DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 38     <-- 38 -->        PDF

IZ PRAKSE U PODIZANJU ZELENOG POJASA OKO SARAJEVA


Ing. Dušan Dimić, Sarajevo


U našoj se zemlji utrošilo u podizanje šuma mnogo radne snage i
materijalnih sredstava, pa ipak su uspjesi razmjerno slabi. Mi stručnjaci
opravdavamo te neuspjehe prirodnim stihijama i čitavim nizom uzroka,
a da za sve to često ne znamo ustanoviti točnu dijagnozu i na njezinoj
osnovici odrediti način borbe. Zato ćemo i za slučaj kad su sve radnje
oko sađenja pravilno obavljene spomenuti objektivne zapreke uspjehu.
Po našem se mišljenju one sastoje u tome: što nije pravilno odabrana
vrsta za to stanište; što tehnika rada ne odgovara uslovima mjesta na
kom se pošumljava i konačno premalena količina uložena rada i materijalnih
sredstava.


U uzroke neuspjehu nismo ubrojali sušu, jer smatramo da se njezino
djelovanje manifestira tek onda, kad se pojavi bilo koja od spomenutih
zapreka.


To izgleda sada smjelo tvrđenje, pogotovu kad i naša stručna kritika
često navodi sušu kao jedan od daljnjih razloga neuspjehu.


Drugi niz uslova za neuspjeh treba tražiti u postupku višeg stručnog
osoblja. Ocjenjivati rad jedne šumske ustanove u cijelosti po tome da li
su se biljke primile u dovoljnom procentu ili su se eventualno posušile,
nije nimalo pravi kriterij za stručnjost. Sa procentom uspjeha sadnje
ne bi se trebalo zadovoljiti nego stručna kritika treba da odnosi i na
svrsishodnost i ekonomičnost provedenih radova.


Smatra se, da nismo pravi stručnjaci, ako ne možemo podići šumu
odmah kao na pr. što građevinar kuću ili vrtlar park-vrt. Vrtlar često
mora mijenjati uslove (zemljište i drugo) pa će tome i šumar pribjeći.
Šumar se ima koječemu još dovijati, što vrtlaru stoji sigurnije na raspolaganju,
kao što je voda, objekat na zgodnijem mjestu, i dr. Neuspjeh ili
djelomičan uspjeh svakako baca sjenu na našu stručnu spremu.


Mi radimo kako se radilo prije stotinak godina, a zadaci su nam
kudikamo složeniji i obimniji. Tehnika rada nas ne može nikako zadovoljiti,
i zato se je tražio izlaz u raznovrsnijoj tehnici posla.


Vremenom izvjesna zapažanja dala su povoda da se odustane od
sadanje prakse pri vještačkom podizanju šuma sadnjom.


Znaju naši šumari za pojavu da nam u rasadniku divlja i prerasta
najviše zastupljeni crni i bijeli bor, a presađeni na teren oni vegetiraju
i ugibaju. Taj bujni rast u rasadniku smatra se velikim zlom, jer se
kaže, da bor koji je stariji od dvije godine, a normalnog je rasta, nije za
upotrebu, jer je sumnjivo da bi se mogao primiti na terenu. Imao sam
priliku da vidim brdo odbačenih preraslih sadnica crnog bora, a na tom
se području osjećala potreba sadnica. Međutim, naša praksa u okolici
Sarajeva ne pozna toga, nego baš ovakve sadnice služe za sadnju tamo,
.gdje želimo siguran uspjeh. Iz toga se naslućuje da u pojasu oko Sarajeva
vršimo presadnju četinara sadnjom sa busenom. Nije ništa novo,
a ipak je novo. Naša literatura redovno spominje ovaj način sadnje ali
ga različito tretira. Pominje se, da dolazi u ozbir kad imamo povoljan
prirodni ponik za vadjenje busena, zatim se više ističu njegove nega




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 39     <-- 39 -->        PDF

tivne osobine a neki autori kažu, da je taj metod samo za izvjesne slučajeve.
Hayerovo svrdlo redovno prati opis ovoga načina sadnje. Literatura
krša rijetko ističe ovaj način sadnje iako bi baš na ovakvim teškim
terenima valjalo primijeniti nešto slično. Taj se način navodi i kao
metoda za pošuml javan je na kamenu, vezanim tlima i za popunjavanje
kultura, naročito na južnim nepovoljnim ekspozicijama. Još i Balen
citira Wessely-a, koji iz razloga što crni i bijeli bor ne trpe skraćivanje
i ranjavanje korijena, preporučuje sijanje u lonce.


Sadnju sa busenom počeli smo 1952 god. Tada smo već imali pogodan
materijal za presadnju i dovoljno iskustva za terene, za koje je ovaj
način sadnje neophodan. Počeli smo skromno, a sada nam je za četinare
na težim terenima obavezan način pošumljavanja.


Mi smo se pitali, šta je to da u rasadniku bujaju sadnice a na terenu
ne će ni normalno da rastu. To nam objašnjava nauka. Uslove u
rasadniku valja stvoriti i na terenu.


SI. 1. Pejsaž iz zelenog pojasa Sarajeva — Kanjon Miljacke
Foto: ing. Dimić


Sadnice se ne smiju presađivati u rasadniku, jer onda manje više
pokazuju slabiji porast, i u najkritičnijem vremenu za primanje obole.
Sadnice starije od jedne godine u rasadniku se ne zalijevaju. To nam je
garancija da se ne će ni na terenu osušiti bez zalijevanja, ako postoje isti
uslovi kao u rasadniku.


Biljka stavlja zahtjeve na fizička i kemijska svojstva zemljišta. Fizička
svojstva za povoljan rast lakše nalazimo, a na sreću ona su važnija,
jer se u zemljištu skoro svugdje nađe ipak hranjivih sastojaka.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 40     <-- 40 -->        PDF

Mi radimo na težim terenima ponajviše sa bijelim i crnim borom,
koji su vrlo skromni u pogledu hranjivosti tla pa prema tome gornja
postavka može se uzeti u ovom slučaju za ispravnu. Na terenu su redovno
lošije prilike u pogledu strukturnosti zemljišta, njegove poroznosti, kapaciteta
zemljišta na vazduh i vodu. I prvenstvena razlika između zemljišta
u rasadniku i na terenu u ovim osobinama, pokazuje se u različitom
porastu ili čak ugibanju.


Naši rasadnici po pravilu treba da su pjeskovita ilovača radi lakše
obrade, povoljne strukturnosti i poroznosti te kapaciteta zemljišta na
vodu i vazduh. Naši tereni za pošumljavanja su planinske crnice ili
isprani tereni na strmim padinama, pjeskoviti i sa malo glinenih sastojaka.
To su zemljišta, kako se kaže »šuplja za vodu«, lako se ugriju
i slabo učvršćuju korijen .biljke. Eto odmah razloga sušenju mladih
biljki a pogotovu dok im je korijen plitko pod površinom zemlje. Već
iz tih razloga treba donijeti sadnicu sa busenom, koja sa dosta glinenih
sastojaka ima veći kapacitet na vodu. Ovu osobinu busena smatramo
čak i važnijom od one prve, kojom izbjegavamo presadnju. I bez
busena zasađenoj sadnici u zemljištu, kao ono što je bilo u rasadniku,
uspjeh je zagarantovan. Kapacitet zemljišta na vodu ili sposobnost zemljišta
da u sebi zadrži vodu, kod pjeskovitih je zemljišta malen, kod
ilovače srednji, a kod gline vrlo velik. Navodi se kao najpovoljniji´
odnos, kad bi pjeskovito tlo sadržavalo 12%, ilovača 19°/o a glina 24°/»
vode za vrijeme dok se biljka razvija.


To nas dalje upućuje, da kod sadnje nanosimo u zemljište pored
hranjivih sastojaka i više glinovitih sastojaka. Ni rasadnik koji važi
kao vrlo povoljan i lako se obrađuje, nije pogodan za sadnice sa busenom,
jer se busen ne da formirati. Zato tražimo više takvog zemljišta
ili ovakvog moramo prirediti. Ova osobina automatski osigurava busenu
veći kapacitet za vodu.


Na terenu kopamo i dublju i širu rupu nego kod obične sadnje,
želeći odmah dodati sadnici više kako humoznih tako i glinovitih sastojaka
i pored zemlje koju donosimo sa busenom. Busen se postavi nešto
niže i po površini zaspemo rahlom zemljom a više pjeskovitom, da se
na taj način prekine kapilarnost. Možemo i kamenje uzeti u pomoć za
zaštitu od isušivanja, ali smo već i sa ovim postigli potrebno.


Radimo na sterilnim ogoljelim površinama, te zbitim zemljištima bez
mikroorganizama toliko potrebnim radu korijena biljke. Obradom i đubrenjem
stvorimo u rasadniku povoljne uslove za razvoj mikroorganizama,
i ove u velikim količinama u busenu prenosimo na teren kao
kakav kvasac, i osiguramo na taj način potrebno mikrobiološko đubrenje.
Tako namičemo biljki uslove, koje imade u sastojini pod šumskim drvećem
gdje se ona i lakše prima i podiže. Ako dodamo da sa busenom
automatski možemo donijeti i mikorizu, neophodno potrebnu za normalan
rast četinara, onda nam je jasno zašto na sterilnim terenima teško
uspijevamo običnom sadnjom i bez agrotehničkih mjera. Na ovaj način
vršimo direktno ili indirektno kako đubrenje tako i agrotehničke mjere,
mijenjajući sastav zemljišta a u svrhu pospješenja rasta bar u prvo vrijeme
dok biljka svojim žilama ne nađe i vlagu i hranu u dubljim slojevima
zemlje.


38




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 41     <-- 41 -->        PDF

Kako se vidi svega se pomalo daje sadnici i to toliko da se zagarantuje
uspjeh.


Dalje prednosti ove sadnje jesu:


Nije potrebna tolika pažnja pri presadnji sa busenom, jer glavna
radnja presadnje na ovaj način otpada.


Sadnja se može vršiti preko cijele godine ili praktično kroz 7—8
mjeseci umjesto 3—4 mjeseca kod obične sadnje u rupe. U vremenu
vegetacionog perioda, u mjesecu septembru i oktobru, te u maju,- obično
izvršimo zadatke na sadnji na ovaj način. Po utvrđenoj praksi u vrtlarstvu
Njemačke presadnja četinara se najviše vrši pri završetku ljetnjeg perioda
razvoja vegetacije t. j . počev negdje od kraja augusta pa do konca
septembra.


Radna snaga na ovaj način kombinovana prestaje da bude strogo
sezonska, planiranje radova je sigurnije, i nije toliko ovisno o hiru
vremena.


Htjeli ili ne htjeli na ovaj način uvodimo u rad više agrotehničih
mjera. Presadnja većih četinara na ovaj način je jedino izvodljiva. Provodeći
sukcesivno sve mjere oko sadnje, možemo sigurnije odrediti razloge
eventualnih neuspjeha.


Kao kruna svemu ovome je veliki postotak primanja. Provodeći sve
pod najboljim pobrojanim uslovima i uz kitnjastu sadnju imali smo u
nekim kulturama potpun uspjeh. Pa i tamo gdje je bio u početku kod
osnivanja i stoprocentni neuspjeh a kod novog popunjavanja ovim načinom
nismo morali tu kulturu kao uspjelu više popunjavati.


Poznate su i negativne strane ovog načina rada. Njih ćemo u daljnjem
izlaganju istaknuti kao i mogućnost njihovog svođenja na najmanju
mjeru.


Naše šumarstvo vuče korijen iz njemačke prakse bilo direktno ili
preko susjednih zemalja. Jasno je, da ono što odgovara za njemačke prilike,
ne može u svakom slučaju da bude primijenjeno i kod nas.


Nijemci nemaju prostrane terene krša i tako nepovoljne za pošumljavanje,
pa je to možda razlog što na kršu nismo imali raznoličnu
tehniku rada. Treba ipak istaći da Nijemci svoja tla teška za pošumljavanje,
kao što su leteći pijesci i slični tereni, baš na ovaj način sa busenom
pošumljavaju. Ovaj prirodan način (kako oni kažu za ovaj način
sadnje), pa makar i bio teži i skuplji za izvođenje ipak je rentabilan, jer
sigurno garantu je uspjeh.


Ranije se ovaj način više upotrebljavao pa i za povoljnije stanišne
prilike. U XX. stoljeću kod njih nastaje era masovnijeg pošumljavanja,
pa se za ovaj način sadnje teže dolazilo do materijala, počela se primjenjivati
više mehanička obrada zemlje i prema tome i uzimati i drugi
metodi rada pri pošumljavanju. Prije toga vremena rad sa busenom je
bio ravnopravan sa ostalim načinima sadnje što se vidi po obradi metoda
sadnje u udžbenicima pisanim za praksu.


Da vidimo da li su ovi razlozi za nepovoljne terene kao što su krš
i drugi, dovoljni da se svede rad sa busenom na manju mjeru. Smatramo
da masovan rad bar na jednom mjestu na kršu ne dolazi u obzir, jer
nikako nismo polučili tako masovne rezultate. Ovdje svakako dolazi u
obzir uporan, smišljen i unaprijed pripremljen rad sa angažovanjem




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 42     <-- 42 -->        PDF

dosta truda i sredstava. Dosta i premnogo smo učinili na jednom mjestu
ako smo posadili onoliko sadnica koliko možemo proizvesti za način
sadnje busenom, jasno kombinuiući ovo sa običnom sadnjom gdje je to
moguće. Uspjeh je velik jer gdje tako radimo tamo to i ostaje na terenu
vidljivo.


Mehanička sredstva za oranje i dri janje ne možemo primijeniti na
kršu, pa prema tome ni različiti način podizanja šuma.
Površno uzev Njemačka nam praksa kao i literatura nije davala stimulansa
za ovakav način rada u većoj primjeni.


SZ. 2. Pejsaž iz zelenog pojasa Sarajeva — Kozja ćuprija
Foto: ing. Dimić


Talijani imadu terene slične našima te je i njihova praksa, koju su
u zadnje vrijeme sistematski obradili svakako povoljnija da se kod nas
okuša.


Da vidimo u čemu se sastoji težina i skupoća ovoga načina sadnje.
Na terenima gdje se treba neophodno raditi na ovaj način, redovno prati
ovo i temeljiti rad kako na kopanju rupa tako i na nanošenje zemlje
i druga. Prema tome poskupljenje se samo jednim duelom odnosi na
nabavku i prenos sadnica sa busenom. Kad se tako uzme ova stvar u
razmatranje, onda nije poskupljenje samo uslijed toga što smo odabrali
ovaj način sadnje, nego uslijed toga što teren zahtijeva skuplju obradu
da bi se zagarantovao uspjeh. Što se tiče troškova nabavke i prevoza
sadnica sa busenom tu našom umiešnošću možemo ovo svesti na najmanju
mjeru, tako da ove stavke nekad i ne terete više od obične sadnje.


Ovaj način sadnje kvari rasadnike, pa zato treba izaći na površine
za pošumljivanje i tamo osnivati manje privremene rasadnike. Tu i u


40




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 43     <-- 43 -->        PDF

neposrednoj blizini ovakvi rasadnici smanjiće i izdatke za transport.


Obično se nađe svukud zemlje za ove potrebe. Čak se struktura zemljišta


može nanošenjem pogodne zemlje u rasadnik popraviti i udesiti da bude


sposobna za vađenje sadnica sa busenom.


Priprava ovakvih rasadnika je ključni uslov za rad sa busenom.


Znači ne može se kad nam se prohtije preći na rad sa busenom, ako se


za to nismo možda i nekoliko godina unaprijed spremili.


Rad oko sadnje sa busenom utoliko je i komplikovaniji i ako je sam


način sadnje u biti jednostavan.



St. 3. U pozadini se vidi ogledna stanica »Sedrenik« na Pašinom brdu —
ekspresne šume
Foto: ing. Dimić


Na ovaj način uglavnom bor, pa nekad i .drugi četinari, malo imadu
mjesta u našim stalnim rasadnicima. U ovim se rasadnicima traži rahla,
lako obradiva zemlja, a takva ne odgovara za sadnice sa busenom. Kad
smo na gore opisani način napravili i udesili bašticu-rasadnik kao što to
često naši stanovnici sa krša rade kada si prave vrt, vršimo zasijavanje
rasadnika i to mnogo rjeđe nego što se to obično radi.


Stalni rasadnici iziskuju i vodu, a na terenima nemamo vode, a što
je interesantno ova nije neophodno potrebna. Zemlja u privremenom
rasadniku mora radi vađenja sadnica sa busenom biti kompaktna, sa
dosta ilovastih odnosno glinenih čestica. Takva zemlja, kako znamo, ima
velik kapacitet za vodu, pa je zasjenjivanje i okopavanje sadnica dovoljno
da se u zemlji sačuva vlaga, a rasadnik može prvu kritičnu godinu
da prebrodi i bez zalijevan]a. To preživljavanje sadnica prvog svog




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 44     <-- 44 -->        PDF

vegetacivnog perioda ujedno je i pokazatelj da će se zemlja sa busenom
dobro vaditi i da će biti uspjeha sa ovim načinom sadnje.


Naročito je bilo zadovoljstvo, kad se uspjelo u takvom rasadniku na
Pašinom Brdu odgojiti jednogodišnje sadnice crnog bora bez zalijevanja
i odmah ujesen zasaditi sa busenom u obližnju kulturu zvanu Ljuta
strana. Pošto je tu sađeno sa kitnjastom sadnjom, u momentu sadnje je
izgledalo kao da smo posijali bor toga proljeća u kuće na tom ljutom
kršu i da nam je uspjela sjetva. Sto je važno, a to je da nam je konačno
i uspjela sadnja i to na tom terenu gdje smo poslije prvih radova pri
osnivanju ove kulture godine 1949. imali jedva oko 10°/o uspjeha. Svi
poznati razlozi su se kao i drugdje i ovdje ispoljili kod osnivanja kao
uzroci neuspjeha. I u trećoj godini po sadnji sa busenom ova kultura
produžava rast sa potpunim uspjehom gdje nema takoreći vidljivih ugibanja
sadnica (2. X. 1956. godine).


Ne napuštajući ni običan način sadnje na mjestima pogodnim, a ta
se mjesta zapravo smanjuju obzirom da tamo opet dolaze druge vrste
osim crnog i bijelog bora, ovaj način rada je kod nas svakako stekao
građansko pravo i imade čak i prednosti radi pospješenja podizanja kultura
u pojasu gdje je potrebno zadovoljiti i urbanističke zahtjeve.


Pridružujemo se praksi talijanskih šumara. Ovu praksu smatramo
dovoljnom za uspjeh sadnje na kontinentalnom kršu izmijenjenih i ublaženih
uslova klime u odnosu na mediteranski krš. Kopanje rovova, gradom
te sijanje u saksije i slično pored otežavanja rada kao da nisu neophodni
za naše prilike, ali njihova primjena može doći u težim klimatskim
uslovima.


Neka ovo bude prilog i našim praktičarima i neka nešto izvuku i za
sebe ukoliko ovo ne primjenjuju već na terenu.


Pridružujemo se svima onima koji ovu stvar naglašavaju radi uvođenja
u život. Naši se ljudi iz operative moraju osloboditi šablona kako
u pogledu vrsta tako i u pogledu da predlože skuplje ali i sigurnije, a
u krajnjem cilju jeftinije radove, te orema tome bi im se moglo s pravom
predbaciti, kad im se osiguraju onolika sredstva koliko zatraže, da
onda i odgovaraju za eventualne neuspjehe.


LITERATURA:


Alikalfi ć F.: Nekoliko momenata iz šumarstva Sicilije, N. Šumar 1954. g.
Ani ć M.: Nekoliko misli u prilog unapređenja naše šumske produkcije. Šum. List


1951.
Baie n J.: Naš goli krš, 1931. g.
Böttne r J.: Gartenbuch A. Frankfurt a. đ. O. 1911. g.
Burckhardt : Säen und pflanzen nach forstlicher Praxis 1893. g. Forstlexikon,


Berlin 1929. g.
Jovanovi ć S.: Mikrobiološko đubrenje rasadnika i šumskih kultura, Šumar


stvo 1952. g.
Pano v A.: Šume crnoga bora i problematika njihove obnove. Narodni šumar,


1955. god.
Schindler : Der Garten und seine Jahreszeiten, Berlin 1929. g.
Šumarski priručnik I.: Goli krš (Ing. R. Krpan).
Šumarski priručnik I.: Pedologija (Ing. D. Klepac).




ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 45     <-- 45 -->        PDF

Summary


The author presents his observations on nurseries and the preparation of
planting stock for the afforestation of difficult sites and karst areas. He advocates
digging of deeper and wider holes than those in ordinary planting operations. He
is much in favour of ball planting. Because during the digging — ont ball plants
the soil of permanent is severily depleted, the author proposes establishing temporary
nurseries on sites to be afforested. In afforestation were used plants of
Pines as well as of other Conifers. (I. B.)


SAOPĆENJA


FLORA SSSR. — TOM XIV.


Četrnaesta sveska Flore SSSR štampana
je još 1949. godine, ali je evo, sticajem
okolnosti, stigla do nas sa osmogodišnjim
zakašnjenjem. Međutim, kako
su uopće djela ovakve vrste trajnog karaktera
to njihova i naknadna registracija
nije bezpredmetna. Posebno još ova
četrnaesta sveska koja je obuhvatila niz
rodova drveća i grmlja interesantnih za
šumarstvo.


»Floru« Sovjetskog Saveza izdaje Akademija
nauka SSSR-a putem svog Botaničkog
Instituta imena V. L. Komarova.
Prve sveske redigovao je sam K om
a r o v, a u nekim ranijim bio je publikovan
pretežno materijal kojeg je on
sam obradio i pripremio za štampu.
Četrnaestu svesku redigirali su B. K.
Šiškin i E. G. Bobrov, a u njoj
su sarađivali još i 15 drugih botaničara.
U sveski je obuhvaćeno 547 vrsta
koje kao divlje rastu na širokim prostranstvima
Sovjetskog Saveza i 30 vrsta
koje su česte u kulturama, a potječu iz
drugih predjela, većinom iz Sjeverne
Amerike ili iz Kine i Japana. Kod obrade
pojedinih porodica i rodova upotrebljena
su savremena taksonomska pravila,
a i originalni stavovi pojedinih


autora-obrađivača. Uz neke karakteri


stične vrste dati su i vrlo dobri i jed


nostavni crteži.


Od porodica i rodova koji obuhvataju
vrste drveća i grmlja u ovoj svesci obrađene
su porodice: Rutaceae (Phellodendron,
Ptelea, Citrus), Simarubac
e a e (Ailanthus), Meliaceae (Me-
Ua), Euphorbiaceae (Aleurites),
Buxaceae (Buxus, Empetrum), A n acardiaceae
(Pistacia, Cotinus, Rhus,
Toxicodendron). Aquifoliaceae


(Ilex), Celastraceae (Euonymus,


Kalonymus, Celastrus), Staphyleac
e a e (Staphylea), Aceraceae (Acer),
Hippocastanacea (Aesculus),
Rhamnaceae (Paliurus, Zizyphus,
Sageretia, Frangula, Rhamnus) i V i t a-
c e a e (Vitis, Ampelopsis, Parthenocissus).


Interesantna je nova podjela roda
Ace r na sekcije. Tu su zadržane samo
neke sekcije, ranije postavljene od monografa
Paksa (P a x), a uzete su nove,
prema ruskoj botaničarki Pojarkovoj, te
prema američkom dendrologu Rederu.
To je razumljivo i zbog. toga, što je cijeli
rod javora obradila sama botaničarka
Pojarkova. Te sekcije po rodoslijedu
(i po vrstama naše jugoslavenske
flore koje obuhvataju) izgledaju
ovako:


1. Platanoidea Pax
(A. platanoides A. campestre)
2. Gemmata Pojark.
(A. pseudoplatanvs)
3. Trilobata Pojark.
(A. tataricum)
4.
Microcarpa Pojark.
(jedna vrsta Dalekog Istoka — A.
ukurundense)
5.
P a 1 m a t a Pax
(Dalekoistočna — A. pseudosieboldianum)
6.
Macrantha Pax
(Dalekoistočne i sjeveroameričke
vrste)
7. Saccharina Pax
(A. saccharum iz Sjeverne Amerike
— Kanade)
8. Goniocarpa Pojark.
(A. hyrcanumW)
U ovu sekciju trebalo bi — prema opisu
i prema daljnjoj podjeli na dva »reda
«: Opulifolia Pojark. i Monspessulana