DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 27 <-- 27 --> PDF |
193 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Krkavina, krušina (Rhamnus frangula) Vrlo mali zahtevi na tlo, otporna na mraz. Podnosi stajaću vodu. Podesna za etažu grmlja. Kora ovog Rhamnusa dolazi kao sirovina za farmaceutsku industriju u trgovinu pod imenom Cortex rhamni frangulae; vrlo je traženi izvozni artikl. Odkupna cena za 1 kg suve kore kreće se kod nas oko 80.— din. U Italiji se smatra lišće kao vrlo dobra krma za rogatu stoku, koja daje više mleka i deblja se. Dobra je i za svinje. Visoka divljač je također rado jede (45). Quercus rubra (Quercus borealis M.) crveni hrast Crveni hrast raste u mladosti brzo. Otporan je protiv mraza. Bolje raste na kiselim tlima. Obilnim lišćem popravlja tlo. Podesan je za melioraciju degradiranih i zakisöljenih tala ,zapuštenih šikara i malovrednih šuma (46)´. Ne podnosi stagnirajuću vodu. Prema iskustvima u SSSR smatra se da raste vrlo dobro i na jako podzo´liranim tlima (34). ´Ovaj hrast treba prema tome uneti u meliorativni skup vrsta na vrištinskim podzolima. Borovac (Pinus strobus) Borovac dolazi u svojoj domovini u prirodnoj sukcesiji posle stadija Betula papyrifera — Populus tremuloides (15, 44). Iz dosadan j ih opažanja ovog bora, koji je već odavna unesen kod nas, može se zaključiti, da uspeva na staništima koje i kod nas nastavaju breza i jasika. Wraber smatra da su najpovoljniji ekološki uslovi za ovaj bor u području Querceto-carpinetuma kao i na kiselim tlima Querceto- castanetuma i Fagetum montanuma, a ispada među najskromnije vrste koja je podesna za pošumljavanje krajnje degradiranih suvih, kamenitih peščanih pa čak i zamočvarenih i podvodnih zemljišta (46). Borovac je brzorastuća i visoko proizvodna vrsta. U SSSR-u je dao u dobi od 28 godina drvnu masu od Š0O m3 po hektaru i srednji godišnji prirast od 18 m-Vha (410). Obično se smatra da ovaj bor dobro podnosi zasenu, međutim opažanja na kulturama Dravskog polja u Sloveniji pokazala su da ne podnosi zasenu odozgo čak ni u svojoj prvoj mladosti (41). Lako uništava konkurentnu prizemnu vegetaciju. Radi velikog obilja iglica spada u red jakih proizvođača humusa, te obogaćuje tlo sa azotom vrlo brzo. Otporan je na mraz, a navalu snega dobro podnosi. Strobus je sklon obrazovanju sirovog humusa u vlažnijim predelima. U zajednici sa brezom do podzolizacije ne dolazi. Prema Petrovim raste u području velike vlage u zraku i tlu. Mnogo je napadan od bolesti i insekata (34). U zajednici sa brezom je otporniji. Ne treba ga nikad uzgajati u čistim sastojinama a niti u većim grupama. Pinus strobus je vrsta koja treba da igra znatnu ulogu kod rešavanja problema povećanja areala četinara u Jugoslaviji. Pinus banksiuvia Ovaj bor dolazi u domovini na suvim, peskovitim staništima oko Jezera u SAD. Upotrebljava se mnogo za melioraciju površina degradiranih čistim sečama i požarevima. Traži obilno direktno svetio (4). Prema Petroviću raste na najsiromašnijem zemljištu, ali ne ide na vapnence i(34). Otporan je na mraz. Tkačenko navodi opažanja u Kijevskoj oblasti gdje je P. banksiana obrazovao za 20 godina humozni sloj debeo 35 cm, a obični Ibor samo 12—il5 cm za isto vreme (40). Na Zagrebačkoj Gori postoji jedna kultura ovog bora na jednoj strmoj padini, ali nema naročitih prednosti pred običnim borom. Mnogi autori smatraju da se nade koje su polagane u ovaj bor uglavnom nisu ispunile. Petrović je mišljenja da bi trebalo s ovim borom postaviti oglede ha močvarnim i kiselim zemljištima (34). Zbog obilne proizvodnje humusa i izrazite acidoilnosti uneli smo ga u meliorativni skup kao vrstu za oglede. Odlična je sirovina za pakpapir <4). Obični bor (Pinus silvestris) O ovom boru smo govorili prigodom opisa postojeće vegetacije na Golom Brdu. U dinamici vegetacije bor je meliorativna vrsta na određenom si°;oenu degradacije, te se s obzirom na tlo ponaša kao i breza. Ali u pogledu vlažnosti, prema 192 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 29 <-- 29 --> PDF |
području može steći tek terenskim komparativnim eksperimentom na primereno velikoj površini, koja je reprezentant celog područja, i to u određenoj životnoj zajednici. MeliovaUvne vrste prethodnice Podzolirana tla na silikatnim sedimentima, iako su isprana i neplodna, redovno su vrlo duboka. Ta činjenica nam omogućuje da progresivnu sukcesiju ne moramo početi sa najnižim stadijima sukcesije, t. j . sa vrstama živog pokrova tla, kako smo to vrlo često prisiljeni na pr. na degradiranim kraškim površinama kao i na drugim ekstremno erodiranim površinama, već smo u mogućnosti a to je redovno uvijek i slučaj da odmah primenimo prvi stadij obrašćivanja sa šumskim vrstama drveća i grmlja, kako smo to i učinili u našem konkretnom slučaju. Međutim, može se desiti slučaj da su i na dubokim ekstremno degradiranim podzoliranim i ogoljelim tlima mikroklimatski uslovi površine takovi da onemogućuju naseljavanje i takvih vrsta, kao što su breza i jasika. To su jako izložena i otvorena staništa zatim mrazišta i si. Na takvim staništima na pr. brezov ponik ugiba u masama. U tom slučaju moramo da pribegnemo korištenju još nižih stadija sukcesije u čiji sastav ulazi razno niže bilje i polugrmovi iz sastava živog pokrova tla. Te vrste mogu u velikoj meri da omoguće naseljavanje šumskih vrsta svojim povoljnim uticajem na tlo i na mikroklimatske uslove površine, pa se nazivaju meliotativnim vrstama prethodnicama. Ali sve vrste živoga pokrova nisu ujedno i meliorativne vrste prethodnice u odnosu na izvesno šumsko drveće. Sovjetski istraživači su utvrdili, da mnoge gramineje kao što je na pr. Calamagrostis sp., zatim Nardus stricta, spadaju među najveće neprijatelje mladika šumskih vrsta, a Scirpus silvaticus potpuno onemogućava obnovu johe i jasena (40). Mi smo također utvrdili na Golom Brdu vrlo štetan uticaj vrsta Agrostis alba i Juncus conglomerates i effusus na naseljavanje breze a naročito johe. Callunu vulgaris, u zapadnoj Evropi smatraju štetnom za obnovu bora, naprotiv u SSSR-u smatraju Callunu vrsnom koja izvanredno olakšava tu obnovu (40). Naša opažanja izvanredno uspešne obnove običnog bora na vrištinskim podzolima Like i Ogulinskog Zagorja potvrđuju rusko mišljenje o ulozi Callune vulgaris ali samo na podzolima koji su razvijeni na karbonatnoj podlozi (49). Međutim izgleda da Calluna na teškim glinastim podzolima onemogućava uspešno naseljavanje breze a pogotovo johe. Još je štetni ja od Callune na močvarnim podzolima vrsta Agrostis alba a na vrištinskim podzolima Agrostis vulgaris. Sa druge strane mnoge vrste živog pokrova tla vrlo povoljno utiču na naseljavanje meliorativnih vrsta drveća. Na našem podzoliranom području među vrste prethodnice naročito spadaju: Epilobium angustifolium, Aegopodium podagraria (40), Genista elata, Genista germanica, Sarothamnus scopariusi Pteririum aquilinum. U Rusiji je blagotvorni uticaj epilobiuma na obnovu šume bio poznat još od polovice prošlog stoljeća. Epilobium ne dozvoljava obrašćivanje ´tla štetnim travama, održava povoljno fizikalno stanje tla, povećava sadr 195 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 25 <-- 25 --> PDF |
druge šumske vrste. Seljaci nekih krajeva Slovenije mnogo gaje johu u smesi sa drugim vrstama (smrekom) (21). Područje najvećeg rasprostranjen]a johe u Hrvatskoj jeste Podravina (Đurđevac) i bjelovarski kraj. Joha podnosi u izvesnoj meri zasenu pa je vredna vrsta u podstojnoj etaži. Sem toga svojstva joha nastupa još i kao jaki proizvođač organske mase listinca, koji se vrlo brzo rastvara. Veliku zapreku prirodnom poimlađenju johe čini živi pokrov tla, naročito juncusi kao i stajaća površinska voda. Naša opažanja na području Garjevice pokazala su da se na takvim staništima joha vrlo lako pomlađuje na zemljanim nasipima duž graba i jaraka. I Tkačenko beleži uspešno pomlađen je johe na raznim mikrouzvišenjima kao što su busovi i slično (40). Posebna vrsta johe koja je od važnosti za melioraciju podzola jeste Alnus cordata koja prema Piccioli-u može da posluži vrlo dobro za melioraciju čistih glinenih i suvih tala. Alnus incana kod nas dolazi na mršavim tlima, ali sa povoljnim sadržajem vapna, međutim u Engleskoj se ona upotrebljava i za melioraciju podzola (1). Ekonomska vrednost crne johe je vrlo velika i opšte poznata. Za seljačko gospodarstvo. Jurhar je naveo tri glavne koristi od johe: a) sa senokoša obraslim johom seljak podmiruje svu potrebu na ogrevu, b) kresanjem grana dobiva odličnu stelju, koja daje kvalitetni đubar i c) na senokošama obraslim johom dobiva se obilna i dobra krma (22). Jasika, trepetljika (P&pulus tremula) Jasika je najčešći pratilac breze. Po podacima koje navodi Tkačenko, jasika je vrsta koja je bogatija na kaliju i kalciju od svih ostalih običnih šumskih vrsta drveća, a na fosforu je jedino grab od nje bogatji (40)´. Međutim meliorativna svojstva jasike su vezana na degradirana isveža i vlažna staništa, a nikako na zamočvarena i suva. Prema opažanjima na Golom Brdu, jasika se. obilno naseljava i na mokrim staništima, ali vrlo brzo prestaje sa rastom i jako strada od truleži. U zajednici sa brezom nešto je bolja. Na mokrim staništima je prema tome treba smatrati nepoželjnom. Jasika u starijoj dobi ima čvrsto lišće, pa je sklona obrazovanju čvrstog kiselog humusa. Naprotiv mlade jasike, a naročito izbojci iz žilja obrazuju rahli šumski mrtvi pokrivač (40)´. Jasika može da bude potstonja vrsta u brezovoj šumi. Otporna je na mraz. Iv a (Salix caprea) Iva je također vrlo čest pratilac breze i jasike na ispasištima, sečinama, zgarištima i drugim degradiranim površinama. Raste brzo. Dovoljno uspešno uspeva na glinastim podzolastim tlima pa čak i peščanim. Lišće je vrlo dobra krma za ovce i koze (23). Sremza (Prunus padus) Sremza dolazi kod nas na vlažnim i mokrim staništima asoc. Alnus glutinosa — Carex brizoides (16, 17):. Ona je prvorazredni biokalcifikator (23) podnosi vrlo dobro zasenu, pa je dragocena vrsta za podstojnu etažu. Na jako podzoliranim tlima siromašnim na hranivima ne uspeva najbolje, ali i u tom slučaju odlično vrši funkciju podstojne etaže. Zbog tih svojstava je unesena u meliorativni skup vrsta na podzoliranim tlima. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Obično´ se smatra da šumska melioracija (pošumljavanje) raznih neobraslih površina u području kontinentalne Hrvatske u poređenju sa goletima aridnog kraškog područja ne predstavlja nikakvu naročitu poteškoću. I doista, ako se kod pošumljavanja sa klimaksnim vrstama u torn području primene savremena iskustva kbd izbora vrsta i tehnike rada, primeren uspeh redovno ne izostaje, pa čak ni onda ako klimatski uslovi u godini setve odnosno sadnje nisu najpovoljniji. Takve prilike su skoro redovne na svim površinama koje nisu degradirane ili bar ne u velikoj meri. Međutim i u ovom đelu Hrvatske (kao i u drugim krajevima Jugoslavije) postoje površine na kojima su se usled raznih uzroka pojavili vrlo intenzivni procesi degradacije šumskog zemljišta i na kojima je obnova šuma vrlo teška i zahteva veliku pažnju kod izbora vrsta i tehnike rada. Mi te degradacijske procese, kojima je delatnost čoveka redovno inicijalni uzrok, delimo po prirodnim silama i pojavama koji ih pokreću. O karakteru i jačini tih sila ovise i vrste meliorativnih mera koje treba da se preduzmu na tim površinama, Na području kontinentale Hrvatske razlikujemo tri grupe degradaoijskih procesa na šumskim tlima koji su za nas od naročitog interesa: 1. Erozioni procesi: odnašanje površinskog plodnog tla i akumulacija neplodnog materijala na plodnim površinama. 2. Biološki procesi: obrašćivanje (obično pogrešno nazivamo zakorovljivanje) golih šumskih površina sa konkurentnom prizemnom i grmolikom vegetacijom u odnosu na mladik šumskih vrsta. 3. Pedogenetski procesi: promene fizikalnih i kemijskih svojstava tla, koje smanjuju njegovu potencijalnu i efektivnu plodnost. Od ovih procesa na šumskom području severne Hrvatske najvažniji su podzolizacija i zamočvarenje. Šumskih površina degradiranih dejstvom jednoga ili više gore navedenih procesa degradacije, ima u manjoj ili većoj meri skoro u svakoj šumariji. Na takvim površinama je vrlo često pokušavano pošumljavanje sa raznim vrstama, ponekad čak i sa takvima koje potiču iz sasvim različitih vegetacijskih područja, sa manje ili više uvek slabim rezultatima. Pre no što pređemo na razmatranje našeg konkretnog slučaja potrebno je da se ukratko osvrnemo, na opšti problem degradacije šumskih površina hrastovog područja. Kako´ mi nemamo još klasifikaciju degradiranih površina koja bi bila izrađena na naučnoj osnovi nemoguće je dati pregled tih površina. Takav pregled bi trebao Planu i operativnim ustanovama kao osnova za određivanje vrste, obima i tempa meliorativnih radova. Ipak sa sigurnošću možemo da kažemo da je najveći deo degradiranih površina hrastovog kontinentalnog područja Hrvatske degradiran dejstvom pedogenetskih degradacijskih procesa, vrlo često udruženih na neobraslim površinama s biološkim procesom »zakorovljivanja« tih površina. Tih procesa ima nekoliko vrsta, koji dejstvuju na ovom području a kojima je svima, kako smo rekli, primarni uzrok antropogeni uticaj.Težina problema melioracije tih degradiranih površina je mnogo veća nego što to izgleda na prvi mah. Babogredac je dao prikaz degradiranih površina hrastovog bosutskog područja, iz kojega se vidi da ih u 170 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE GODIŠTE 81 MAJ —JUNI GODINA 1957 ŠUMSKA MELIORACIJA JAKO PODZOLIRANIH DEGRADIRANIH POVRŠINA HRASTOVOG KONTINENTALNOG PODRUČJA Ing. Petar Ziani. Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH, Zagreb SADRŽAJ V. OPŠTI PRINCIPI SUKCESIVNE BIOMELIORACIJE JAKO PODZOLIRANIH I. UVOD II. OPIS POVRŠINA III. TLO IV. VEGETACIJA A. VegetacijaB. VegetacijaC. Dinamika podzoliranih golih površinašumom obraslih podzoliranihvegetacije površina ŠUMSKIH POVRŠINA VI. MELIORATIVNA SVOJSTVA POJEDINIH VRSTA MELIORATIVNOG SKUPA VII. TEHNIKA BIOMELIORACIJE VIII. EKONOMSKI MOMENTI SMENE VRSTA NA DEGRADIRANIM JAKO PODZOLIRANIM POVRŠINAMA IX. ZAKLJUČAK X. LITERATURA XI. REZIME I. Uvod Hrastovo područje zauzima znatan deo Jugoslavije. Na tom području živi najveći broj stanovnika i nalaze se naši najveći i najplodniji poljoprivredni rejoni. Razumljivo je radi toga, da su brojni tipovi hrastovih šuma u toj oblasti jako uticani i izrnenjeni. Usled destruktivnog^ uticaja čoveka, velike površine hrastovih šuma prelaze u degradacijske stadije i na koncu sasvim nestaju sa lica zemlje. Tako su na pr. bivše prostrane šume crnike kao i hrasta medunca praktički nestale, a slična sudbina čeka i šume hrasta lužnjaka i jasena. Ipak na znatnom delu hrastovog područja, naročito hrasta kitnjaka, postoje uBlovi za održavanje i unapređenje uzgoja hrastovih sastojina. Među važnije šumarske probleme ovog područja bez sumnje spada i melioracija obraslih i neobraslih degradiranih površina. Pokušaćemo da izložimo principe rešenja toga problema primenom savremenih metoda biomelioracije,1 koristeći se jednim konkretnim karakterističnim primerom iz prakse na području severne Hrvatske. 1 Pod biomelioracijom jedne degradirane površine podrazumeva se kompleksna melioracija tla biološkim putem t. j. životnim dejstvom samog biljnog pokrivača, i Specijalni vid biomelioracije jeste šumska melioracija t. j. melioracija tla životnim dejstvom šumske zajednice, za razliku od melioracije tla sa biljnim pokrivačem trava i drugog nižeg rašća. 169 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 7 <-- 7 --> PDF |
stvima tla bila je uz antropogeni utkaj svakako stagnirajuća površinska voda. Fizionomski, kao i po vegetaciji na platou se mogu razlikovati prethodno sledeća tla: 1. Tla sa stagniraj ućom površinskom vodom, gola ili obrasla sa jednodobnim hrastovim kulturama, često sa podstojnim juniperusomglogom. 2. Vlažna do mokra tla obrasla brezom, jasikom, ,ivom, krušinom i vrištinom. 3. Vlažna tla obrasla hrastovim sastojinama sa podstojnim i primešanim grabom. 4. Na nekim izdignutim delovima platoa kao i na ocednim padinama, nalazimo tla obrasla hrastom u koje se masovno naseljava na nekim mestima breza i jasika, a na progaljenim mestima dolazi vriština. 1. Tla sa stagnirajućom površinskom vodom Na zamočvarenoj površini (u blizini lugarnice) gusto obrasloj sa juncusima, iskopana je pedološka jama dubine 102 cm. Tlo je bilo na ćelom profilu podjednako jako vlažno do skoro mokro. Već prvi pogled na profil pokazuje, da se radi o jednom tipičnom glinastom podzolu. Dajemo morfološki opis profila: A0 horizont, debeo 1—5 cm, tamnije boje, sastoji se od još nehumificiranih organskih ostataka i živoga žilja. Ai horizont, debeo 13- cm, isvetlije pepeljaste boje. Isprepleten sa živim i mrtvim još nehumificiranim žiljem močvarne vegetacije. Proces humizacije vrlo slab. Struktura izrazito praškasta. Ai horizont, debeo 07 cm, pepeljaste boje, sa vrlo slabim žućkastim tonom, vrlo retko išaran mrljama rđaste do žućkasto-smeđe boje1. Struktura praškasta. Slabo propusan za vodu. Može se smatrati prelaznim horizontom. B horizont, kopan je do 57 cm debljine, odnosno do dubine od 102 cm. Verovatno ide još mnogo dublje. Tekstura je glinasta, sa jako izraženim i gustim rđastim i žuto-smeđim mrljama. Žute je boje. Potpuno je nepropusan za vođu. ´ U A2 i Bi horizontu nađene su konkrecije velike 3—& mm tipične za glinaste podzole, međutim u vrlo maloj meri tier j e profil kopan na površini koja nije šumom obrasla. Analiza tla (koju je izvršio ing. Hajdin) po Morganu dala je sledeće rezultate: Horizont pH u vodenoj otopini Ukupno železo Fosfor Kalcij Kalij nitratni A z o t nitritni amonijski A, 4,5 vrlo visoko tragovi tragovi ništa vrlo malo ništa tragovi AaB 4,4 visoko tragovi tragovi ništa tragovi ništa tragovi B 4,5 srednje visoko vrlo siromašno tragovi ništa ništa ništa tragovi Aktivni aciditet koji u ovom slučaju iznosi pH = 4,5 može da nam posluži samo kao orijentacija kođ ocenjivanja jačine procesa podzolizacje, jer stepen zasićenosti s bazama nije ispitivan (10). Ali mi možemo sa velikom sigurnošću da zaklju |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 6 <-- 6 --> PDF |
II. Opis površina Šumski predel Golo Brdo nalazi se pretežnim svojim delom na jednom platou izdignutom oko 30 m iznad savske i kupske ravnice. Srednja godišnja temperatura obližnje stanice Petrinja iznosi 11,1° C, a prosečna suma godišnjih oborina 1044 mm. Nadmorska visina se kreće od 100 do 138 m, ali plato se nalazi na nadmorskoj visini od 124 m. Obrasao je najvećim delom hrastovom šumom u starosti oko 40 godina, podignutom veštačkim putem, dok manji deo zauzimaju zamočvarene gole površine, kao´ i površine obrasle sa vrištinom i mestimično sa retkim grupama breze, jasike, ive i raznog grmlja. Ovaj tip degradiranih šumskih površina je dosta čest u severnoj Hrvatskoj. Drugi dio ovog šumskog predela nalazi se na ocednim padinama prema zapadu i severozapadu, koji je obrasao degradiranim hrastovim sastojinama u kojima vrlo često prevlađuje breza i jasika, dok u jarcima dolazi i crna joha. Progaljena mesta su obrasla vrištinom. Prema saznanju i znakovima na terenu površina današnjeg šumskog predela bila je pred nekih 40 godina većim delom degradirani pašnjak retko obrasao Juniperusom i drugim grmljem, dok su se na manjem deru nalazile oranice i livade. Samo na mestu zvanom Stari Gaj nalazila se stara hrastova šuma koja je posle posečena. Pošumljavanje je izvršeno uglavnom sa hrastom kitnjakom ali ima dosta i lužnjaka. Usled požara i drugih kalamiteta, kao i na mestima gdje pošumljavanje nije uspelo, nastale su pomenute gole površine. Danas se skoro ćela površina platoa nalazi u stanju delimičnog zamočvarenja. Voda stagnira na ovim površinama vrlo često, a na nekim mestima i vrlo dugo. Činjenica da podzemna voda u jednom bunaru dolazi tek na 30-om m dubine dokazuje, da se ovde radi samo o površinskoj vodi. Kod kopanja pedološke jame također se nije pojavila podzemna voda. Jače zamočvarenje je recentnog porekla, svakako je nastalo posle pošumljavanja većeg dela površine i to delimično zamuljivanjem kanala koji su postojali uz puteve, ali najvećim delom usled stvaranja nepropusnog horizonta koji se obrazovao u intenzivnom procesu podzolizacije i hidrogenizacije. Osim toga, hrast kao tipična vrsta dubokog korenja izvlači i transpirira vodu iz dubljih slojeva tla, za razliku od mnogih podstojnih elemenata hrastove šume koji troše vodu iz površinskih slojeva i koji održavaju tlo hrastovih šuma u svežem stanju. Pogotovo je velika razlika u tom pogledu između hrasta i breze što se vrlo dobro vidi i na Golom Brdu gde su mnoga odelenja sa čistim hrastom obrasla vegetacijom mokrih staništa. Prema tome uklanjanje podstojnih elemenata u hrastovoj šumi neminovno vodi ka povećanju vlage u površinskim slojevima. Isti je slučaj i kod osnivanja čistih hrastika. III. T 1 o Ćela površina šumskog predela Golo Brdo nalazi se na geološkom supstratu isilikatnih diluvijalnih sedimenata. Osnovni tip tla, iz kojeg su se razvili današnji tipovi, bilo je verovatno kako ćemo posle videti, jedno umereno podzolirano tlo. Faktor koji je izvršio znatne promene u svoj |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 28 <-- 28 --> PDF |
našim opažanjima u Lici, bor predstavlja suvi tip naseljavanja a breza vlažni (49). Treba ga prema tome potpuno isključiti od upotrebe na zamočvarenim i mokrim staništima. Unositi ;se može na Golo Brdo tek posle osušenja staništa i kad su druge meliorativne vrste popravile bar donekle fizikalna svojstva tla a naročito aeraciju. Ovaj bor se vrlo lako i obilno naseljava na vrištinskim podzolima Like i Ogulinskog zagorja, upravo radi povoljnije strukture i aeracije tih tala (49). Pregled meliorativnih svojstava pojedinih vrsta I. stadija obrašćivanja dali smo u tabeli br. 1. Od vrsta koje bi mogle doći uslovno u obzir za drugi stadij odnosno ophodnju, osim onih koje prelaze iz prvog stadija kao što je Pinus strobus, Pinus silvestris treba da pomenemo klimaksne vrste kitnjak, grab i kesten. Njihovo unošenje moguće je razume se, pod pretpostavkom da su vrste prvog meliorativnog tipa izvršile svoju funkciju t. j . pripremile stanište za pomenute klimaksne vrste. O kitnjaku srno već govorili. Grab je kako smo već pomenuli onaj faktor koji održava relativnu unutarnju ravnotežu i efektivnu plodnost šume hrasta kitnjaka i ob. graba radi bogatog sadržaja na kalciju i fosforu. Petračić je pokazao da se grabov listinac, kao i johov vrlo brzo rastvara. Rastvaranje olakšava u velikoj meri i podstojna etaža koju grab obrazuje. Grab bi trebalo unositi u sve čiste kitnjakove sastojine bez obzira na neposredni ekonomski efekat. Babogredac u svom prikazu degradiranih hrastovih sastojina Bosutskog područja predviđa obični grab kao glavnu vrstu meliorativnog skupa (grab, klen i lipa) kojega on predlaže za melioraciju tih degradiranih površina (3). Kesten. Videli smo da je jako podzolirano tlo u onom delu Golog brda koje nije zamočvareno poprimilo sve značajke koje su vrlo blize tlu asocijacije Quercetocastanetuma, i sama vegetacija to pokazuje. Nameće se stoga pomisao ne bi li se za obrašćivanje ovih površina mogao upotrebiti kesten. Na Golom Brdu nema kestena od prirode. Nekoliko primeraka ima u živicama oko poljoprivrednih zemljišta koje su seljaci veštački tu zasadili. Ti su primerci vrlo slabi, stagniraju dugi niz godina, a izbojna snaga im je iz panja također vrlo slaba. Susedna banijska brda preko Kupe su obrasla većinom sa kestenom. Prema Aniću kesten treba za dobro uspevanje plodno, rahlo i duboko tlo, a na teškom glinenom i odveć kiselom tlu slabo uspeva. Kestenova prirodna zemlja je vrlo plodna jer kesten popravlja tlo (2). Mnogi autori smatraju da kesten ne uspeva na tlima siromašnim na kaliju. Sovjetska literatura također ističe potrebu kestena na kaliju kao i na svežem do vlažnom tlu bogatom na humusu (23,40). Merendi također smatra da se kesten uspešno razvija na svežim, plodnim tlima bogatim na fosforu i kaliju (27). Gračanin je utvrdio manju plodnost tala Querceto castanetu-ma prema onima u Querceto carpinetumu, ali i jedna i druga šuma treba za svoj optimalni razvitak dovoljno fiziološki aktivnih hraniva. Bez obzira na perspektivu propadanja kestena u vezi sa širenjem raka kestenove kore, njegovo unošenje na teška glinena tla Golog Brda obrasla sa vrištinom, koja su ekstremno podzolirana i krajnje siromašna na hranivu, sa potpunim pomanjkanjem kalija;, ne bi bilo opravdano ni sa biološkog ni sa ekonomskog gledišta. STRANE VRSTE ZA POKUS Postoji ceo niz vrsta naročito severoameričkih sa kojima bi trebalo na degradiranim ekstremno podzoliranim mokrim tlima izvršiti pokuse da se utvrdi njihova meliorativna sposobnost i ekonomska vrednost. Među ostalima pominjemo: Carya aquatica, Nyssa aquatic», Alnus rubra, Taxodiwm diistichum i dr. Meliorativna a delom i ekonomska svojstva jedne te iste vrste mogu se u izvesnoj meri razlikovati prema ekološkim i biocenotskim uslovima. Radi toga se pravi uvid u ponašanje jedne vrste u jednom određenom 194 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 36 <-- 36 --> PDF |
u cilju melioracije samo u jednoj šumskoj upravi ne znači ništa u ekonomici zemlje, naprotiv stotinjak hektara u svakoj šumskoj upravi gdje postoje uslovi za to, predstavlja već izvesnu ekonomsku veličinu. Drugim recima da bi se biomelioracija degradiranih površina isplatila sama po sebi, potrebno je da se ona vrši u takvim razmerama, da bi proizvodnja meliorativnih vrsta mogla da održava izvesnu industrijsku ili zanatsku proizvodnju. Ali u tu svrhu potrebno je poznavati koliko i kakvih degradiranih površina mi imamo jer se samo na osnovu takvih podataka mogu planirati i rukovoditi meliorativne mere širih razmera. Teški naime vrištinski i močvarni podzoli predstavljaju samo jedan deo degradiranog hrastovog područja. Pomenuli smo kolika je samo ogromna razlika u šumsko meliorativnom pogledu između dvaju vrištinskih podzola, onih na karbonatnoj podlozi od onih na silikatnim sedimentima, koji su inače po vegetacijskom pokrovu toliko slični. I u našem nizinskom hrastovom području postoji ceo niz degradacijskih oblika: od onih sa ortštajnskom pločom kod Lipovljana pa sve do onih koje je Babogredac opisao u Bosutskom hrastovom području, na kojima se još mogu upotrebiti vrste visokih zahteva kao što je grab i lipa. U brdskom području je to šarenilo degradacijskih oblika još veće. Bonitetni razredi hrasta III., IV. i V. vrlo često (ali ne uvek) predstavljaju degradacijske stepene. Nužno se radi toga nameće potreba jedne klasifikacije degradiranih površina na naučnoj osnovi koju treba sastavljati po principu iz velikog u malo: najpre utvrditi glavne kategorije degradiranih tala po najopštim karakteristikama koje bi se onda po specifičkim odlikama dalje diferencirale. Pored suvislih degradiranih površina koje su kao takove i iskazane, u svakoj šumskoj upravi kontinentalnog područja postoji ceo niz manjih površina, malih čistina i plešina koje su neobrasle, a vode se skupa sa susjednim obraslim površinama. Sve te sitne površine mogu da budu obraštene sa jednom ili više meliorativnih vrsta. U ćelom našem dosadanjem izlaganju nismo pominjali jednu drugu metodu melioracije degradiranih tala t. j . njihovu melioraciju veštačkom kalcifikacijom i fertilizacijom pomoću veštačkih đubriva i primenom mikroelemenata. Ne isključujući takve metode melioracije od primene u našim uslovima, kako to neki nepravilno čine, mi o njima nismo ovde govorili, jer su one predmet jednog našeg posebnog principijelnog razmatranja o tom pitanju. Biomelioracija prostranih degradiranih površina hrastovog kontinentalnog područja predstavlja krupan tehničko-ekonomski zadatak od velikog perspektivnog značaja ali i velike neposredne ekonomske koristi. Izvršenje takvog zadatka mora da bude naučno osnovano i jedinstveno rukovođeno. Inicijativa za rešenje problema melioracije degradiranih površina hrastovog kontinentalnog područja potekla je od neposredne prakse: šumarije u Farkašiću i Kutini su vrlo određeno postavile ovaj problem i zatražile pomoć Instituta za njegovo rešenje. Institut iza šum. i lov. istraživanja zahvaljuje se ing. Kauriću, ing. Sekalcu i ing Arpašu na svestranoj pomoći i saradnji kod rešavanja ovog zadatka. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Zaključci 1. Degradirana tla hrastovog kontinentalnog područja obrasla i neobrasla zauzimaju znatne površine koje su danas slabo produktivne ili sasvim neproduktivne, a nastale su usled raznih degradacijskih procesa uslovljenih antropogenim uticajima. 2. Radi jedinstvenog planiranja i rukovođenja sa meliorativnim merama na degradiranom hrastovom području potrebno je da se izvrši klasifikacija degradiranih tala tog područja na naučnoj osnovi. 3. Regeneracija neproduktivnih i slabo produktivnih površina hrastovog kontinentalnog područja predstavlja ekonomsko-tehnički zadatak državnih razmera. 4. Znatne površine degradiranog hrastovog kontinentalnog područja zauzimaju površine degradirane usled vrlo intenzivnih procesa podzolizacije uslovljenih antropogenim uticajima: intenzivnim sabiranjem listinca i potpunim uklanjanjem graba, kao najvažnijih meliorativnih faktora koji su održavali visoku plodnost hrastovih tala. 5. Regeneracija jednog znatnog dela degradiranih površina hrastovog kontinentalnog područja može se relativno brzo izvršiti i plodnost tih tala ponovno uspostaviti primenom savremenih metoda biomelioracije. 6. Biomelioracija degradiranih površina vrši se u sukcesivnim stadijima pomoću meliorativnih skupova vrsta određenih na osnovu studija dinamike vegetacije područja i stadija degradacije tla. Sve vrste meliorativnog skupa imaju određene meliorativne funkcije, koje se međusobno dopunjuju. U sastav meliorativnog skupa ulaze i strane vrste podesne za tu svrhu. 7. Meliorativni skup vrsta mora da bude tako određen, da u toku same melioracije pruži i najveću ekonomsku korist. 8. Svaki meliorativni skup mora da u svom sastavu ima vrste koje su podesne za obrazovanje podštojne etaže grmlja. 9. Za kategorije teških vrištinskih i močvarnih podzola određen je na osnovu istraživanja dinamike vegetacije i ispitivanja tla sledeći meliorativni skup vrsta prvog stadija sukcesije: Betula verrucosa, Alnus gluti.nosa, Pöpulus tremula, Prunus padus, Rhdmnus frcungula, Salix caprea, Pinus strobus i Quercus rubra. Potrebno je da se ogledima još utvrdi meliorativna vrednost još i sledećih vrsta: Alnus cor data, Pinus banksiana i Fraxinus americana. Pomenute vrste raspoređuju se na pomenutim podzolima prema stepenu vlažnosti. U skup vrsta drugog stadija sukcesije uvek ulazi i obični grab. LITERATURA 1. Anderso n Mark : The selection of tree species. London 1950. 2. Ani ć M.: Pitomi kesten u Zagrebačkoj Gori. Glas. za šum. pokuse 7, Zagreb, 1940. 3. Babogreda c Di: Melioracija degradiranih sastojina u Bosutskom području. Šum. list 5—H&, 1952. 4. Betts H. S.: Jack pine (Pinus banksiana). American Woods. Washington 1945. 5. Burckhard t H.: Säen und Pflanzen nach forstlicher Praxis, Trier 1803. 6. Clement s F.: Dynamics of vegetation. New York 1949. 7. Clement s F.: Plant succession and indicators. New York 1928. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 30 <-- 30 --> PDF |
žaj hranivih soli naročito fosfora i stvara vanrednu mikroklimatsku zaštitu poniku. Mikroklimatski uticaj epilobiuma najbolje se vidi na grafikonu sastavljenom prema podacima Davidova (40). UTICAJ ZIVO& POKROVA OD i 56 S EPILOBIUM flNGUSTITOLI U M NA TE M PE-R ATURU TLA I ZRAK A (PO DflVIDOVu) So 6.JULA U tih . 4o ft i o i / 3o .OBitjri- o<-l O B R A -S tO am + iso -loo +5o --(0 -20 Cm VISINA NAP Z.EMLDOM DUBINA TLft U slučaju kojega predstavlja gornji grafikon breze su se na goloj površini sve posušile a pod Epilobiumom su se sve održale (40). Od ostalih pomenutih vrsta Genista elata i germanica i Sarothamrius scoparius pružaju mikroklimatsu zaštitu poniku a ujedno su i azotosabirači, dok Pteridium pored zaštite, prema Ebermayeru sadrži vrlo visoki procenat fosfora koji se vraća u tlo. U stvari ove vrste živog pokrova predstavljaju također jedan stadij progresivne sukcesije koji prethodi prvom stadiju sukcesije šumskih vrsta drveća i grmlja. VII. Tehnika biomelioracije Teškoće melioracije (pošumljavanja) teških podzoliranih tala sem krajnje neplodnosti leže velikim delom u njihovim vrlo nepovoljnim fizi |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 31 <-- 31 --> PDF |
´ kalnim svojstvima. Te su teškoće još veće ako su ta tla dugo vremena bez šumske vegetacije jer u njima ne postoji mreža tokova nekapilarnih dimenzija u iluvijalnom horizontu koji potiču od korenja šumske vegetacije (10). Takova tla pružaju mnogo veće teškoće i od tala obraslih na pr. samo grmljem uz inače isti hemijski sastav. Pojedine vrste meliorativnog skupa moraju biti radi toga tako izabrane, da efikasno utiču i na melioraciju fizikalnih svojstava tla. Iz tih razloga mora se struktura vrsta meliorativnog skupa vrlo pažljivo odrediti. Učešće pojedinih vrsta u strukturi skupa određuje se na osnovu stepena degradacije tla i to obično brojem individuuma za svaku pojedinu meliorativnu funkciju i to kako za početno stanje mladika, tako i za stanje odrasle sastojine meliorativnog skupa. Struktura treba da je takova da što pre dođe do konkurentskih odnosa unutar vrste, koji nam obezbeđuju selekciju najsposobnijih individuuma i brži razvoj meliorativne sastojine. Pod pretpostavkom da su vrste meliorativnog skupa pravilno izabrane, i njihova struktura pravilno određena ,mora se prema našim principima samom tehnikom biomelioracije predvidjeti i osigurati maksimalno dejstvo meliorativnih vrsta na hemijska i fizikalna svojstva tla. Tu je unajvećoj meri potrebna naša intervencija i to kod: 1. horizontalnog i etažnog rasporeda meliorativne vegetacije i 2. tehnike setve ili sadnje. Bilo kakvi šematski propisi i norme u rasporedu vegetacije bili bi razume se više štetni nego korisni. Horizontalni raspored vrsta treba da se ravna po reljefu samog terena kao i po makro i mikro razlikama u tlu. Tu će nam vrste živoga pokrova u najvećoj meri služiti kao indikatori. U slučaju nejednolikih uslova površine dobit ćemo horizontalni raspored vrsta u vidu manjih biogrupa, koje su vrlo povoljne za razvoj konkurentskih odnosa nutar pojedinih vrsta. Kod sasvim jednoličnih prilika i ravnoga tla može se horizontalni raspored provesti u redovima vodeći računa o biološkim svojstvima pojedinih vrsta na pr. o potpunoj slobodi krošnje kod breze i t. d., kao i o potrebi da vrste sa različitim meliorativnim funkcijama budu primer eno izmešane, da meliorativni uticaj celoga skupa bude što jednoličnije raspoređen po celoj površini. O tome se mora voditi računa i kod rasporeda meliorativnih vrsta po biogrupama koje i iz tog razloga ne smeju da budu prevelike. Od najveće je važnosti za uspeh biomelioracije etažni raspored vrsta. Neračunajući živi pokrov tla treba da razlikujemo tri etaže meliorativne vegetacije: 1. etaža: podstojno grmlje, 2. etaža: drveće kao rezerva za glavnu etažu, 3. etaža: glavna dominantna etaža. Jednu od najvažnih funkcija vrši 1. etaža podstojnog grmlja. Njezin zadatak je da jednoličnim pokrivanjem tla spreči pojavu štetnih gramineja i da stvori povoljne uslove zaštićujući tlo od ekstrema za mumifikaciju (lišća i granja) od svih etaža kao i za razvoj faune i flore tla. Meliorativna sposobnost naseljavajućih grupa breze, jasike i drugih meliorativnih vrsta na ekstremno degradiranim površinama, bez podstojne etaže je vrlo mala a melioracija se vrlo sporo odvija i često tek nakon dužih perioda se opaža uspeh melioracije. 197 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 24 <-- 24 --> PDF |
kođer poznati. Treba još dodati da je breza vrsta dosta velike zračne vlage. Međutim područje mogućeg rasprostranjen ja može da bude mnogo veće. Vrlo obilna toponomastika breze u našim krajevima svedoči da se ona nalazila u krajevima gde je danas nema. Često je susrećemo po par kovima i u toplijim predelima. Breza sa johom čini vlažniji tip naseljavanja ,a sa jasikom sušiji. Zajednička pojava breze i johe u procesu obrašćivanja delimično zamočvarenih i vlažnih podzoliranih staništa je od osobite važnosti za njihovu melioraciju, radi njihovih meliorativnih svojstava koje se dopunjuju. I ako naseljavanje breze i johe nije tako rasprostranjeno kao breze i jasike ipak se dosta često susreće. U našem konkretnom slučaju na Golom Brdu gde breza, kako znamo, već čini i jače grupe, joha je opažena na platou samo na dva mesta. Na jednom mestu je možda veštački unesena, što bi za nas bilo od naročitog interesa kao već izvršeni ogled. Inače joha naseljava neke jarke na severo-zapadnoj strani predela. Horvat ne navodi brezu ni u jednoj snimci asocijacije Alnus glutinosa — Carex brizoides (16). Kako je crna joha kod nas uglavnom vezana za nizinsko poplavno područje i tokove reka, a breza na bregovito i brdovito područje, izgleda da one zajednički od prirode i dolaze najviše na prelazu tih reljefa. Za to govore i navedena njihova nalazišta. Posebna vrsta breze jeste Betula pubescens, koja je podesnija za močvarna staništa od obične breze, međutim nalazišta te breze su kod nas vrlo retka, pa je do semena teško doći. Ekonomska vrednost breze je vrlo znatna i njena upotreba jako mnogostrana, Radi toga breza spada u red veoma važnih proizvodnih vrsta u mnogim zemljama. Sva ta svojstva breze su opšte poznata. Među ostalim treba pomenuti i primerenu krmnu vrednost brezovog lišća, koja je kako smo utvrdili, u mnogim krajevima gde breza obilno dolazi sasvim nepoznata. Crna joha (Alnus glutinosa) Crna joha kao brzorastuća vrsta i kao azotosabirač je jedna od prvoklasnih meliorativnih vrsta za mnoge tipove vlažnih i mokrih degradiranih hrastovih staništa. Crna joha je dvostruki proizvođač azota: bakterije na korenju johe vezuju atmosferski azot i daju ga jednim delom neposredno tlu, a drugi deo vraća joha sa lišćem i granjem koje se vrlo brzo rastvara (32). Joha popravlja tlo i fizikalno sa svojim korenovim sistemom, koji prodire dosta duboko i otvara put mineralnim solima i vodi. Na taj se način povećava debljina fiziološki aktivnog sloja tla (40). Prema ruskim podacima joha ne podnosi kisela tla. Kod nas naprotiv vrlo dobro uspeva na kiselim tlima, pa čak i na jako; podzoliranim, kao što su na pr na Golom Brdu. Petračić smatra na osnovu opažanja, da johi odgovaraju vlažnija i kiselija tla nego lužnjaku (31). Jurhar opisuje staništa crne johe kod Breginja u Sloveniji na stenovitim, strmim i prisojnim padinama Brda {860 m) sa ilovasto-peskovitim tlima na podlozi vapnenca. To stanište nije mokro. Srednja godišnja suma oborina iznosi 270O do 2800 mm, koja u najvećoj meri utiče na povoljan razvoj johe u tim krajevima (22). Joha se, prema istom autoru prilagođuje raznim staništima, pa raste i na tlima sa stajaćom vodom, te je podesna za melioraciju potpuno degradiranih šumskih tala i iscrpljenih steljišta (21). Prema saopštenju Podhorskoga joha naseljava i džombasta tla kod Prečeca (Dugo Selo) i krajnje mršava, zbita tla u Međimurju. Joha se ´uzgaja i kao samostalna sastojina i kao pomoćna i pogonska vrsta za 190 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 23 <-- 23 --> PDF |
U nižoj tablici navedene su pH vrednosti (odredio ing. Z. Gračanin) za neke horizonte tla u mladoj brezovoj šumi i goloj vrištini u Moslavačkoj Gori: pH TL O Horizont u H2 0 u KCL Mlada brezova šuma A, B 5´50 4-92 4´34 3-53 Gola vriština (i) A, B 4´44 477 3-4S 39-5 Gola vriština (2) A, B 4-82 479 3´6i 4-08 Ta su ispitivanja pokazala da površinski horizont u brezovoj šumi ima uvek veće pH vrednosti od dubljih horizonata, naprotiv na goloj vrištini ili je obrnuto ili je razlika u vrednosti pH između površinskog i dubljih horizonata neznatna. Najnovija istraživanja Remezova i drugova pokazala su da je lišće breze bogatije na Ca od lišća hrasta ,a lišće breze koja je rasla na tlima bogatijim na humusu, da sadrži više azota a manje Ca, nego breza koja je rasla na podzoliranom glinastom tlu. Isti istraživači su utvrdili da je breza 10 puta bogatija vrsta na manganu od svih ostalih običnih glavnih šumskih vrsta. Breza smanjuje nezasićenost tla bazama, sem neposredno još i posredno davajući svojim otpadom povoljne uslove za razvoj kišnih glista koje također utiču vrlo povoljno na razvoj nitrifikatora u tlu. Videli smo također i u našem konkretnom slučaju da se na ispitivanom profilu, na površini koju je naselila breza pH već neznatno povećao od 4,5 na 5,0. To je povećanje neznatno jer je breza na tom mestu vrlo retkog sklopa i bez podstojne etaže. Da postoji povećanje pH na mestima obraslim brezom vidi se još i iz proba izvršenih sa pH-tester papirom na nekoliko mesta obraslih sa brezom prema kojima je pH bio 5,0, 5,5, 4,5, 6,0, 5,0, ili u prošeku 5,2, dok je, kako je to ranije bilo izneseno, prosečni pH na neobraštenim mestima, meren na isti način bio 4,2. Svojstvo breze da zaštićuje zasenu podnoseće vrste opšte je poznato pa nema potrebe da se o tome mnogo govori. Radi tog svojstva breza je dobila u engleskoj literaturi naziv »murse tree« (drvo dadilja). Burckhard je (15) opazio vrlo korisnu funkciju breze na rubovima borovih sastojina kao i za vetrobrane pojaseve. Piccioli također preporuča brezu za pruge koje izoliraju požareve i sprečavaju širenje biljnih bolesti i insekata (35). Pomenućemo još neke osebine breze: kao brzorastuća vrsta lako se bori sa konkurentnom vegetacijom. Vanredno je otporna na mrazeve. Ponik breze je osetljiv samo prve godine, kada pri nepovoljnim uslovima pogiba u masama, druge godine je već sasvim otporan. U našim uslovima može sklop toreze biti nešto gušći nego u severnim krajevima. Sposobnost naseljavanja breze je vrlo velika radi lakog semena. Smatra se da je kod nas područje breze ograničeno. Mi smo napred dali termičke granice njenog rasprostranjen ja, a pedološki uslovi su ta 189 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Breza vrši na degradiranim površinama sledeće meliorativne funkcije: 1. biodrenažu tla, 2. biomelioraciju hemijskih i fizikalnih svojstava tla, 3. melioraciju mikroklimatskih uslova površine i 4. zaštitu susednih sastojina od zaraza i požara. Biodrenaža se danas sve više primenjuje u šumarstvu zamočvarenih područja kao i za odvodnju filtrirajuće vode iz kanala. Za tu svrhu su naročito podesni pojasevi šumskog drveća (25). Biodrenaža ima znatna preimućstva pred običnom drenažom jer je jednostavnija i jeftinija. Breza sa svojim razgranatim površinskim korenjem — 87% korenja nalazi se u gornjim horizontima (29) — je naročito podesna za drenažu površinskog sloja tla. Transpiraciona moć breze spada među najjače. Ako količinu ishlapljenje vode na vlažnom tlu kod crno» bora označimo sa i onda je ona kod breze 8,5 i jasena 9,8 (preračunato po Höhnelu). Drenaža ima veliku biološku i fizikalnu-hemijsku ulogu kod melioracije podzola: ona aktivira dejstvo nitrifikatora, povećava aeraciju, i omogućava korenovom sistemu biljki da obrazuje makro strukturu tla (40). Prizemna vegetacija je najbolji indikator izvršene drenaže. U našem slučaju na Golom Brdu videli smo da je sa površine gde se naselila breza skoro potpuno nestala močvarna vegetacija a pojavila se Calluna vulgaris, ali samo do granice rasprostranjen ja korenovog sistema breze. Biomelioracija hemijsko-fizikalnih svojstava tla Dugo vremena se smatralo da je analiza pepela biljnih vrsta najbolji put da se utvrdi potreba biljke na izvesnom mineralnom hranivu, kao i da se izvrši izbor vrsta za dato poznato stanište. U tu svrhu su bile izvršene mnogobrojne analize pepela kao i suve substance mnogih vrsta. Te su analize stvarno pokazale da su lišće i tanko granje oni delovi biljke koji su najbogatiji na mineralnim sastojcima. Ali nisu dale odgovora na pomenuta dva pitanja. Ksnije se uvidelo da to nije bio pravilan put za rešenje tih pitanja i da se isključivo po količini sastojaka pepela ne može doneti sud o ponašanju pojedinih vrsta i da pouzdanije rezultate daje opit veštačkog uzgajanja pojedinih vrsta dopunjen nizom raznih opažanja u prirodi (40). Breza je na pr. po sadržaju CaPN vrsta znatno siromašnija od smreke, pa je ipak breza danas jedan od priznaith biokalcifikatora, dok je smreka kao što je poznato vrsta koja stvara kiseli humus i degradira tlo. Jasika je po sadržaju CaPK jedna od vrsta na prvome mestu, ali ona zauzima u prirodi vrlo često tla sasvim siromašna sa Ca (40). Očigledno je da i sama vrsta organskih sastojaka igra znatnu ulogu kod toka i brzine rastvaranja otpalog lišća i grana, procesa koji je od odlučujućeg značaja za meliorativnu sposobnost neke vrste, pa prema tome sama količina sastojaka u pepelu ne mora uvek mnogo da znači za melioraciju tla, kako smo to videli kod smreke. Mnogobrojna istraživanja su stvarno i pokazala da otpad breze u prvom redu lišće vrlo energično sprečava proces obrazovanja kiselog humusa. (40). |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 21 <-- 21 --> PDF |
VI. Meliorativna svojstva pojedinih vrsta m e li o r a t i v n o g skupa Breza (Betula verrucosa) U srednje-evropskom šumarstvu nije se sve do najnovijeg vremena pridavala brezi skoro nikakva važnost, Burckhardt (1893) je smatrao, da breza usled ranog progaljivanja ne zasenjuije dobro tlo, da daje slab listinac, koji stvara vrlo malo humusa, tako da pod brezom propada svako tlo koje je i malo sklono degradaciji. Isti autor je smatrao-, da je »uzgoj breze« sinonim za pojam »lošeg stanja šuma« (5). Schreiber u šumarskom Vademekumu također drži da breza održava tlo slabo i da u čistim brezovim sastojinama nastaje osiromašenje, ispiranje i zakorovljivanje tla (38). Sa tom starom šumarskom školom, koja je dugo vladala u Evropi prodrla su takova mišljenja i u druge zemlje, tako na pr. Piccioli u Italiji također drži da breza ne poboljšava tlo i da nije sposobna da ga održi plodnim (35). Isto se mišljenje održalo i u našoj šumarskoj literaturi do danas. Uzroci takvog mišljenja o brezi mogu se delimično pripisati i fizionomskoj slici površina na koje se breza naseljava: to su kako smo videli mahom degradirane, isprane, zakiseljene i zakorovljene površine, redovno sa zbitim tlom. Međutim takovo stanje tih površina nije posledica naseljavanja breze i drugih vrsta koje s njom dolaze i pored činjenice da se breza stvarno brzo progaljuje i da daje malo listinca. Vrlo je verovatno da su pomenuta mišljenja o brezi bila jedan od razloga iako ne glavnih što je praksa malo pažnje poklanjala toj vrsti. Svi autori pa i stariji slažu se u mišljenju, da je breza vrlo malih zahtjeva na tlo, da dolazi prva na raznim degradiranim tlima, kao i da posle breze na takvim tlima dolaze druge vrste sa većim zahtevima na tlo. Te činjenice su uostalom očigledne i ne mogu se negirati. Primeri takvog naseljavanja klimaksnih vrsta u brezike su kod nas mnogobrojni. U našem dosadanjem izlaganju videli smo da upravo takovo pionirsko mesto i ulogu zauzima breza u sklopu sa drugim vrstama u dinamici vegetacije mnogih područja. Nemoguće je stoga tvrđenje da breza ne popravlja tlo i da se tlo u sastojinama breze ispire i osiromašuje, ako su samo uklonjeni antropogeni destruktivni uticaji. Sama dinamika vegetacije bez ikakve druge dokumentacije demantira pomenuta mišljenja o brezi. Tek pod uticajem novije šumarske škole mogla su se pogrešna mišljenja stare škole o biološkim svojstvima breze ispraviti i brezi dati mesto koje joj pripada kod melioracije degradiranih površina određenih tipova. Danas se u nizu evropskih zemalja pridaje brezi velika važnost. Njena biološka svojstva kao što su mali zahtevi na sastav tla i vlagu, lakoća semena, brzina rasta, otpornost u pogledu klime dala su brezi izvanrednu široku oblast za naseljavanje kao pionirskoj vrsti koja je sposobna da osvaja vrlo brzo nova najrazlicitija degradirana staništa za šumu (29). Tkačeriko smatra da je breza kao vrlo energična meliorativna vrsta polučila međunarodno priznanje, naročito kao biokalcifikator (40). Anderson pridaje brezi najveću važnost u šumarstvu Engleske kao meli orativnoj vrsti na neplodnim tlima i kao odličnoj zaštiti na najvećem delu hrastovih i četinarskih staništa. On je u svojoj klasifikaciji staništa Engleske, uneo brezu kao meliorativnu vrstu na deset tipova staništa od ukupnih 40 (1). |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 20 <-- 20 --> PDF |
vanja degradiranih površina samo u pripremi staništa za smenu sadanjih vrsta sa klimaksnim. Ekonomika područja traži da se ispuni i sledeći uslov: Prelazni melioMtmvni tipovi (breza, jasika, joha i dr.) treba da nam također dadu što veće prihode u drvnoj musi i drugim sporednim proizvodima u toku same melioracije. To je četvrti, ekonomski princip biomelioracije degradiranih površina (47). Biomelioracije se može prema stepenu degradacije i dejstva preduzetih meliorativnih mera potpuno izvršiti već sa prvim stadijem obrašćivanja nakon kojega se može preći na klimaksne vrste. Međutim, to neće uvek biti slučaj, negde će trebati i po dva a možda i više stadija sukcesije meliorativnih vrsta, dok se ne postigne potpuna melioracija tla. Svaki daljnji stadij razlikuje se od prethodnoga sa drugim skupom vrsta. Od konkretne praktične vrednosti je određivanje skupa vrsta prvog stadija obrašćivanja. Na osnovu poznavanja stadija sukcesivnog obrašćivanja degradiranih površina moguće je uvek odrediti skup vrsta koji odgovara u manjoj ili većaj meri postavljenim meliorativnim zahtevima. Pokušat ćemo da za naš konkretni slučaj jako podzoliranih zamočvarenih degradiranih površina na Golome Brdu, koristeći se sastavom prirodne sukcesije, odredimo odgovarajući konkretni meliorativni skup vrsta, za prvi stadij obrašćivanja, dok se vrste za drugi stadij navode uslovno. Meliorativni skup vrsta stadij sukcesije II. stadij sukcesije (prva ophodnja) (druga ophodnja) Betula, verrucosa U ovaj stadij ulaze sve vrste koje Betula pubiescens zaostaju iz prvog stadija a naročito: Alnus glutinosa Pinus strobus Populus tremula Pinus silvestris Prunus padus Quercus rubra Salix caprea Zatim: Rhamus frangula Carpinus betulusPinus strobus Quercus sessiliflora Quercus rubra Pinus silvestris? Alnus cordata? Pinus banksiarua? Fraxinus americana? Prelazimo sada na detaljnu diskusiju meliorativnih svojstava pojedinih vrsta meliorativnog skupa I. stadija sukcesije (šumarski izraženo: prve ophodnje) pri čemu moramo uvek imati u vidu da se meliorativna svojstva pojedinih vrsta mogu pravilno koristiti tek u određenom meliorativnom skupu i u određenom sklopu. Meliorativna funkcija pojedinačnih retkih stabala je minimalna ili nikakva. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 19 <-- 19 --> PDF |
sledećeg stadija sukcesije. Prema tome autohtone vrste prirodnog spontanog naseljavanja treba principijelno da čine osnovu tipa meliorativnog obrašćivanja degradiranih površina, jer nam one daju najveću garantiju na uspeh melioracije. To ali nikako ne znači da se za obrašćivanje degradiranih površina ne mogu upotrebiti delimično ili potpuno neke druge pa čak i strane vrste, za koje je ogledima utvrđeno da su za tu svrhu podesne. U svakom slučaju će se izvesne strane vrste moći pridružiti autohtonim vrstama. Iz samog pojma sukcesivne melioracije jako degradiranih površina, sledi da nije celishodno upotrebljavati klimaksne vrste (hrast i druge) kod početnih stadija obrašćivanja tih površina. Iz izloženog sledi ,da efikasnu biomelioraciju jedne degradirane površine nije skoro redovno moguće izvršiti sa jednom jedinom vrstom. Najbolji dokaz za to su mnoge čiste kulture četinara na našem Kršu. I u prirodnom procesu naseljavanja kako vidimo uvek nastupa više vrsta. Prema tome i kod melioracije koju mi vršimo veštačkim putem biti će potrebno uvek više vrsta t. zv. meliorativni skup vrsta. Meliorativni skup vrsta jednog sukcesivnog tipa obrašćivanja degradiranih površina mora da bude izabran tako, da svaka vrsta ima određena meliorativnu funkciju ptema datom stepenfa degradacije, a sve vrste u celini moraju se u svom meliotativnom dejstvu dopunjavati (47). To je drugi glavni princip meliorativnog sukcesivnog obrašćivanja degradiranih površina. Podesnim izborom meliorativnog skupa mi možemo vrlo mnogo da utičemo na uspeh i brzinu melioracije. U našem konkretnom slučaju na zamočvarenim jako podzoliranim površinama na Golom Brdu stepen degradacije je sledeći: Povremeno stagnirajuća voda, potpuno pomanjkanje NPK i Ca soli, vrlo slaba aeracija, potpuno pomanjkanje humusa, teška glinasta tekstura i konkurentna prizemna vegetacija. Kod potpune biomelioracije degradiranih površina na takvom stepenu degradacije potrebne su prema tome vrste koje su podesne za sledeće meliorativne funkcije: biodrenažu, potpunu NPK fertilizaciju, kalcifikaciju, humizaciju i aeraciju. Pored tih vrsta potrebne su i takove koje velikim otpadom lišća i granja daju veliku količinu organske mase, ukoliko takvo svojstvo već nema neka od vrsta određenih za gore navedene meliorativne funkcije. Nije svejedno kako su vrste meliorativnog skupa raspoređene na površini. Pojedinačne breze su od malog uticaja na melioraciju. Isto to važi i za raspored vrsta po etažama, od kojih je prizemna etaža grmlja od odlučne važnosti za uspeh melioracije. Konkurentni odnosi unutar vrsta meliorativnog skupa treba da su usmereni u pravcu postizavanja što efikasnije meliorativne funkcije. Naša intervencija na ovom polju može jako da ubrza proces melioracije. Prema tome horizontalni i etažni raspored vrsta treba da je takav, da se meliorativna funkcija svih vrsta omogući do maksimuma. Svaki meliorativni skup mora da ima podstojnu etažu grmlja. To je treći osnovni princip sukcesivnog meliorativnog obrašćivanja degradiranih površina (47). Takav skup meliorativnih vrsta koji bi bio podesan da vrši navedene meliorativne funkcije mogao bi da vrlo uspešno izvrši pripremu staništa za klimatske vrste. Međutim, niije zadatak primene sukcesivnog obrašći |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 18 <-- 18 --> PDF |
mora potpuno prepuštati prirodi. Čak može se desiti, da se sve faze procesa izvode veštačkim putem, a da on kao takav ipak ne gubi karakter prirodnog procesa. Danas se u savremenom šumarstvu proces prirodne obnove šume retko kad prepušta sasvim prirodi. Redovno se u bilo kojoj fazi prirodan proces dopunjuje i potpomaže. U SSSR-u se na pr. pomaganje procesa prirodne obnove šuma danas vrši na površini od 3,8 mil-ha. Izdana su specijalna uputstva za provođenje mera koje pomažu prirodnu obnovu šuma. Među takove mere u prvom redu spadaju: čišćenje sečina i rahlenje tla, a u posljednje vreme se široko primenjuje i podsijavanje semena (14, 26). U našem slučaju gde se radi o obnovi šuma na golim degradiranim površinama ukazuje se intervencija kao vrlo potrebna. Proces obrašćivanja golih degradiranih površina sa šumskom vegetacijom, prepušten potpuno prirodi pokazuje vrlo često izvesne pojave koje nam ni sa ekonomskog ni sa ekološkog gledišta ne odgovaraju, to su uglavnom: sporost i neravnomernost procesa, nepovoljan odnos spontano naseljenih vrsta po asortimanu i nepovoljan površinski i etažni raspored vrsta. Na svakoj degradiranoj površini uvek postoje lokaliteti na kojima dejstvuje neki faktor koji ograničava i zadržava tok prirodnog naseljavanja u celosti ili samo za pojedine vrste, a koji se može ukloniti sa malim trudom i troškom. Vrlo često je to na pr. prizemna vegetacija koja je u velikoj meri konkurentna naseljavajućim se šumskim vrstama. Pojava vrsta kao što su breza, jasika i druge, u manjoj količini ili pojedinačno na jednoj degradiranoj površini, može već da posluži kao indikator odnosno kao signal da je proces obrašćivanja počeo. U takvom slučaju (a to je upravo naš konkretni slučaj na Golom Brdu) može naša intervencija ,odnosno akcija odmah da počne. Međutim kod ocene stadija degradacije treba biti vrlo obazriv. Iako na pr. pojava breze i jasike na nekoj površini uvek znači da se radi o nekom procesu degradacije tla ili sastojine, ne znači uvek da se radi baš o ekstremnoj degradaciji te površine, na kojoj bi bilo potrebno početi melioraciju sa brezom i jasikom. Možda taj stadij odgovara kojoj drugoj, prema ekonomskoj oceni. vrednijoj vrsti na pr. boru, koji se nije počeo naseljavati jer u blizini nema nigde njegovih semenih stabala. Ima slučajeva, kako smo videli, gde se breza i jasika naseljavaju i na najboljim tlima usled ubrzane devastacije na pr. na velikim čistim sečinama, na zgarištima, na ispasištima i t. d. One nisu potrebne na tim površinama radi melioracije tla, ali se mogu upotrebiti kao zaštitna etaža za obnovu prvobitne glavne vrste na pr. jele; bukve i t .d. Sukcesivno obrašćivanje degradiranih površina počinje nekad prema stepenu degradacije sa prizemnim rašćem i grmljem a nekad sa grmijem i drvećem. U našem konkretnom slučaju na Golom Brdu prvi (u stvari on nije prvi, njemu prethode stadiji prizemnih grupacija) meliorativni stadij obrašćivanja počinje sa šumskim drvećem, jer na to ukazuje i prirodno naseljavanje breze, jasike, ive, johe i drugih vrsta drveća. Sve vrste koje redovno u grupaciji (katkada nastupa i samo jedna vrsta) naseljavaju i osvajaju degradirane površine u početnim stadijima jedne progresivne sukcesije redovno vrše meliorativnu ulogu za vrste 184 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 17 <-- 17 --> PDF |
V. Principi sukcesivne bio melioracije jako podzoliranih degra diranih šumskih zemljišta Videli smo, da je progresivna uloga naseljavanja breze, jasike i johe u historiji vegetacije bila u pripremi uslova za naseljavanje drugih vrsta sa većim zahtevima na tlo a manjim na svetio. Istu progresivnu ulogu vrše ove vrste i danas. Videli smo također da se proces naseljavanja ovih vrsta vrši u svetskim razmerama sa velikom dinamskom snagom na veoma različitim tipovima degradiranih površina i sastojina. Sve nam te činjenice pokazuju da se u procesu naseljavanja breze, jasike i johe krije ogroman meliorativni potencijal, koji se može iskoristiti za biomelioraciju takvih degradiranih površina, na kojima su dosada rezultati pošumljavanja sa raznim drugim vrstama bili vrlo slabi ili sasvim negativni. To su kod nas, kako smo videli, mahom jako podzolirane zamočvarene kao i neke erodirane površine u kontinentalnom bregovitom i brdovitom području hrasta kitnjaka, ali i izvesne slične površine u području bukve, jele i smreke. Kod rešavanja problema šumske melioracije takvih površina držali smo se sledećeg biološkog principa koji važi za biomelioraciju jako degradiranih površina uopšte (47): U najvećoj meri primenjiva\ti -prirodni proces obrašćivanja degradiranih površina u progresivnoj sukcesiji meliorativnih vrsta. Stadije sukcesije triebet odgovarajućom i celishodndm intervencijom ubrzati i usmeriti u pravcu formiranja jednog ekonomski najvrednijeg šumskog tipa, koji relativno najduže održava proizvodnu snaigu tla. To je prvi i osnovni princip biomelioracije degradiranih površina. Sukcesivna biomelioracija degradiranih površina sve se više primenjuje u šumarskoj praksi radi izvanrednih rezultata koji se njome postizavaju. Poznavanje sukcesije i njenih stadija u dinamici vegetacije jednog područja jeste, kako kaže američki ekolog Clements, jedan neophodno potreban instrumenat za kontrolu celokupnog našeg korištenja vegetacije i zemljišta. Ako se naime posmatra izvestan tip biljnog pokrova u njegovom sukcesivnom odnosu, onda se on uvek pojavljuje kao indikator sadanjih fizičkih uslova te površine i njene prošlosti. Međutim, a to je za praksu najvažnije, posmatranje sukcesije u kojoj taj tip biljnog pokrova predstavlja jedan određeni stadij, pruža nam mogućnost da utvrdimo i najcelishodnije načine budućeg korištenja te površine (6). Iznoseći iskustva Hessa jednog od najpriznatijih praktičara iz oblasti pošumljavanja Leibundgut smatra, da je uspeh pošumljavanja potpuno osiguran samo na onim degradiranim površinama, koje bi se u toku vremena i same u prirodnoj sukcesiji pošumile. U Švicarskoj se sukcesivno obrašćivanje degradiranih površina naročito primenjuje u planinskim predelima. U nekim mestima ono počinje sa zatravnjivanjem, a na nekim opet sa kulturama Aln\us sp., Betula verrucosa, Sorbus aucupa´ria, Populus tremula i Salix sp., ali nikad sa t. zv. klimaksnim vrstama (24). Mnogi naši stari šumari na Kršu (Malbohan i dr.) primenjivali su također sukcesivno obrašćivanje sa niskim leguiminozama i grmljem. Međutim primena prirodne sukcesije za šumsku melioraciju degradiranih površina ne znači da se proces obrašćivanja tih površina u celosti 183 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Mnogobrojne polen-analize cretova i raznih muljeva omogućile su da se izvrši rekonstrukcija razvoja vegetacije posle glacijacije u Evropi. Wulf (43) i Sukačev (39) iznose takva istraživanja u srednjoj i severnoj Evropi prema kojima se vegetacija posle glacijacije otprilike razvijala u sledecim etapama: 1. drias, 2L breza i jasika, 3. borovi, 4. hrastk 5L smreka-bukva. Černjavski (8) smatra da se u postkvartaru Slična smena vršila skoro u celoj Evropi u jednom razvojnom nizu koji izgleda ovako: Populus tremula Quercus Carpinus betulus Picea Betula "-> Pinus Tilia _. Fagus ~*" ili Salix Ulmus Abies Fagus Corylus Picea Prema nekim drugim autorima ti su razvojni nizovi tekli u raznim područjima sa nešto drugačijim rasporedom vrsta, negde su počinjali na pr. sa borovima. Mi se u ta pitanja nećemo ´dalje ovde upuštati. Za nas je dovoljna činjenica da su se svetle šume breze i jasike pojavljivale vrlo često kao prve šumske formacije na golim površinama posle glacijacije i ,da je daljnji razvoj vegetacije u mnogim područjima tekao u pravcu obrašćivanja tih površina ´sa šumskim tipovima od zasenu podnosećih vrsta. Smatra se da je trajanje etape breza-jasika bilo relativno kratko, naprotiv etape borovih šuma su jako dugo trajale (8)i Samo bor je mogao da pripremi duboke slojeve iza hrast i druge lišćare. Današnji razvoj vegetacije je također u mnogome sličan historijskoj rekonstrukciji njenog razvoja. Svaki šumar na terenu može danas vrlo lako da prati pojedine stadije u dinamici vegetacije, koja je vrlo slična gore opisanoj historijskoj smeni vegetacijskih tipova. Prvi takvi stadij: naseljavanje breze, jasike, ive i johe i dr. sličnih vrsta na mnogim površinama sa većom vlagom u tlu i zraku je kako smo videli jako rasprostranjen i lako uočljiv. Naprotiv u suvljim predelima vrlo često prve stadije obrašćivanja čine borovi. Daljnji stadiji koji slede jesu naseljavanje drugih vrsta u šume breze i jasike sa većim zahtevima na tlo a manjim na svetio. To su grupe: bor i hrast i jela, smreka i bukva. Koje će se od tih vrsta prirodno naseljavati u šumama breze i jasike ovisi: — o vegetacijskom području u kojem se nalazi stadij breze i jasike; — o pedološkim uslovima t. j . stepenu degradacije; — o stanju vlage tla — i na koncu o prisustvu semenih stabala tih vrsta na samoj površini ili u primerenoj udaljenosti. Tako se na pr. na, šumskim zgarištima Slomne Gore u Srbiji pojavio vrlo brzo mladik smreke i jele pod zaštitom breze i jasike (37). Morozov (28) opisuje proces smene šumskih vrsta na retkim sečinama u Grafskom šumskom gazdinstvu na kojima se najpre naseljava gusti pokrov niskog rašća od Calamagrostis epigeios, Centaurea Jacea et Scabiosa, Epilobium angustifolium i dr. Na toj površini se bor vrlo teško zakorenjuie i obično propada, ali se zato lako naseli breza i jasika. I samo pod njihovom zaštitom može bor ponovno da osvoji izgubljenu površinu. Morozov smatra da se bez intervencije čoveka ne mogu prirodnim putem podići hrastove sastojine iz semena na takvim površinama. Izneli smo ova razmatranja o dinamici vegetacije iz razloga što će nam ona dati putokaz ka rešenju problema izbora vrsta za šumsku melioraciju degradiranih podzoliranih površina. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 15 <-- 15 --> PDF |
stadij Epilobium angustifolium, na koji se vrlo* uspešno naseljava šumska vegetacija: Betula, Populus i Salix sp. (37, 7, 30). U Engleskoj prema Andersonu (1) breza i jasika naseljavaju često strme i kamenite obronke u brdovitom području naročito na severu, a breza dolazi u mnogim šumskim tipovima sa drugim vrstama (bor, joha, hrast) ili čista na raznim degradiranim površinama. Zanimljiv je proces vrlo brze degradacije tla na morenama jugoistočne Engleske, na kojima često dolazi tip hrast-breza, kao jedan prelazni stadij, a nakon čiste seče, te površine odmah prelaze u krajnje neplodna tla obrasla sa Callunom vulgaris. , Ruska literatura nam daje bezbrojne podatke o naseljavanju breze i jasike na raznim degradiranim površinama. Morozov navodi primere naseljavanja breze i jasike u Zavolškom području u šumama smreke i ariša koje su bile degradirane intenzivnim i neurednim sečama, zatim u Voroneškom području u borovim šumama na peščatim tlima i u hrastovim šumama na glina´stim tlima u kojima su se dugi niz godina vršile neuredne seče (28). Vorobjev (42) u svojoj tipologiji šuma evropskog dela SSSR-a opisuje poseban tip šume breze i jasike u području srednje i južne tajge, koji smenjuje posečene šume Picea excelsa, Abies alba i Pinus sibirica. Ovi primeri su dovoljni da se dobije slika o velikom rasprostranjen] u procesa naseljavanja breze, jasike, ive i johe na degradiranim površinama. Lako je iz ovih primera uvideti ulogu breze, jasike i drugih vrsta u dinamici vegetacije. Gdje god se te vrste pojave bilo na neobraslim površinama bilo u krilu neke postojeće šumske zajednice, one uvek predstavljaju sigiiran indikator da na toj površini postoji određen proces degradacije tla ili prvobitne šumske zajednice. Ali ni breza ni druge vrste koje s njom dolaze, dinamički gledajući nisu onaj faktor koji je prouzrokovao taj proces degradacije. Uloga breze i drugih pomenutih vrsta u dinamici vegetacije je sledeća: a) Na goletima t. j . šumom neobraslim površinama, breza i jasika se naseljavaju u kraćem ili dužem intervalu posle iščezavanja prvobitne šumske vegetacije i vrše progresivnu ulogu melioratora tla i predstavljaju prvi stadij osvajanja tih površina šumskom vegetacijom. One su ujedno zaštitne vrste za novu smenu šumskih vrsta koje dolaze posle njih. b) Unutar postojećih raznih šumskih tipova lišćara i četinara veća pojava breze i jasike u samom sklopu tih tipova znači uvek slabiju ili jaču degradaciju tla ili regresiju prvobitne vegetacije. U ovom slučaju se može desiti troje: 1. da breza i jasika u daljnjem pojačanom procesu degradacije i destrukcije šume isčeznu skupa sa vrstama prvobitne šumske vegetacije a kao rezultat sledi gola površina; 2. da breza i jasika potpuno smene prvobitnu šumsku vegetaciju koja je u propadanju i obrazuju samostalni prelazni šumski tip koji podleži opet daljnjoj smeni i 3. ako je degradacija prvobitnog šumskog tipa već daleko odmakla, vrlo teško se može dogoditi, razume se bez intervencije čoveka, da breza i jasika budu istisnute. Taj slučaj se može desiti samo na nedegradiranim tlima na kojima je prestao antropogeni destruktivni uticaj. Utvrdili smo da naseljavanje breze, jasike na neobraslim degradiranim površinama uvek predstavlja prvi stadij obnove šumske vegetacije na tim površinama. Kako će dalje teći ta progresivna sukcesija u prirodnim uslovima ovisi o raznim faktorima. Da bi dobili sliku o daljnjem toku te sukcesije, biti će korjsno da se letimično upoznamo sa razvojem vegetacije naših krajeva u najbližoj geološkoj istoriji. 181 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 14 <-- 14 --> PDF |
180 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 13 <-- 13 --> PDF |
stična za vegetaciju poplavnih područja t. j . vlažnih do povremeno mokrih staništa, a grupa b) u stvari predstavlja gore već pomenutu vrištinu. Ulogu balansnog faktora između ova dva tipa obrašćivanja igra, kako smo rekli, stagnirajuća površinska voda t. j . količina vode i trajanje stagnacije. U slučajevima kao što je naš, kada priliv površinske vode nije uvek konstantan i određen, jer ne dolazi iz vodotoka, nego od oborina, proces naseljavanja breze, jasike i ive je biološki mnogo jači od naseljavanja vrsta poplavnih područja, kojima također ne odgovara ni velik aciditet ovog tla. Sem toga breza, jasika i iva, čim se nalaze na delimično zamočvarenoj površini odmah vrše isušivanje površinskog sloja tla, čija dubina sa starošću tih vrsta sve više raste. To dokazuje nestanak juncusa i pojava Calluna vulgaris. U ovakvim uslovima je tip vegetacije zamočvarenih površina predstavljen vrstama grupe a) vrlo labilan, on zavisi o stanju stagnirajuće vode i odmah prelazi u vrištinu čim se stanište bar donekle osuši (16, 19). Ova dva1 tipa se radi toga ne mogu svugde tačno razgraničiti jer elementi jednog tipa prelaze u drugi, ali se zato na mestima gde su potpuno izraženi vrlo lako razlikuju po svom vegetacijskom sastavu. Na posebnoj šemi smo pokazali tu dinamiku vegetacije na Golom Brdu. Kako je proces naseljavanja breze, jasike i ive od ogromne važnosti za šumsku melioraciju degradiranih površina potrebno je da ga osvetlimo nešto detaljnije. Naseljavanje ovih vrsta kojima se često pridružuje i joha, danas se vrši na raznim degradiranim površinama: posle požara i intenzivnih i neurednih seča, na erodiranim površinama, na jako podzoliranim i zamočvarenim površinama, na blatima, na stenovitim silikatnim površinama, na površinama na kojima je prvobitna šumska vegetacija uništena epidemijama, na napuštenim poljoprivrednim površinama i ispasištima. To naseljavanje vrši se uvek uz određene pedološke i klimatske uslove. U našim uslovima tla kisele do neutralne reakcije u humidnoj i perhumidnoj klimi sai srednjom godišnjom termom oko 8° C najbolje odgovaraju razvoju ovog procesa u kojem dominira breza. Ali se naseljavanje ovih vrsta prema prilikama dosta dobro razvija ako srednja godišnja terma nije mnogo pala ispod 7° C, ili ne prelazi 11° C uz iste ostale uslove. Naseljavanje breze, jasike i ive na navedenim i drugim sličnim površinama je proces koji se danas odigrava u svetskim razmerama na području ćele eurosibirske- američke biljne Iragije. Da navedemo samo nekoliko krajeva sveta gde su ti procesi vrlo razvijeni: U Hrvatskoj se breza i jasike naseljavaju sem na vrištinskim podzolima hrastovog područja još i na degradiranim površinama bukve, jele i smreke. I u Srbiji u okolici Majđanpeka pojavile su se brezove sastojine na području ranijih bukovih i gorunovih šuma kao posledica čistih seča koje su se tu od davnine vršile (20). U Severnoj Americi (Lake States) se proces naseljavanja sličnih vrsta vrši na ogromnim površinama uništenim požarevima i čistim sečama (7, 44). Clements ukazuje na veliku podudarnost toga procesa u Evropi sa onim u Severnoj Americi gde umesto naše breze i jasike dolaze vrlo slične Betula papyrifera i Populus tremuloides (7). i Vrlo je karakteristična podudarnost procesa degradacije na požarom uništenim površinama u Srbiji (Slomna gora), u Bugarskoj (Rila planina), i u SADI (Lake States), gde se posle požara četinarskih šuma u sva tri slučaja pojavljuje najpre |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 12 <-- 12 --> PDF |
2. Pinus nigra var. austriaca. Sa crnim borom je nedavno pošumljena jedna manja površina u blizini lugarnice, koja je gusto obrasla sa travom Agrostis alba. Znatan broj sadnica je već uginuo usled konkurencija sa pomenutom vrlo agresivnom travom, a veliki broj ima vrlo kratke iglice poredane u krugu oko grančice, očit znak da mu pedološki uslovi ne od govaraju (48). Pinus nigra je u Hrvatskoj izrazita vrsta dolomitnih i vapnenih staništa, pa mu teški jako kiseli podzoli a naročito močvarni uopšte ne odgovaraju. Smatramo da ovaj bor ne treba više unositi u ovo područje. 3. Fraxinus americana. Ova vrsta je unašana pred 13 godina gustom setvom semena u neka mokrija staništa. Pojedini primerci imaju prsni prečnik od 5—6 cm i visinu do cea 4 m. Međutim najveći deo posejanog jasena ostao je usled vrlo guste setve i konkurencije močvarne vegetacije u stanju gustog i niskog šiblja. Ovu vrstu treba uneti u oglede. 4. Bagrem. Bagrem je također na nekim mestima unesen na Golo Brdo. Dosadanji rezultati ne pokazuju mnogo. Po literaturi bagrem treba rastresita, primereno sveza tla sa dobrom aeracijom, dok na aciditet nije osetljiv. Na zamočvarenim površinama ne bi trebao da se upotrebi. C) Dinamika vegetacije na podzoliranim površinama hrastovog područja Dinamiku vegetacije na podzoliranim površinama Golog Brda u prošlosti možemo na osnovu nekih elemenata dosta sigurno rekonstruirati. Mnogi elementi kao što je obični grab, zatim Prunus avium, Acer campestre i Acer pseudoplatanus, koje istina nismo sreli u samoj sastojini na Golom Brdu, ali dolaze vrlo često u obližnjim živicama i šumarcima, ukazuju sa velikom sigurnošću da je prvobitni šumski tip ovoga područja bio Querceto carpinetum i to subasocijacija erythronietosum, u kojoj je morao da pridolazi također i hrast lužnjak. Mnoge obližnje šume hrasta kitnjaka kao i običnog graba u kojima obilno pridolazi i lužnjak, to potvrđuju. Pod uticajem stalnog steljarenja, seče graba i paše, tlo je degradiralo a vegetacija se razvijala ka jednom acidofilnom tipu, koji je nakon potpunog obešumljenja prešao u vrištinu i močvarni podzol. Nas međutim najviše zanima dinamika vegetacije koja je na tim površinama danas u toku. Kako je stanje površinske vode tu od odlučujućeg značaja razmotrićemo posebno razvoj vegetacije na površinama sa manjom vlagom i obraslim uglavnom vrištinom i onih na zamočvarenim površinama. Vegetacijski sastav vrištine na Golom Brdu i ako nije potpun otkriva nam jedan proces vrlo karakterističan za dinamiku vegetacije na podzoliranim degradiranim šumskim površinama severne Hrvatske, Slovenije i mnogih drugih područja (na jugu visinskih) Jugoslavije. Prirodno naseljavanje breze, jasike i ive na vrištini predstavlja početni stadij tog procesa u kojemu šumska vegetacija ponovno osvaja ove neobrasle površine u jednoj progresivnoj sukcesiji. Vegetacijski sastav močvarnih podzola otkriva nam također jedan sličan proces obrašćivanja tih površina sa šumskom vegetacijom, s tom razlikom, da se ovde taj proces razvija u dva pravca koji su karakterisani grupama biljnih vrsta a) i b) (vidi pod A). Grupa a) je karakteri |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 11 <-- 11 --> PDF |
hrast lužnjak, tlo je karakterisano vrlo povoljnom količinom hranivih tvari ;sa reakcijom pH 5—8 (16), jer je degradacijski uticaj hrasta na tlo bio redovno regenerisan stalnim donošenjem mulja od poplava, a na uzvišenijim mestima i od graba. Prema Morozovu na strukturnim podzolastim tlima orašaste strukture, hrast će se izvanredno dobro razvijati, ali tokom daljeg procesa podzolizacije, čija je posledica siromašenje tla i promena strukture, hrast će uspevati sve slabije. Hrast je za razliku od smreke vrsta nepodzoliranog do slabo podzoliranog tla (29). Smatra se da je kitnjak vrsta koja podnosi dobro kisela i hranivima siromašna tla. Prema Gračaninu razvija se dobro kod pH 4,5 do 5,5 (13). Međutim i ako kitnjak stvarno još i uspeva pri takvim uslovima, ekonomika postavlja granicu njegovom održavanju na tim površinama. Možemo bez preterivanja da ustvrdimo da su sva kitnjakova staništa IV. i V. boniteta po merilu taksacije, u stvari degradirana staništa na kojima treba izvršiti smenu hrasta, delimično ili potpuno, radi regeneracije tla najcelishodnije sa metodama biomelioracije. Uzevši u obzir sve navedene činjenice: ekstremno podzolirano tlo, zamočvarenost, krajnji nedostatak hraniva, nedostatak podstojne etaže graba i drugih vrsta, smatramo da će hrast pokazivati i dalje slab razvoj. Donekle bi se stanje možda moglo popraviti odvodnjom i unošenjem graba i johe na odgovarajućim lokalitetima u podstojnu etažu, i ako je ta biološka mera od veće vrednosti onda ako grab i joha prethode hrastu za nekoliko godina. Takvih slučajeva pošumljavanja sa hrastom na degradiranim površinama ima kod nas vrlo mnogo. Iz analize koju je dao Petračić za jednu mešovitu sastojinu hrasta i johe, koja je nastala prirodnim naletom johe na veštački pošumljenu degradiranu poljoprivrednu površinu, vidi se da je srednja visina johovih stabala iznosila 14,4 metra a srednja visina hrastovih stabala 5,24 m (31). U ovom slučaju je joha biološki jača i proizvodnost joj je mnogo veća nego kod hrasta. Ta činjenica treba da bude od odlučne važnosti kod izbora vrsta za pošumljavanje sličnih degradiranih površina. Daljnje pošumljavanje sa hrastom na Golom Brdu ovih zamočvarenih podzola, koji su k tome još i gusto obrasli sa prizemnom konkurentskom vegetacijom, ne bi bilo opravdano ni sa ekonomskog ni sa biološkog gledišta. Pored hrasta upotrebljavane su na Golom Brdu još neke vrste, delom u sklopu hrastove sastojine, a delom kao male grupe na golim površinama. To su: 1. Pinus silvestris, obični bor. Mestimično je dosta sađen u šumskom predelu Golo Brdo ali uglavnom sa lošim rezultatima. Male visine suvi vrhovi, velika rašljatost i opšta kržljavost — pokazuju da teško glinasto, mokro i nepropusno tlo nije podesno stanište za ovaj bor. Jedno stablo običnog bora sa močvarnog staništa koje je bilo oboreno i sekcionisano bilo je staro 45 godina, imalo je prsni prečnik od 16 cm, a visinu 5,95 m od koje otpada na suvi vrh 80 cm. Po tabelama drvnih masa (Surić) to bi mogao biti tek V. bonitetni razred. O uslovima za unošenje ovog bora još ćemo govoriti. 177 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Odmah upada u oči velika podudarnost flornog sastava grupe a) sa florom poplavnih područja Save i nekih drugih reka u Hrvatskoj, na kojima dolaze šumske zajednice hrasta lužnjaka i jasena (querčeto-genistetum elatae) i johe (Alnus glutinosa, Cairex brisoides) (16, 18). Kao prvi indikatori obrašćivanja ovih staništa sa elementima pomenutih šumskih zajednica nastupaju od nižih vrsta Genista elata i Lycopus europaeus a od grmlja i drveća Rhamnus frangula, Fraxinus oxycarpa i Alnus glutinosa. Dok je Rhamnus frangula vrlo čest, jasen i joha su redi. Breza i jasika na močvarnom podzolu dolaze u retkim grupama ili pojedinačno. B) Vegetacija šumom obraslih podzoliranih površina Naš orijentacioni prikaz vegetacije na Golom Brdu bio bi nepotpun kad nebi pomenuli i vrste koje su veštački unesene u to područje. Biti će također korisno da razmotrimo i rezultate unošenja tih vrsta. Sastojine hrasta kitnjaka i lužnjaka Ove sastojine su podignute, kako je već pomenuto veštačkim putem. Većim delom se sastoje od kitnjaka, ali ima dosta i lužnjaka. Redovno u ovim sastojinama nema nikakve podstojne etaže, tu i tamo se vidi Juniperus communis i Crataegus axyacantha. U jednom odelenju dolazi u sloju drveća i u sloju grmlja obični grab, koji je navodno tu veštački unesen. U prizemnom sloju u odelenjima u kojima voda često stagnira dolaze na svetlijim mestima Juncus conglomeratus i effusus, Carex brizoides, Veronica officinalis i razne druge vrste mokrih i vlažnih staništa. Za vreme pošumljavanja pred 40 godina ove površine nisu bile podzolirane i zamočvarene u istoj meri kao što su danas. Uzroke tome smo naveli ranije. Fizikalna i hemijska svojstva tla bila su tada svakako mnogo povoljnija za hrast nego što su danas, jer je tadanje pošumljavanje uspelo i održalo se — istina tek kao najlošiji bonitet za hrast. Međutim novija pošumljavanja sa hrastom nisu uspela. Usled zamočvarenosti i krajnjeg siromaštva tla na NPK i Ca hranivima hrast pokazuje male visine i slab prirast: u jednom odelenju starosti 40 godina, približno ocenjeno srednje stablo imalo je visinu oko 8 metara, a prsni prečnik oko 10 cm. Po Šurićevim tabelama to je IV. bonitetni razred za hrast. U ovim mladim kulturama se također vršilo steljarenje dugi niz godina. Hrast pokazuje, kako smo rekli, nešto bolji uzrast jedino u odelenju gde dolazi zajedno sa grabom. : U našem konkretnom slučaju ne postoji nijedan faktor koji bi vršio regeneraciju tala degradiranih dejstvom hrasta i antropogenim uticajem. U umereno i slabo podzoliranoj šumi hrasta kitnjaka i običnog graba, u kojoj hrast kitnjak postizava svoj optimalni razvoj, tu ulogu vrši — bez obzira na geološki supstrat — obični grab, koji po sadržaju Ca u lišću spada na treće mesto u nizu običnih šumskih vrsta, a po sadržaju fosfora na drugo mesto (40). Grabov listinac se vrlo brzo rastvara. Uz grab istu ulogu vrše i neki drugi elementi podstojne etaže šume kitnjaka i graba. Na takvu ulogu graba nas upućuje i potpuno pomanjkanje graba u acidofilnoj šumi hra,sta kitnjaka i kestena, u kojoj se kitnjak mnogo slabije razvija, činjenica o kojoj vrlo dobro vode računa seljaci Hrv. Zagorja (16, 17). U tipičnoj slavonskoj šumi u kojoj su najpovoljniji uslovi za 176 » »» |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 9 <-- 9 --> PDF |
a Clostridium dolazi u vrlo malim količinama, tako, da su to tla bez mikrobiološke aktivnosti (10). Prema izloženome na golim površinama šumskog predela Golo Brdo treba razlikovati prema stepenu zamočvarenja, dva tipa podzolastih degradiranih tala koji su nastali na diluvijalnim, silikatnim sedimentima: a) močvarni podzol i b) jako podzolirana glinasta tla obrasla sa Callunom vulgaris. Ovaj tip podzola se u meliorativnom pogledu znatno razlikuje od prije pomenutih vrištinskih podzola Like i Gorskog Kotara, također obraslih sa Callunom, ali koji se razvijaju na karbonitnim supstratima i pretežno su ilovaste teksture. IV. Vegetacij a A) Vegetacija podzoliranih golih šumskih površina Razlika u svojstvima opisanih tipova podzolastih tala odražava se i u flornom sastavu njihovog biljnog pokrivača. Razmotrićemo radi toga posebno vegetaciju tih dvaju tipova podzola. 1. Vegetacija vrištinskih podzola Najvažnije vrste koje se mogu odmah uočiti na površinama ovoga podzola jesu: Calluna vulgaris Cornus sanguineaPteridium aquilinum Prunus spinosaGenista germanica Salix capreaAgrostis vulgaris Bopulus tremula Veronica officinalis . Betula verrucosa Juniperus communis Calluna vulgaris daje ovim površinama karakterističnu fizionomiju vrištine. Vriština predstavlja degradacijski stadij koji nastaje delimično direktnom degradacijom šume Quercete carpinetum, Querceto-genistetum elatae i Quer četo custanetum, ali se pojavljuje i kao samostalna formacija koja obrascu je napuštena poljoprivredna zemljišta i ispašista, i razvija se na tim površinama samo ako na njima voda ne stagnira (16). Na Golom Brdu vriština nastava vlažna do relativno suvlja staništa, a breza i jasika se naseljavaju u grupama ili pojedinačno. 2. Vegetacija močvarnih podzola , Najvažnije vrste koje obrašćuju površine močvarnih podzola na Golom Brdu mogu se podeliti u dve grupe a) i b): G r u p a a): Grupa b): Genista eXata Betula verrucosa Lycopus europaeus Populus tremula Juncus conglomeratus Salix capreaJuncus effusus Calluna vulgarisLythrum salicaria Carex brizoides Agrostis alba Ajuga reptansFraxinus oxycarpaAlnus glutinosa 175 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 8 <-- 8 --> PDF |
cimo, i na osnovu drugih činjenica kao što su: silikatna osnova tla, vrlo izražena praškasta nestabilna struktura gornjih horizonata profila, nepropusnost B horizonta i izrazito acidofilna vegetacija;, da se ovde radi o jednom jako podzoliranom tlu u smislu inapred spomenute Gračaninove podele podzoliranih šumskih tala, koja je u najvećoj meri potvrđena i dinamikom vegetacije. Iz tabele se vidi da je tlo golih površina u šumskom predelu Golo Brdo praktički uzevši bez Ca i NPK hraniva a sa visokim štetnim sadržajem gvozda u gornjim horizontima. Na još nekoliko mesta ispitan je pH isa pH-tester papirom;, koji je iznosio: 4,0, 4,5_, 4,5, 4,0 i 4,0, ili u prošeku 4,2. Proces degradacije ovih tala tekao je još dalje od stadija jake podzolizacije i osiromašenja na mineralnim hranivima. Usled dejstva stagnirajuće vode došlo je do procesa hidrogenizacije: obrazovao se nepropusni iluvijalni horizont koji počinje već u A» horizontu koji je znatne debljine, a tlo je poprimilo sve karakteristike jednog izrazito močvarno-podzolastog tla. To potvrđuje: visoki sadržaj gvožđa u gornjim horizontima, vrlo slaba humizacija i tipična vegetacija mokrih staništa. Ovaj profil se može smatrati predstavnikom najvećeg dela golih površina. 2. Vlažna do mokra tla obrasla brezom, jasikom i ivom U neposrednoj blizini jedne gole površine sa stagnirajućom vodom ispitali smo površni horizont tla u grupi breze, jasike i ive koja se tu prirodno naselila. Ovo tlo je fizionornski vrlo slično tlu opisanom pod 1., ali sa sledećim razlikama: TL O Vlaga tla u IX. mesecu, za vreme najmanje vode Boja At horizoota Debljina Aj horizonta pH At horizonta Golo tlo sa stagnirajućom površinskom vodom opisano pod 1 mokro svetlopepeljasta 13 cm 4,5 Tlo obraslo sa brezom, jasikom, 1 .„ . ivom i vnstinom sveze tamnopepeljasta 16 cm 5,0 Isušivanje staništa pod brezom i jasikom je opšta pojava kod ovih vrsta, a posledica je intenzivne transpiracije. Karakteristično je, i ako neznatno, povećanje pH. Tu pojavu ćemo u nastavku potanje razmotriti. 3. Tla obrasla degradiranim hrastovim sastojinama a na progaljenim mestima sa vrištinom Ova tla su redovno bez humoznog sloja, ilovasta su, sadrže krupniji pesak, a pH im je 4,5. Na ova tla se mestimično naseljava breza i jasika. 4. Tla obrasla hrastom i grabom Ova tla nisu ispitana, ali sudeći ipo grabu i boljem uzrastu hrasta, ona su plodnija od prethodnih, te su verovatno podzolirana u manjoj meri. Sve gore pomenute površine bez stagnirajuće površinske vode pripadaju također tipu jako podzoliranih tala koji je vrlo sličan jako podzoliranom tlu Querceto-castanetuma. Poznato je iz mnogobrojnih istraživanja da su jako podzolirana tla, a naročito močvarni podzoli, tla u kojima potpuno nedostaje azotobacter, |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 34 <-- 34 --> PDF |
sa 181 m3 po ha (33). Glavne meliorativne vrste breza i joha proizvode kao brzorastuće vrste na degradiranim jako podzoliranim tlima mnogo veću drvnu masu, ali za skoro dvaput kraće vreme. Jedno stablo breze kojega smo oborili i sekcionisali na Golom Brdu bilo je staro 25 godina, prsni prečnik je bio 18 cm, visina 13 met a drvna masa 0,127 m3. Ako približno uzmemo da breza ima u toj dobi kod nas oko 1000 stabala po ha (u Rusiji ima oko 1700), onda bi drvna masa po ha iznosila oko 127 m3. Ovaj prost račun pokazuje da breza proizvodi na degradiranom podzoliranom staništu najmanje dvaput veću drvnu masu za skoro dvaput kraće vreme od hrasta. Pored toga breza vrši melioraciju tla, a čisti hrast degradaciju. U nižoj tabeli sabrali smo nekoliko podataka o drvnoj masi glavnih meliorativnih vrsta breze, johe i jasike za staništa srednjeg boniteta. Godin a Vrsta Autor 3 0 4 0 50 6 0 Tjurin 186 25 3 — — Breza Pressler 112—147 160—210 — — Schindler 125—175 — — — Davidov — 209—321 — 291—422 Joha Pressler 138—176 198—240 237—302 284—362 Jasika Tjurin 21 0 29 0 — — U vezi sa proizvodnom sposobnošću meliorativnih vrsta postavlja se problem njihove ophodnje odnosno dinamički govoreći trajanju I. stadija sukcesije. To pitanje je naročito važno za brezu i jasiku u vezi sa pojavom truleži srca kod tih vrsta, prema kojoj su te vrste vrlo slabo otporne. Uzroci te pojave nisu do danas potpuno jasni. Izvesna sasvim još nedovoljna opažanja koja smo izvršili u tom pravcu mogu da nam posluže za sledeće praktičke zaključke: jasika je više i ranije podložna truleži od breze naročito na mokrom staništu, a breza je više podložna truleži na mokrom nego na suvom staništu. Na mokrom tlu trulež skoro redovno počinje od korena i širi se prema gore, i ako katkada počinje i odozgo naročito ako je drvo oštećeno. Na Golom Brdu je trulež srca jasike opšta i redovna pojava, dok je kod breze kako smo rekli ograničena na jako mokra staništa. Sekcionisanjem jednog stabla breze i jasike utvrdili smo sledeće podatke o veličini i raširenju truleži: Veličina truleži srca u cm2 Prsni Drvna Visina u Na panju Na visini Na visini Na visini Vrsta prečnik masa u Starost metrima 3 visine od 2,14 m od 3,0 m od 7,33 m cm m 8 cm od zemlje od zemlje od zemlje Breza 18 13,16 0,127 25 2,10 0,40 0 — Jasika 15 12,41 0,075 23 19,20 4,10 — |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Kod jasike se trulež javlja nekad već u 5-oj godini. Oko 25 godine trulež kod jasike dosiže visinu od 7 do 8 metara, ukoliko nije u gornjem delu oštećena. Na poprečnom preseku iste visine trulež je kod jasike 10 puta veća nego kod breze. Radi te pojave ekonomika nas sili da određujemo kraće ophodnje za brezu i jasiku, pa makar upotrebili dva meliorativna stadija da bi izvršili melioraciju tla. Smatramo da bi bile po desne sledeće ophodnje: Vrištinski podzol Močvarni podzol Breza 30 g. 20—25 g. Jasika 25 g. 15 g. Međutim bolje je jasiku sasvim isključiti od upotrebe na močvarnim podzolima. Nas ovde zanima ekonomska strana problema regeneracije degradiranih hrastovih staništa. Taj problem smo već u uvodu postavili sa njegove biološke strane. Nesumnjivo je da je to problem državnih razmera i da mu treba prići sa jednim širim perspektivnim stavom, ne gubeći iz vida ekonomiku sadašnjice. Opšte smanjenje proizvodnosti naših hrastovih šuma je proces koji je u ubrzanom toku već nekih 50 godina, uzroci toga procesa su poznati, pa nema potrebe da ih ponavljamo. Jasno je da se ni regeneracija prostranih degradiranih površina hrastovog područja ne može izvršiti preko noći, pa ma kakve metode melioracije primenili. Ali se iz našeg dosadanjeg izlaganja vidi da je biomelioracija tih površina svakako najcelishodniji metod regeneracije sa biološkog i sa ekonomskog gledišta. Finansijska i materijalna sredstva koja su potrebna u početnoj (investicionoj) fazi biomelioracije su minimalna (u stvari to su troškovi običnog pošumljavanja), činjenica koja je u šumskom gospodarstvu od velike važnosti. Kasnije se sam proces melioracije odvija automatski. Videli smo da se u samom toku melioracije mogu proizvoditi znatne ekonomske vrednosti, u koliko je razume se udovoljeno svim postavljenim uslovima melioracije. Kao osnovni uslov koji se postavlja za uspeh biomelioracije degradiranih podzoliranih površina, jeste zabrana sabiranja listinca, jer je kako znamo listinac meliorativnih vrsta u stvari ona materija koja vrši melioraciju tla. Kod obrašćivanja degradiranih površina sa meliorativnim skupovima brzorastućih vrsta, mi smo u prvom planu imali u vidu regeneraciju tla za jedan dugotrajniji proizvodni šumski tip sastavljen uglavnom od klimaksnih vrsta. Međutim ta smena brzorastućih vrsta meliorativnog skupa, nakon izvršene melioracije, ne mora da se izvrši uvek i u svakom slučaju. Može se pokazati da je iz ekonomskih razloga celishodnije na datoj površini, bez obzira na stepen postignute melioracije, održavati šumske proizvodne tipove sastavljene od brzorastućih meliorativnih vrsta (što vredi naročito za johu), koje ekonomici današnjice pružaju veće i brže prihode od klimaksnih vrsta. Proizvodnja na degradiranim površinama (uz paralelnu melioraciju) može da igra znatnu ekonomsku ulogu ako se melioracija vrši po određenom planu na što većim površinama. Desetak hektara breze zasađene |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 5 <-- 5 --> PDF |
tom području ima oko 3.500 ha (3). Na Garjevici, Psunju i Papuku su znatne površine takvih neproduktivnih zemljišta. Degradirane bukove šume bivših zemljišnih zajednica Korduna i Banije također spadaju u tu kategoriju. Kako vidimo znatne površine do nedavna visokoproduktivnog šumskog područja kontinentalne Hrvatske danas su neproduktivne. Rešenje tog problema, u većini slučajeva nije moguće na bazi dosadanjih glavnih vrsta tih neproduktivnih površina — uglavnom hrasta, bukve i kestena. Tu su potrebne biološke metode regeneracije degradiranih šumskih tala, kakve je već Babogredac predložio u pomenutom njegovom prikazu degradiranih površina bosutskog područja za jedan određeni tip degradacije »zatrnjenih« površina i kakve ćemo videti u ovom prikazu za jedan drugi znatno različiti tip degradacije. U vezi sa rešenjem pomenutog konkretnog slučaja iz prakse, mi ćemo se ovde baviti prvenstveno problemom šumske melioracije površina koje su degradirane usled vrlo intenzivnog procesa podzolizacije, kao jednog od najznačajnijih pedogenetskih procesa koji relativno vrlo brzo i u velikoj meri umanjuje plodnost tla. Podzolizacija je prirodan proces koji se odvija i bez učešća čoveka i koji teče u pravcu obrazovanja jako podzoliranih tala, koje prema Gračaninu (11) treba smatrati pedoklimaksom najvećeg dela brežuljkastog reljefa kontinentalne Hrvatske. Međutim iako je to prirodan proces, ipak izvesna delatnost čoveka jako ubrzava proces podzolizacije. U takvu delatnost spada: korištenje poljoprivrednih površina do iscrpljenja, prekomerna paša, pogrešne šumsko-uzgojne mere, kao što je uklanjanje podstojnih elemenata naročito graba iz hrastovih sastojina i na koncu intenzivno steljarenje. Steljarenjem se odnosi neuporedivo veća količina Ca i NPK hraniva iz šume nego sečom drvne mase, jer su hranive mineralne soli koncentrisane uglavnom u lišću i grančicama. Mnogobrojni autori su upozorili na tu delatnost čoveka koja u najvećoj meri ubrzava i pojačava proces podzolizacije i osiromašenja šumskih tala (9, 17, 36, 40). Gračanin (11) je podelio šumska zemljišta našeg podzoliranog područja na slabo i umereno podzolirana, koja su obrasla šumom hrasta kitnjaka i graba, i jako podzolirana koja su obrasla šumom hrasta kitnjaka i kestena. Podzoli se pojavljuju obično na silikatnim petrografskim supstratima, ali dolaze i na karbonatnim. To su ha pr. vrištinski podzoli Like i Gorskog Kotara (12) koji potiču od smeđih tala i brauniziranih crvenica. Petrografski supstrat na kojemu se razvija podzol je faktor od najveće važnosti za šumsku melioraciju podzolirane degradirane površine. U tom pogledu je naročito važno gore navedeno razlikovanje podzola na karbonatnim i silikatnim supstratima. Kod podzola na silikatnim supstratima, a naročito onima koji se razvijaju na diluvijalnim sedimentima, vrlo se često obrazuju nepropusni glinasti horizonti. Ovi podzoli se redovno razvijaju u močvarne podzole (10>, U šumsko meliorativnom smislu takvi podzoli, koji su redovno k tome još i gusto obrasli sa prizemnom konkurentnom vegetacijom mokrih i vlažnih staništa, pretstavljaju ekstremno degradirane površine na kojima je provođenje svih šumsko meliorativnih mera vrlo otežano. U našem konkretnom slučaju upravo se radi o pošumljavanju jedne takve degradirane površine na području šumarije Farka& ić u šum. predjelu Golo Brdo. Prethodna pedološka istraživanja u ovom šumskom predjelu izvršena su radi orijentacije u vrlo ograničenom obimu i sasvim odgovaraju praktičnoj svrsi ovoga rada. Sem toga pedološka literatura je dovoljno detaljno razradila procese podzolizacije tako, da već i sama morfologija profila odmah otkriva najvažnija svojstva ovih tala. Isto tako je i slika vegetacijskih odnosa dobivena utvrđivanjem pojave samo najvažnijih karakterističnih i dominantnih vrsta u pojedinim stadijima procesa regresije odnosno progresije vegetacije. 171 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 32 <-- 32 --> PDF |
198 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Šumski predjel: GOLO BRDO Tabela br. 3. STRUKTURA MELIROATIVN OG SKUPA I. STADIJA Tlo: Močvarni podzol. Stepen vlažnosti —: I- Odras la 30-god. sastojina Mladik, Meliorativna vrsta Glavne meliorativne funkcije broj biljaka Bro stabala i grmova I II etaža j etaža III etaža Svega Betula verrucosa Biodrenaža Biokalcifikacija 1.700 — 100 250 350 Alnus glutinosa Nitrogenizacija Humizacija Melioracija fizikalnihtla svojstava Obrazovanje podstojne etaže 2.500 1.500 ISO 100 i>750 Prunus padus Biokalcifikacija Obrazovanje podstojne etaže 900 500 — 500 Rhamnus frangula Obrazovanje podstojne etaže 900 500 — 500 Ukupno 6.000 2.500 250 350 3.100 U tabeli br. 2 dali smo raspored meliorativnih skupova za područje Gologa Brda po najvažnijem ekološkom faktoru: stepenu vlage. U toj tabeli smo među indikatore močvarnog podzola ubrojili i Juncus sp. Treba pomenuti da te vrste služe uglavnom kao indikatori vlage a ne i podzola jer one dolaze i na drugim staništima. U tabeli br. 3 dali smo strukturu meliorativnog skupa za 1. stepen vlažnosti. Tehnika setve i sadnje svih pomenutih meliorativnih vrsta uglavnom je poznata pa se time ne ćemo dugo baviti. Razume se da je to područje na kojemu naša intervencija može mnogo da učini. Iz razloga napred pomenutih treba da se koristimo gušćom sadnjom od uobičajene. Rekli smo; da je loše fizikalno stanje podzoliranih tala, a naročito slaba ili nikakva aeracija, vrlo česti uzrok potpunog neuspeha sadnje i samih meliorativnih vrsta. Takvo stanje je vrlo često kod tala sa stagnirajućom vodom kroz duži period vremena. U tom slučaju izvodimo sadnju odnosno setvu na gomilama iskopane zemlje. Takav način je vrlo uspešan za brezu a jedino moguć na takvim tlima za johu. VIII. Ekonomski momenti smene vrsta na degradiranim jako podzoliranim površinama Proizvodnost hrasta na ekstremno podzoliranim tlima u poređenju sa slabo i umereno podzoliranim, vrlo je mala. To najbolje pokazuju podaci o drvnim masama po ha. Srednje stablo jednog odelenja na Golom Brdu, staro 40 g. imalo je prsni prečnik 10 cm, visinu 8 met. a drvnu masu 0,02. m3. Ako pretpostavimo da u toj dobi ima oko 2300 stabala po ha, onda bi ukupna drvna masa iznosila oko 46 m3 po ha. Petračić navodi drvnu masu hrastovih šuma na području Banije u 40! godina |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 38 <-- 38 --> PDF |
8. Černjavsk i P.: Problemi klasifikacije fitooenoza. Glas. Šum. Fakuit. Sv. 1. Beograd 1950. 9.Čokl M.: Steljarenje kot gozdarsko-kmetijski problem. Gozdarski vestnik 1951. St. 1. 10. Gračani n M.: Pedologija III. dio. Zagreb 1961. 11. Gračani n M.: Tipovi šumskih tala Hrvatske. Glas. Zavoda za šumske pokuse. Sv. 9. 1948. 1(2. Gračani n Ml: Pedološka istraživanja vriština Ličkog polja. Zagreb 1931. 13. Gračani n M.: Kalcifikacija tala. Zagreb 1947. 14. Gračev A. P.: Sodejstvije jestestvenomu vozobnovljeniju lesa. Lesnoje Hozjajstvo. 6 — 1956., rus. 15. Hard y L, S.: Restoring Conifers to Aspen Lands in the Lake States. Washington 194L 16. Horva t I.: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glas. Zavoda za šum. pokuse. Sv. 6, Zagreb 1938. 17. Horva t I.: Nauka o biljnim zajednicama. Zagreb 1949. 18. Horva t I.: Šumske zajednice Jugoslavije. Zagreb 1950. 19. Horva t I.: Brdske livade i vrištine u Hrvatskoj. Izvj. bot. inst, univerz. u Zagrebu. Zagreb 1931. 20. Jovanovi ć Bi.: Neka zapažanja o brezi i jeli u našim šumama. Gl. Šum. Fakuit. Beograd 1950. čir. 21. JurharF. : O važnosti crne jelše. Les 7—8, 1949. 22. Jurha r F.: Rast jelše na gorskih senožetih Breginja. Gozd. Vest. 1950!. Št. 9—10. 23. Kolpiko v M. V.: Lesovodstvo s dendrogijej. M.-L. -1954. Izd. III. 24. Leibundgu t E : Die pflanzensoziologischen Grundlagen der Aufforstung im Gebirge. Allg. Forstzeitung, 65 — 1954. 25. Lebede v V. V.: Zaščitnoje lesorazvedenije v orošaemom zemljedeljii. Agrolesomelioracija. III. izd. Moskva 1956. 26. Meleho v I. S.: O putah sodejstvija jestestvenomu vozobnovljeniju lesa. Lesnoje Hozjajstvo 8, 1956. 27. M e r en d i A.: La difesa vegetale. Torino 1936. 28. Morozo v G. F.: Učenije o tipah nasaždenij. M.-L. 1931. Ruski. 29. Morozo v G. F.: Nauka o šumi. Zemun 1940.. prevod. 30. M ü 11 e r K. M.: Aufbau, Wuchs und Verjüngung Südost-europäischer Urwälder. Hannover 1929. Prikaz Vajde Z. u Sürni Listu 1943. 31. Petrači ć A.: Biološki odnošaji mješovitih sastojina crne johe i hrasta lužnjaka. Glasnik za šumske pokuse br. 9. Zagreb 1948-. 32. Petrači ć A.: O rastvorbi šušnja uopće, a napose na šljunčanom pjeskovitom tlu. Šum. List 1939. 33. Petrači ć A.: Starost i drvna masa hrastovih šuma. Pola st. šumarstva, Zagreb 192:9. 34. Petrovi ć D.: Strane vrste drveća (egzoti) u Srbiji. SAN. Beograd 1951. 35. Picciol i L.: Selvicoltura. Torino 1923. 36. B. e m e z o v N.-B i k o v a L.-S m i r n o v a K.: Biologičeskij krugooborot azota i zoljnih elementov v lesnih nasaždenij. Trudi Instituta Lesa AN SSSR. Tom XXIV. 1965. 37. Rudsk i I.: Ekskurzija na Žljeb i Mokru planinu) Beograd 1949. 38. Schreibe r M.: Standortsansprüche und waldbaulichbiologische Eigenschaften unserer Nutzholzarten. Forst Vademekum. 39. Sukače v V.: Rastiteljnije soobšćestva. Izd. 4. L. 1928. 40. Tkačenk o M. E.: Obščeje lesovodstvo. Izd. IL M.-L. 1955. 41. Urba s J.: Egzote v gozdnem gospodarstvu Slovenije. Pola st. šumar. Zagreb, 1926. 42. Vorobje v D. V: Tipi lesov evropejskoj časti SSSR. ANU SSR. Kijev 1953. 43. Vul f E. V.: Istoričeskaja geografija rastenij. M.-L. 1944. 44. Weaver and Clements F.: Plant ecology. New York 1938. 45. Wessel y J.: Kras hrvatske krajine. Zagreb 1876. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 39 <-- 39 --> PDF |
46. Wrabe r M.: Tuge drevesne vrste v naših gozdov. Gozd. Vestnik St. 4, 1951. 47. Zian i P.: Opšte osnove melioracije degradiranih površina. U rukopisu. 48. Zian i P.: Uticaj pedoloških uslova na morfologiju sadnica crnog bora. U rukopisu. 49. Zian i P.: Šumska melioracija vriština i bujadnica. Prilog pitanju povećanja areala četinara u Hrvatskoj. U rukopisu. ZUSAMMENFASSUNG Unter Benutzung einer praktischen Aufgabe der Aufforstung von stark podsolierten und teils versumpften degradierten Flächen aus silikatischen Diluvialsedimenten im Vegetationsgebiet Querceto- carpinetum croaticum (Horvat), hat der Verfasser sowohl allgemeine Grundsätze der Bionmelioration solcher Flächen wie auch die Ergebnisse der Anwendung dieser Grundsätze auf die genannte Aufgabe ausgelegt. Die vom Verfasser zugrundegelegten Prinzipien sind: 1. Die Bodenmelioration degradierter Flächen wird durch Bepflanzung dieser Flächen nach den Stadien einer progressiven Sukzession, unter höchstmöglicher Anwendung von Meliorationsarten, welche auch in der natürlichen Progression solche Flächen besetzen, ausgeführt. 2. Die Grundlage der Biomelioration der degradierten Flächen ´wird durch die Meliorationsgruppe jener Pflanzenarten gebildet die auf Grund der Studien der Vegetationsdynamik, des Bodendegradationsgrades und der von der Ökonomik des Gebietes zu stellenden Bedürfnisse bestimmt werden. Die natürlich vorkommenden Pflanzenarten bilden regelmässig die Grundlage dieser Gruppe, die durch geeignete fremde Arten ergxnzt wird. Jede Holzart der Meliorationsgruppe soll je nach dem Grad der Degradation eine bestimmte Funktion ausüben, während sich alle Pflanzenarten in ihrer Meliorationsfunktion im Ganzen gegenseitig ergänzen. 3. Die horizontale und vertikale Artengliederung einer Meliorationsgruppe soll so beschaffen sein, dass die Konkurrenzverhältnisse innerhalb einer Gruppe eine maximale meliorative und wirtschaftliche Funktion der ganzen Gruppe ermöglichen. Jede Meliorationsgruppei die von Bäumen und Sträucher zusammengesetzt wird, soll auch einen Unterstand haben. 4. Die Holzartenauswahl einer Meliorationsgruppe soll so getroffen werden, dass diese Arten allein im Laufe der Melioration — je nach den Verhältnissen — die höchstmöglichen Erträge an Masse und anderen Nebenprodukten liefern können. Für die stark podsolierten degradierten Flächen auf silikatischen Sedimenten — im konkreten Fall — wurden folgende Meliorationsgruppen festgelegt. Calluna — Heide Podsol Sumpfiger Podsol Typ Calluma vulgaris — Typ Juncus conglomerates — — Genista germanica — Agrostis alba Die meliorativen Eigenschaften der einzelnen Holzarten sind folgende: Alnus glutinosa Humisation, Nitrogenisation, Aeration, I. Etage Betula verrucosa: Kalzifization, Biodrainage, Aeration Prunus padus: Kalzifikation, I. Etage Rhamnus jrangula: I. Etage Populus tremula: Kalzifikation und Fosfatisation Salix caprea: Humisation Alnus cordata: Nitrogenisation Quercus rubra: Humisation Pinus banksiana: Humisation Pinus strobus: Humisation Carpinus betulus schliesst sich dem zweiten Stadium der Sukzession an. Der wirtschaftliche Wert der obendenannten Holzarten ist allgemein bekannt. \ |