vrsta koja treba da
igra znatnu ulogu kod rešavanja problema povećanja areala četinara u Jugoslaviji.


Pinus banksiuvia


Ovaj bor dolazi u domovini na suvim, peskovitim staništima oko Jezera u SAD.
Upotrebljava se mnogo za melioraciju površina degradiranih čistim sečama i požarevima.
Traži obilno direktno svetio (4). Prema Petroviću raste na najsiromašnijem
zemljištu, ali ne ide na vapnence i(34). Otporan je na mraz. Tkačenko navodi opažanja
u Kijevskoj oblasti gdje je P. banksiana obrazovao za 20 godina humozni
sloj debeo 35 cm, a obični Ibor samo 12—il5 cm za isto vreme (40). Na Zagrebačkoj
Gori postoji jedna kultura ovog bora na jednoj strmoj padini, ali nema naročitih
prednosti pred običnim borom. Mnogi autori smatraju da se nade koje su polagane
u ovaj bor uglavnom nisu ispunile. Petrović je mišljenja da bi trebalo s ovim borom
postaviti oglede ha močvarnim i kiselim zemljištima (34). Zbog obilne proizvodnje
humusa i izrazite acidoilnosti uneli smo ga u meliorativni skup kao vrstu za oglede.
Odlična je sirovina za pakpapir <4).


Obični bor (Pinus silvestris)


O ovom boru smo govorili prigodom opisa postojeće vegetacije na Golom
Brdu. U dinamici vegetacije bor je meliorativna vrsta na određenom si°;oenu degradacije,
te se s obzirom na tlo ponaša kao i breza. Ali u pogledu vlažnosti, prema


192




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 29     <-- 29 -->        PDF

području može steći tek terenskim komparativnim eksperimentom na primereno
velikoj površini, koja je reprezentant celog područja, i to u određenoj
životnoj zajednici.


MeliovaUvne vrste prethodnice


Podzolirana tla na silikatnim sedimentima, iako su isprana i neplodna,
redovno su vrlo duboka. Ta činjenica nam omogućuje da progresivnu
sukcesiju ne moramo početi sa najnižim stadijima sukcesije, t. j . sa
vrstama živog pokrova tla, kako smo to vrlo često prisiljeni na pr. na
degradiranim kraškim površinama kao i na drugim ekstremno erodiranim
površinama, već smo u mogućnosti a to je redovno uvijek i slučaj da
odmah primenimo prvi stadij obrašćivanja sa šumskim vrstama drveća
i grmlja, kako smo to i učinili u našem konkretnom slučaju.


Međutim, može se desiti slučaj da su i na dubokim ekstremno degradiranim
podzoliranim i ogoljelim tlima mikroklimatski uslovi površine
takovi da onemogućuju naseljavanje i takvih vrsta, kao što su breza i
jasika. To su jako izložena i otvorena staništa zatim mrazišta i si. Na
takvim staništima na pr. brezov ponik ugiba u masama. U tom slučaju
moramo da pribegnemo korištenju još nižih stadija sukcesije u čiji sastav
ulazi razno niže bilje i polugrmovi iz sastava živog pokrova tla. Te vrste
mogu u velikoj meri da omoguće naseljavanje šumskih vrsta svojim
povoljnim uticajem na tlo i na mikroklimatske uslove površine, pa se
nazivaju meliotativnim vrstama prethodnicama. Ali sve vrste živoga pokrova
nisu ujedno i meliorativne vrste prethodnice u odnosu na izvesno
šumsko drveće. Sovjetski istraživači su utvrdili, da mnoge gramineje kao
što je na pr. Calamagrostis sp., zatim Nardus stricta, spadaju među najveće
neprijatelje mladika šumskih vrsta, a Scirpus silvaticus potpuno
onemogućava obnovu johe i jasena (40). Mi smo također utvrdili na Golom
Brdu vrlo štetan uticaj vrsta Agrostis alba i Juncus conglomerates
i effusus na naseljavanje breze a naročito johe.


Callunu vulgaris, u zapadnoj Evropi smatraju štetnom za obnovu
bora, naprotiv u SSSR-u smatraju Callunu vrsnom koja izvanredno olakšava
tu obnovu (40). Naša opažanja izvanredno uspešne obnove običnog
bora na vrištinskim podzolima Like i Ogulinskog Zagorja potvrđuju
rusko mišljenje o ulozi Callune vulgaris ali samo na podzolima koji su
razvijeni na karbonatnoj podlozi (49). Međutim izgleda da Calluna na
teškim glinastim podzolima onemogućava uspešno naseljavanje breze a
pogotovo johe. Još je štetni ja od Callune na močvarnim podzolima vrsta
Agrostis alba a na vrištinskim podzolima Agrostis vulgaris. Sa druge
strane mnoge vrste živog pokrova tla vrlo povoljno utiču na naseljavanje
meliorativnih vrsta drveća. Na našem podzoliranom području među vrste
prethodnice naročito spadaju: Epilobium angustifolium, Aegopodium podagraria
(40), Genista elata, Genista germanica, Sarothamnus scopariusi Pteririum aquilinum.


U Rusiji je blagotvorni uticaj epilobiuma na obnovu šume bio poznat
još od polovice prošlog stoljeća. Epilobium ne dozvoljava obrašćivanje
´tla štetnim travama, održava povoljno fizikalno stanje tla, povećava sadr


195




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 25     <-- 25 -->        PDF

druge šumske vrste. Seljaci nekih krajeva Slovenije mnogo gaje johu u smesi sa
drugim vrstama (smrekom) (21). Područje najvećeg rasprostranjen]a johe u Hrvatskoj
jeste Podravina (Đurđevac) i bjelovarski kraj.


Joha podnosi u izvesnoj meri zasenu pa je vredna vrsta u podstojnoj
etaži. Sem toga svojstva joha nastupa još i kao jaki proizvođač organske
mase listinca, koji se vrlo brzo rastvara.


Veliku zapreku prirodnom poimlađenju johe čini živi pokrov tla, naročito
juncusi kao i stajaća površinska voda. Naša opažanja na području
Garjevice pokazala su da se na takvim staništima joha vrlo lako pomlađuje
na zemljanim nasipima duž graba i jaraka. I Tkačenko beleži uspešno
pomlađen je johe na raznim mikrouzvišenjima kao što su busovi i
slično (40).


Posebna vrsta johe koja je od važnosti za melioraciju podzola jeste
Alnus cordata koja prema Piccioli-u može da posluži vrlo dobro za melioraciju
čistih glinenih i suvih tala. Alnus incana kod nas dolazi na mršavim
tlima, ali sa povoljnim sadržajem vapna, međutim u Engleskoj se
ona upotrebljava i za melioraciju podzola (1).


Ekonomska vrednost crne johe je vrlo velika i opšte poznata. Za
seljačko gospodarstvo. Jurhar je naveo tri glavne koristi od johe: a) sa
senokoša obraslim johom seljak podmiruje svu potrebu na ogrevu, b) kresanjem
grana dobiva odličnu stelju, koja daje kvalitetni đubar i c) na
senokošama obraslim johom dobiva se obilna i dobra krma (22).


Jasika, trepetljika (P&pulus tremula)


Jasika je najčešći pratilac breze. Po podacima koje navodi Tkačenko, jasika
je vrsta koja je bogatija na kaliju i kalciju od svih ostalih običnih šumskih vrsta
drveća, a na fosforu je jedino grab od nje bogatji (40)´. Međutim meliorativna svojstva
jasike su vezana na degradirana isveža i vlažna staništa, a nikako na zamočvarena
i suva. Prema opažanjima na Golom Brdu, jasika se. obilno naseljava i na
mokrim staništima, ali vrlo brzo prestaje sa rastom i jako strada od truleži. U
zajednici sa brezom nešto je bolja. Na mokrim staništima je prema tome treba
smatrati nepoželjnom. Jasika u starijoj dobi ima čvrsto lišće, pa je sklona obrazovanju
čvrstog kiselog humusa. Naprotiv mlade jasike, a naročito izbojci iz žilja
obrazuju rahli šumski mrtvi pokrivač (40)´. Jasika može da bude potstonja vrsta u
brezovoj šumi. Otporna je na mraz.


Iv a (Salix caprea)


Iva je također vrlo čest pratilac breze i jasike na ispasištima, sečinama, zgarištima
i drugim degradiranim površinama. Raste brzo. Dovoljno uspešno uspeva
na glinastim podzolastim tlima pa čak i peščanim. Lišće je vrlo dobra krma za
ovce i koze (23).


Sremza (Prunus padus)


Sremza dolazi kod nas na vlažnim i mokrim staništima asoc. Alnus glutinosa


— Carex brizoides (16, 17):. Ona je prvorazredni biokalcifikator (23) podnosi vrlo
dobro zasenu, pa je dragocena vrsta za podstojnu etažu. Na jako podzoliranim tlima
siromašnim na hranivima ne uspeva najbolje, ali i u tom slučaju odlično vrši
funkciju podstojne etaže. Zbog tih svojstava je unesena u meliorativni skup vrsta
na podzoliranim tlima.


ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 4     <-- 4 -->        PDF

Obično´ se smatra da šumska melioracija (pošumljavanje) raznih neobraslih
površina u području kontinentalne Hrvatske u poređenju sa goletima
aridnog kraškog područja ne predstavlja nikakvu naročitu poteškoću.
I doista, ako se kod pošumljavanja sa klimaksnim vrstama u torn
području primene savremena iskustva kbd izbora vrsta i tehnike rada,
primeren uspeh redovno ne izostaje, pa čak ni onda ako klimatski uslovi
u godini setve odnosno sadnje nisu najpovoljniji. Takve prilike su skoro
redovne na svim površinama koje nisu degradirane ili bar ne u velikoj
meri. Međutim i u ovom đelu Hrvatske (kao i u drugim krajevima Jugoslavije)
postoje površine na kojima su se usled raznih uzroka pojavili
vrlo intenzivni procesi degradacije šumskog zemljišta i na kojima je
obnova šuma vrlo teška i zahteva veliku pažnju kod izbora vrsta i tehnike
rada. Mi te degradacijske procese, kojima je delatnost čoveka redovno
inicijalni uzrok, delimo po prirodnim silama i pojavama koji ih
pokreću. O karakteru i jačini tih sila ovise i vrste meliorativnih mera
koje treba da se preduzmu na tim površinama,


Na području kontinentale Hrvatske razlikujemo tri grupe degradaoijskih
procesa na šumskim tlima koji su za nas od naročitog interesa:


1.
Erozioni procesi: odnašanje površinskog plodnog tla i akumulacija
neplodnog materijala na plodnim površinama.
2.
Biološki procesi: obrašćivanje (obično pogrešno nazivamo zakorovljivanje)
golih šumskih površina sa konkurentnom prizemnom i
grmolikom vegetacijom u odnosu na mladik šumskih vrsta.
3.
Pedogenetski procesi: promene fizikalnih i kemijskih svojstava
tla, koje smanjuju njegovu potencijalnu i efektivnu plodnost. Od
ovih procesa na šumskom području severne Hrvatske najvažniji
su podzolizacija i zamočvarenje.
Šumskih površina degradiranih dejstvom jednoga ili više gore navedenih
procesa degradacije, ima u manjoj ili većoj meri skoro u svakoj
šumariji. Na takvim površinama je vrlo često pokušavano pošumljavanje
sa raznim vrstama, ponekad čak i sa takvima koje potiču iz sasvim različitih
vegetacijskih područja, sa manje ili više uvek slabim rezultatima.


Pre no što pređemo na razmatranje našeg konkretnog slučaja potrebno
je da se ukratko osvrnemo, na opšti problem degradacije šumskih
površina hrastovog područja. Kako´ mi nemamo još klasifikaciju degradiranih
površina koja bi bila izrađena na naučnoj osnovi nemoguće je
dati pregled tih površina. Takav pregled bi trebao Planu i operativnim
ustanovama kao osnova za određivanje vrste, obima i tempa meliorativnih
radova. Ipak sa sigurnošću možemo da kažemo da je najveći deo
degradiranih površina hrastovog kontinentalnog područja Hrvatske degradiran
dejstvom pedogenetskih degradacijskih procesa, vrlo često udruženih
na neobraslim površinama s biološkim procesom »zakorovljivanja«
tih površina. Tih procesa ima nekoliko vrsta, koji dejstvuju na ovom području
a kojima je svima, kako smo rekli, primarni uzrok antropogeni
uticaj.Težina problema melioracije tih degradiranih površina je mnogo
veća nego što to izgleda na prvi mah. Babogredac je dao prikaz degradiranih
površina hrastovog bosutskog područja, iz kojega se vidi da ih u


170




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE


GODIŠTE 81
MAJ —JUNI GODINA 1957


ŠUMSKA MELIORACIJA JAKO PODZOLIRANIH DEGRADIRANIH
POVRŠINA HRASTOVOG KONTINENTALNOG PODRUČJA


Ing. Petar Ziani. Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH, Zagreb
SADRŽAJ


V. OPŠTI PRINCIPI SUKCESIVNE BIOMELIORACIJE JAKO PODZOLIRANIH
I. UVOD
II. OPIS POVRŠINA
III. TLO
IV. VEGETACIJA
A. VegetacijaB. VegetacijaC. Dinamika
podzoliranih golih površinašumom
obraslih podzoliranihvegetacije
površina


ŠUMSKIH POVRŠINA


VI.
MELIORATIVNA SVOJSTVA POJEDINIH VRSTA MELIORATIVNOG
SKUPA
VII. TEHNIKA BIOMELIORACIJE
VIII.
EKONOMSKI MOMENTI SMENE VRSTA NA DEGRADIRANIM JAKO
PODZOLIRANIM POVRŠINAMA
IX.
ZAKLJUČAK
X. LITERATURA
XI.
REZIME
I. Uvod
Hrastovo područje zauzima znatan deo Jugoslavije. Na tom području
živi najveći broj stanovnika i nalaze se naši najveći i najplodniji poljoprivredni
rejoni. Razumljivo je radi toga, da su brojni tipovi hrastovih
šuma u toj oblasti jako uticani i izrnenjeni. Usled destruktivnog^ uticaja
čoveka, velike površine hrastovih šuma prelaze u degradacijske stadije i
na koncu sasvim nestaju sa lica zemlje. Tako su na pr. bivše prostrane
šume crnike kao i hrasta medunca praktički nestale, a slična sudbina
čeka i šume hrasta lužnjaka i jasena. Ipak na znatnom delu hrastovog
područja, naročito hrasta kitnjaka, postoje uBlovi za održavanje i unapređenje
uzgoja hrastovih sastojina. Među važnije šumarske probleme ovog
područja bez sumnje spada i melioracija obraslih i neobraslih degradiranih
površina.


Pokušaćemo da izložimo principe rešenja toga problema primenom
savremenih metoda biomelioracije,1 koristeći se jednim konkretnim karakterističnim
primerom iz prakse na području severne Hrvatske.


1 Pod biomelioracijom jedne degradirane površine podrazumeva se kompleksna
melioracija tla biološkim putem t. j. životnim dejstvom samog biljnog pokrivača,
i


Specijalni vid biomelioracije jeste šumska melioracija t. j. melioracija tla
životnim dejstvom šumske zajednice, za razliku od melioracije tla sa biljnim pokrivačem
trava i drugog nižeg rašća.


169




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 7     <-- 7 -->        PDF

stvima tla bila je uz antropogeni utkaj svakako stagnirajuća površinska
voda. Fizionomski, kao i po vegetaciji na platou se mogu razlikovati prethodno
sledeća tla:


1. Tla sa stagniraj ućom površinskom vodom, gola ili obrasla sa jednodobnim
hrastovim kulturama, često sa podstojnim juniperusomglogom.
2. Vlažna do mokra tla obrasla brezom, jasikom, ,ivom, krušinom i
vrištinom.
3. Vlažna tla obrasla hrastovim sastojinama sa podstojnim i primešanim
grabom.
4. Na nekim izdignutim delovima platoa kao i na ocednim padinama,
nalazimo tla obrasla hrastom u koje se masovno naseljava na nekim
mestima breza i jasika, a na progaljenim mestima dolazi vriština.
1. Tla sa stagnirajućom površinskom vodom
Na zamočvarenoj površini (u blizini lugarnice) gusto obrasloj sa
juncusima, iskopana je pedološka jama dubine 102 cm. Tlo je bilo na
ćelom profilu podjednako jako vlažno do skoro mokro. Već prvi pogled
na profil pokazuje, da se radi o jednom tipičnom glinastom podzolu. Dajemo
morfološki opis profila:


A0 horizont, debeo 1—5 cm, tamnije boje, sastoji se od još nehumificiranih organskih
ostataka i živoga žilja.


Ai horizont, debeo 13- cm, isvetlije pepeljaste boje. Isprepleten sa živim i mrtvim
još nehumificiranim žiljem močvarne vegetacije. Proces humizacije
vrlo slab. Struktura izrazito praškasta.


Ai horizont, debeo 07 cm, pepeljaste boje, sa vrlo slabim žućkastim tonom, vrlo
retko išaran mrljama rđaste do žućkasto-smeđe boje1. Struktura praškasta.
Slabo propusan za vodu. Može se smatrati prelaznim horizontom.


B horizont, kopan je do 57 cm debljine, odnosno do dubine od 102 cm. Verovatno
ide još mnogo dublje. Tekstura je glinasta, sa jako izraženim i gustim
rđastim i žuto-smeđim mrljama. Žute je boje. Potpuno je nepropusan
za vođu. ´


U A2 i Bi horizontu nađene su konkrecije velike 3—& mm tipične za glinaste
podzole, međutim u vrlo maloj meri tier j e profil kopan na površini koja nije
šumom obrasla.


Analiza tla (koju je izvršio ing. Hajdin) po Morganu dala je sledeće rezultate:


Horizont
pH u
vodenoj
otopini
Ukupno
železo
Fosfor Kalcij Kalij
nitratni
A z o t
nitritni amonijski
A, 4,5
vrlo
visoko tragovi tragovi ništa vrlo malo ništa tragovi
AaB 4,4 visoko tragovi tragovi ništa tragovi ništa tragovi
B 4,5
srednje
visoko
vrlo
siromašno tragovi ništa ništa ništa tragovi


Aktivni aciditet koji u ovom slučaju iznosi pH = 4,5 može da nam posluži samo
kao orijentacija kođ ocenjivanja jačine procesa podzolizacje, jer stepen zasićenosti
s bazama nije ispitivan (10). Ali mi možemo sa velikom sigurnošću da zaklju




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 6     <-- 6 -->        PDF

II. Opis površina
Šumski predel Golo Brdo nalazi se pretežnim svojim delom na jednom
platou izdignutom oko 30 m iznad savske i kupske ravnice. Srednja
godišnja temperatura obližnje stanice Petrinja iznosi 11,1° C, a prosečna
suma godišnjih oborina 1044 mm.


Nadmorska visina se kreće od 100 do 138 m, ali plato se nalazi na
nadmorskoj visini od 124 m. Obrasao je najvećim delom hrastovom
šumom u starosti oko 40 godina, podignutom veštačkim putem, dok manji
deo zauzimaju zamočvarene gole površine, kao´ i površine obrasle sa vrištinom
i mestimično sa retkim grupama breze, jasike, ive i raznog
grmlja. Ovaj tip degradiranih šumskih površina je dosta čest u severnoj
Hrvatskoj. Drugi dio ovog šumskog predela nalazi se na ocednim padinama
prema zapadu i severozapadu, koji je obrasao degradiranim hrastovim
sastojinama u kojima vrlo često prevlađuje breza i jasika, dok
u jarcima dolazi i crna joha. Progaljena mesta su obrasla vrištinom.
Prema saznanju i znakovima na terenu površina današnjeg šumskog predela
bila je pred nekih 40 godina većim delom degradirani pašnjak retko
obrasao Juniperusom i drugim grmljem, dok su se na manjem deru nalazile
oranice i livade. Samo na mestu zvanom Stari Gaj nalazila se stara
hrastova šuma koja je posle posečena. Pošumljavanje je izvršeno uglavnom
sa hrastom kitnjakom ali ima dosta i lužnjaka. Usled požara i drugih
kalamiteta, kao i na mestima gdje pošumljavanje nije uspelo, nastale su
pomenute gole površine.


Danas se skoro ćela površina platoa nalazi u stanju delimičnog zamočvarenja.
Voda stagnira na ovim površinama vrlo često, a na nekim
mestima i vrlo dugo. Činjenica da podzemna voda u jednom bunaru
dolazi tek na 30-om m dubine dokazuje, da se ovde radi samo o površinskoj
vodi. Kod kopanja pedološke jame također se nije pojavila podzemna
voda. Jače zamočvarenje je recentnog porekla, svakako je nastalo
posle pošumljavanja većeg dela površine i to delimično zamuljivanjem
kanala koji su postojali uz puteve, ali najvećim delom usled stvaranja
nepropusnog horizonta koji se obrazovao u intenzivnom procesu podzolizacije
i hidrogenizacije. Osim toga, hrast kao tipična vrsta dubokog korenja
izvlači i transpirira vodu iz dubljih slojeva tla, za razliku od mnogih
podstojnih elemenata hrastove šume koji troše vodu iz površinskih slojeva
i koji održavaju tlo hrastovih šuma u svežem stanju. Pogotovo je
velika razlika u tom pogledu između hrasta i breze što se vrlo dobro
vidi i na Golom Brdu gde su mnoga odelenja sa čistim hrastom obrasla
vegetacijom mokrih staništa. Prema tome uklanjanje podstojnih elemenata
u hrastovoj šumi neminovno vodi ka povećanju vlage u površinskim
slojevima. Isti je slučaj i kod osnivanja čistih hrastika.


III. T 1 o
Ćela površina šumskog predela Golo Brdo nalazi se na geološkom
supstratu isilikatnih diluvijalnih sedimenata. Osnovni tip tla, iz kojeg su
se razvili današnji tipovi, bilo je verovatno kako ćemo posle videti, jedno
umereno podzolirano tlo. Faktor koji je izvršio znatne promene u svoj




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 28     <-- 28 -->        PDF

našim opažanjima u Lici, bor predstavlja suvi tip naseljavanja a breza vlažni (49).


Treba ga prema tome potpuno isključiti od upotrebe na zamočvarenim i
mokrim staništima. Unositi ;se može na Golo Brdo tek posle osušenja staništa i kad
su druge meliorativne vrste popravile bar donekle fizikalna svojstva tla a naročito
aeraciju. Ovaj bor se vrlo lako i obilno naseljava na vrištinskim podzolima
Like i Ogulinskog zagorja, upravo radi povoljnije strukture i aeracije tih tala (49).


Pregled meliorativnih svojstava pojedinih vrsta I. stadija obrašćivanja
dali smo u tabeli br. 1.


Od vrsta koje bi mogle doći uslovno u obzir za drugi stadij odnosno
ophodnju, osim onih koje prelaze iz prvog stadija kao što je Pinus strobus,
Pinus silvestris treba da pomenemo klimaksne vrste kitnjak, grab i kesten.
Njihovo unošenje moguće je razume se, pod pretpostavkom da su vrste
prvog meliorativnog tipa izvršile svoju funkciju t. j . pripremile stanište za
pomenute klimaksne vrste. O kitnjaku srno već govorili.


Grab je kako smo već pomenuli onaj faktor koji održava relativnu
unutarnju ravnotežu i efektivnu plodnost šume hrasta kitnjaka i ob. graba
radi bogatog sadržaja na kalciju i fosforu. Petračić je pokazao da se grabov
listinac, kao i johov vrlo brzo rastvara. Rastvaranje olakšava u velikoj
meri i podstojna etaža koju grab obrazuje. Grab bi trebalo unositi u sve
čiste kitnjakove sastojine bez obzira na neposredni ekonomski efekat.
Babogredac u svom prikazu degradiranih hrastovih sastojina Bosutskog
područja predviđa obični grab kao glavnu vrstu meliorativnog skupa (grab,
klen i lipa) kojega on predlaže za melioraciju tih degradiranih površina (3).


Kesten. Videli smo da je jako podzolirano tlo u onom delu Golog brda koje
nije zamočvareno poprimilo sve značajke koje su vrlo blize tlu asocijacije Quercetocastanetuma,
i sama vegetacija to pokazuje. Nameće se stoga pomisao ne bi li se
za obrašćivanje ovih površina mogao upotrebiti kesten.


Na Golom Brdu nema kestena od prirode. Nekoliko primeraka ima u živicama
oko poljoprivrednih zemljišta koje su seljaci veštački tu zasadili. Ti su primerci
vrlo slabi, stagniraju dugi niz godina, a izbojna snaga im je iz panja također vrlo
slaba. Susedna banijska brda preko Kupe su obrasla većinom sa kestenom. Prema
Aniću kesten treba za dobro uspevanje plodno, rahlo i duboko tlo, a na teškom
glinenom i odveć kiselom tlu slabo uspeva. Kestenova prirodna zemlja je vrlo
plodna jer kesten popravlja tlo (2). Mnogi autori smatraju da kesten ne uspeva
na tlima siromašnim na kaliju. Sovjetska literatura također ističe potrebu kestena
na kaliju kao i na svežem do vlažnom tlu bogatom na humusu (23,40). Merendi
također smatra da se kesten uspešno razvija na svežim, plodnim tlima bogatim
na fosforu i kaliju (27).


Gračanin je utvrdio manju plodnost tala Querceto castanetu-ma prema onima
u Querceto carpinetumu, ali i jedna i druga šuma treba za svoj optimalni razvitak
dovoljno fiziološki aktivnih hraniva.


Bez obzira na perspektivu propadanja kestena u vezi sa širenjem raka kestenove
kore, njegovo unošenje na teška glinena tla Golog Brda obrasla sa vrištinom,
koja su ekstremno podzolirana i krajnje siromašna na hranivu, sa potpunim pomanjkanjem
kalija;, ne bi bilo opravdano ni sa biološkog ni sa ekonomskog gledišta.


STRANE VRSTE ZA POKUS


Postoji ceo niz vrsta naročito severoameričkih sa kojima bi trebalo na degradiranim
ekstremno podzoliranim mokrim tlima izvršiti pokuse da se utvrdi njihova
meliorativna sposobnost i ekonomska vrednost. Među ostalima pominjemo:
Carya aquatica, Nyssa aquatic», Alnus rubra, Taxodiwm diistichum i dr.


Meliorativna a delom i ekonomska svojstva jedne te iste vrste mogu
se u izvesnoj meri razlikovati prema ekološkim i biocenotskim uslovima.
Radi toga se pravi uvid u ponašanje jedne vrste u jednom određenom


194




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 36     <-- 36 -->        PDF

u cilju melioracije samo u jednoj šumskoj upravi ne znači ništa u ekonomici
zemlje, naprotiv stotinjak hektara u svakoj šumskoj upravi gdje
postoje uslovi za to, predstavlja već izvesnu ekonomsku veličinu. Drugim
recima da bi se biomelioracija degradiranih površina isplatila sama po
sebi, potrebno je da se ona vrši u takvim razmerama, da bi proizvodnja
meliorativnih vrsta mogla da održava izvesnu industrijsku ili zanatsku
proizvodnju. Ali u tu svrhu potrebno je poznavati koliko i kakvih degradiranih
površina mi imamo jer se samo na osnovu takvih podataka mogu
planirati i rukovoditi meliorativne mere širih razmera. Teški naime vrištinski
i močvarni podzoli predstavljaju samo jedan deo degradiranog
hrastovog područja. Pomenuli smo kolika je samo ogromna razlika u
šumsko meliorativnom pogledu između dvaju vrištinskih podzola, onih
na karbonatnoj podlozi od onih na silikatnim sedimentima, koji su inače
po vegetacijskom pokrovu toliko slični. I u našem nizinskom hrastovom
području postoji ceo niz degradacijskih oblika: od onih sa ortštajnskom
pločom kod Lipovljana pa sve do onih koje je Babogredac opisao u Bosutskom
hrastovom području, na kojima se još mogu upotrebiti vrste
visokih zahteva kao što je grab i lipa. U brdskom području je to šarenilo
degradacijskih oblika još veće. Bonitetni razredi hrasta III., IV. i V. vrlo
često (ali ne uvek) predstavljaju degradacijske stepene. Nužno se radi
toga nameće potreba jedne klasifikacije degradiranih površina na naučnoj
osnovi koju treba sastavljati po principu iz velikog u malo: najpre
utvrditi glavne kategorije degradiranih tala po najopštim karakteristikama
koje bi se onda po specifičkim odlikama dalje diferencirale.


Pored suvislih degradiranih površina koje su kao takove i iskazane,
u svakoj šumskoj upravi kontinentalnog područja postoji ceo niz manjih
površina, malih čistina i plešina koje su neobrasle, a vode se skupa sa
susjednim obraslim površinama. Sve te sitne površine mogu da budu
obraštene sa jednom ili više meliorativnih vrsta.


U ćelom našem dosadanjem izlaganju nismo pominjali jednu drugu
metodu melioracije degradiranih tala t. j . njihovu melioraciju veštačkom
kalcifikacijom i fertilizacijom pomoću veštačkih đubriva i primenom
mikroelemenata. Ne isključujući takve metode melioracije od primene
u našim uslovima, kako to neki nepravilno čine, mi o njima nismo ovde
govorili, jer su one predmet jednog našeg posebnog principijelnog razmatranja
o tom pitanju.


Biomelioracija prostranih degradiranih površina hrastovog kontinentalnog
područja predstavlja krupan tehničko-ekonomski zadatak od velikog
perspektivnog značaja ali i velike neposredne ekonomske koristi.
Izvršenje takvog zadatka mora da bude naučno osnovano i jedinstveno
rukovođeno.


Inicijativa za rešenje problema melioracije degradiranih površina
hrastovog kontinentalnog područja potekla je od neposredne prakse: šumarije
u Farkašiću i Kutini su vrlo određeno postavile ovaj problem i
zatražile pomoć Instituta za njegovo rešenje. Institut iza šum. i lov. istraživanja
zahvaljuje se ing. Kauriću, ing. Sekalcu i ing Arpašu na svestranoj
pomoći i saradnji kod rešavanja ovog zadatka.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 37     <-- 37 -->        PDF

Zaključci


1. Degradirana tla hrastovog kontinentalnog područja obrasla i neobrasla
zauzimaju znatne površine koje su danas slabo produktivne ili
sasvim neproduktivne, a nastale su usled raznih degradacijskih procesa
uslovljenih antropogenim uticajima.
2. Radi jedinstvenog planiranja i rukovođenja sa meliorativnim merama
na degradiranom hrastovom području potrebno je da se izvrši klasifikacija
degradiranih tala tog područja na naučnoj osnovi.
3. Regeneracija neproduktivnih i slabo produktivnih površina hrastovog
kontinentalnog područja predstavlja ekonomsko-tehnički zadatak
državnih razmera.
4. Znatne površine degradiranog hrastovog kontinentalnog područja
zauzimaju površine degradirane usled vrlo intenzivnih procesa podzolizacije
uslovljenih antropogenim uticajima: intenzivnim sabiranjem listinca
i potpunim uklanjanjem graba, kao najvažnijih meliorativnih faktora
koji su održavali visoku plodnost hrastovih tala.
5. Regeneracija jednog znatnog dela degradiranih površina hrastovog
kontinentalnog područja može se relativno brzo izvršiti i plodnost tih
tala ponovno uspostaviti primenom savremenih metoda biomelioracije.
6. Biomelioracija degradiranih površina vrši se u sukcesivnim stadijima
pomoću meliorativnih skupova vrsta određenih na osnovu studija
dinamike vegetacije područja i stadija degradacije tla. Sve vrste meliorativnog
skupa imaju određene meliorativne funkcije, koje se međusobno
dopunjuju. U sastav meliorativnog skupa ulaze i strane vrste podesne
za tu svrhu.
7. Meliorativni skup vrsta mora da bude tako određen, da u toku
same melioracije pruži i najveću ekonomsku korist.
8. Svaki meliorativni skup mora da u svom sastavu ima vrste koje
su podesne za obrazovanje podštojne etaže grmlja.
9. Za kategorije teških vrištinskih i močvarnih podzola određen je
na osnovu istraživanja dinamike vegetacije i ispitivanja tla sledeći meliorativni
skup vrsta prvog stadija sukcesije: Betula verrucosa, Alnus
gluti.nosa, Pöpulus tremula, Prunus padus, Rhdmnus frcungula, Salix caprea,
Pinus strobus i Quercus rubra. Potrebno je da se ogledima još
utvrdi meliorativna vrednost još i sledećih vrsta: Alnus cor data, Pinus
banksiana i Fraxinus americana. Pomenute vrste raspoređuju se na pomenutim
podzolima prema stepenu vlažnosti. U skup vrsta drugog stadija
sukcesije uvek ulazi i obični grab.
LITERATURA


1. Anderso n Mark : The selection of tree species. London 1950.
2.
Ani ć M.: Pitomi kesten u Zagrebačkoj Gori. Glas. za šum. pokuse 7, Zagreb,
1940.
3.
Babogreda c Di: Melioracija degradiranih sastojina u Bosutskom području.
Šum. list 5—H&, 1952.
4. Betts H. S.: Jack pine (Pinus banksiana). American Woods. Washington 1945.
5. Burckhard t H.: Säen und Pflanzen nach forstlicher Praxis, Trier 1803.
6. Clement s F.: Dynamics of vegetation. New York 1949.
7. Clement s F.: Plant succession and indicators. New York 1928.


ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 30     <-- 30 -->        PDF

žaj hranivih soli naročito fosfora i stvara vanrednu mikroklimatsku zaštitu
poniku. Mikroklimatski uticaj epilobiuma najbolje se vidi na grafikonu
sastavljenom prema podacima Davidova (40).


UTICAJ ZIVO& POKROVA OD i 56 S
EPILOBIUM flNGUSTITOLI U M
NA TE M PE-R ATURU TLA I
ZRAK A (PO DflVIDOVu) So
6.JULA U tih .


4o


ft i


o


i


/


3o


.OBitjri- o<-l


O B R A -S tO


am + iso -loo +5o --(0 -20 Cm
VISINA NAP Z.EMLDOM DUBINA TLft


U slučaju kojega predstavlja gornji grafikon breze su se na goloj
površini sve posušile a pod Epilobiumom su se sve održale (40). Od ostalih
pomenutih vrsta Genista elata i germanica i Sarothamrius scoparius pružaju
mikroklimatsu zaštitu poniku a ujedno su i azotosabirači, dok Pteridium
pored zaštite, prema Ebermayeru sadrži vrlo visoki procenat fosfora
koji se vraća u tlo.


U stvari ove vrste živog pokrova predstavljaju također jedan stadij
progresivne sukcesije koji prethodi prvom stadiju sukcesije šumskih vrsta
drveća i grmlja.


VII. Tehnika biomelioracije
Teškoće melioracije (pošumljavanja) teških podzoliranih tala sem
krajnje neplodnosti leže velikim delom u njihovim vrlo nepovoljnim fizi




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 31     <-- 31 -->        PDF

´


kalnim svojstvima. Te su teškoće još veće ako su ta tla dugo vremena
bez šumske vegetacije jer u njima ne postoji mreža tokova nekapilarnih
dimenzija u iluvijalnom horizontu koji potiču od korenja šumske vegetacije
(10). Takova tla pružaju mnogo veće teškoće i od tala obraslih
na pr. samo grmljem uz inače isti hemijski sastav. Pojedine vrste meliorativnog
skupa moraju biti radi toga tako izabrane, da efikasno utiču i
na melioraciju fizikalnih svojstava tla. Iz tih razloga mora se struktura
vrsta meliorativnog skupa vrlo pažljivo odrediti. Učešće pojedinih vrsta
u strukturi skupa određuje se na osnovu stepena degradacije tla i to
obično brojem individuuma za svaku pojedinu meliorativnu funkciju i
to kako za početno stanje mladika, tako i za stanje odrasle sastojine
meliorativnog skupa. Struktura treba da je takova da što pre dođe do
konkurentskih odnosa unutar vrste, koji nam obezbeđuju selekciju najsposobnijih
individuuma i brži razvoj meliorativne sastojine.


Pod pretpostavkom da su vrste meliorativnog skupa pravilno izabrane,
i njihova struktura pravilno određena ,mora se prema našim principima
samom tehnikom biomelioracije predvidjeti i osigurati maksimalno
dejstvo meliorativnih vrsta na hemijska i fizikalna svojstva tla.
Tu je unajvećoj meri potrebna naša intervencija i to kod:


1. horizontalnog i etažnog rasporeda meliorativne vegetacije i
2. tehnike setve ili sadnje.
Bilo kakvi šematski propisi i norme u rasporedu vegetacije bili bi
razume se više štetni nego korisni. Horizontalni raspored vrsta treba da
se ravna po reljefu samog terena kao i po makro i mikro razlikama u
tlu. Tu će nam vrste živoga pokrova u najvećoj meri služiti kao indikatori.
U slučaju nejednolikih uslova površine dobit ćemo horizontalni
raspored vrsta u vidu manjih biogrupa, koje su vrlo povoljne za razvoj
konkurentskih odnosa nutar pojedinih vrsta. Kod sasvim jednoličnih prilika
i ravnoga tla može se horizontalni raspored provesti u redovima
vodeći računa o biološkim svojstvima pojedinih vrsta na pr. o potpunoj
slobodi krošnje kod breze i t. d., kao i o potrebi da vrste sa različitim
meliorativnim funkcijama budu primer eno izmešane, da meliorativni
uticaj celoga skupa bude što jednoličnije raspoređen po celoj površini.
O tome se mora voditi računa i kod rasporeda meliorativnih vrsta po
biogrupama koje i iz tog razloga ne smeju da budu prevelike.


Od najveće je važnosti za uspeh biomelioracije etažni raspored vrsta.
Neračunajući živi pokrov tla treba da razlikujemo tri etaže meliorativne
vegetacije:


1. etaža: podstojno grmlje,
2. etaža: drveće kao rezerva za glavnu etažu,
3. etaža: glavna dominantna etaža.
Jednu od najvažnih funkcija vrši 1. etaža podstojnog grmlja. Njezin
zadatak je da jednoličnim pokrivanjem tla spreči pojavu štetnih gramineja
i da stvori povoljne uslove zaštićujući tlo od ekstrema za mumifikaciju
(lišća i granja) od svih etaža kao i za razvoj faune i flore tla.
Meliorativna sposobnost naseljavajućih grupa breze, jasike i drugih meliorativnih
vrsta na ekstremno degradiranim površinama, bez podstojne
etaže je vrlo mala a melioracija se vrlo sporo odvija i često tek nakon
dužih perioda se opaža uspeh melioracije.


197




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 24     <-- 24 -->        PDF

kođer poznati. Treba još dodati da je breza vrsta dosta velike zračne


vlage. Međutim područje mogućeg rasprostranjen ja može da bude mnogo


veće. Vrlo obilna toponomastika breze u našim krajevima svedoči da se


ona nalazila u krajevima gde je danas nema. Često je susrećemo po par


kovima i u toplijim predelima.


Breza sa johom čini vlažniji tip naseljavanja ,a sa jasikom sušiji.
Zajednička pojava breze i johe u procesu obrašćivanja delimično zamočvarenih
i vlažnih podzoliranih staništa je od osobite važnosti za njihovu
melioraciju, radi njihovih meliorativnih svojstava koje se dopunjuju.
I ako naseljavanje breze i johe nije tako rasprostranjeno kao breze i
jasike ipak se dosta često susreće. U našem konkretnom slučaju na Golom
Brdu gde breza, kako znamo, već čini i jače grupe, joha je opažena na
platou samo na dva mesta. Na jednom mestu je možda veštački unesena,
što bi za nas bilo od naročitog interesa kao već izvršeni ogled. Inače
joha naseljava neke jarke na severo-zapadnoj strani predela. Horvat ne
navodi brezu ni u jednoj snimci asocijacije Alnus glutinosa — Carex brizoides
(16). Kako je crna joha kod nas uglavnom vezana za nizinsko poplavno
područje i tokove reka, a breza na bregovito i brdovito područje,
izgleda da one zajednički od prirode i dolaze najviše na prelazu tih reljefa.
Za to govore i navedena njihova nalazišta.


Posebna vrsta breze jeste Betula pubescens, koja je podesnija za
močvarna staništa od obične breze, međutim nalazišta te breze su kod
nas vrlo retka, pa je do semena teško doći.


Ekonomska vrednost breze je vrlo znatna i njena upotreba jako mnogostrana,
Radi toga breza spada u red veoma važnih proizvodnih vrsta u mnogim zemljama.
Sva ta svojstva breze su opšte poznata. Među ostalim treba pomenuti i primerenu
krmnu vrednost brezovog lišća, koja je kako smo utvrdili, u mnogim krajevima
gde breza obilno dolazi sasvim nepoznata.


Crna joha (Alnus glutinosa)


Crna joha kao brzorastuća vrsta i kao azotosabirač je jedna od prvoklasnih
meliorativnih vrsta za mnoge tipove vlažnih i mokrih degradiranih
hrastovih staništa. Crna joha je dvostruki proizvođač azota: bakterije
na korenju johe vezuju atmosferski azot i daju ga jednim delom
neposredno tlu, a drugi deo vraća joha sa lišćem i granjem koje se vrlo
brzo rastvara (32). Joha popravlja tlo i fizikalno sa svojim korenovim
sistemom, koji prodire dosta duboko i otvara put mineralnim solima i
vodi. Na taj se način povećava debljina fiziološki aktivnog sloja tla (40).


Prema ruskim podacima joha ne podnosi kisela tla. Kod nas naprotiv vrlo
dobro uspeva na kiselim tlima, pa čak i na jako; podzoliranim, kao što su na pr
na Golom Brdu. Petračić smatra na osnovu opažanja, da johi odgovaraju vlažnija
i kiselija tla nego lužnjaku (31).


Jurhar opisuje staništa crne johe kod Breginja u Sloveniji na stenovitim,
strmim i prisojnim padinama Brda {860 m) sa ilovasto-peskovitim tlima na podlozi
vapnenca. To stanište nije mokro. Srednja godišnja suma oborina iznosi 270O do
2800 mm, koja u najvećoj meri utiče na povoljan razvoj johe u tim krajevima (22).
Joha se, prema istom autoru prilagođuje raznim staništima, pa raste i na tlima
sa stajaćom vodom, te je podesna za melioraciju potpuno degradiranih šumskih
tala i iscrpljenih steljišta (21). Prema saopštenju Podhorskoga joha naseljava i
džombasta tla kod Prečeca (Dugo Selo) i krajnje mršava, zbita tla u Međimurju.
Joha se ´uzgaja i kao samostalna sastojina i kao pomoćna i pogonska vrsta za


190




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 23     <-- 23 -->        PDF

U nižoj tablici navedene su pH vrednosti (odredio ing. Z. Gračanin)
za neke horizonte tla u mladoj brezovoj šumi i goloj vrištini u Moslavačkoj
Gori:


pH
TL O Horizont
u H2 0 u KCL
Mlada brezova šuma A,
B
5´50
4-92
4´34
3-53
Gola vriština (i) A,
B
4´44
477
3-4S
39-5
Gola vriština (2) A,
B
4-82
479
3´6i
4-08


Ta su ispitivanja pokazala da površinski horizont u brezovoj šumi
ima uvek veće pH vrednosti od dubljih horizonata, naprotiv na goloj
vrištini ili je obrnuto ili je razlika u vrednosti pH između površinskog i
dubljih horizonata neznatna.


Najnovija istraživanja Remezova i drugova pokazala su da je lišće
breze bogatije na Ca od lišća hrasta ,a lišće breze koja je rasla na tlima
bogatijim na humusu, da sadrži više azota a manje Ca, nego breza koja
je rasla na podzoliranom glinastom tlu. Isti istraživači su utvrdili da je
breza 10 puta bogatija vrsta na manganu od svih ostalih običnih glavnih
šumskih vrsta. Breza smanjuje nezasićenost tla bazama, sem neposredno
još i posredno davajući svojim otpadom povoljne uslove za razvoj kišnih
glista koje također utiču vrlo povoljno na razvoj nitrifikatora u tlu.


Videli smo također i u našem konkretnom slučaju da se na ispitivanom
profilu, na površini koju je naselila breza pH već neznatno povećao
od 4,5 na 5,0. To je povećanje neznatno jer je breza na tom mestu vrlo
retkog sklopa i bez podstojne etaže. Da postoji povećanje pH na mestima
obraslim brezom vidi se još i iz proba izvršenih sa pH-tester papirom
na nekoliko mesta obraslih sa brezom prema kojima je pH bio 5,0, 5,5,
4,5, 6,0, 5,0, ili u prošeku 5,2, dok je, kako je to ranije bilo izneseno,
prosečni pH na neobraštenim mestima, meren na isti način bio 4,2.


Svojstvo breze da zaštićuje zasenu podnoseće vrste opšte je poznato pa nema
potrebe da se o tome mnogo govori. Radi tog svojstva breza je dobila u engleskoj
literaturi naziv »murse tree« (drvo dadilja).


Burckhard je (15) opazio vrlo korisnu funkciju breze na rubovima borovih
sastojina kao i za vetrobrane pojaseve. Piccioli također preporuča brezu za pruge
koje izoliraju požareve i sprečavaju širenje biljnih bolesti i insekata (35).


Pomenućemo još neke osebine breze: kao brzorastuća vrsta lako se bori sa
konkurentnom vegetacijom. Vanredno je otporna na mrazeve. Ponik breze je
osetljiv samo prve godine, kada pri nepovoljnim uslovima pogiba u masama, druge
godine je već sasvim otporan. U našim uslovima može sklop toreze biti nešto gušći
nego u severnim krajevima. Sposobnost naseljavanja breze je vrlo velika radi lakog
semena.


Smatra se da je kod nas područje breze ograničeno. Mi smo napred
dali termičke granice njenog rasprostranjen ja, a pedološki uslovi su ta


189




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 22     <-- 22 -->        PDF

Breza vrši na degradiranim površinama sledeće meliorativne
funkcije:


1. biodrenažu tla,
2. biomelioraciju hemijskih i fizikalnih svojstava tla,
3. melioraciju mikroklimatskih uslova površine i
4. zaštitu susednih sastojina od zaraza i požara.
Biodrenaža se danas sve više primenjuje u šumarstvu zamočvarenih
područja kao i za odvodnju filtrirajuće vode iz kanala. Za tu svrhu su
naročito podesni pojasevi šumskog drveća (25). Biodrenaža ima znatna
preimućstva pred običnom drenažom jer je jednostavnija i jeftinija. Breza
sa svojim razgranatim površinskim korenjem — 87% korenja nalazi se
u gornjim horizontima (29) — je naročito podesna za drenažu površinskog
sloja tla. Transpiraciona moć breze spada među najjače. Ako količinu
ishlapljenje vode na vlažnom tlu kod crno» bora označimo sa i onda je
ona kod breze 8,5 i jasena 9,8 (preračunato po Höhnelu). Drenaža ima
veliku biološku i fizikalnu-hemijsku ulogu kod melioracije podzola: ona
aktivira dejstvo nitrifikatora, povećava aeraciju, i omogućava korenovom
sistemu biljki da obrazuje makro strukturu tla (40). Prizemna vegetacija
je najbolji indikator izvršene drenaže. U našem slučaju na Golom Brdu
videli smo da je sa površine gde se naselila breza skoro potpuno nestala
močvarna vegetacija a pojavila se Calluna vulgaris, ali samo do granice
rasprostranjen ja korenovog sistema breze.


Biomelioracija hemijsko-fizikalnih svojstava tla


Dugo vremena se smatralo da je analiza pepela biljnih vrsta najbolji
put da se utvrdi potreba biljke na izvesnom mineralnom hranivu, kao i
da se izvrši izbor vrsta za dato poznato stanište. U tu svrhu su bile
izvršene mnogobrojne analize pepela kao i suve substance mnogih vrsta.
Te su analize stvarno pokazale da su lišće i tanko granje oni delovi
biljke koji su najbogatiji na mineralnim sastojcima. Ali nisu dale odgovora
na pomenuta dva pitanja. Ksnije se uvidelo da to nije bio pravilan
put za rešenje tih pitanja i da se isključivo po količini sastojaka pepela
ne može doneti sud o ponašanju pojedinih vrsta i da pouzdanije rezultate
daje opit veštačkog uzgajanja pojedinih vrsta dopunjen nizom raznih
opažanja u prirodi (40). Breza je na pr. po sadržaju CaPN vrsta znatno
siromašnija od smreke, pa je ipak breza danas jedan od priznaith biokalcifikatora,
dok je smreka kao što je poznato vrsta koja stvara kiseli
humus i degradira tlo. Jasika je po sadržaju CaPK jedna od vrsta na
prvome mestu, ali ona zauzima u prirodi vrlo često tla sasvim siromašna
sa Ca (40). Očigledno je da i sama vrsta organskih sastojaka igra znatnu
ulogu kod toka i brzine rastvaranja otpalog lišća i grana, procesa koji je
od odlučujućeg značaja za meliorativnu sposobnost neke vrste, pa prema
tome sama količina sastojaka u pepelu ne mora uvek mnogo da znači za
melioraciju tla, kako smo to videli kod smreke. Mnogobrojna istraživanja
su stvarno i pokazala da otpad breze u prvom redu lišće vrlo
energično sprečava proces obrazovanja kiselog humusa. (40).




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 21     <-- 21 -->        PDF

VI. Meliorativna svojstva pojedinih vrsta
m e li o r a t i v n o g skupa
Breza (Betula verrucosa)


U srednje-evropskom šumarstvu nije se sve do najnovijeg vremena pridavala
brezi skoro nikakva važnost, Burckhardt (1893) je smatrao, da breza usled ranog
progaljivanja ne zasenjuije dobro tlo, da daje slab listinac, koji stvara vrlo malo
humusa, tako da pod brezom propada svako tlo koje je i malo sklono degradaciji.
Isti autor je smatrao-, da je »uzgoj breze« sinonim za pojam »lošeg stanja šuma« (5).
Schreiber u šumarskom Vademekumu također drži da breza održava tlo slabo i da
u čistim brezovim sastojinama nastaje osiromašenje, ispiranje i zakorovljivanje
tla (38). Sa tom starom šumarskom školom, koja je dugo vladala u Evropi prodrla
su takova mišljenja i u druge zemlje, tako na pr. Piccioli u Italiji također drži da
breza ne poboljšava tlo i da nije sposobna da ga održi plodnim (35). Isto se mišljenje
održalo i u našoj šumarskoj literaturi do danas.


Uzroci takvog mišljenja o brezi mogu se delimično pripisati i fizionomskoj
slici površina na koje se breza naseljava: to su kako smo videli
mahom degradirane, isprane, zakiseljene i zakorovljene površine, redovno
sa zbitim tlom. Međutim takovo stanje tih površina nije posledica naseljavanja
breze i drugih vrsta koje s njom dolaze i pored činjenice da se
breza stvarno brzo progaljuje i da daje malo listinca. Vrlo je verovatno
da su pomenuta mišljenja o brezi bila jedan od razloga iako ne glavnih
što je praksa malo pažnje poklanjala toj vrsti.


Svi autori pa i stariji slažu se u mišljenju, da je breza vrlo malih zahtjeva
na tlo, da dolazi prva na raznim degradiranim tlima, kao i da posle breze na
takvim tlima dolaze druge vrste sa većim zahtevima na tlo. Te činjenice su uostalom
očigledne i ne mogu se negirati. Primeri takvog naseljavanja klimaksnih vrsta
u brezike su kod nas mnogobrojni.


U našem dosadanjem izlaganju videli smo da upravo takovo pionirsko
mesto i ulogu zauzima breza u sklopu sa drugim vrstama u dinamici
vegetacije mnogih područja. Nemoguće je stoga tvrđenje da breza ne
popravlja tlo i da se tlo u sastojinama breze ispire i osiromašuje, ako su
samo uklonjeni antropogeni destruktivni uticaji. Sama dinamika vegetacije
bez ikakve druge dokumentacije demantira pomenuta mišljenja o
brezi. Tek pod uticajem novije šumarske škole mogla su se pogrešna
mišljenja stare škole o biološkim svojstvima breze ispraviti i brezi dati
mesto koje joj pripada kod melioracije degradiranih površina određenih
tipova.


Danas se u nizu evropskih zemalja pridaje brezi velika važnost.
Njena biološka svojstva kao što su mali zahtevi na sastav tla i vlagu,
lakoća semena, brzina rasta, otpornost u pogledu klime dala su brezi
izvanrednu široku oblast za naseljavanje kao pionirskoj vrsti koja je sposobna
da osvaja vrlo brzo nova najrazlicitija degradirana staništa za
šumu (29). Tkačeriko smatra da je breza kao vrlo energična meliorativna
vrsta polučila međunarodno priznanje, naročito kao biokalcifikator (40).
Anderson pridaje brezi najveću važnost u šumarstvu Engleske kao meli
orativnoj vrsti na neplodnim tlima i kao odličnoj zaštiti na najvećem
delu hrastovih i četinarskih staništa. On je u svojoj klasifikaciji staništa
Engleske, uneo brezu kao meliorativnu vrstu na deset tipova staništa od
ukupnih 40 (1).




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 20     <-- 20 -->        PDF

vanja degradiranih površina samo u pripremi staništa za smenu sadanjih
vrsta sa klimaksnim. Ekonomika područja traži da se ispuni i sledeći
uslov:


Prelazni melioMtmvni tipovi (breza, jasika, joha i dr.) treba da nam
također dadu što veće prihode u drvnoj musi i drugim sporednim proizvodima
u toku same melioracije. To je četvrti, ekonomski princip biomelioracije
degradiranih površina (47).


Biomelioracije se može prema stepenu degradacije i dejstva preduzetih
meliorativnih mera potpuno izvršiti već sa prvim stadijem obrašćivanja
nakon kojega se može preći na klimaksne vrste. Međutim, to neće
uvek biti slučaj, negde će trebati i po dva a možda i više stadija sukcesije
meliorativnih vrsta, dok se ne postigne potpuna melioracija tla.
Svaki daljnji stadij razlikuje se od prethodnoga sa drugim skupom vrsta.
Od konkretne praktične vrednosti je određivanje skupa vrsta prvog stadija
obrašćivanja.


Na osnovu poznavanja stadija sukcesivnog obrašćivanja degradiranih
površina moguće je uvek odrediti skup vrsta koji odgovara u manjoj ili
većaj meri postavljenim meliorativnim zahtevima. Pokušat ćemo da za
naš konkretni slučaj jako podzoliranih zamočvarenih degradiranih površina
na Golome Brdu, koristeći se sastavom prirodne sukcesije, odredimo
odgovarajući konkretni meliorativni skup vrsta, za prvi stadij
obrašćivanja, dok se vrste za drugi stadij navode uslovno.


Meliorativni skup vrsta


stadij sukcesije II. stadij sukcesije
(prva ophodnja) (druga ophodnja)


Betula, verrucosa U ovaj stadij ulaze sve vrste koje
Betula pubiescens zaostaju iz prvog stadija a naročito:
Alnus glutinosa Pinus strobus
Populus tremula Pinus silvestris
Prunus padus Quercus rubra


Salix caprea Zatim:
Rhamus frangula Carpinus betulusPinus strobus Quercus sessiliflora


Quercus rubra
Pinus silvestris?
Alnus cordata?
Pinus banksiarua?
Fraxinus americana?


Prelazimo sada na detaljnu diskusiju meliorativnih svojstava pojedinih
vrsta meliorativnog skupa I. stadija sukcesije (šumarski izraženo:
prve ophodnje) pri čemu moramo uvek imati u vidu da se meliorativna
svojstva pojedinih vrsta mogu pravilno koristiti tek u određenom meliorativnom
skupu i u određenom sklopu. Meliorativna funkcija pojedinačnih
retkih stabala je minimalna ili nikakva.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 19     <-- 19 -->        PDF

sledećeg stadija sukcesije. Prema tome autohtone vrste prirodnog spontanog
naseljavanja treba principijelno da čine osnovu tipa meliorativnog
obrašćivanja degradiranih površina, jer nam one daju najveću garantiju
na uspeh melioracije. To ali nikako ne znači da se za obrašćivanje degradiranih
površina ne mogu upotrebiti delimično ili potpuno neke druge
pa čak i strane vrste, za koje je ogledima utvrđeno da su za tu svrhu
podesne. U svakom slučaju će se izvesne strane vrste moći pridružiti
autohtonim vrstama. Iz samog pojma sukcesivne melioracije jako degradiranih
površina, sledi da nije celishodno upotrebljavati klimaksne vrste
(hrast i druge) kod početnih stadija obrašćivanja tih površina.


Iz izloženog sledi ,da efikasnu biomelioraciju jedne degradirane površine
nije skoro redovno moguće izvršiti sa jednom jedinom vrstom.
Najbolji dokaz za to su mnoge čiste kulture četinara na našem Kršu.
I u prirodnom procesu naseljavanja kako vidimo uvek nastupa više vrsta.
Prema tome i kod melioracije koju mi vršimo veštačkim putem biti će
potrebno uvek više vrsta t. zv. meliorativni skup vrsta.


Meliorativni skup vrsta jednog sukcesivnog tipa obrašćivanja degradiranih
površina mora da bude izabran tako, da svaka vrsta ima određena
meliorativnu funkciju ptema datom stepenfa degradacije, a sve vrste u
celini moraju se u svom meliotativnom dejstvu dopunjavati (47). To je
drugi glavni princip meliorativnog sukcesivnog obrašćivanja degradiranih
površina. Podesnim izborom meliorativnog skupa mi možemo vrlo
mnogo da utičemo na uspeh i brzinu melioracije.


U našem konkretnom slučaju na zamočvarenim jako podzoliranim
površinama na Golom Brdu stepen degradacije je sledeći:


Povremeno stagnirajuća voda, potpuno pomanjkanje NPK i Ca soli,
vrlo slaba aeracija, potpuno pomanjkanje humusa, teška glinasta tekstura
i konkurentna prizemna vegetacija.


Kod potpune biomelioracije degradiranih površina na takvom stepenu
degradacije potrebne su prema tome vrste koje su podesne za sledeće
meliorativne funkcije: biodrenažu, potpunu NPK fertilizaciju, kalcifikaciju,
humizaciju i aeraciju. Pored tih vrsta potrebne su i takove
koje velikim otpadom lišća i granja daju veliku količinu organske mase,
ukoliko takvo svojstvo već nema neka od vrsta određenih za gore navedene
meliorativne funkcije.


Nije svejedno kako su vrste meliorativnog skupa raspoređene na površini.
Pojedinačne breze su od malog uticaja na melioraciju. Isto to
važi i za raspored vrsta po etažama, od kojih je prizemna etaža grmlja
od odlučne važnosti za uspeh melioracije. Konkurentni odnosi unutar
vrsta meliorativnog skupa treba da su usmereni u pravcu postizavanja što
efikasnije meliorativne funkcije. Naša intervencija na ovom polju može
jako da ubrza proces melioracije. Prema tome horizontalni i etažni raspored
vrsta treba da je takav, da se meliorativna funkcija svih vrsta omogući
do maksimuma. Svaki meliorativni skup mora da ima podstojnu
etažu grmlja. To je treći osnovni princip sukcesivnog meliorativnog obrašćivanja
degradiranih površina (47).


Takav skup meliorativnih vrsta koji bi bio podesan da vrši navedene
meliorativne funkcije mogao bi da vrlo uspešno izvrši pripremu staništa
za klimatske vrste. Međutim, niije zadatak primene sukcesivnog obrašći




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 18     <-- 18 -->        PDF

mora potpuno prepuštati prirodi. Čak može se desiti, da se sve faze procesa
izvode veštačkim putem, a da on kao takav ipak ne gubi karakter
prirodnog procesa. Danas se u savremenom šumarstvu proces prirodne
obnove šume retko kad prepušta sasvim prirodi. Redovno se u bilo kojoj
fazi prirodan proces dopunjuje i potpomaže. U SSSR-u se na pr. pomaganje
procesa prirodne obnove šuma danas vrši na površini od 3,8 mil-ha.
Izdana su specijalna uputstva za provođenje mera koje pomažu prirodnu
obnovu šuma. Među takove mere u prvom redu spadaju: čišćenje sečina
i rahlenje tla, a u posljednje vreme se široko primenjuje i podsijavanje
semena (14, 26). U našem slučaju gde se radi o obnovi šuma na golim
degradiranim površinama ukazuje se intervencija kao vrlo potrebna.


Proces obrašćivanja golih degradiranih površina sa šumskom vegetacijom,
prepušten potpuno prirodi pokazuje vrlo često izvesne pojave koje
nam ni sa ekonomskog ni sa ekološkog gledišta ne odgovaraju, to su
uglavnom: sporost i neravnomernost procesa, nepovoljan odnos spontano
naseljenih vrsta po asortimanu i nepovoljan površinski i etažni raspored
vrsta.


Na svakoj degradiranoj površini uvek postoje lokaliteti na kojima
dejstvuje neki faktor koji ograničava i zadržava tok prirodnog naseljavanja
u celosti ili samo za pojedine vrste, a koji se može ukloniti sa
malim trudom i troškom. Vrlo često je to na pr. prizemna vegetacija koja
je u velikoj meri konkurentna naseljavajućim se šumskim vrstama.


Pojava vrsta kao što su breza, jasika i druge, u manjoj količini ili
pojedinačno na jednoj degradiranoj površini, može već da posluži kao
indikator odnosno kao signal da je proces obrašćivanja počeo. U takvom
slučaju (a to je upravo naš konkretni slučaj na Golom Brdu) može naša
intervencija ,odnosno akcija odmah da počne. Međutim kod ocene stadija
degradacije treba biti vrlo obazriv. Iako na pr. pojava breze i jasike na
nekoj površini uvek znači da se radi o nekom procesu degradacije tla ili
sastojine, ne znači uvek da se radi baš o ekstremnoj degradaciji te površine,
na kojoj bi bilo potrebno početi melioraciju sa brezom i jasikom.
Možda taj stadij odgovara kojoj drugoj, prema ekonomskoj oceni. vrednijoj
vrsti na pr. boru, koji se nije počeo naseljavati jer u blizini nema
nigde njegovih semenih stabala. Ima slučajeva, kako smo videli, gde se
breza i jasika naseljavaju i na najboljim tlima usled ubrzane devastacije
na pr. na velikim čistim sečinama, na zgarištima, na ispasištima i t. d.
One nisu potrebne na tim površinama radi melioracije tla, ali se mogu
upotrebiti kao zaštitna etaža za obnovu prvobitne glavne vrste na pr.
jele; bukve i t .d.


Sukcesivno obrašćivanje degradiranih površina počinje nekad prema
stepenu degradacije sa prizemnim rašćem i grmljem a nekad sa grmijem
i drvećem. U našem konkretnom slučaju na Golom Brdu prvi (u stvari
on nije prvi, njemu prethode stadiji prizemnih grupacija) meliorativni
stadij obrašćivanja počinje sa šumskim drvećem, jer na to ukazuje i
prirodno naseljavanje breze, jasike, ive, johe i drugih vrsta drveća.


Sve vrste koje redovno u grupaciji (katkada nastupa i samo jedna
vrsta) naseljavaju i osvajaju degradirane površine u početnim stadijima
jedne progresivne sukcesije redovno vrše meliorativnu ulogu za vrste


184




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 17     <-- 17 -->        PDF

V.
Principi sukcesivne bio melioracije jako podzoliranih
degra diranih šumskih zemljišta
Videli smo, da je progresivna uloga naseljavanja breze, jasike i johe
u historiji vegetacije bila u pripremi uslova za naseljavanje drugih vrsta
sa većim zahtevima na tlo a manjim na svetio. Istu progresivnu ulogu
vrše ove vrste i danas. Videli smo također da se proces naseljavanja
ovih vrsta vrši u svetskim razmerama sa velikom dinamskom snagom
na veoma različitim tipovima degradiranih površina i sastojina. Sve nam
te činjenice pokazuju da se u procesu naseljavanja breze, jasike i johe
krije ogroman meliorativni potencijal, koji se može iskoristiti za biomelioraciju
takvih degradiranih površina, na kojima su dosada rezultati pošumljavanja
sa raznim drugim vrstama bili vrlo slabi ili sasvim negativni.
To su kod nas, kako smo videli, mahom jako podzolirane zamočvarene
kao i neke erodirane površine u kontinentalnom bregovitom i
brdovitom području hrasta kitnjaka, ali i izvesne slične površine u području
bukve, jele i smreke.


Kod rešavanja problema šumske melioracije takvih površina držali
smo se sledećeg biološkog principa koji važi za biomelioraciju jako degradiranih
površina uopšte (47):


U najvećoj meri primenjiva\ti -prirodni proces obrašćivanja degradiranih
površina u progresivnoj sukcesiji meliorativnih vrsta. Stadije sukcesije
triebet odgovarajućom i celishodndm intervencijom ubrzati i usmeriti
u pravcu formiranja jednog ekonomski najvrednijeg šumskog tipa,
koji relativno najduže održava proizvodnu snaigu tla. To je prvi i osnovni
princip biomelioracije degradiranih površina.


Sukcesivna biomelioracija degradiranih površina sve se više primenjuje
u šumarskoj praksi radi izvanrednih rezultata koji se njome postizavaju.
Poznavanje sukcesije i njenih stadija u dinamici vegetacije jednog
područja jeste, kako kaže američki ekolog Clements, jedan neophodno
potreban instrumenat za kontrolu celokupnog našeg korištenja vegetacije
i zemljišta. Ako se naime posmatra izvestan tip biljnog pokrova u
njegovom sukcesivnom odnosu, onda se on uvek pojavljuje kao indikator
sadanjih fizičkih uslova te površine i njene prošlosti. Međutim, a to je
za praksu najvažnije, posmatranje sukcesije u kojoj taj tip biljnog pokrova
predstavlja jedan određeni stadij, pruža nam mogućnost da utvrdimo
i najcelishodnije načine budućeg korištenja te površine (6). Iznoseći
iskustva Hessa jednog od najpriznatijih praktičara iz oblasti pošumljavanja
Leibundgut smatra, da je uspeh pošumljavanja potpuno osiguran
samo na onim degradiranim površinama, koje bi se u toku vremena
i same u prirodnoj sukcesiji pošumile. U Švicarskoj se sukcesivno
obrašćivanje degradiranih površina naročito primenjuje u planinskim
predelima. U nekim mestima ono počinje sa zatravnjivanjem, a na nekim
opet sa kulturama Aln\us sp., Betula verrucosa, Sorbus aucupa´ria, Populus
tremula i Salix sp., ali nikad sa t. zv. klimaksnim vrstama (24). Mnogi
naši stari šumari na Kršu (Malbohan i dr.) primenjivali su također sukcesivno
obrašćivanje sa niskim leguiminozama i grmljem.


Međutim primena prirodne sukcesije za šumsku melioraciju degradiranih
površina ne znači da se proces obrašćivanja tih površina u celosti


183




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 16     <-- 16 -->        PDF

Mnogobrojne polen-analize cretova i raznih muljeva omogućile su
da se izvrši rekonstrukcija razvoja vegetacije posle glacijacije u Evropi.


Wulf (43) i Sukačev (39) iznose takva istraživanja u srednjoj i severnoj
Evropi prema kojima se vegetacija posle glacijacije otprilike razvijala u sledecim
etapama: 1. drias, 2L breza i jasika, 3. borovi, 4. hrastk 5L smreka-bukva.


Černjavski (8) smatra da se u postkvartaru Slična smena vršila skoro u celoj
Evropi u jednom razvojnom nizu koji izgleda ovako:


Populus tremula
Quercus Carpinus betulus Picea


Betula "-> Pinus Tilia _. Fagus
~*" ili


Salix
Ulmus Abies Fagus


Corylus Picea


Prema nekim drugim autorima ti su razvojni nizovi tekli u raznim područjima
sa nešto drugačijim rasporedom vrsta, negde su počinjali na pr. sa borovima.
Mi se u ta pitanja nećemo ´dalje ovde upuštati. Za nas je dovoljna činjenica da su
se svetle šume breze i jasike pojavljivale vrlo često kao prve šumske formacije
na golim površinama posle glacijacije i ,da je daljnji razvoj vegetacije u mnogim
područjima tekao u pravcu obrašćivanja tih površina ´sa šumskim tipovima od zasenu
podnosećih vrsta. Smatra se da je trajanje etape breza-jasika bilo relativno
kratko, naprotiv etape borovih šuma su jako dugo trajale (8)i Samo bor je mogao
da pripremi duboke slojeve iza hrast i druge lišćare.


Današnji razvoj vegetacije je također u mnogome sličan historijskoj
rekonstrukciji njenog razvoja. Svaki šumar na terenu može danas vrlo
lako da prati pojedine stadije u dinamici vegetacije, koja je vrlo slična
gore opisanoj historijskoj smeni vegetacijskih tipova. Prvi takvi stadij:
naseljavanje breze, jasike, ive i johe i dr. sličnih vrsta na mnogim površinama
sa većom vlagom u tlu i zraku je kako smo videli jako rasprostranjen
i lako uočljiv. Naprotiv u suvljim predelima vrlo često prve stadije
obrašćivanja čine borovi.


Daljnji stadiji koji slede jesu naseljavanje drugih vrsta u šume
breze i jasike sa većim zahtevima na tlo a manjim na svetio. To su
grupe: bor i hrast i jela, smreka i bukva. Koje će se od tih vrsta prirodno
naseljavati u šumama breze i jasike ovisi:



o vegetacijskom području u kojem se nalazi stadij breze i jasike;



o pedološkim uslovima t. j . stepenu degradacije;



o stanju vlage tla



i na koncu o prisustvu semenih stabala tih vrsta na samoj površini
ili u primerenoj udaljenosti.
Tako se na pr. na, šumskim zgarištima Slomne Gore u Srbiji pojavio vrlo brzo
mladik smreke i jele pod zaštitom breze i jasike (37).


Morozov (28) opisuje proces smene šumskih vrsta na retkim sečinama u
Grafskom šumskom gazdinstvu na kojima se najpre naseljava gusti pokrov niskog
rašća od Calamagrostis epigeios, Centaurea Jacea et Scabiosa, Epilobium angustifolium
i dr. Na toj površini se bor vrlo teško zakorenjuie i obično propada, ali
se zato lako naseli breza i jasika. I samo pod njihovom zaštitom može bor ponovno
da osvoji izgubljenu površinu. Morozov smatra da se bez intervencije čoveka ne
mogu prirodnim putem podići hrastove sastojine iz semena na takvim površinama.


Izneli smo ova razmatranja o dinamici vegetacije iz razloga što će
nam ona dati putokaz ka rešenju problema izbora vrsta za šumsku melioraciju
degradiranih podzoliranih površina.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 15     <-- 15 -->        PDF

stadij Epilobium angustifolium, na koji se vrlo* uspešno naseljava šumska vegetacija:
Betula, Populus i Salix sp. (37, 7, 30).


U Engleskoj prema Andersonu (1) breza i jasika naseljavaju često strme i
kamenite obronke u brdovitom području naročito na severu, a breza dolazi u
mnogim šumskim tipovima sa drugim vrstama (bor, joha, hrast) ili čista na raznim
degradiranim površinama. Zanimljiv je proces vrlo brze degradacije tla na morenama
jugoistočne Engleske, na kojima često dolazi tip hrast-breza, kao jedan prelazni
stadij, a nakon čiste seče, te površine odmah prelaze u krajnje neplodna tla
obrasla sa Callunom vulgaris. ,


Ruska literatura nam daje bezbrojne podatke o naseljavanju breze i jasike
na raznim degradiranim površinama. Morozov navodi primere naseljavanja breze
i jasike u Zavolškom području u šumama smreke i ariša koje su bile degradirane
intenzivnim i neurednim sečama, zatim u Voroneškom području u borovim šumama
na peščatim tlima i u hrastovim šumama na glina´stim tlima u kojima su se dugi
niz godina vršile neuredne seče (28). Vorobjev (42) u svojoj tipologiji šuma evropskog
dela SSSR-a opisuje poseban tip šume breze i jasike u području srednje i
južne tajge, koji smenjuje posečene šume Picea excelsa, Abies alba i Pinus sibirica.


Ovi primeri su dovoljni da se dobije slika o velikom rasprostranjen]
u procesa naseljavanja breze, jasike, ive i johe na degradiranim površinama.
Lako je iz ovih primera uvideti ulogu breze, jasike i drugih
vrsta u dinamici vegetacije. Gdje god se te vrste pojave bilo na neobraslim
površinama bilo u krilu neke postojeće šumske zajednice, one uvek
predstavljaju sigiiran indikator da na toj površini postoji određen proces
degradacije tla ili prvobitne šumske zajednice. Ali ni breza ni druge vrste
koje s njom dolaze, dinamički gledajući nisu onaj faktor koji je prouzrokovao
taj proces degradacije. Uloga breze i drugih pomenutih vrsta
u dinamici vegetacije je sledeća:


a) Na goletima t. j . šumom neobraslim površinama, breza i jasika se
naseljavaju u kraćem ili dužem intervalu posle iščezavanja prvobitne
šumske vegetacije i vrše progresivnu ulogu melioratora tla i predstavljaju
prvi stadij osvajanja tih površina šumskom vegetacijom. One su
ujedno zaštitne vrste za novu smenu šumskih vrsta koje dolaze posle njih.


b) Unutar postojećih raznih šumskih tipova lišćara i četinara veća
pojava breze i jasike u samom sklopu tih tipova znači uvek slabiju ili
jaču degradaciju tla ili regresiju prvobitne vegetacije. U ovom slučaju
se može desiti troje:


1. da breza i jasika u daljnjem pojačanom procesu degradacije i destrukcije
šume isčeznu skupa sa vrstama prvobitne šumske vegetacije a
kao rezultat sledi gola površina;
2. da breza i jasika potpuno smene prvobitnu šumsku vegetaciju
koja je u propadanju i obrazuju samostalni prelazni šumski tip koji
podleži opet daljnjoj smeni i
3. ako je degradacija prvobitnog šumskog tipa već daleko odmakla,
vrlo teško se može dogoditi, razume se bez intervencije čoveka, da breza
i jasika budu istisnute. Taj slučaj se može desiti samo na nedegradiranim
tlima na kojima je prestao antropogeni destruktivni uticaj.
Utvrdili smo da naseljavanje breze, jasike na neobraslim degradiranim
površinama uvek predstavlja prvi stadij obnove šumske vegetacije
na tim površinama. Kako će dalje teći ta progresivna sukcesija u prirodnim
uslovima ovisi o raznim faktorima. Da bi dobili sliku o daljnjem
toku te sukcesije, biti će korjsno da se letimično upoznamo sa razvojem
vegetacije naših krajeva u najbližoj geološkoj istoriji.


181




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 14     <-- 14 -->        PDF

180




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 13     <-- 13 -->        PDF

stična za vegetaciju poplavnih područja t. j . vlažnih do povremeno mokrih
staništa, a grupa b) u stvari predstavlja gore već pomenutu vrištinu.
Ulogu balansnog faktora između ova dva tipa obrašćivanja igra, kako
smo rekli, stagnirajuća površinska voda t. j . količina vode i trajanje stagnacije.
U slučajevima kao što je naš, kada priliv površinske vode nije
uvek konstantan i određen, jer ne dolazi iz vodotoka, nego od oborina,
proces naseljavanja breze, jasike i ive je biološki mnogo jači od naseljavanja
vrsta poplavnih područja, kojima također ne odgovara ni velik
aciditet ovog tla. Sem toga breza, jasika i iva, čim se nalaze na delimično
zamočvarenoj površini odmah vrše isušivanje površinskog sloja tla, čija
dubina sa starošću tih vrsta sve više raste. To dokazuje nestanak juncusa
i pojava Calluna vulgaris. U ovakvim uslovima je tip vegetacije zamočvarenih
površina predstavljen vrstama grupe a) vrlo labilan, on zavisi


o stanju stagnirajuće vode i odmah prelazi u vrištinu čim se stanište
bar donekle osuši (16, 19). Ova dva1 tipa se radi toga ne mogu svugde
tačno razgraničiti jer elementi jednog tipa prelaze u drugi, ali se zato na
mestima gde su potpuno izraženi vrlo lako razlikuju po svom vegetacijskom
sastavu.
Na posebnoj šemi smo pokazali tu dinamiku vegetacije na Golom
Brdu.


Kako je proces naseljavanja breze, jasike i ive od ogromne važnosti
za šumsku melioraciju degradiranih površina potrebno je da ga osvetlimo
nešto detaljnije. Naseljavanje ovih vrsta kojima se često pridružuje
i joha, danas se vrši na raznim degradiranim površinama: posle požara
i intenzivnih i neurednih seča, na erodiranim površinama, na jako podzoliranim
i zamočvarenim površinama, na blatima, na stenovitim silikatnim
površinama, na površinama na kojima je prvobitna šumska vegetacija
uništena epidemijama, na napuštenim poljoprivrednim površinama
i ispasištima. To naseljavanje vrši se uvek uz određene pedološke i klimatske
uslove. U našim uslovima tla kisele do neutralne reakcije u humidnoj
i perhumidnoj klimi sai srednjom godišnjom termom oko 8° C
najbolje odgovaraju razvoju ovog procesa u kojem dominira breza. Ali
se naseljavanje ovih vrsta prema prilikama dosta dobro razvija ako
srednja godišnja terma nije mnogo pala ispod 7° C, ili ne prelazi 11° C
uz iste ostale uslove.


Naseljavanje breze, jasike i ive na navedenim i drugim sličnim površinama
je proces koji se danas odigrava u svetskim razmerama na području ćele eurosibirske-
američke biljne Iragije. Da navedemo samo nekoliko krajeva sveta gde su
ti procesi vrlo razvijeni:


U Hrvatskoj se breza i jasike naseljavaju sem na vrištinskim podzolima hrastovog
područja još i na degradiranim površinama bukve, jele i smreke.


I u Srbiji u okolici Majđanpeka pojavile su se brezove sastojine na području
ranijih bukovih i gorunovih šuma kao posledica čistih seča koje su se tu od davnine
vršile (20).


U Severnoj Americi (Lake States) se proces naseljavanja sličnih vrsta vrši na
ogromnim površinama uništenim požarevima i čistim sečama (7, 44). Clements ukazuje
na veliku podudarnost toga procesa u Evropi sa onim u Severnoj Americi
gde umesto naše breze i jasike dolaze vrlo slične Betula papyrifera i Populus tremuloides
(7). i


Vrlo je karakteristična podudarnost procesa degradacije na požarom uništenim
površinama u Srbiji (Slomna gora), u Bugarskoj (Rila planina), i u SADI (Lake
States), gde se posle požara četinarskih šuma u sva tri slučaja pojavljuje najpre




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 12     <-- 12 -->        PDF

2. Pinus nigra var. austriaca. Sa crnim borom je nedavno pošumljena
jedna manja površina u blizini lugarnice, koja je gusto obrasla sa travom
Agrostis alba. Znatan broj sadnica je već uginuo usled konkurencija sa
pomenutom vrlo agresivnom travom, a veliki broj ima vrlo kratke iglice
poredane u krugu oko grančice, očit znak da mu pedološki uslovi ne od
govaraju (48). Pinus nigra je u Hrvatskoj izrazita vrsta dolomitnih i vapnenih
staništa, pa mu teški jako kiseli podzoli a naročito močvarni
uopšte ne odgovaraju. Smatramo da ovaj bor ne treba više unositi u ovo
područje.
3. Fraxinus americana. Ova vrsta je unašana pred 13 godina gustom
setvom semena u neka mokrija staništa. Pojedini primerci imaju prsni
prečnik od 5—6 cm i visinu do cea 4 m. Međutim najveći deo posejanog
jasena ostao je usled vrlo guste setve i konkurencije močvarne vegetacije
u stanju gustog i niskog šiblja. Ovu vrstu treba uneti u oglede.
4. Bagrem. Bagrem je također na nekim mestima unesen na Golo
Brdo. Dosadanji rezultati ne pokazuju mnogo. Po literaturi bagrem treba
rastresita, primereno sveza tla sa dobrom aeracijom, dok na aciditet nije
osetljiv. Na zamočvarenim površinama ne bi trebao da se upotrebi.
C) Dinamika vegetacije na podzoliranim površinama hrastovog područja


Dinamiku vegetacije na podzoliranim površinama Golog Brda u prošlosti
možemo na osnovu nekih elemenata dosta sigurno rekonstruirati.
Mnogi elementi kao što je obični grab, zatim Prunus avium, Acer campestre
i Acer pseudoplatanus, koje istina nismo sreli u samoj sastojini na
Golom Brdu, ali dolaze vrlo često u obližnjim živicama i šumarcima,
ukazuju sa velikom sigurnošću da je prvobitni šumski tip ovoga područja
bio Querceto carpinetum i to subasocijacija erythronietosum, u kojoj je
morao da pridolazi također i hrast lužnjak. Mnoge obližnje šume hrasta
kitnjaka kao i običnog graba u kojima obilno pridolazi i lužnjak, to
potvrđuju.


Pod uticajem stalnog steljarenja, seče graba i paše, tlo je degradiralo
a vegetacija se razvijala ka jednom acidofilnom tipu, koji je nakon potpunog
obešumljenja prešao u vrištinu i močvarni podzol.


Nas međutim najviše zanima dinamika vegetacije koja je na tim površinama
danas u toku. Kako je stanje površinske vode tu od odlučujućeg
značaja razmotrićemo posebno razvoj vegetacije na površinama sa
manjom vlagom i obraslim uglavnom vrištinom i onih na zamočvarenim
površinama.


Vegetacijski sastav vrištine na Golom Brdu i ako nije potpun otkriva
nam jedan proces vrlo karakterističan za dinamiku vegetacije na podzoliranim
degradiranim šumskim površinama severne Hrvatske, Slovenije
i mnogih drugih područja (na jugu visinskih) Jugoslavije. Prirodno naseljavanje
breze, jasike i ive na vrištini predstavlja početni stadij tog procesa
u kojemu šumska vegetacija ponovno osvaja ove neobrasle površine
u jednoj progresivnoj sukcesiji.


Vegetacijski sastav močvarnih podzola otkriva nam također jedan
sličan proces obrašćivanja tih površina sa šumskom vegetacijom, s tom
razlikom, da se ovde taj proces razvija u dva pravca koji su karakterisani
grupama biljnih vrsta a) i b) (vidi pod A). Grupa a) je karakteri




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 11     <-- 11 -->        PDF

hrast lužnjak, tlo je karakterisano vrlo povoljnom količinom hranivih
tvari ;sa reakcijom pH 5—8 (16), jer je degradacijski uticaj hrasta na
tlo bio redovno regenerisan stalnim donošenjem mulja od poplava, a na
uzvišenijim mestima i od graba. Prema Morozovu na strukturnim podzolastim
tlima orašaste strukture, hrast će se izvanredno dobro razvijati,
ali tokom daljeg procesa podzolizacije, čija je posledica siromašenje tla
i promena strukture, hrast će uspevati sve slabije. Hrast je za razliku od
smreke vrsta nepodzoliranog do slabo podzoliranog tla (29).


Smatra se da je kitnjak vrsta koja podnosi dobro kisela i hranivima
siromašna tla. Prema Gračaninu razvija se dobro kod pH 4,5 do 5,5 (13).
Međutim i ako kitnjak stvarno još i uspeva pri takvim uslovima, ekonomika
postavlja granicu njegovom održavanju na tim površinama. Možemo
bez preterivanja da ustvrdimo da su sva kitnjakova staništa IV. i


V. boniteta po merilu taksacije, u stvari degradirana staništa na kojima
treba izvršiti smenu hrasta, delimično ili potpuno, radi regeneracije tla
najcelishodnije sa metodama biomelioracije.
Uzevši u obzir sve navedene činjenice: ekstremno podzolirano tlo,
zamočvarenost, krajnji nedostatak hraniva, nedostatak podstojne etaže
graba i drugih vrsta, smatramo da će hrast pokazivati i dalje slab razvoj.
Donekle bi se stanje možda moglo popraviti odvodnjom i unošenjem
graba i johe na odgovarajućim lokalitetima u podstojnu etažu, i ako je
ta biološka mera od veće vrednosti onda ako grab i joha prethode hrastu
za nekoliko godina.


Takvih slučajeva pošumljavanja sa hrastom na degradiranim površinama
ima kod nas vrlo mnogo. Iz analize koju je dao Petračić za jednu
mešovitu sastojinu hrasta i johe, koja je nastala prirodnim naletom johe
na veštački pošumljenu degradiranu poljoprivrednu površinu, vidi se da
je srednja visina johovih stabala iznosila 14,4 metra a srednja visina
hrastovih stabala 5,24 m (31). U ovom slučaju je joha biološki jača i
proizvodnost joj je mnogo veća nego kod hrasta. Ta činjenica treba da
bude od odlučne važnosti kod izbora vrsta za pošumljavanje sličnih degradiranih
površina.


Daljnje pošumljavanje sa hrastom na Golom Brdu ovih zamočvarenih
podzola, koji su k tome još i gusto obrasli sa prizemnom konkurentskom
vegetacijom, ne bi bilo opravdano ni sa ekonomskog ni sa biološkog
gledišta.


Pored hrasta upotrebljavane su na Golom Brdu još neke vrste, delom
u sklopu hrastove sastojine, a delom kao male grupe na golim površinama.
To su:


1. Pinus silvestris, obični bor. Mestimično je dosta sađen u šumskom
predelu Golo Brdo ali uglavnom sa lošim rezultatima. Male visine suvi
vrhovi, velika rašljatost i opšta kržljavost — pokazuju da teško glinasto,
mokro i nepropusno tlo nije podesno stanište za ovaj bor. Jedno stablo
običnog bora sa močvarnog staništa koje je bilo oboreno i sekcionisano
bilo je staro 45 godina, imalo je prsni prečnik od 16 cm, a visinu 5,95 m
od koje otpada na suvi vrh 80 cm. Po tabelama drvnih masa (Surić) to
bi mogao biti tek V. bonitetni razred. O uslovima za unošenje ovog bora
još ćemo govoriti.
177




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 10     <-- 10 -->        PDF

Odmah upada u oči velika podudarnost flornog sastava grupe a) sa
florom poplavnih područja Save i nekih drugih reka u Hrvatskoj, na
kojima dolaze šumske zajednice hrasta lužnjaka i jasena (querčeto-genistetum
elatae) i johe (Alnus glutinosa, Cairex brisoides) (16, 18). Kao prvi
indikatori obrašćivanja ovih staništa sa elementima pomenutih šumskih
zajednica nastupaju od nižih vrsta Genista elata i Lycopus europaeus a
od grmlja i drveća Rhamnus frangula, Fraxinus oxycarpa i Alnus glutinosa.
Dok je Rhamnus frangula vrlo čest, jasen i joha su redi. Breza i
jasika na močvarnom podzolu dolaze u retkim grupama ili pojedinačno.


B) Vegetacija šumom obraslih podzoliranih površina


Naš orijentacioni prikaz vegetacije na Golom Brdu bio bi nepotpun
kad nebi pomenuli i vrste koje su veštački unesene u to područje. Biti
će također korisno da razmotrimo i rezultate unošenja tih vrsta.


Sastojine hrasta kitnjaka i lužnjaka


Ove sastojine su podignute, kako je već pomenuto veštačkim putem.
Većim delom se sastoje od kitnjaka, ali ima dosta i lužnjaka. Redovno u
ovim sastojinama nema nikakve podstojne etaže, tu i tamo se vidi Juniperus
communis i Crataegus axyacantha. U jednom odelenju dolazi u
sloju drveća i u sloju grmlja obični grab, koji je navodno tu veštački
unesen. U prizemnom sloju u odelenjima u kojima voda često stagnira
dolaze na svetlijim mestima Juncus conglomeratus i effusus, Carex brizoides,
Veronica officinalis i razne druge vrste mokrih i vlažnih staništa.
Za vreme pošumljavanja pred 40 godina ove površine nisu bile podzolirane
i zamočvarene u istoj meri kao što su danas. Uzroke tome smo naveli
ranije. Fizikalna i hemijska svojstva tla bila su tada svakako mnogo
povoljnija za hrast nego što su danas, jer je tadanje pošumljavanje uspelo
i održalo se — istina tek kao najlošiji bonitet za hrast. Međutim novija
pošumljavanja sa hrastom nisu uspela. Usled zamočvarenosti i krajnjeg
siromaštva tla na NPK i Ca hranivima hrast pokazuje male visine i slab
prirast: u jednom odelenju starosti 40 godina, približno ocenjeno srednje
stablo imalo je visinu oko 8 metara, a prsni prečnik oko 10 cm. Po Šurićevim
tabelama to je IV. bonitetni razred za hrast. U ovim mladim kulturama
se također vršilo steljarenje dugi niz godina. Hrast pokazuje,
kako smo rekli, nešto bolji uzrast jedino u odelenju gde dolazi zajedno
sa grabom. :


U našem konkretnom slučaju ne postoji nijedan faktor koji bi vršio
regeneraciju tala degradiranih dejstvom hrasta i antropogenim uticajem.
U umereno i slabo podzoliranoj šumi hrasta kitnjaka i običnog graba, u
kojoj hrast kitnjak postizava svoj optimalni razvoj, tu ulogu vrši — bez
obzira na geološki supstrat — obični grab, koji po sadržaju Ca u lišću
spada na treće mesto u nizu običnih šumskih vrsta, a po sadržaju fosfora
na drugo mesto (40). Grabov listinac se vrlo brzo rastvara. Uz grab istu
ulogu vrše i neki drugi elementi podstojne etaže šume kitnjaka i graba.
Na takvu ulogu graba nas upućuje i potpuno pomanjkanje graba u acidofilnoj
šumi hra,sta kitnjaka i kestena, u kojoj se kitnjak mnogo slabije
razvija, činjenica o kojoj vrlo dobro vode računa seljaci Hrv. Zagorja
(16, 17). U tipičnoj slavonskoj šumi u kojoj su najpovoljniji uslovi za


176


»
»»




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 9     <-- 9 -->        PDF

a Clostridium dolazi u vrlo malim količinama, tako, da su to tla bez mikrobiološke
aktivnosti (10).


Prema izloženome na golim površinama šumskog predela Golo Brdo
treba razlikovati prema stepenu zamočvarenja, dva tipa podzolastih degradiranih
tala koji su nastali na diluvijalnim, silikatnim sedimentima:


a) močvarni podzol i


b) jako podzolirana glinasta tla obrasla sa Callunom vulgaris. Ovaj
tip podzola se u meliorativnom pogledu znatno razlikuje od prije pomenutih
vrištinskih podzola Like i Gorskog Kotara, također obraslih sa
Callunom, ali koji se razvijaju na karbonitnim supstratima i pretežno su
ilovaste teksture.


IV. Vegetacij a
A) Vegetacija podzoliranih golih šumskih površina


Razlika u svojstvima opisanih tipova podzolastih tala odražava se i
u flornom sastavu njihovog biljnog pokrivača. Razmotrićemo radi toga
posebno vegetaciju tih dvaju tipova podzola.


1. Vegetacija vrištinskih podzola
Najvažnije vrste koje se mogu odmah uočiti na površinama ovoga
podzola jesu:


Calluna vulgaris Cornus sanguineaPteridium aquilinum Prunus spinosaGenista germanica Salix capreaAgrostis vulgaris Bopulus tremula
Veronica officinalis . Betula verrucosa
Juniperus communis


Calluna vulgaris daje ovim površinama karakterističnu fizionomiju
vrištine. Vriština predstavlja degradacijski stadij koji nastaje delimično
direktnom degradacijom šume Quercete carpinetum, Querceto-genistetum
elatae i Quer četo custanetum, ali se pojavljuje i kao samostalna formacija
koja obrascu je napuštena poljoprivredna zemljišta i ispašista, i razvija
se na tim površinama samo ako na njima voda ne stagnira (16). Na
Golom Brdu vriština nastava vlažna do relativno suvlja staništa, a breza
i jasika se naseljavaju u grupama ili pojedinačno.


2. Vegetacija močvarnih podzola ,
Najvažnije vrste koje obrašćuju površine močvarnih podzola na
Golom Brdu mogu se podeliti u dve grupe a) i b):


G r u p a a): Grupa b):


Genista eXata Betula verrucosa
Lycopus europaeus Populus tremula
Juncus conglomeratus Salix capreaJuncus effusus Calluna vulgarisLythrum salicaria
Carex brizoides
Agrostis alba
Ajuga reptansFraxinus oxycarpaAlnus glutinosa


175




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 8     <-- 8 -->        PDF

cimo, i na osnovu drugih činjenica kao što su: silikatna osnova tla, vrlo izražena
praškasta nestabilna struktura gornjih horizonata profila, nepropusnost B horizonta
i izrazito acidofilna vegetacija;, da se ovde radi o jednom jako podzoliranom
tlu u smislu inapred spomenute Gračaninove podele podzoliranih šumskih tala,
koja je u najvećoj meri potvrđena i dinamikom vegetacije. Iz tabele se vidi da je
tlo golih površina u šumskom predelu Golo Brdo praktički uzevši bez Ca i NPK
hraniva a sa visokim štetnim sadržajem gvozda u gornjim horizontima. Na još
nekoliko mesta ispitan je pH isa pH-tester papirom;, koji je iznosio: 4,0, 4,5_, 4,5, 4,0
i 4,0, ili u prošeku 4,2.


Proces degradacije ovih tala tekao je još dalje od stadija jake podzolizacije
i osiromašenja na mineralnim hranivima. Usled dejstva stagnirajuće
vode došlo je do procesa hidrogenizacije: obrazovao se nepropusni
iluvijalni horizont koji počinje već u A» horizontu koji je znatne debljine,
a tlo je poprimilo sve karakteristike jednog izrazito močvarno-podzolastog
tla. To potvrđuje: visoki sadržaj gvožđa u gornjim horizontima,
vrlo slaba humizacija i tipična vegetacija mokrih staništa. Ovaj profil se
može smatrati predstavnikom najvećeg dela golih površina.


2.
Vlažna do mokra tla obrasla brezom, jasikom i ivom
U neposrednoj blizini jedne gole površine sa stagnirajućom vodom
ispitali smo površni horizont tla u grupi breze, jasike i ive koja se tu
prirodno naselila. Ovo tlo je fizionornski vrlo slično tlu opisanom pod 1.,
ali sa sledećim razlikama:


TL O
Vlaga tla u IX.
mesecu, za vreme
najmanje vode
Boja At
horizoota
Debljina Aj
horizonta
pH At
horizonta
Golo tlo sa stagnirajućom površinskom
vodom opisano pod 1
mokro
svetlopepeljasta
13 cm 4,5
Tlo obraslo sa brezom, jasikom, 1
.„ .
ivom i vnstinom
sveze
tamnopepeljasta
16 cm 5,0


Isušivanje staništa pod brezom i jasikom je opšta pojava kod ovih
vrsta, a posledica je intenzivne transpiracije. Karakteristično je, i ako neznatno,
povećanje pH. Tu pojavu ćemo u nastavku potanje razmotriti.


3.
Tla obrasla degradiranim hrastovim sastojinama a na progaljenim
mestima sa vrištinom
Ova tla su redovno bez humoznog sloja, ilovasta su, sadrže krupniji
pesak, a pH im je 4,5. Na ova tla se mestimično naseljava breza i jasika.


4.
Tla obrasla hrastom i grabom
Ova tla nisu ispitana, ali sudeći ipo grabu i boljem uzrastu hrasta,
ona su plodnija od prethodnih, te su verovatno podzolirana u manjoj
meri. Sve gore pomenute površine bez stagnirajuće površinske vode pripadaju
također tipu jako podzoliranih tala koji je vrlo sličan jako podzoliranom
tlu Querceto-castanetuma.


Poznato je iz mnogobrojnih istraživanja da su jako podzolirana tla,
a naročito močvarni podzoli, tla u kojima potpuno nedostaje azotobacter,




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 34     <-- 34 -->        PDF

sa 181 m3 po ha (33). Glavne meliorativne vrste breza i joha proizvode kao brzorastuće
vrste na degradiranim jako podzoliranim tlima mnogo veću drvnu masu, ali
za skoro dvaput kraće vreme. Jedno stablo breze kojega smo oborili i sekcionisali
na Golom Brdu bilo je staro 25 godina, prsni prečnik je bio 18 cm, visina 13 met
a drvna masa 0,127 m3. Ako približno uzmemo da breza ima u toj dobi kod nas
oko 1000 stabala po ha (u Rusiji ima oko 1700), onda bi drvna masa po ha iznosila
oko 127 m3. Ovaj prost račun pokazuje da breza proizvodi na degradiranom podzoliranom
staništu najmanje dvaput veću drvnu masu za skoro dvaput kraće vreme
od hrasta. Pored toga breza vrši melioraciju tla, a čisti hrast degradaciju.


U nižoj tabeli sabrali smo nekoliko podataka o drvnoj masi glavnih meliorativnih
vrsta breze, johe i jasike za staništa srednjeg boniteta.


Godin a
Vrsta Autor
3 0 4 0 50 6 0
Tjurin 186 25 3 — —
Breza Pressler 112—147 160—210 — —
Schindler 125—175 — — —
Davidov — 209—321 — 291—422
Joha
Pressler 138—176 198—240 237—302 284—362
Jasika Tjurin 21 0 29 0 — —


U vezi sa proizvodnom sposobnošću meliorativnih vrsta postavlja se
problem njihove ophodnje odnosno dinamički govoreći trajanju I. stadija
sukcesije. To pitanje je naročito važno za brezu i jasiku u vezi sa
pojavom truleži srca kod tih vrsta, prema kojoj su te vrste vrlo slabo
otporne. Uzroci te pojave nisu do danas potpuno jasni. Izvesna sasvim
još nedovoljna opažanja koja smo izvršili u tom pravcu mogu da nam
posluže za sledeće praktičke zaključke: jasika je više i ranije podložna truleži
od breze naročito na mokrom staništu, a breza je više podložna truleži
na mokrom nego na suvom staništu. Na mokrom tlu trulež skoro redovno
počinje od korena i širi se prema gore, i ako katkada počinje i odozgo
naročito ako je drvo oštećeno. Na Golom Brdu je trulež srca jasike opšta
i redovna pojava, dok je kod breze kako smo rekli ograničena na jako
mokra staništa. Sekcionisanjem jednog stabla breze i jasike utvrdili smo
sledeće podatke o veličini i raširenju truleži:


Veličina truleži srca u cm2


Prsni Drvna


Visina u Na panju Na visini Na visini Na visini


Vrsta prečnik masa u Starost


metrima 3 visine od 2,14 m od 3,0 m od 7,33 m


cm m


8 cm od zemlje od zemlje od zemlje
Breza 18 13,16 0,127 25 2,10 0,40 0 —


Jasika 15 12,41 0,075 23 19,20 4,10 —




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 35     <-- 35 -->        PDF

Kod jasike se trulež javlja nekad već u 5-oj godini. Oko 25 godine
trulež kod jasike dosiže visinu od 7 do 8 metara, ukoliko nije u gornjem
delu oštećena. Na poprečnom preseku iste visine trulež je kod jasike 10
puta veća nego kod breze. Radi te pojave ekonomika nas sili da određujemo
kraće ophodnje za brezu i jasiku, pa makar upotrebili dva meliorativna
stadija da bi izvršili melioraciju tla. Smatramo da bi bile po


desne sledeće ophodnje:
Vrištinski podzol Močvarni podzol
Breza 30 g. 20—25 g.
Jasika 25 g. 15 g.


Međutim bolje je jasiku sasvim isključiti od upotrebe na močvarnim
podzolima.


Nas ovde zanima ekonomska strana problema regeneracije degradiranih
hrastovih staništa. Taj problem smo već u uvodu postavili sa njegove
biološke strane. Nesumnjivo je da je to problem državnih razmera
i da mu treba prići sa jednim širim perspektivnim stavom, ne gubeći iz
vida ekonomiku sadašnjice. Opšte smanjenje proizvodnosti naših hrastovih
šuma je proces koji je u ubrzanom toku već nekih 50 godina, uzroci
toga procesa su poznati, pa nema potrebe da ih ponavljamo. Jasno je da
se ni regeneracija prostranih degradiranih površina hrastovog područja
ne može izvršiti preko noći, pa ma kakve metode melioracije primenili.
Ali se iz našeg dosadanjeg izlaganja vidi da je biomelioracija tih površina
svakako najcelishodniji metod regeneracije sa biološkog i sa ekonomskog
gledišta. Finansijska i materijalna sredstva koja su potrebna u
početnoj (investicionoj) fazi biomelioracije su minimalna (u stvari to su
troškovi običnog pošumljavanja), činjenica koja je u šumskom gospodarstvu
od velike važnosti. Kasnije se sam proces melioracije odvija automatski.
Videli smo da se u samom toku melioracije mogu proizvoditi
znatne ekonomske vrednosti, u koliko je razume se udovoljeno svim postavljenim
uslovima melioracije. Kao osnovni uslov koji se postavlja za
uspeh biomelioracije degradiranih podzoliranih površina, jeste zabrana
sabiranja listinca, jer je kako znamo listinac meliorativnih vrsta u stvari
ona materija koja vrši melioraciju tla.


Kod obrašćivanja degradiranih površina sa meliorativnim skupovima
brzorastućih vrsta, mi smo u prvom planu imali u vidu regeneraciju tla
za jedan dugotrajniji proizvodni šumski tip sastavljen uglavnom od klimaksnih
vrsta. Međutim ta smena brzorastućih vrsta meliorativnog skupa,
nakon izvršene melioracije, ne mora da se izvrši uvek i u svakom slučaju.
Može se pokazati da je iz ekonomskih razloga celishodnije na datoj
površini, bez obzira na stepen postignute melioracije, održavati šumske
proizvodne tipove sastavljene od brzorastućih meliorativnih vrsta (što
vredi naročito za johu), koje ekonomici današnjice pružaju veće i brže
prihode od klimaksnih vrsta.


Proizvodnja na degradiranim površinama (uz paralelnu melioraciju)
može da igra znatnu ekonomsku ulogu ako se melioracija vrši po određenom
planu na što većim površinama. Desetak hektara breze zasađene




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 5     <-- 5 -->        PDF

tom području ima oko 3.500 ha (3). Na Garjevici, Psunju i Papuku su
znatne površine takvih neproduktivnih zemljišta. Degradirane bukove
šume bivših zemljišnih zajednica Korduna i Banije također spadaju u tu
kategoriju. Kako vidimo znatne površine do nedavna visokoproduktivnog
šumskog područja kontinentalne Hrvatske danas su neproduktivne. Rešenje
tog problema, u većini slučajeva nije moguće na bazi dosadanjih
glavnih vrsta tih neproduktivnih površina — uglavnom hrasta, bukve i
kestena. Tu su potrebne biološke metode regeneracije degradiranih šumskih
tala, kakve je već Babogredac predložio u pomenutom njegovom prikazu
degradiranih površina bosutskog područja za jedan određeni tip degradacije
»zatrnjenih« površina i kakve ćemo videti u ovom prikazu za
jedan drugi znatno različiti tip degradacije.


U vezi sa rešenjem pomenutog konkretnog slučaja iz prakse, mi ćemo
se ovde baviti prvenstveno problemom šumske melioracije površina koje
su degradirane usled vrlo intenzivnog procesa podzolizacije, kao jednog
od najznačajnijih pedogenetskih procesa koji relativno vrlo brzo i u velikoj
meri umanjuje plodnost tla. Podzolizacija je prirodan proces koji
se odvija i bez učešća čoveka i koji teče u pravcu obrazovanja jako podzoliranih
tala, koje prema Gračaninu (11) treba smatrati pedoklimaksom
najvećeg dela brežuljkastog reljefa kontinentalne Hrvatske. Međutim iako
je to prirodan proces, ipak izvesna delatnost čoveka jako ubrzava proces
podzolizacije. U takvu delatnost spada: korištenje poljoprivrednih površina
do iscrpljenja, prekomerna paša, pogrešne šumsko-uzgojne mere, kao
što je uklanjanje podstojnih elemenata naročito graba iz hrastovih sastojina
i na koncu intenzivno steljarenje. Steljarenjem se odnosi neuporedivo
veća količina Ca i NPK hraniva iz šume nego sečom drvne mase,
jer su hranive mineralne soli koncentrisane uglavnom u lišću i grančicama.
Mnogobrojni autori su upozorili na tu delatnost čoveka koja u
najvećoj meri ubrzava i pojačava proces podzolizacije i osiromašenja
šumskih tala (9, 17, 36, 40).


Gračanin (11) je podelio šumska zemljišta našeg podzoliranog područja na
slabo i umereno podzolirana, koja su obrasla šumom hrasta kitnjaka i graba, i
jako podzolirana koja su obrasla šumom hrasta kitnjaka i kestena. Podzoli se pojavljuju
obično na silikatnim petrografskim supstratima, ali dolaze i na karbonatnim.
To su ha pr. vrištinski podzoli Like i Gorskog Kotara (12) koji potiču od
smeđih tala i brauniziranih crvenica. Petrografski supstrat na kojemu se razvija
podzol je faktor od najveće važnosti za šumsku melioraciju podzolirane degradirane
površine. U tom pogledu je naročito važno gore navedeno razlikovanje podzola
na karbonatnim i silikatnim supstratima. Kod podzola na silikatnim supstratima,
a naročito onima koji se razvijaju na diluvijalnim sedimentima, vrlo se često obrazuju
nepropusni glinasti horizonti. Ovi podzoli se redovno razvijaju u močvarne
podzole (10>, U šumsko meliorativnom smislu takvi podzoli, koji su redovno k tome
još i gusto obrasli sa prizemnom konkurentnom vegetacijom mokrih i vlažnih staništa,
pretstavljaju ekstremno degradirane površine na kojima je provođenje svih
šumsko meliorativnih mera vrlo otežano. U našem konkretnom slučaju upravo se
radi o pošumljavanju jedne takve degradirane površine na području šumarije Farka&
ić u šum. predjelu Golo Brdo. Prethodna pedološka istraživanja u ovom šumskom
predjelu izvršena su radi orijentacije u vrlo ograničenom obimu i sasvim
odgovaraju praktičnoj svrsi ovoga rada. Sem toga pedološka literatura je dovoljno
detaljno razradila procese podzolizacije tako, da već i sama morfologija profila
odmah otkriva najvažnija svojstva ovih tala. Isto tako je i slika vegetacijskih
odnosa dobivena utvrđivanjem pojave samo najvažnijih karakterističnih i dominantnih
vrsta u pojedinim stadijima procesa regresije odnosno progresije vegetacije.


171




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 32     <-- 32 -->        PDF

198




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Šumski predjel: GOLO BRDO
Tabela br. 3.


STRUKTURA MELIROATIVN OG SKUPA I. STADIJA


Tlo: Močvarni podzol. Stepen vlažnosti —: I-
Odras la 30-god. sastojina


Mladik,


Meliorativna vrsta Glavne meliorativne
funkcije
broj
biljaka
Bro stabala i grmova
I II
etaža j etaža
III
etaža
Svega
Betula verrucosa Biodrenaža
Biokalcifikacija 1.700 — 100 250 350
Alnus glutinosa
Nitrogenizacija
Humizacija
Melioracija fizikalnihtla
svojstava
Obrazovanje podstojne etaže 2.500 1.500 ISO 100 i>750
Prunus padus Biokalcifikacija
Obrazovanje podstojne etaže 900 500 — 500
Rhamnus frangula Obrazovanje podstojne etaže 900 500 — 500


Ukupno 6.000 2.500 250 350 3.100


U tabeli br. 2 dali smo raspored meliorativnih skupova za područje
Gologa Brda po najvažnijem ekološkom faktoru: stepenu vlage. U toj
tabeli smo među indikatore močvarnog podzola ubrojili i Juncus sp.
Treba pomenuti da te vrste služe uglavnom kao indikatori vlage a ne i
podzola jer one dolaze i na drugim staništima. U tabeli br. 3 dali smo
strukturu meliorativnog skupa za 1. stepen vlažnosti.


Tehnika setve i sadnje svih pomenutih meliorativnih vrsta uglavnom
je poznata pa se time ne ćemo dugo baviti. Razume se da je to područje
na kojemu naša intervencija može mnogo da učini. Iz razloga napred
pomenutih treba da se koristimo gušćom sadnjom od uobičajene. Rekli
smo; da je loše fizikalno stanje podzoliranih tala, a naročito slaba ili
nikakva aeracija, vrlo česti uzrok potpunog neuspeha sadnje i samih
meliorativnih vrsta. Takvo stanje je vrlo često kod tala sa stagnirajućom
vodom kroz duži period vremena. U tom slučaju izvodimo sadnju odnosno
setvu na gomilama iskopane zemlje. Takav način je vrlo uspešan
za brezu a jedino moguć na takvim tlima za johu.


VIII.
Ekonomski momenti smene vrsta na degradiranim
jako podzoliranim površinama
Proizvodnost hrasta na ekstremno podzoliranim tlima u poređenju sa slabo i
umereno podzoliranim, vrlo je mala. To najbolje pokazuju podaci o drvnim masama
po ha. Srednje stablo jednog odelenja na Golom Brdu, staro 40 g. imalo je prsni
prečnik 10 cm, visinu 8 met. a drvnu masu 0,02. m3. Ako pretpostavimo da u toj
dobi ima oko 2300 stabala po ha, onda bi ukupna drvna masa iznosila oko 46 m3
po ha. Petračić navodi drvnu masu hrastovih šuma na području Banije u 40! godina




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 38     <-- 38 -->        PDF

8. Černjavsk i
P.: Problemi klasifikacije fitooenoza. Glas. Šum. Fakuit. Sv. 1.
Beograd 1950.
9.Čokl
M.: Steljarenje kot gozdarsko-kmetijski problem. Gozdarski vestnik
1951. St. 1.


10. Gračani n M.: Pedologija III. dio. Zagreb 1961.
11. Gračani n M.: Tipovi šumskih tala Hrvatske. Glas. Zavoda za šumske pokuse.
Sv. 9. 1948.
1(2. Gračani n Ml: Pedološka istraživanja vriština Ličkog polja. Zagreb 1931.


13. Gračani n M.: Kalcifikacija tala. Zagreb 1947.
14.
Gračev A. P.: Sodejstvije jestestvenomu vozobnovljeniju lesa. Lesnoje Hozjajstvo.
6 — 1956., rus.
15.
Hard y L, S.: Restoring Conifers to Aspen Lands in the Lake States.
Washington 194L
16.
Horva t I.: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glas. Zavoda za
šum. pokuse. Sv. 6, Zagreb 1938.
17. Horva t I.: Nauka o biljnim zajednicama. Zagreb 1949.
18. Horva t I.: Šumske zajednice Jugoslavije. Zagreb 1950.
19.
Horva t I.: Brdske livade i vrištine u Hrvatskoj. Izvj. bot. inst, univerz. u
Zagrebu. Zagreb 1931.
20.
Jovanovi ć Bi.: Neka zapažanja o brezi i jeli u našim šumama. Gl. Šum.
Fakuit. Beograd 1950. čir.
21. JurharF. : O važnosti crne jelše. Les 7—8, 1949.
22.
Jurha r F.: Rast jelše na gorskih senožetih Breginja. Gozd. Vest. 1950!.
Št. 9—10.
23. Kolpiko v M. V.: Lesovodstvo s dendrogijej. M.-L. -1954. Izd. III.
24.
Leibundgu t E : Die pflanzensoziologischen Grundlagen der Aufforstung im
Gebirge. Allg. Forstzeitung, 65 — 1954.
25.
Lebede v V. V.: Zaščitnoje lesorazvedenije v orošaemom zemljedeljii. Agrolesomelioracija.
III. izd. Moskva 1956.
26.
Meleho v I. S.: O putah sodejstvija jestestvenomu vozobnovljeniju lesa.
Lesnoje Hozjajstvo 8, 1956.
27. M e r en d i A.: La difesa vegetale. Torino 1936.
28. Morozo v G. F.: Učenije o tipah nasaždenij. M.-L. 1931. Ruski.
29. Morozo v G. F.: Nauka o šumi. Zemun 1940.. prevod.
30.
M ü 11 e r K. M.: Aufbau, Wuchs und Verjüngung Südost-europäischer Urwälder.
Hannover 1929. Prikaz Vajde Z. u Sürni Listu 1943.
31.
Petrači ć A.: Biološki odnošaji mješovitih sastojina crne johe i hrasta lužnjaka.
Glasnik za šumske pokuse br. 9. Zagreb 1948-.
32.
Petrači ć A.: O rastvorbi šušnja uopće, a napose na šljunčanom pjeskovitom
tlu. Šum. List 1939.
33.
Petrači ć A.: Starost i drvna masa hrastovih šuma. Pola st. šumarstva,
Zagreb 192:9.
34. Petrovi ć D.: Strane vrste drveća (egzoti) u Srbiji. SAN. Beograd 1951.
35. Picciol i L.: Selvicoltura. Torino 1923.
36.
B. e m e z o v N.-B i k o v a L.-S m i r n o v a K.: Biologičeskij krugooborot azota
i zoljnih elementov v lesnih nasaždenij. Trudi Instituta Lesa AN SSSR.
Tom XXIV. 1965.
37. Rudsk i I.: Ekskurzija na Žljeb i Mokru planinu) Beograd 1949.
38.
Schreibe r M.: Standortsansprüche und waldbaulichbiologische Eigenschaften
unserer Nutzholzarten. Forst Vademekum.
39. Sukače v V.: Rastiteljnije soobšćestva. Izd. 4. L. 1928.
40. Tkačenk o M. E.: Obščeje lesovodstvo. Izd. IL M.-L. 1955.
41.
Urba s J.: Egzote v gozdnem gospodarstvu Slovenije. Pola st. šumar.
Zagreb, 1926.
42. Vorobje v D. V: Tipi lesov evropejskoj časti SSSR. ANU SSR. Kijev 1953.
43. Vul f E. V.: Istoričeskaja geografija rastenij. M.-L. 1944.
44. Weaver and Clements F.: Plant ecology. New York 1938.
45. Wessel y J.: Kras hrvatske krajine. Zagreb 1876.


ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 39     <-- 39 -->        PDF

46. Wrabe r M.: Tuge drevesne vrste v naših gozdov. Gozd. Vestnik St. 4, 1951.
47. Zian i P.: Opšte osnove melioracije degradiranih površina. U rukopisu.
48.
Zian i P.: Uticaj pedoloških uslova na morfologiju sadnica crnog bora.
U rukopisu.
49.
Zian i P.: Šumska melioracija vriština i bujadnica. Prilog pitanju povećanja
areala četinara u Hrvatskoj. U rukopisu.
ZUSAMMENFASSUNG


Unter Benutzung einer praktischen Aufgabe der Aufforstung von stark podsolierten
und teils versumpften degradierten Flächen aus silikatischen Diluvialsedimenten
im Vegetationsgebiet Querceto- carpinetum croaticum (Horvat), hat der
Verfasser sowohl allgemeine Grundsätze der Bionmelioration solcher Flächen wie
auch die Ergebnisse der Anwendung dieser Grundsätze auf die genannte Aufgabe
ausgelegt. Die vom Verfasser zugrundegelegten Prinzipien sind:


1. Die Bodenmelioration degradierter Flächen wird durch Bepflanzung dieser
Flächen nach den Stadien einer progressiven Sukzession, unter höchstmöglicher
Anwendung von Meliorationsarten, welche auch in der natürlichen Progression
solche Flächen besetzen, ausgeführt.
2. Die Grundlage der Biomelioration der degradierten Flächen ´wird durch die
Meliorationsgruppe jener Pflanzenarten gebildet die auf Grund der Studien der
Vegetationsdynamik, des Bodendegradationsgrades und der von der Ökonomik des
Gebietes zu stellenden Bedürfnisse bestimmt werden. Die natürlich vorkommenden
Pflanzenarten bilden regelmässig die Grundlage dieser Gruppe, die durch geeignete
fremde Arten ergxnzt wird. Jede Holzart der Meliorationsgruppe soll je nach dem
Grad der Degradation eine bestimmte Funktion ausüben, während sich alle Pflanzenarten
in ihrer Meliorationsfunktion im Ganzen gegenseitig ergänzen.
3. Die horizontale und vertikale Artengliederung einer Meliorationsgruppe soll
so beschaffen sein, dass die Konkurrenzverhältnisse innerhalb einer Gruppe eine
maximale meliorative und wirtschaftliche Funktion der ganzen Gruppe ermöglichen.
Jede Meliorationsgruppei die von Bäumen und Sträucher zusammengesetzt
wird, soll auch einen Unterstand haben.
4. Die Holzartenauswahl einer Meliorationsgruppe soll so getroffen werden,
dass diese Arten allein im Laufe der Melioration — je nach den Verhältnissen —
die höchstmöglichen Erträge an Masse und anderen Nebenprodukten liefern können.
Für die stark podsolierten degradierten Flächen auf silikatischen Sedimenten


— im konkreten Fall — wurden folgende Meliorationsgruppen festgelegt.
Calluna — Heide Podsol Sumpfiger Podsol
Typ Calluma vulgaris — Typ Juncus conglomerates —


— Genista germanica
— Agrostis alba
Die meliorativen Eigenschaften der einzelnen Holzarten sind folgende:


Alnus glutinosa Humisation, Nitrogenisation, Aeration, I. Etage
Betula verrucosa: Kalzifization, Biodrainage, Aeration
Prunus padus: Kalzifikation, I. Etage
Rhamnus jrangula: I. Etage
Populus tremula: Kalzifikation und Fosfatisation
Salix caprea: Humisation
Alnus cordata: Nitrogenisation


Quercus rubra: Humisation
Pinus banksiana: Humisation
Pinus strobus: Humisation


Carpinus betulus schliesst sich dem zweiten Stadium der Sukzession an.
Der wirtschaftliche Wert der obendenannten Holzarten ist allgemein bekannt.


\