DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 42 <-- 42 --> PDF |
dručje Tivoli, Balsorana, Isola del Liri. Ovu je ekskurziju organizirala Talijanska generalna direkcija šuma u Rimu. Predmet ekskurzije je bio: generalni problemi iskorišćivanja tla. Talijanski su šumari pokazali metode pošumljavanja krša, metode za melioraciju tla i smirivanje bujica, što je bilo neobično interesantno i korisno, pogotovu za zemlje sličnih ekoloških prilika (FNR Jugoslavija. 5. Šumski požarevi. Na temelju izvještaja prisutnih delegata komisija je utvrdila, da je broj šumskih požareva bio u 1954. manji nego prošlih godina uŠvedskoj, Finskoj, Austriji, Jugoslaviji i Luxemburgu. 6. Insekti i bolesti. S obzirom´ na bojazan još većeg raširenja DOTHICHI- ZA-e POPULNA-e i ENDOTHIA-e PARASITIC A-e skrenuta je pažnja internacionalnoj komisiji za topolu i kesten, da vode računa o tim bolestima i da im posvete punu pažnju. 7. Šumarski filmovi. U toku 1954. proizvedeno je u Evropi 26 novih šumarskih filmova. FNR Jugoslavija je među prvima u Evropi po broju proizvedenih šumarskih filmova u posljednjoj godini. 8. Šumarska statistika. Mješovita radna grupa FAO/CEE u pitanju statistike šuma i drvne industrije sastat će se u Genevi u vremenu od 23. do 28. siječnja 1956. 9. Četvrti svjetski šumarski kongres. Četvrti svjetski šumarski kongres održan je u DEHRA DUN (Indija) u vremenu od 11. do 22. prosinca 1954. Na kongresu se raspravljalo o različitim problemima među kojima su prvo mjesto zauzeli: klasifikacija (bonitiranje) šuma, specijalizacija šumara i šumarska bibliografija. Osnovana su tri komiteta, koja su raspravljala po tim problemima. Zaključeno je, da će se peti svjetski šumarski kongres održati I9601, u Francuskoj. (Vidi podrobnije u časopisu »Unasylva«, Vol. 9, No. 1. mart 1955.). 10. Tehnika rada i formiranje radne snage u šumi. Mješoviti komitet FAO/ CEE održat će svoje prvo zasjedanje u Parizu u vremenu od 28. XI. — 3. XII. 1955. 11. Različita pitanja. Na prijedlog delegata Belgije komisija je zaključila, da se skrene pažnja zemljama, članicama evropske komisije za šume F. A. O., da bi bilo korisno, kad bi svaka zemlja sastavila listu sjemena, koje dolazi u obzir za prodaju ili zamjenu, u koliko je — dakako — provenlencija i kvaliteta tog sjemena utvrđena. Evropska komisija za šume je zaključila, da deveto zasjedanje ne će biti u 1956., nego u proljeće 1957. godine u Rimu. Prema tome je mandat predsjedništvu evropske komisije za šume produžen do mjeseca svibnja 1957. D. K. KONFERENCIJA O RAKU KESTENOVE KORE Na inicijativu Savezne Uprave za zaštitu bilja održana je u Ljubljani od 7. do 10. prosinca 1955. god. konferencija o problemu raka kestenove kore tr cilju sumiranja dosadanjih rezultata na suzbijanju bolesti i određivanja daljnjih smjernica za rad na ovom ozbiljnom i složenom problemu. Konferenciji su, pored predstavnika Savezne uprave za zaštitu bilja ing. Strahinje Atanackovića, prisustvovali i predstavnici republičkih uprava za šumarstvo i Uprava za zaštitu bilja svih narodnih republika, predstavnici šumarskih instituta i drugih naučnih zavoda zainteresiranih na ovom problemu, predstavnici taninske industrije, inspektori za zaštitu bilja i predstavnici šumarske operative iz LR Slovenije. Budući da od 1951. nije do danas održan ni jedan sastanak međurepubličkog karaktera po ovom važnom problemu, bilo je krajnje vrijeme da se na široj osnovi pretresu mnoga pitanja, koja su se u toku posljednjih godina postavljala pred organe koji su rukovodili radom na suzbijanju endotioze u zaraženom području i na sprovođenju karantinskih mjera u cilju sprečavanja širenja zaraze u kontinentalna nalazišta pitomog kestena u našoj zemlji. 7. i 8. decembra konferencija je zasjedala u Ljubljani a 9. i 10. održana je ekskurzija u zaražena područja Slovenačkog Primorja. Posljednji sastanak održan je Solkanu nakon obilaska zaraženih lokaliteta. Konferenciju je otvorio ing: Strahinja Atanacković predstavnik Savezne uprave za zaštitu bilja. Nakon pozdravne riječi načelnika Uprave za šumarstvo LRS ing. Funkela započinje rad konferencije po usvojenom slijedećem dnevnom redu: 1. O značenju kestena za privredu naše zemlje; 2. Stanje i suzbijanje raka kestenove kore od 1950. do 1955. godine (referenti predstavnici republičkih: službi za zaštitu bilja); |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 43 <-- 43 --> PDF |
3. Mjere za suzbijanje raka kestenove kore (referent Dr. Mihajlo Krstić); 4. Razno. Iscrpan referat o značaju kestena za našu privredu održao je ing. Jakob Sučić, direktor šumarskog instituta iz Sarajeva. Koreferate su održali ing. Trajko Nikolovski (NR Makedonija) i dr. Maks Wraber (NR Slovenija). Iz referata i koreferata moglo se u općim crtama izvesti nekoliko glavnih zaključaka. a) Mnogostruke koristi koje nam pruža kesten uz njegova korisna svojstva (kesten je i šumsko drvo i voćka, rano rađa plodom, predstavlja odličnu sirovinu za tanin, ima jaku izbojnu moć iz panja, otporan je na ozlijede) opravdavaju njegovo gajenje na postojećim nalazištima i traže daljnje proširenje areala pitomog kestena u našoj zemlji. b) Tereni Jugoslavije ekološki su predisponirani za uzgoj kestena. c) Kesten se danas nalazi u degradaciji u našoj zemlji. d) Statistički podaci o kestenu, njegovom rasprostranjenju veoma su nepouzdani i neujednačeni na razna područja, te treba prema tome u okviru jedne savezne komisije prići evidentiranju postojećih površina pitomog kestena u šumama i na poljoprivrednim terenima po jednom jednoobraznom načinu, koji bi dao točne podatke za cijelu državu. Isto tako treba raditi i na proširenju kestenovog areala u horizontalnom i vertikalnom smislu, pronalaženjem (putem ekoloških studija) pogodnih terena za uzgoj ove vrijedne vrste drveća. U okviru 2. točke dnevnog reda prvo su o stanju zaraze i mjerama suzbijanja govorili predstavnici NR Slovenije. Drugarica Stana Hočevar, asistent Šumarskog instituta iz Ljubljane, koja kao član stalne mješovite republičke komisije za suzbijanje raka kestenove kore, radi na proučavanju i suzbijanju endotioze u Slovenačkom Primorju, iznijela je u svom. referatu rezultate dosadanjeg rada na suzbijanju endotioze i sadanje stanje zaraze. Danas se na teritoriji Slovenije kesten suši na površini od 2.500 ha. Nađeno je ukupno 46 žarišta endotioze u Goričkom srezu, 4 žarišta u bivšem srezu Sežana, a ustanovljena su i 3 žarišta endotioze na hrastovima (Quercus sessilis, Q. sessilis x Q. pedunculata i Q. pubescens). Zaraza se proširila, od početne, koja je u I960, god. iznosila 212 ha (u vrijeme kada je bolest konstatovana), na 1.853 ha u ovoj godini. Kar antenske mjere sprovede se sa nedovoljnom strogošću i kestenov plod često od lazi nedesinficiran na tržišta u unutrašnjost zemlje. Veliki problem predstavlja pitanje prodaje i izvoza kestenovih plodova, budući da dobici ostvareni na taj način predstavljaju važnu stavku u prihodima stanovništva tog pasivnog kraja. Prema postojećim karantenskim propisima može se izvoziti samo desinficirani plod kestena. Ova desinfekcija vrši se u specijalnim bazenima polsatnim kvašenjem plodova u rastvoru 0,5°/o-tnog formalina. Prema ispitivanju prof. Janežića ovaj postupak dovoljan je za uništavanje spora gljivice. Na taj način desinficirano je oko 5 tona plodova pitomog kestena, dok su prema mnogim indicijama mnogo veće količine kestena izvezene bez prethodne desinfekcije. Referent dalje iznosi da veliku prepreku sprovođenja energičnih mjera uništavanje zaraženih stabala predstavlja nerješeno pitanje upotrebe drveta od posječenih stabala i nedostatak financijskih sredstava. Nadalje se govori o potrebi intenzivnijeg rada na uzgajanju otpornih sorti pitomog kestena. Izvjesne ko>ličine kineskog kestena (Castanea mollissima) već su unesene na teren. U slijedećem referatu inž. Sebenik, koji radi na zaraženom području, iznosi teškoće tehničke i materijalne prirode koje se javljaju pri sprovođenju karantenskih mjera i u toku rada na suzbijanju zaraze uništavanjem zaraženih sta- bala. Energičnije mjere moći će se sprovoditi tek kada se riješi pitanje naknade vlasnicima kestenjaka odnosno pitanje prodaje i izvoza drveta dobijenog sječom zaraženih stabala, koje bi bilo u skladu sa postojećim karantenskim propisima. Poslije ovog referata predstavnici ostalih narodnih republika iznose rezultate pregleda kestenovih sastojina u pojedinim republikama uz konstataciju, da prema dobivenim izvještajima, nigdje nije konstatirana zaraza izvan područja Slovenačkog Primorja. U referatu »Mjere za suzbijanje raka kestenove kore« dr. ing. Mihajlo Krstić iznosi dosadanje rezultate koji su postignuti u svijetu i daje vrlo iscrpne podatke o radu na suzbijanju ove bolesti u svim zemljama u kojima se ona javlja. Između ostalog iznosi i podatak da je zaraza endotioze konstatirana i na Kavkazu (SSSR). U toku opširne diskusije iznijeta su mnoga gledišta na problem endotioze sa biološkog, ekonomskog i socijalnog stanovišta. Posebno je naglašena potreba energičnijeg suzbijanja endotione na zaraženom području i pristupanje rigoroz |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 44 <-- 44 --> PDF |
nijim karantinskim mjerama. Diskusija se uglavnom kretala unutar problema iznijetih po referatima. Čula su se mnoga mišljenja da za sprovođenje karantenskih mjera treba naći financijska sredstva iz republičkih i saveznih fondova kao i od zainteresirane industrije. U toku diskusije zaključeno je, da -se pregledu terena u pojedinim republikama nije prišlo dovoljno ozbiljno i da su iznijeti podaci nepouzdani pa se prema tome sa sigurnošću ne može tvrditi da zaraze nema i u drugim republikama. Posebno je potrebno obratiti pažnju na područje Istre, koje se nalazi najbliže zaraženim lokalitetima. Pri kraju sastanka u Ljubljani odlučeno je da se osnuje komisija u koju će, pored referenata, ući po jedan predstavnik svake narodne republike. Formirana komisija na popodnevnim sastancima sastavila je projekt konstatacija i zaključaka. Dopuna projekta izvršena je po obilasku zaraženih lokaliteta. Nakon dvodevnog savjetovanja u Ljubljani učesnici konferencije obišli su u okviru ekskurzije u Slovenačko Primorje neke zaražene terene. Posjet zaraženom području i obilazak pojedinih jako napadnutih lokaliteta mnogo je doprjneo bližem upoznavanju sa mnogim problemima na terenu. Posljednjeg dana održan je u Solkanu sastanak na kome su nakon utvrđivanja privrednog značaja kestena u našoj zemlji i potrebe evidentiranja postojećih površina pod kestenom te proširenja njegovog areala, donijeti slijedeći zaključci koji se odnose na dosadanji i daljnji rad na pitanju endotioze: 1, Potrebno je do 1. jula 1956. g. izvršiti detaljan pregled pitomog kestena na endotiozu u svim narodnim republikama i osnovati stalnu opažačku služ- DU. Izvještaje o stanju endotioze dostaviti odmah završenom pregledu Saveznoj upravi za zaštitu bilja. U cilju osposobljavanja stručnih organa za pregled kestena treba organizirati u Panovcu Tcod Nove Gorice seminar u toku mjeseca marta ili aprila 1956. god. U slučaju otkrivanja novih žarišta van Slovenačkog Primorja treba odmah pristupiti njihovoj likvidaciji. 2. Potrebno je u zaraženom području rigorozno sprovoditi karantinske mjere prema Osnovnom zakonu o zaštiti bilja od bolesti i štetočina. U vezi čl. 19 pomenutog Zakona stručnjaci Republičke komisije protiv raka kestenove kore NR Slovenije ispitat će i predložiti će uslove pod kojima bi se eventualno mogao dozvoliti promet plodova i drveta iz zaraženog područja. 3. Ne dozvoliti uvoz kestenovog materijala iz država u kojima vlada endotioza osim plodova i sadnog materijala na naučne svrhe. 4. U zaraženom području treba intenzivnije nastaviti likvidaciju zaraženih stabala i izdanaka a gubitke koji nastaju uslijed sprovođenja tih mjera nadoknaditi prema postojećim propisima. 5. Za suzbijanje raka u 1956. g. republička komisija Slovenije treba da izradi plan borbe u kome će predviditi sva potrebna financijska sredstva i da ga dostavi Sekretarijatu za privredu Narodne Republike Slovenije i Saveznoj upravi za zaštitu bilja radi obezbjeđenja financijskih sredstava iz fondova i od zainteresovane industrije. Ova komisija treba također do 1. IV. 1956. izraditi perspektivni plan likvidacije endozioze u Srezovima Koriškom i Koparskom. 6. Istraživačke ustanove treba da na širem planu prouče mogućnost introdukcije i prilagođavanja otpornih vrsta kestena i raznih hibrida. Financijska sredstva za ovu svrhu treba da obezbjedi Savez poljoprivrednih komora FNRJ. 7. U cilju koordinacije svih radova na problemu endotioze pri Saveznoj upravi za zaštitu bilja treba osnovati saveznu komisiju čiji će sastav i nadležnost odrediti Savezna uprava za zaštitu bilja. 8. Cjelokupan materijal sa konferencije o kestenovom raku održane od 7. do 10. XII. 1955. sa zaključcima treba dostaviti do 31. XII. 1955. republičkim upravama za šumarstvo, šumarskim institutima, republičkim upravama za zaštitu bilja, Savezu poljoprivrednih komora i Zavodu za voćarstvo — Maribor. A. Böhm |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 45 <-- 45 --> PDF |
DOMAĆA STRUČNA LITERATURA Dr. I. Horvat i sarađnici — Karta biljnih zajednica Zapadne Hrvatske, Sekcija Sušak, listovi 2a i 2c. Izdanja Privrednog Savjeta FNRJ i Instituta za šumarska istraživanja NR Hrvatske Prije kratkog vremena objavljena je prva naša vegetacijska kaj-ta izrađena na savremenim principima biljne sociologije. Ova karta biljnih zajednica pretstavlja za jugoslavensku nauku jedan vrlo značajan datum, jer sve što je ranije učinjeno da se vegetacija našeg kopna prikaže kartografskom metodom, bili su samo pokušaji da se prikažu krupniji vegetacijski odnosi i njihovo manje više šematsko pružanje. S H o rva tovom kartom po prvi put je učinjen iedan značajan korak u cilju da se postigne i onaj detalj, koji je nužno potreban za točno upoznavanje sastava i potencijalnih mogućnosti i naše prirodne vegetacije šuma, pašnjaka i livada. Prema toipe, ova karti biljnih zajednica nije više samo prilog naučnom upoznavaniu vegetacijskih odnosa naše zemlje, nego i prikaz horizantalnog i vertikalnog rasprostranjeni a pojedinih privrednih tipova vegetacije, dakle karta koja će dobro doći i operativi poljoprivrede i šumarstva. Upoređujući našu prvu kartu vegetacije sa istim takvim kartama, koje su već objavljene posljednjih godina u drugim evropskim državama, možemo bez pretjerivanja kazati da je naša karta u mnogome nadmašila i one, koie su ´u međunarodnom smislu) priznate kao najviše savremeno dostignuće. Ako uporedimo, primjera radi, francuske karte koje ie izradio Prof. Dr. Molinier sa saradnicima, koje, rjrema našoj ocjeni, pretstavljaju najviše dostignuće u Evropi, onda vidimo da je naša karta tehnički dotjeranija, mnogo detaljnija i savremenija po tehnici prikazivanja detalja. Međutim, niie toliko bitno ovo upoređenje, koliko činjenica, da smo ovom kartom i mi ušli u red država koje .su u poslijeratnom rieriodu ozbiljno pristupile inventarizaciji svoje vegetacije na bazi naisavremenijih metoda u biljnoj geografu i. Mi moramo odmah na počteku istaknuti, da ova naša orva detaljna karta biljnih zajednica nije rezultat rada jednog kratkog perioda, niti jedan na «crt šeme, koji je nastao poopštavanjem mjestimičnih detaljnijih istraživanja istaknutijih bilinih zajednica. To je rezultat jednog dugog i napornog terenskog rada koji je trajao pune četiri godine (1948—1951) i u kojem su uz profesora I. H o r v a t a, kao »spiritus movensa« i glavnog rukovodioca radova, sudjelovali i brojni sarađnici od kojih su trojica — šumarski inženjeri S. Bertović, L. Matan i L. Pelcer, sudjelovali od početka do kraja, radeći na terenskim snimanjima tokom cijele godine — izuzev nekoliko zimskih mjeseci. Ostali sarađnici su sudjelovali ili povremeno ili sa posebnim naučno-istraživačkim temama. Izrada karte biljnih zajednica nije bio samo operativni zadatak jedne grupe vrlo spremnih kartografa i fitosociologa, nego istovremeno u područje školovanja mladih kadrova iz Hrvaske i drugih republika, te njihovo upoznavanje sa principima modernog kartiranja vegetacije na bazi biljnih zajednica. Zbog toga ove sekcije nemaiu samo svoju realnu vrijednost, nego su one isto tako i obrazac po kojemu se vrše (ili treba da se vrše) kartiranja vegetacije u ostalim našim republikama. I ne samo to, prilikom izrade ovih karata vršeni su i obimni naučno-istraživački radovi iz područja ekonomije, mikrobiologije, dendrometrije, livadskih prinosa i drugim temata iz šumarstva i poljoprivrede. Na tai način kartiranje je bilo i osnovica za intezivan naučno-istraživački rad, koii je već djelomice i objavljen u stručnoi štampi i naučnim publikacijama. Što se tiče samih dvaju listova do sada objavljene karte biljnih zajednica, može se svakako istaknuti, da je na njima osnovni topografski detalj izveden prvoklasno. To ie područje koje je Vojnogeografski institut predratne Jugoslavije snimao najpreciznijim postupkom (zbog granice spram Italije), i svakako je i to jedan od preduvjeta koji su vegetacijskoi karti omogućili preciznost i točno ograničavanje pojedinih biljnih zajednica. Nažalost, to nije slučaj sa ostalim našim predjelima u unutrašnjosti, u kojima su osnovne topografski karte rađene još i pred više od pola stoljeća. Izrada vegetacijskih karata u takvim područjima nije ni iz bliza tako sigurna kao na području koga je odabrala ova .prva Horvatova karta. 251 |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Na kartama su dosta dobro odabrane i reproducirane boje, iako u izvjesnim tomovima ima i nejednoličnosti. Za šumske zajednice uzete su pune boje, livade i vrištine su označene šrafama ili križićima, a planinske rudine označene tačkastim crtežem u boji. Kod izrade karte moralo se je pribjeći nažalost i označavanju izvjesnih zajednica slovima. To je učinjeno kod zajednica visokih zeleni i močvarica, ali i kod šuma. Tako je na primjer šuma gorskog javora i jasena označena istom bojom kao i pretplaninska šuma bukve samo sa slovom »F«. Ovu zajednicu, zapravo to slovo, i pokraj detaljnog traženja na karti našli smo samo na jednom jedinom mjestu. Sličan je slučaj i sa šikarom velelisne vrbe i vrištinom sleča i klečice, ali su ove zajednice manjeg značaja od šume gorskog javora i jasena, koja se na području javlja možda u većoj mjeri samo fragmentarno, pa je zbog toga zanemarena. Na kartama je obuhvaćeno 7 nizova vegetacijskih jedinica koje su razdvojene na osnovu fizionomskog izgleda i biljnog sastava u šume, livade i vrištine. planinske rudine, visoke zeleni, cretove, vegetaciju močvarica i vodenjara, te u ruderalnu i nitrofilnu vegetaciju. Šume su dalje podjeljene u šest skupina, i pošto nas one najviše zanimaju, mi ćemo ih ovdje navesti detaljnije. Prva karta sekcije Sušak (list 2a) obuhvata u centralnom svom dijelu vrh planine Risnjaka u sjevernom zahvata dolinu Kupe oko njenog izvora, okolinu Gerova, na istok dopire do Crnog Luga blizu Delnica, na zapadu zahvata vrh Hrvatskog Sniježnika, a na jugu seže do blizu Mrzle Vodice. Ona prikazuje jedno pretežno šumovito planinsko područje ispresijecano tu i tamo većim površinama prirodnih livada i vriština, te vrlo malim plohama planinskih rudina na Risnjaku i Sniježniku. Šume su ovdje razvrstane u šest skupina, koje su istovremeno i biljnosociološke sveze. Prvu skupinu sačinjavaju zajednice »crnogoričnih i bjelogoričnih šuma i šikara suhih i toplih staništa na vapnencima i dolomitima«. To su obuhvaćene zajednice: 1. Seslerieto-Ostryetum — šuma šašike i crnog graba, 2. Ericeto-Ostryetum — šuma crnjuše i crnoga graba. Drugu skupinu sačinjavaju zajednice »bijelogoričnih i mješanih šuma umjereno vlažnih, hladnih, bazičnih, neutral nih ili slabo kiselih staništa«. (Fagion) sa slijedećim zajednicama: 1. Fagetum croaticum austräte — šuma bukve sa nizom subasocijacija a) — montanum — gorska šuma bukve, b) — seslerietosum — primorska šuma bukve, c) — calamagrostidetum — šuma bukve sa milavom, d) ;— abietetosum — šuma bukve s jelom, e) — subalpinum — pretplaninske šume bukve. 2. Acereto-Fraxinetum-croaticum — šume gorskog javora i jasena. Treću skupinu sačinjavaju zajednice »bjelogoričnih šuma močvarnih i podvornih staništa« (Alneto-Quercion). 1. Salicetum incanae — šuma sive johe, 2. Alnetum glutinoso-incanae — šuma crne i bijele iohe. Četvrtu skupinu sačinjavaju zajednice »bjelogoričnih šuma ekstremno kiselih staništa na silikatima ili na dubljoj naslazi tla povrh vapnenca »(Quercionroboris-sessiliflorae). 1. Fageto-Blechnetum — šuma rebrače i bukve. Petu skupinu sačinjavaju zajednice . »crnogoričnih šuma viših pojasa na silikatima ili na kiselim tlima povrh vapnenca « sa dvije grupe: .- . A. »Crnogorične šume suhih sunčanih, kamenih staništa povrh vapnenaca « (Albieto-Calamagrostion). 1, Calamagrostideto-Abietum — šuma milave i jele. B. »Crnogorične šume na silikatima ili na umjereno vlažnih i sjenovitim staništima povrh vapnenaca« (Piceion). 1. Blechno-Abietum — šuma rebrače i jele, 2. Piceetum croaticum montanum — gorska šuma smreke, 3. Piceetum croaticum subalpinum — pretplaninska šuma smreke. Šestu skupnu sačinjavaju zajednice »klekovine, pretplaninske šikare i vrištine na vapnencima« (Pmion mughi). 1. Pinetum mughi croaticum — klekovina bora, 2. Salicetum grandifoliae — šikara velelisne vrbe, , 3. Rhodoreto-Junipereturri — Vriština sleča i klečice. Kao što se može vidjeti, već i ova karta obuhvata i niz posve novih i još (kod nas) neopisanih vegetacijskih jedinica nižeg i višeg reda, čije se kate— |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 47 <-- 47 --> PDF |
gorije ne mogu potpuno razumjeti bez tekstovno-^ tumača i kratkog pregleda — slično kao što takve stvari iznosi i poznata Horvatova knjižica i »Šumske zajednice Jugoslavije«. Karta obuhvaća zatim i brojne zajednice livada i vriština, koje ovako kartografski prikazane, najbolje pokazuju svoju povezanost (kao sukcesije ili regresije) sa odgovarajućom šumskom zajednicom. Kulture, kojih na ovom listu sekciie ima veoma malo su izdvojene sa jednom sivom bojom (i redovno dopunjene oznakom za određenu ruderalnu vegetaciju). Voćnjaci i šumske kulture dobili su također svoje posebne znakove, kao i pojedine vrste drveća, ukoliko se nalaze izvan sastojina. Druga karta sekcije Sušak (list 2c) — nastavlja se na prvu u donjem produženju. Ova karta zahvaća područje od nižih padina Gorskog Kotara preko Primorja oko Hreljina i Zlobina sve do blizu morske obale kod Bakra. Na prvi pogled karta je »punija«. odnosno, na njoj je jače izražen mozaični raspored biljnih zajednica. I doista ,ona ima u legendi označene nove podtipove šumskih zajednica koji se nisu javljali na prvoj karti, kao što tu i nema nekih koji su tamo bili dobro izraženi. Kao nove šumske zajednice, odnosno subasocijacije javljaju se tu na prvom mjestu: šume bjelograba (Carpinetum orientalis) sa dvije subasocijacije — tipicum i carpinetosum betuli, te razvojni stadij sa Fraxinus ornus. Kod šume šašike i crnograba četiri subasocijacije — quercetosum pubescentis, quercetosumsessiliflorae, carpinetosum betuli i sorbetosum, te degradacioni stadij (vjerovatno također zajednice Carpinetumorientalis) sa Juniperus oxycedrus — PaUurus spina Christi. Konačno, ovdje se zajednice šume jele sa milavom javljaju i sa lipom u subasocijaciji tilietosum (označenoj slovom »T«). Na ovoj karti prikazana je i vegetacija točila sa posebnim slovima. Sječine u pojedinim šumskim tipovima označene su sa slovom »S», tako da karta u izvjesnoj mjeri ne pokazuje samo pregledne tipove šumskih zajednica, nego i njihovo stanje za vrijeme izvršenog kartiranja. Nažalost, na drugom listu sekcije (2c) teško se.raspoznaju i razlikuju neke za jednice uslijed sličnosti upotrebljenih boja. Moglo bi se možda primjetiti, da je na štetu preglednosti išlo na primjer razčlanjavanje šume šašike i crnog gra ba na četiri subasocijacije, kao i nastojanje da se prikažu neki drugi detalji, svakako važni i korisni za onoga, koji će se praktično poslužit ovim kartama. Primjećujemo i to, da nije najbolje odabran naziv »šuma milave i jele«, jer bi po redosljedu izgledalo da šumu sačinjava milava (sa jelom), a ne da je ona u jelovoj šumi tek njezin sastavni dio. Dakle bolje »šuma jele sa milavom«, kao što je dobro uzeto — »šuma bukve sa milavom«. To vrijedi i za »šumu šašike i crnog graba «odnosno »šumu crnjuše i crnog graba (možda i bolje crnograba!) »šumu rebrače i jele«. Ako bi se htjelo zadržati ovaj redosljed, onda bi trebalo ostati kod naziva »zajednica«, a ne šuma. To je čisto šumarska primjedba, jer je neobično čuti naziv »šuma milave«, »šuma crnjuše« i slično, iako pretpostavljamo, da je Horva t imao posebnih razloga da postupi ovako, premda se je ranije držao navedenog redosljeda u nazivima. Karta biljnih zajednica sekcije Sušak izrađena je ne samo kao osnovna karta vegetacije sa potrebnom legendom boja i znakova, nego su joj pridodate u malom mjerilu i 3 karte istog područja, koje pregledno prikazuju a) geološku podlogu, zatim b) tzv. primitivnu vegetaciju, kao i c) gospodarske tipove područja (»gospodarska karta«), Osim toga, uz kartu (na donjim magmama) dat je i uzdužni »vegetacijski profil na presi eku od izvora Kupe preko vrha Risnjaka do Primorja«, koji, iako donekle šematski, plastično prikazuju raspored i izmjenu pojedinih vegetacijskih tipova (biljnih zajednica) idući od kopnenih strana — sa oko 350 m nadmorske visine u pravcu NO-SW preko vrha planine od oko 1550 m, te dalje u pravcu N-S preko padina Pliša i Ljubibelja na Hreljin i u Primorje, zahvaljujući tako i slijedeću kartu. Na drugom listu nalazi se komplementarni profil poteza Ljubibelj — Tuhobić — Brloško — Rogozno — Srednji Jarak. Profil na prvom listu prikazuje nizane vegetacijskih tipova i pravilnost njihovog pridolaženja u vezi sa orografskim faktorima, pošto nije istovremeno označen i karakter geološke podloge (ali se ona može iz pridodate pregledne kartice jasno pročitati). Nizanje sa kontinentalne strane nočimlje sa tipom zajednice (kontinentalne) bukove montane šume (Faaetum montanum), odnosno kontinentalne (specifične) sastojine crnograba sa crnjušom (Ericeto-Ostryetum) i ide u nizu visinskih uspona pre |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 48 <-- 48 --> PDF |
ko jelovo-bukove šume (Fagetum abietetosum), koja uključuje livade tipa Brometo-Plantaginetum (Assoc. Bruraus erectus-Plantago media), grupi subalpinske smrčeve šume (Picetum subalpinum) u uvalama i sastojini jele sa travom milavom´ (Calamagrostideto-Abietum) da bi dostigavši pojas subalpske bukove šume (Fagetum subalpinum) završavao u zajednici klekovine najvišeg planinskog vrha Risnjaka. Profil na drugom listu dopunjen je i profilom geološkog sastava podloge — tako da se biljne zajednice pojavljuju i izmjenjuju ne samo u vezi sa orografskim kategorijama, nego i sa geološkom podlogom. Ovaj profil siječe kartu od jugozapada spram sjeveroistoka (okomit je na dinarsko pružanje pla nina), te tako dopunjuje profil na prvom listu. Tu je prikazana šuma crnograba i kitnjaka sa jesenjskom šašikom i njena smjena na jugozapadnim padinama sa hrastom meduncem, a u većim visinama i na glavicama — sa mukinjom. Dalje su tu prikazani tipovi bukovih šuma na krečnjačkoj podlozi u ovisnosti od reljefa, te njihove smjene — šuma jele i rebrače u ovisnosti od podloge permokarbonskih. pješčara i škriljevaca. Sve ono što je naprijed rečeno, nije ni blizu onoga što nam prostor ovoga prikaza dozvoljava da kažemo u smislu pozitivne ocjene ove naše prve karte bilinih zajednica. Nije pretjerano kada se kaže, da možemo sa ponosom gledati u ovo naše naučno i tehničko dostignuće. Oba lista koji su do sada štampani, a također i slijedeća dva, koja će (nadajmo se) uskoro izići, čine jednu zasebnu cjelinu, koja se kasnije može sastaviti u jedinstvenu kartu područja. Kad budu objavljene sve četiri sekcije biće možda potrebno još izraditi i jednu zajedničku legendu (i zajedničke dopunske karte i profile), jer se inače listovi neće moći lako spojiti u jedinstvenu cjelinu. Bilo bi od velike vrijednosti kada bi se za ovu kartu izdao što prije i tekstovni tumač sa što detaljnijim podacima, jer se čitav niz zajednica, pa čak i sveza na ovoj karti pojavljuje po prvi put samo sa nazicom, a bez opisa. Prema tome, ostavljamo si slobodu da i kasnije kažemo nekoliko riječi o ovo karti i njenom praktičnom značenju za šumarstvo. , Fukarek DOMAC R.: OPATIJA — PARKOVI (DIE PARKANLAGEN), Zagreb 1955. g Područje našeg Primorja obiluje mnogim lijepim i zanimljivim parkovima. Ti se parkovi međusobno razlikuju, pored ostaloga, u vegetacijskom i florističkom´ sastavu. Svaki park ima neku, tipično svoju karakteristiku. Opatijski se parkovi odlikuju bogatstvom i raznolikošću svoje flore. Glavno obilježje biljnom pokrovu Opatije daje lovorika. Ovu vrstu susrećemo, ne samo u parkovima i nasadima, već i u okolici Opatije. Lovorika je simbol Opatije. Krasne lovorove šumice daju Opatiji poseban čar, po čemu je ona poznata i daleko van granica naše domovine. Parkovi i nasadi Opatije obiluju mnogim egzotama, koje su ovamo prenijete iz raznih krajeva svijeta. Uspješan uzgoj egzota, pa i onih iz subtropskih krajeva, najbolji je dokaz koliko je blaga lokalna klima Opatije. Brojnost i raznovrsnost egzota otežavale su upoznavanje flore Opatije čak i dobro upućenim stručnjacima. Odavno se osjećala potreba za stručnim djelom, koje bi -u tom pogledu poslužilo kao rukovođ. Taj je zadatak preuzeo na sebe pisac R. Domac. Njegov je rad utoliko korisniji, što od 1913. g. na ovamo — kada je Adamović opisao parkove Opatije — nije izašlo nijedno novije djelo o njihovoj flori. A izmjene u biljnim vrstama su u međuvremenu bile velike. Knjiga ima 101 stranicu, 16 slika u tekstu i 2 plana važnijih parkova. Tekst je pisan na hrvatskom (77 stranica) i njemačkom (21 str.) jeziku. Popis 255 biljaka zaprema 3 stranice. Plan parka »1. maj« izrađen je u mjerilu 1:1000, a onaj »Ive Lole Ribara« u mjerilu 1:500. Prvi je park razdijeljen u 70 parcela, a drugi u 22. Parcele su na planovima obrojčane. Na svakoj su parceli pojedine vrste označene rednim brojem iz popisa biljaka. Sadržaj knjige razdijeljen je u 3 poglavlja: 1. Park »1. maj«, 2. Park »Ive Lole Ribara« i 3. Šetališta (Obalna šetališta »M. Laginje« i Šumska šetališta). U poglavljima 1 i 2 autor ponajprije daje kratak prikaz o smještaju i historijatu dvaju najvažnijih opatijskih parkova. Zatim slijedi popis biljaka na pojedinoj parceli, uz naznaku naziva biljke na hrvatskom i latinskom jeziku. Za svaku vrstu dan je i kraći dendrološki opis. Za neke vrste navedeni su i njeni ekološki zahtjevi, varijeteti i si. U trećem poglavlju opisana su šetališta. Flora pojedinih šetališta prikazana |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 49 <-- 49 --> PDF |
je i opisana na isti način kao kod parkova. Šetališta nisu unosena na planovima (nacrtima) parkova. Na kraju knjige pridodan je zaseban, skoro potpun, popis biljaka iz opatijskih parkova i šetališta. Pored mnogih dobrih strana, ova publikacija ima i nekoliko manjih nedostataka. U popisu biljaka, vrste iste porodice odnosno roda nisu poredane jedna za drugom, već ispremiješane, što otežava uvid u brojnost vrsta pojedinog reda. Tako je na pr. Cedrus libani obrojčan u popisu brojem 1, G. deodara i brojem 2, a C. atlantioa brojem 89. Slično je kod vrsta iz rodova: Buxus, Magnolia itd. Obrojčavanje parcela u planovima (tlocrtima) parkova mjestimično je nepregledno. Bolje bi bilo, da je to obrojčavanje vršeno po istom kriteriju, na pr. od lijeva na desno i odozgo prema dolje ili slično. Tehnička oprema knjige nije na visini. Pojedine slike su prilično nejasne. Uza sve to, ova je publikacija postigla svoju svrhu. Knjiga će korisno poslužiti stručnjacima, turistima itd. Pohvalno je, da je ustanova »Park i´plaže« iz Opatije omogućila izdavanje ovog vrijednog djela. B. Regent Kovačević Dr. Ivo: UZGAJANJE I SELEKCIJA LJEŠNJAKA, ZAGREB, 1955. (str. 183, si. 50, pod. cit. lit. 84). Kod nas su rijetke monografije uopće, a naročito poljoprivredne. Ovaj rad, upravitelja Voćarsko-vinogradarske stanice u Trenkovu kraj Slav. Požege je monografija o uzgoju, selekciji lješnjaka. Ljeskarstvo t. j . uzgajanje lješnjaka na većini površinama kao voćke je zanemarena grana, a možemo reći najzanemarenija grana našeg voćarstva. Autor u ovom djelu iznio je u prvom poglavlju važnost lješnjaka u ishrani čovjeka (hranivost, ljekovitost, proizvodi ploda lješnjaka i t. d.). U drugom poglavlju se iznose botaničke osebine roda i vrsta lješnjaka, sistematiku,, paleobotaničku prošlost lješnjaka, današnje areale vrsta roda Corylus. U poglavlju o kulturi lješnjaka govori o historiji kulture lješnjaka, o sortama, o problemu Sortimente, o uzgoja i selekciji, te o ulozi uzgajanja lješnjaka u odnosu na poljoprivredu i šumarstvo. U zadnjem poglavlju iznose se iscrpni podaci o našem ljeskarstvu, koje je naročito razvijeno u Istri, te podatke o kemijskom sastavu i vrijednosti naših sorata. U zaključku iznosi prijedloge oko unapređenja kod nas zanemarene i zaostale grane voćarstva ljeskarstva. Kultura lješnjaka je najbolje razvijena u Turskoj i SSSR (Crnomorsko Primorje, Kavkaz i Armenija). Ovakovih predjela sa sličnim ekološkim uslovima ima kod nas mnogo. Uopće uzevši FNRJ je više manje u cijelosti pogodna za uzgoj kulture lješnjaka, koja ima cijeli niz prednosti u usporedbi s ostalim granama voćarstva, kao na pr. rentabilniji uzgoj, nema opasnosti od napada štetočinja i bolesti, velika potražnja na svjetskoj pijaci za plodovima lješnjaka i t. d. Kod nas bi bio uzgoj lješnjaka i značajan i s toga razloga, budući da bi podizanje nasada s lješnjakom t. zv. ljeskara u izvjesnoj mjeri mogli poslužiti kao šume u obešumljenim područjima. Dr. J. Kovačević STRANA STRUČNA LITERATURA Rubner K. — DIE WIEDERANFFORSTUNG IN BAYERN VON 1948 BIS 1954 (OBNOVA ŠUMA U BAVARSKOJ ZA VRIJEME OD 1948 do 1954.) Izdanje: Bayerischer Landwirtschaftsverlag München 1954 — Str. 135, 75 fotografija, 4 fotografije u boji i 3 preglednekarte Dr. Konrad Rubner spada sigurno u stariju generaciju eminentnih evropskih stručnjaka uzgoja šuma, ali je kao jedan od rijetkih u svim svojim radovima zastupnik i propagator naprednih i savremenih metoda u šumarstvu. Za razliku od mnogih »konzekventnih «, a istovremeno konzervativnih teoretičara i praktičara, koji često apriori odbacuju, ili, nesvatajući suštinu, kritiku ju- svaku novu progresivnu misao, K. Rubner je u svojim najnovijim radovima prihvatio i praktično razradio 255. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 50 <-- 50 --> PDF |
sve konzekvence koje moderno svatanje o razvojnim (dinamičnim) tipovima biljnih zajednica unosi u šumarstvo, a posebno u poglavlja o uzgoju šuma. Tako i ovog puta Rubnerova nova knjiga namjenjena je više praksi nego teoriji i nosi pečat novih gledanja na osnove pošumljivanja. Jedan eminentno ekološki pravac kojeg je dobila savremena praksa uzgoja i obnove šume također je zasluga K. Rubnera, čija su djela nekada, a i sada još, značila prava otkrovenja za praktičare. Ova knjižica koja, po riječima samog autora, nema namjeru da bude neki udžbenik, niti naučno teoretska studija namjenjena je praktičarima, i nakon referisanja o uspjesima koji se postignuti na obnovi šume u posljeratnom razdoblju u Bavarskoj — u kojem djelu su sudjelovali i oni kojima je ta knjižica na pravom mjestu namjenjena —treba da da izvjesne poduke za budućnost. Materija je podijeljena u četiri povezana dijela. Prvi dio govori o uzrocima i općem značaju pošumljivanja. Drugi dio, koji govori o sprovođenju pošumljivanja, podjeljen je na 5 grupa poglavlja, a ova obuhvaćaju statističke osnove, prirodne uslove samih pošumljivanja. njihovo tehničko izvođenje, opasno.-; i kojima su izložene pojedine kulture, te troškove kulture, kao i njihova zaštita od šteta po divljači. Treći dio obrađuje rezultate pošumljivanja u pojedinim gospodarskim područjima (raspoređenim u 7 »Regirungsforstamta« — slično našim direkcijama) u Bavarskoj. Na kraju poseban dio govori o podukama za budućnost izašlim iz dosadašnjim rezultatu pošumljivačkih radova. Prije svega treba napomenuti da se ovdje radi o normalnim pošumljivanjima šumskih površina na kojima nema nikakvih problema stvaranja krmne baze za stoku ili nečega sličnog i arhaičnog, što provejava većinom kroz naše predodžbe o pošumljavanjima. Zbog toga nema ni onog, kod nas obligatnog poglavlja o ekonomskoj strukturi kraja, o zaštiti kulture od stoke i sličnog, izuzev možda, što se ovdje javlja jedan specifičan problem, a taj je — zaštita kultura od divljači. Međutim, ide se i dalje, pa se vodi računa ne samo o požaru, nepovoljnim klimatskim faktorima, štetnim insektima i parazitarnim gljivama, nego i o suzbijanju korovnih biljaka. Toliko samo kao uzgredna napomena. Prije rata postojale su veoma zamašne nepošumljene šumske površine na području Bavarske, koje se mogu uzeti da su zaokruženo iznosile oko 100.000 hektara (od ukupne šumske površine koja iznosi oko 2,2 miliona hektara). Te su pretežno gole površine vodile svoje porijeklo iz prethvata vršenih u šumama još od 1935 godine, zatim iz sječa vršenih tokom rata i u prvim poslijeratnim godinama. Od 1948 naovamo prišlo se je smanjenju ovih prethvata, ali je još uvijek u šumama privatnih posjednika dolazilo do golih sječa zbog konjukturnih cijena drveta. Sve to su pratili i kalamiteti potkornjaka u smrčevim sastojinama, zatim štete od ciklona u 1946 godini, te požari za vrijeme sušne 1947 godine. Nizom fotografija prikazane su tipično gole sječine koje su se trebale pošumiti. Godine 1949 stvoren je generalni plan pošumljavanja golih površina, koji jeza razdoblje od 5 godina predvidio za ove radova utrošak 112.5 miliona maraka. I sada, nakon isteka tog razdoblja, statistički podaci govore, da je od 100 hiljada hektara nekadašnjih golih sječina ostalo (krajem 1953) još oko 32,500 ha nenošumljenih starih golih sječina, za-tim 26.128 ha drugih površina za pošumljavanje, 2834 ha površina prekrivenih pretkulturama, 8364 ha novonastalih golih sječina i 9768 ha neuspjelih kultura. U razdoblju od kraja 1952 do 1953 godine (dakle kao prosječni godišnji program izvršenja »generalnog plana «), izvršena su slijedeća pošumljavanja: 742 ha pretkultura, 16723 ha četi , njarskih, 4111 ha lišćarskih kultura, 4720 ha četinjarskih i 1293 ha liščarskih popunjavanja — dakle ukupno 27.639 ha pošumljavanja. Te cifre nisu malene, tim više, što se na tim hiljadama hektara može utvrditi i stvaran, a ne samo fiktivan uspjeh, o čemu nam govore i poglavlja o izvršenom pošumljavanju u ovoj Rubnerovoj knjižici, na koja ćemo se još poslije vratiti. Tom poglavlju pripada i pregledna karta na kojoj je prikazano rasprostranjenje pojedinih istaknutih tipova prizemne vegetacije na golim sječinamatinova koji su odlučujući na njihovu karakteristiku, pa onda i za metodiku pošumljavanja, izbor vrsta i druge specifičnosti. Mi ćemo se nešto više zadržati na Rubnerovim izlaganjima o osnovama pošumljavanja, jer nam se čini, da ona |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 51 <-- 51 --> PDF |
ukazuju na suštinsku razliku između naših šablonskih radova i radova koji počivaju na savremenim analizama staništa. Na prvom mjestu ovdje je detaljno obrađeno pitanje ekoloških promjena, koje nastaju na golim sječinama, a to su izmiene mikroklimatske i mikroeđafske sredine, dakle stvaranje kvalitetno novih uslova za razvoj biljke. Tu su istaknute, na osnovu mjerenja i zapažanja, sve one promjene u ekstremima temperature i vlage koje ne dolaze do izražaja u sklopljenoj sastojini. Ti ekstremi javljaju se u sve nepovoljnijim odnosima za biljku, što je gola sječina veća i izloženija. Prirodna vegetacija golih sječina pokazuje poseban sastav. Tu se naseljuju zeljaste biljke, trave i sitni grmovi, a njihov sastav i smjesa ovisna je o tlu, nadmorskoj visini i drugim faktorima. Prvi stadij naseljavanja vrše takozvane nitrifilne biljke, koje koriste preostali sirovi humus stare sastojine. Glavni pretstavnik ove zajednice je Epilobium angustifolium, biljka koja se javlja i kod nas nasječinama i na požarištima. Djelovanje ovih prvih razarača sirovog humusa stvaraju se uvjeti za naseljavanje drugih vrsta zeljastih biljaka i polugrmova. Sliiede obično grmovi crvene bazge, ive, uhorkaste vrbe, a na boliim tlima breze i jasike. Posebno značenje imaju vrste koje su prilagođene polusjeni, a javljaju se već u prorijeđenim sastojinama. Tu se zatim navodi uloga raznih vrsta, pretežno gramineia. i njihovo dejstvo na sprečavani e razvoja drvenastih biljaka. Postoje posebni tipovi ovih prelaznih zajednica (koje autor navodi i po njihovom rasprostranjenju ü Bavarskoj), i njihova uloga u sprečavanju razvoja buduće sastojine može biti i mehanička i biološka. Ta uloga ne može biti posmatrana samo kao negativna, jer je važno, u pojedinim slučajevima, i zaštitno značenje zeljaste vegetacije protiv procesa erozije, koji su vrlo jaki na svježe obezšumljenim tlima. Grmlje na golim sječinama ima pre" težno pozitivnu ulogu i o njegovom značenju govori autor dosta iscrpno. Isto tako izlaže detaljno promjene koje nastaju u tlu nakon sječe šume. Iz ovih razmatranja proizlaze i metode ponovnog zašumljavanja golih sječina, a posebno izbor i postepenost upotrebe pojedinih vrsta drveća koje tre baju da rezultiraju u budućoj, stabilnoj šumskoj sastojini. U mnogim slučajevima radi se i o tome ,da se na mjestu ranijih čistih sastojina smrče ili bjelog bora stvore mješovite sastojine lišćara i četinjara. Značaj listopadnog drveća, obzirom na njihovo duboko zakorijenjavanje kao i na stvaranje blagog humusa, ističe se posebno kao važna mjera na pojedinim vrstama tala koja treba regenerirati. Pojedini tipovi, bolje reći facijesi i stadij vegetacije naseljavanja golih sječina ,mogu nam (uz uzimanje uvida u oklnu prirodnu šumsku vegetaciju, historijske i polenanalitičke podatke) poslužiti kao najbolji putokaz u radu. Kod pristupanja tehničkim mjerama za Donovno pošumljavanje većih golih siečina- potrebno je prethodno postaviti detaljne planove u pogledu na: 1. eventualno potrebne pretkulture (»Vorwald«), 2. vrste obrade tla i kulture (sjetva ili sadnja), 3. postavljanje puteva, prosjeka, zaštitnih obruba i pojasa, 4. izbor staništa odgovarajuće vrste drveća, te konačno na 5. vremenski razvoj kulturnih radova. Centralno pitanje je izbor staništu odgovarajuće glavne vrste drveća i o tome autor govori detaljno, navodeći osobine i zahtjeve nekih vrsta, kao što su: smrča, bijeli bor, jela, ariš, duglazija, vajmutovac i neke druge, koje u Bavarskoj pretstavljaju glavne vrste budućih sastojina. I o ostalim važnim predradnjama nrilikom postavljanja detaljnog plana pošumljavanja autor govori detaljno, da bi prešao na izlaganja o pitanju nabavke sjemenja ili sadnica, osvrćući se tu i na problem izbora rasa šumskog drveća (na izbor odgovarajućih provenijencija). Tu se vrlo detaljno govori o karakteristici i biološkim osobinama bijelog bora, ariša, crne johe, smrče, hrasta i bukve iz raznih predjela Bavarske, odnosno šire Njemačke. Daljnja poglavlja posvećena su pitanju rasadnika, obradi tla i odvodnji terena namijenjenih pošumljavanju, zatim umjetnom gnojenju kultura, podizanju pretkultura sa tzv. pomoćnim biljkama (među koje spadaju: breza, crna i bijela joha, jasika, a izvjesnim slučajevima i bijeli bor, smrča, ariš, javor mlječ i razni grmovi), te o poljoprivrednim međuiskorišta vani ima pojedinih biljnih površina golih sječina. 257 |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 52 <-- 52 --> PDF |
Naročito se mnogo govori o glavnim vrstama koje dolaze u obzir kod pošumljavanja golih sječina i detaljno se opisuju metode njihove kulture. Iskustvo sa uzgojem smrče pokazuje da ne valjaju čiste kulture, nego da treba odabirati odgovarajuće smjese, (vremenskeprelazne i trajne), a i to nipošto šematski, nego tek nakon poznavanja mikroklime i mikroedafskih odnosa na površini buduće kulture. Od Vrsta kojima se posvećuje naročito pažnja .a koje su se u bavarskim prilikama pokazale najpovoljnije, treba istaći bijeli bor, jelu, ariš, duglaziju, vajmutovac, japanski ariš, hrastove (kitnjak i lužnjak), crveni hrast, bukvu, zatim još i brojne domaće lišćare o kojima su dati bar najznačajniji podaci. Od metoda pošumljavanja spominje se kratko i prenos sadnica »sa hljebom «, kao i sadnja biljaka uzgojenih u posudama, o čemu još ne postoji dovoljno iskustava. Detaljno ie izloženo pitanje pošumljavanja ispod krošanja, zatim melioracija zakržljalih šuma, kao i pitanje daljnjeg razvoja (»budućnost«) podignutih kultura. Poglavlje o opasnostima koje prijete podignutim kulturama i o mi erama za njihovo sprečavanje je dosta kratko, ali dovoljno da se istaknu svi vidovi šteta nastalih naročito od divljači i sredstva, odnosno mjere zaštite, koje su se nokazale efikasne. Na kraju govori se još i o troškovima podizanja kultura i njihove zaštite od divljači. Iza ovog općenitog dijela, autor obrađuje i detaljne rezultate uspjeha i neuspjeha pošumljavanja golih sječina u pojedinim bavarskim privrednim područjima. Knjižica je opremljena sa vrlo uspjelim i dobro odabranim fotografijama, od kojih su neke reproducirane i u prirodnim bojama. Kniižici su priložene i tri pregledne geografske karte, ođ kojih jedna daje pregled tipova prirodne vegetacije na golim sječinama, prema stanju od 1. I. 1954 godine. Ovu knjižicu, obzirom na aktuelnost teme koju obrađuje, kao i zbog metodike kojom se u njoj prelazi riješavanju vrlo značajnih evropskih šumsko uzgojnih problema, treba preporučiti svakom našem stručnjaku, koji se bavi pošumljavanjima, jer će iz nje (izbjegavajući šematično prenošenje rezultata), dobiti potstrek za izbor savremenijih metoda i ´kod svojih radova. (Dr. ing. Pavle Fukarek) SPOMENICA POVODOM SEDAMDESETGODIŠNJICE Dr. JOSIAS BRAUN- BLANQUET-a — »VEGETATIO« (ACTA GEOBOTANICA) Vol. V—VL Den Haag 1934. Prije kratkog vremena izašla je iz štampe spomenica-Zbornik radova posvećen proslavi sedamdesetgodišnjice života (i sigurno i pedesetgodišnjica naučnog rada) Dr. Josias Brau n-B 1 a n- q u e t-a poznatog osnivača ciriškomontpelierske škole u biljnoj sociologiji, današnjeg tehničkog direktora internacionalne stanice zi alpinu i mediteransku geobotaniku (»Sigma«) u Montpellieru u Južnoj Francuskoj. U kratkom predgovoru koga su, kao pismo jubilarcu, uputili Švicarac W. Koch, Holanđanin W. C. de L e e u w i Nijemac R. Tüxen , istaknute su zasluge, koje za savremeho shvatanje biljnih zajednica kao osnovnih jedinica kopnene vegetacije ima škola kojoj je na čelu stajao i stoji starina J. Braun - Blanquet. Tim mislima i reminiscencijama pridružio se je i Francuz J. Pa,v,illard posebnim sjećanjima na vrijeme kada ie Brau n tek došao u Francusku i kada se je upoznao sa svojim budući saradnicima i suprugom također poznatom botaničarkom G. Blanquet. Tim sjećanjima na kraju se nridružuie i Englez A. G. Tahsley, te je na taj način simboličnp prikazana internacionalna veza ove zanadno-evropske naučne škole, koja bi se u pravom smislu riječi mogla nazvati i ~>okretom u novovremenoj biljnoj geografiji i ekologiji. U ovoj spomen svesci objavljeno je 72! naučna rada i saopštenja na ukupno 606 strana teksta. Radovi su opremljeni sa brojnim tabelama i analizama koje ilustruju floristički sastav i ekološke karakteristike, pojedinih opisanih zajednica ili vegetaciiskih područja. Veliki broj autora koii su se pojavili u ovoj spomen svesci dokazuju na prvom miestu veliku afirmaciju koju je postila biljna sociologija, a posebno tzv,. »ciriško- montpelierska« škola, kojoj je osnivač J. B r a u n-B 1 a n qu e t. Od autora koji su zastupljeni u ovoj svesci najveći broj je iz Zapadne Njemačke (12), zatim dolaze redom autori iz Švaj carske (8), Holandije (7), Belgije (6), Francuske (samo 4). Španije (3), Austrije (3), Portugala (2). Danske (2), Finske (2), Jugoslavije (2), Izraela (2), Japana (2) ´i |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 53 <-- 53 --> PDF |
Kanade (2), te sa po jednim radom zastupljeni su autori iz Engleske, Švedske, Norveške, Istočne Njemačke, Cehoslovačke, Mađarske, Turske, USA, Indije, Indonezije, Novog Zelanda, Zlatne Obale i Britanske Gijane. Od toga 30 radova obrađuju biljne zajednice i vegetaciju Evrope, a 20 vanerovpskih područja 6 radova posvećeno je autekoloskim razmatranjima pojedini biljnih vrsta. 13 radova tretiraju principielna i teoretska pitanja, a 3 su različitog sadržaja. Većina radova pisana su na francuskom i njemačkom jeziku, a izvjestan broj i na engleskom. Ovako veliki broj radova u ovoj spomensvesci oneogućava nam da se na svaki od njih osvrneo detaljnije. Svi radovi, referati i izvještaji govore o iscrpnim i detaljnim geobotaničkim studijama obavlienim širom svijeta, ali manie više, po iednom jedinstvenom gledanju na problema deskripcije i sistematike bilinih zajednica. Mi smo stoga prisiljeni da ih navedemo samo prema naslovu, koji istovremeno govori donekle i o njihovom sadržaju. Radovi koji su objavljeni u spomenici su slijedeći: 1. H. des Abbayes. (Rennes, Francuska) Hrast crnika (Quercus ilex L.) i njegova mediteranska floristička pratnja na jugoistočnom primorju armorikanskog masiva (Na Atlanskim obalama Biskajskog zaljeva u Francuskoi) Str. 1—5 (Franc.) 2. H. Walte r (Stuttgart-Hohenhein) Zaraštavanje šikara, iedna pojava u subtropskim savanskim područjima i njeni ekološki uzročnici. Str. 6—10 (Njem.) 3. H. S. C. Conard (Iowa-USA), Filogenija i ontogenija u biljnoj sociologiji. Str. 11—15 (Engl.) 4. A. P. Pinto da Silva. (Sacaven, Portugal), Da li je moguće mehanizovati obradu fitosocioloških tabela? Str. 16—17 (Franc.) 5. M. G u i n o c h e t. (Algir), Osvrt na stanje današnjeg našeg poznavanja .fitosociologije Sjeverne Afrike. Str. 18—22 (Fran.) 6. P. Mülle r-S c h n e i d e r. (Chur, Švajcarska), O endozoohornom rasprostranjenju sjemenja po domaćim životinjama na paši. Str. 23—28 (Njem.) 7. A. S. Wat t (Cambridge), O cjelovitosti faktora vode. — Str. 29—35 (Engl.) 8. J. Suspluglas (Montpellier), Biologija vrste Artemisia verlotorum Lamotte. Str. 36—40 (Franc.) 9. H. Birand (Ankara), Skupni pogled na vegetaciju Turske. — Str. 41—44 (Franc), 10. O. de B o 1 o s (Barcelona), Rasprava o geografskom rasprostranjenju »klimaksa« u Kataloniji. Str. 45—49 (Franc.) 11. Ka l el a (Helsinski), O položaju šumskih tipova u sistemu biljnih zaj«dnica. — Str. 50—62 (Njem.) 12. W. Lohmeyer (Stolzenau, Njemačka), O porijeklu nekih nitrofilnih korova Srednje Evrope. tSr. 63—65 (Njem) 13. R. Bovillenne (Liege, Belgija), Uloga »Sphagnetalia« u životu cretova (tresäva) područja Hautes- Fagnes- (Belgija). Str. 66—71) (Franc.) 14. J. Phillips (Achimota, Zlatna Obala. Afrika), Ekologija u službi čovjeka u britanskim teritorij ama Afrike. Izabrani aspekti i primjeri. Str. 72—32 (Engl.) 15. J. L. Lut z (München), Krivulja učestalosti srednjih vodenih brojeva (nrema Elle n.b ergu) kod nekih mezikolnih zajednica iz okolice München-a, kao indikator staništa. Str. 83—87 (Njem.) 16. E. Ob er dor fer (Karlsruhe, — Njemačka!. Sjeverno-egejske zajednice tratine, ledine, zeljastih biljaka i niskih grmova u "oređenju sa odgovarajućim vegetacijskim cijelinama zapadro- medite´-anskog područja. — Str. 88—96 (Njem.) 17. J. Leonar d (Bruxeles, Belgija), iPonirska vegetacija suhih pješčanih padina na području Yangambi-Stanleyville. (Belgijski Kongo). Str. 97—104. (Franc.) 18. D. M. d e V r i e s, u saradnji Miss J. P. Baretta i G. Hamming-a) (Wageningen. Holandija), Raspored učestalosti zeljastih biljaka osnovan na njihovoj slučajnoj korelaciji. Str. 105—111. (Engl.) |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 54 <-- 54 --> PDF |
19. W. M u 11 e n d e r s (Louvain, Belgija), Biljnogeografski položaj belgijskih visoravni. Str. 112—119. (Franc.) 20. V. Westhoff, (Wageningen), Neka zapažanja u sinekologiji. — Str. 120—128. (Engl.) 21. F. R. Bharucha i J. S a ty a nar a va n (Bombay, Indija), Kalcikolne zajednice u državi Bombay (Indija). Str. 129—134. (Engl.) 22. P. Fo n t-Q u e r , (Barcelona), Festucetum hystricis jedna planinska zajednica, nova za Španiju). — Str. 135. 23. A. B o d e u x (Bokrijk-Genk, Belgija). Šuma hrasta kitnjaka područja Haute-Campine (Belgija) i njen substitucioni »Land« (Calluneto-Genistetum) Str. 136—141 (Franc.) 24. J. H e i m a n s, (Amsterdam), »rPistupačnost«, novi termin u biljnoj geografiji. Str. 142—146. (Franc.) 25. Guinea (Madrid), Kantabrijski podsektor Ibero-atlanskog sektora. Str. 147—156, (Engl.) 26. J. Lebrun , (Louvain, Belgija), O vegetaciji primorskog sektora Belgijskog Konga. Str. 157—160, (Franc.) 27. W. Lüd i (Zürich), Spuštanje šumske granice na Oberalp- sedlu u Švajcarskoj za vrijeme t»oplog doba«. — Str. 161—169. (Njem.) 28. L. E m b e r g e r (Montpellier), Razmatranja o učestalosti u ekvatorialnoj gustoj šumi (Cote d´ Ivoire). Str. 169—176, (Franc.) 29. A. V a a r a m a, (Piikkiö, Finska), O ekologiji i fenoskandijskom arealu vrste Chara strigosa A. Br. — Str. 177—184. (Engl.) 30. H. Wagner, (Wien), Travne zajednice na »Joherwiese« kod Ebensee-a na Traunskom jezeru u Gornjoj Austriji. Str. 185—193, (Njem.) 31. F. F i r b a s (Göttingen, Njemačka), O nekim odnosima između historije šuma novijeg doba i biljne sociologije u Njemačkoj. — Str. 194—198. (Njem.) 32. H. Ellenber g (Stuttgart-Hohenhein), O nekim napredovanjima u kausalnoj nauci o vegetaciji. Str. 199—211, (Njem.) 33. A. Löv e (Winnipeg, Kanada), Cito-taksonomička vrijednost podudarnih »taksa«. Str. 212—224. (Engl.) 34. D. A. de Vries i H. J. V e n e m a (Wageningen), Neka razmatranja o očitovanjima Pic h e-ovog evaporimetra. Str. 223—234, (Engl.) 35. J. Klika (Praha), Dvadesetpet godina fitocenoloških istraživanja naše kserotermne vegetacije. — Str. 235—237. (Engl.) 36. J. I v e r s e n (Charlottenlung, — Danska), . O korelacijama između biljnih vrsta u jednom dolinskom području Grenlanda. Str. 238—246, (Njem.) 37. G. Wendelberger (Wien), O zadružnosti nekih vrsta roda Taraxacum iz Istočnog Tirola — (Austrija). Str. 247—256, (Njem.) 38. R. M o 1 i n i e r (Marseille), Pogled na vegetaciju litoralne zone u Provansi. (Južna Francuska). Str. 257—267, (Franc.) 39. L. B. Moor e (New Zealand), Neke zajednice Rumex Acetosella u New Zealand-u. Str. 268—278, (Engl.) 40. O c h s n e r F. (Muri, Aargau, (Švajcarska), Značaj mahovina u alpskim biljnim zajednicama. — Str. 279—291. (Njem.) 41. H. Z e i d 1 e r (Würzburg, Njemačka). Alopecurion utriculati nova sveza livadskih zajednica Balkana. — Str. 292—301 (Njem.) 42. P. Meye r (Langenthal, Švajcarska), Piceeto-Abietum praealpinum Oberdörfer 1950, asperuletosum — nova subasocijacija u švajcarskom Sredogorju. — Str. 302—308 (Njem.) 43. H. Boyk o (Jerusalem), »Jedan novi biljnogeografski pododjeljak Izraela«. — Str. 309—318 (Engl.) |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 55 <-- 55 --> PDF |
44. P. W. Richards (Narth Wales, Bangor), Bilješke o zajednicama mahovina tropskih kišnih šuma Lowland-a, sa posebnim osvrtom na Moraballi Creek (Britanska Guiana). Str. 319—328 (Engl.) 45. P. D a n s e r e a u (Michigan), Istraživanje vegetacije Centralnog Baffin-a (Arktik) I. Ostrvo Bray.— Str. 329—340, (Engl.) 46. M. Zohary i G. Orshan (Jerusalem), Ekološka izučavanja vegetacije pustinja Blislfog Istoka V. Zajednica Zugorihvlletum dumosi i njena hidroekologija u pustinji Negev — (Izrael). Str. 341—350 (Engl.) 47. T. H o s o k a w a (Fukuoka, Japan), O Campnosperma šumama Kusaie u Mikroneziji. Sa specijalnim osvrtom na zajednice epifita. Str. 351—360, (Engl.) 48. S u z u k i-T o k i o (Kobe, Japan), Sveza Shiion Sieboldi. — Str. 361—372, (Franc.) 49. K. Höller, (Wien), O aspektima gljiva. — Str. 375—380, (Njem.) 50. R. Nordhagen (Oslo, Norveška), Istraživanja vegetacije slanih i brakičnih močvara »marši« u Finmark- u (Norveška). Str. 381—394 (Engl,) 51. V and en Berghen (Bruxelles), Škriljaste padine sa Potentilla rupestris L. na Chooz-Roncennes (Departman Ardenne, Francuska), Str. 395—398, (Franc.) 52. M. Schwickerath (Aachen, — Njemačka), Geografske rase zajednice Sphagnetum medii i S. rubelli u brdovitim predjelima na lijevoj obali Rajne. Str. 399-^10, (Njem.) 53. R. v. S o o (Debrecen, Mađarska), Cretovi Mađarske u biljnosociološkom sistemu. — Str. 411—421, (Njem.) 54. O. H. Vol k (Wüzburg, Njemačka), Klima i rasprostranjen je biljaka u Afganistanu. — Str. 422-^33, (Njem.) 55. I. H o r v a t (Zagreb), Biljnogeografsko razčlanjenje Jugoistočne Evrope. — Str. 434—447 (Njem.) 56. S. H o r v a t i ć (Zagreb) Fimbristylion dichotomae, — nova sveza reda Isoetalia. — Str. 448—453 (Njem.) 57. R. Tüxe n (Stolzenau, Njemačka), O prostornom ,od reljefa i podloge ovisnom rasporedu prirodnih šumskih zajednica na sjevernom rubu Harz-a. Str. 454—478 (Njem.) 58. J. Schmithüsen (Karlsruhe, Njemačka), Šumske zajednice sjevernog dijela srednjeg Cile-a (Južna Amerika). — Str. 479—486. (Njem.) 59. W. Koc h (Zürich), Biljnosociološke skice iz rižinih polja Piemonta (Ravnica rijeke Po). Str. 487—493. (Njem.) 60. M. J. A d r i a n i (Rotterdam, Holandija), O osmotskom tlaku (transpiracija) i bilanci vode kod nekih Salicornia vrsta u Heraultu (Južna Francuska). Str. 494—499. (Franc.) 61. H. Etter (Zürich), Osnovna razmatranja uz opis i raspoznavanje biohora. — Str. 500—510 (Njem.) 62. J. Berse t (Marsens, Svajcarska), Zajednice vrsta Avena pratensis i Peucedanum austriacum doline Mortheys (Friburške Alpe, Svajcarska). — Str. 511—516. (Franc.) 63. E. M e i j e r D r e e s (Bogor, Indonezija). Minimalni areal u tropskim kišnim šumama sa posebnim osvrtom na neke tipove u području Bangka — (Indonezija). — Str. 517—523. (EngJ.) 64. J. L. von Soest (Den Haag, Holandija), Taraxacum Braun-Blanqueti i neke druge vrste Taraxacum u Francuv skoj. — Str. 524—533, (Franc.) 65. G. Leme e (Beni-Ounif, Alžir), Ekonomija sa vodom kod nekih gramineja trajnica sjeverne Sahare. — Str. 534—541, (Franc.) 66. M. Moo r (Basel, Svajcarska), Smrčeve šume Švajcarske Jure. — Str. 542—552 (Njem.) 67 W. Si n\ o n i s (Hannover, Nje i mačka), Osmatranja o ekologiji nekih terofita u dvije mediteranske biljne zajednice. — Str. 553—569, (Njem.) 68. T. W. B ö c h e r (Copenhagen, — Danska), Istraživanja evropskih fiksativnih zaiednica krečnjačkih dina. — Str. 562—570, (Engl.) 69. G. E. du R i e t z (Uppsala, Švedska), Granica pokazatelja vode mineralnih tala kao osnova za jednu prirod |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 56 <-- 56 --> PDF |
nu dvojnu podjelu sjeverno i srednjo- evropskih cretova. — Str. 571—585, (Njem.) 70. W. H. Diemont, G. Sissingh i V. Westhoff, (Holandija), Značaj biljne sociologije zä zaštitu prirode. — Str. 586—592, (Njem.) 71. W. Rothmaler (BreMswald, I. Njemačka), Vegetacijske studije u Sjeverozapadnoj Španiji. — Str. 395—601. (Njem.) 72. J. Malato-Beliz (Elvas, Portugal), Fitosociološki pogled na prirodne pašnjake okoline Castelo de Vide (Portugal). — Str. -602—606. (Franc.) Među ovim objavljenim radovima većeg interesa za šumarstvo imaju: « 1. H. des A b b a y e s-a, koji govori o zajednici šuma hrasta crnike na području francuske Vandeje (atlanska obala) kao novoj zajednici Quercetum ilicis atlanticum u kojoj se javlja uz crniku i niz posebnih elemenata Quercus pubescens, Acer monspesullanum, Davhne gnidium itd.), ali zajednica pokazuje jasno osiromašenje u vrstama spram srodne mediteranske Quercetum ilicis galloprovinciale Br. BI. 2. H. Walt e r-a, koji govori o posebnim sukcesijama afričkih savana u kojima se postepeno naseljavaju grmolike vrste iz roda Accacia i druge, a to u vezi sa većom ili manjom pašom. Tu su također navedene mjere — bolja organizacija paše — koje mogu spriječiti ovaj proces pretvaranja travnih površina u šikare. 9. H. B i r a n d-a, koji govori iscrpno o vegetaciji Turske i tu se naročito osvrće na vrste drveća i grmlja Male Azije. 1Ö. O de Bolo s-a, koji govori o klimaks- područjima Katalonije u koje spadaju — u najvišim visinama planina pojas Rhodoreto-Vaccinion- a, kojeg okružuju šume bijelog bora, zatim na sjever, i ist. padinama i na sredozemnim planinama pojas Fagiona. Niže brdski pojas zauzimlje Querceto-Buxetum, te posebni Violeto Quercetum i Quercetum mediterrane o -m.ontanum. Uz primorsku obalu sredozemnog područja u sjevernom dijelu pruža se Quercetum ilicis galloprovinciale, a u južnom Querceto-hentiscetum, dok u unutrašnjosti pruža se široko po dručje klimaksa Rhamnaeto-Cocci fereturn-a. a manje Ouerceto rotun dijoliae. 11. A. K a 1 e 1 a-e, koji opširno izlaže teoretske postave finskog svatanja (C a j a n d e r) o tzv. šumskim tipovima i o njihovom položaju u sistemu biljnih zajednica. Ovo je jedan značajan teoretski rad koji pokazuje da su se nekad, na prvi pogled, divergentna gledanja različitih »škola« sastala i progovorila jednim jezikom. 16. E. Oberdorfe r-a, koji, iako ne govori o šumskim zajednicama, ipak obuhvaća jedno područje na Balkanskom Poluotoku (okplicu Soluna) i tu ističe kamenjare i vegetaciju niskih grmova na terenima, koji dolaze u obzir za pošumljavanje. Tu su obrađene dvije biljnosociološke skupine i to: sveza Romulion (pašnjačke zajednice teröfita) i red Cisto- Micromerietalia (»Phrygana«). 23. A. B o d e u x-a, koji govori o biljnom sastavu i karakteristikama zajednice hrasta kitnjaka na kiselim tlima Belgije (Quercetum sessiliflorae medioeuropeum) i o degradaciji ovih zajednica u vrištine (Calluneto- Genistetum). 27. W. Lu d i-a, koji. na osnovu rezultata polenanalitičkih mjerenja, prikazuje promjene na gornjoj granici šuma u švajcarskim Alpama u jednom razdoblju »toplog vremena«, koje je nastupilo iza diluvijalnih glacijacija. 31. F. F i r b a s-a, poznatog njemačkog »polenanalitičara« (koji je nedavno objavio jednu veoma zanimljivu knjigu o historiji šuma u Njemačkoj), koji i ovdje govori o međusobnim vezama koje postoje između izučavanja ^nedavne) prošlosti šuma i današnjeg istraživanja biljnih zajednica. 35. J. Klike, isto tako nama dobro poznatog češkog botaničara (dendrologa i biljnog sociologa), koji daje pregled dosadašnjih rezultata na istraživanju vegetacije kserotermiiih travnih zajednica u Cehoslovačkoj. 41. H. Zeidler-a, koji obrađuje (i proširuje analizu za) nekoliko travnih zajednica, koje je već opisao S. Horvatić sa našeg krša, te za jednu novu, koje sve svodi u novu svezu Alopecurion utriculati Zeidler . i daje k tome i detaljnije analize svake od pojedinih zajednica. \ |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 57 <-- 57 --> PDF |
42. P. M e y e r-a, koji obrađuje biljni sastav, sinekologiju, karakteristike tla i šumarsko značenje jedne nove subasocijacije asperuletosum zajednice Piceeto-Abietum praealpinumOberdorfer u švajcarskom sredogorju. 57. R. T ü x e n-a, koji govori opširno o prirodnim šumskim zajednicama sjevernih padina gorja Harz u Njemačkoj i o njihovoj prostornoj uslovljenosti kroz reljef i. geološku podlogu. Tu su obrađene zajednice hrastovih šuma: Querceto petreae- Betuletum, bukovih šuma: Luzuleto- Fagetum (sa 4 subasocijacije), Fageto Melicetum, te mješovitih šuma plemenitih listača: Ulmeto-Acereto- Fraxinetum i Querceto-Carpinetum. Posebno su obrađene i incijalne zajednice i analize stanišnih uslova. Uz članak je publicirana i jedna biljnosociološka karta vrlo male razmjere u kojoj su došli do izražaja i unutarasocijacijske diferencijacije. Na kraju, našu posebnu pažnju treba obratiti i na dva rada koja u ovoj spomensvesci dostojno zastupaju i biljnosociološku nauku Jugoslavije. To su radovi naših zaslužnih fitosociologa I. Horvata i S. Horvatića. Rad Dr. I. Horvata o biljnogeografskom razčlanjenju Balkanskog Poluotoka je rezultat dugogodišnjih autorovih istraživanja na planinama Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Bugarske, a u novije vrijeme i upoznavanju vegetacijskih odnosa u Grčkoj. Radu je priložena precizno izrađena karta u kojoj su unesena potpuno nova, veoma značaina svatania o vegetacijskim područjima ovog dijela Evrope. I. Horva t je područja balkanske vegetacijskim -odručjima ovo-f dije´a kih, geografskih (geoloških i klimatoloških) karakteristika i detaljno razradio horizontalno i vertikalno razčlanjenje poiedinih tikova. Ovaj, ionako skraćeni prikaz ne dozvoliava nam detaljnije zadržavanje na ovom, za nas veoma značajnom radu. pa ćemo to učiniti drugom prilikom. Jednako tako dostoino mjesto u ovoj internacionalno! mučnoj reviji zauzirnlje i rad Dr. S. H or vat i ć a., o-novoj svezi Fimbristylion dichotomize, zajednica močvarnih i poplavnih područja rijeka Neretve. Tu su sažeta posljeratna istraživanja autora na području Dalma cije i južne Hercegovine, gdje se namjeravaju izvršiti opsežne hidrotehničkj melioracije. Ovaj rad ima veće značenja za poljoprivrednike, pa bi se trebao opširnije prikazati i u jednoj odgovarajućoj agronomskoj reviji. P. Fukarek Scharfetter Dr. Rudolf: BIOGRAPHIEN VON PFLANZENSIPPEN Wien, Springer Verlag 1953 Pred ovim, nešto neobičnim naslovom (koji bi u doslovnom prevodu glasio: »Životopisi biljnih svojti«) autor, nama šumarima vrlo dobro poznat po botaničkim radovima o nekim šumskim vrstama (Ostrya carpinifolia) i o vegetaciji istočnih Alpi, objavio je jednu zamašnu knjigu koja obuhvata 546 stranica i 80 slika u tekstu. Slike su pretežno arealkarte pojedinih biljnih vrsta, a među ovim nalaze se i gotovo sve značajnije vrste šumskog drveća i grmlja. U predgovoru autor ističe, da su se već mnogi botaničari* bavili pitanjem historiie razvoja flore i pojedinih biljnih vrsta Srednje Evrope, ali se ni jedan od njih nije priklonio samoj biljci, tj. nije iz njenih osobina nokušao pročitati historiju njenog razvoja. Autor u ovoj knjizi polazi od pojma svojte, bez da posebno ističe kategorije kao što su vrsta, rod itd. To je dakle jedna historija botanike, razrađena kao historija svakog roda nanose, te kao cijelina — historija razvoja sadašnje flore Srednje Evrope. U daljnjem tekstu mi ćemo se osvrnuti samo na neke za šumarstvo značajne biljne svojte, a iznijet ćemo zaključke do koiih je autor došao na osnovu dugotrajnih proučavanja. Na prvom mjestu to su četinjače. Njihovo porijeklo zamračuju dvije činjenice, a te su, da su u one danas rasprostraniene u sjevernoj umjerenoj zoni i da im je list kseromorfna prilagodba na vjetrove koji isušavaju biljku na smrznutom tlu. Prema fosilnim nalazima četinjače su nastale u tropskoj zoni, ali one danas nisu kserofiti. Kod njih građa i razvitak rasplodnih organa pokazuie tendencu produženja vegetacione periode s time, da se ili cvijetovi stvaraju već u prethodnoj se?.oni, ili plodovi sazrijevaju tek u slijedećoj. I razvijanje dvovrsnih izbo jaka — kratkih u proljeće i dugih u ljeto — pokazuje izvjesnu 263 |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 58 <-- 58 --> PDF |
prilagodbu na nove klimatske uslove u umjerenoj zoni. I ostale odlike uzrasta i razvoja pokazuju jasno njihovo ranije tropsko porijeklo i sadašnju prilagodbu na nove prilike. Autor u daljnjem izlaganju detaljno izvodi filogeniju i prirodni sistem poje dinih rodova sa posebnim osvrtom na razvoj areala kroz pojedine geološke pe riode. U nastavku "osvećuje svakom rodu detaljno razmatranje. Tako rodovima Taxus, Juniperus, Abies, Picea, Larix i Pinus. Za jelu smatra da joj je razvojni centar u Mediteranu i da se je u postglacijalu uselila u Njemačku sa tri strane: iz Francuske, kroz Alpe i iz Austrije. Za crni bor smatra daje bez sumnje bio već i u tercijeru stanovnik Srednje Evrope, ali_ u diluviju potisnut ledenim dobom u Južnu Evropu, gdje se je razčlanio na više formi. Drugu interesantnu skupinu čine Betulaceae- Corylaceae. Pretstavnici ove porodice bili su već u tercijeru rasprostranjeni cirkumpolarno. Kod roda Carpinus se vidi, da su pojedini dijelovi skupnog areala centri u kojima su se održale stare vrste, ali ujedno i centri iz kojih su se širile nove mlade vrste. Centri raširenja su Kavkaz, Sjeverna Kina i atlanski dio Sjeverne Amerike. Ovdje su detaljnije opisani rodovi Betula, Alnus, Carpinus, Ostrya (kod kojeg ima 9 vrsta!) i Corylus. Kod joha — siva je starija od crne, osim toga kontinentalnog, dok je crna oceanskog područja. Crnograb ima glavno rasprostranjenje u Americi, jer tamo raste 5 vrsta. To su vrste velike starosti sa brojnim srodnim fosilnim vrstama. Porodica Fagacea ima veći broj rodova, a unutar ovih veliki broj vrsta. One su vrlo stare. Fosilni tragovi potječu još iz donje krede. Da li je ova porodica u razvoju primitivna ili ne, ne slažu se pojedini autori, pa ni Schar f e t e r tu ne zauzimlje određeniji stav. Bukve su prema fosilnim nalazima nekad bile raširene i na južnoj polukugli. Pretpostavlja se da je prethodila jedna tropska vrsta roda Fagus, a spram juga vrste roda Nothofagus. Formiranje areala bukve u Evropi, kroz useljavanje iza ledenog doba, je već od ranije dosta detaljno proučeno i teoretski osnovano raznim argumentima. Tome autor ovdje posvjećuje priličnu pažnju. Rod Castanea ima oceanski pečat u formiranju areala, i to ne samo U širem nego i u užem prostoru areala u pojedinim predjelima. Kod bukve, hrasta, oraha i kod ke stena postoji oblikovanje današnjeg are ala kroz tri faze. Jedna je tercijerno rasprostranjenje koje je išlo daleko na sjever, druga, povlačenje na jug za vri jeme glacijacija i treća je faza današnjeg »kulturnog areala«. Kesten kao i orah, nije se više iz svojih refugija za ledenih doba vratio u Srenju Evropu. Kod hrastova obraćena je pažnja samo na važnije srednjeevropske vrste, dok su brojne (još neraščišćene) južnoevropske svojte izostale. Za porodicu Ulmaceae nalazimo u knjizi mnogo zanimljivih podataka, ali, nažalost, uslijed ograničavanja na »standardne « vrste, slika nam nije data potpuno. Porodica Salicaceae obrađena je vrlo detaljno i ona u knjizi zauzimlje najviše prostora. Tu su detaljno opisane osobine i razvoj areala svih onih brojnih, pa i grmolikih planinskih vrsta. Kod formiranja areala šimšira došlo je do izražaja i kasno dizanje kopna Apeninskog Poluotoka, da se današnji areal ove vrste nalazi raskomadan u tri veće skupine — u atlanskom dijelu Zapadne Evrope, na Balkanu i na Kavkazu (sa malim otocima u Sjevernoj Africi i Maloj Aziji). Sa šumarske tačke gledišta niz porodica koje slijede iza Ulmacea nemaju većeg značenja, pa ćemo ih izostaviti uz napomenu, da se i tu nalazi mnogo zanimljivih zaključaka o porijeklu i razvoju nekih naših karakterističkih šumskih biljaka. Zadržaćemo se još kratko na porodicama Tiliaceae, Aceraceae, Hipocastana´ ceae, Rhamnaceae i Oleaceae.. Rod Tilia sastoji se isključivo iz drveća sa izrazito arktotercijarnim (dakle — tropskim) srodničkim vezama. Najviše ih ima danas u Istočnoj Aziji, pa´ se to područje smatra centrom razvitka cijelog roda. Autor ovdje iznosi niz značajnih karakteristika i historijat formiranja areala svake od triju evropskih li-a. Malolisna lipa je danas eurosibirski, a velelisna evropskokavkaski florni elemenat. Malolisna je vjerovatno ranije obuhvatala cijelo područje EvropeAzije, na što nas navode srodne svojte u Kini i Centralnoj Aziji. Rod Acer, sa velikim brojem pretstavnika koji su svi danas rašireni u sjevernoj umjerenoj zoni, također je arktotercijernog porijekla, a početak razvitka pada mu u miocen. Evropsko područje je danas najsiromašnije, sa pretstavnicima samo triju sekcija, dok" su pretstavnici ostalih nađeni u fosilnim |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 59 <-- 59 --> PDF |
oblicima, ali su danas izumrli. I ovdje se uzima zapadna Kina kao centar rasprostranjenja. Autor se nadalje zadržava na historijsko-razvojnim karakteristikama svih poznatih evropskih vrsta, za koje ističe i posebne atavizme u formama i fenološkim pojavama. Za porodicu Hippocastanaceae neki autori (Irmscher 1922) smatraju da je u sjevernoj umjerenoj zoni prilagođena varijanta tropskih Sapindales. U tercijeru su vrste ove porodice (koja danas obuhvata samo dva roda i to Billia i Aesculus) bile šire rasprostranjene i u sjevernim krajevima. Rod Aesculus obuhvata danas vrlo disjunciran areal kojeg tvore pojedine vrste razbacane na vrlo uskim područjima od Japana preko Kine, padina Himalaja, Kavkaza sve do Balkana. Na Balkanu je prava domovina divljeg kestena i tu se nalazi njegov reliktni, prirodni areal u priobalnim šumama Albanije, Grčke, Bugarske i naše Makedonije. Na kraju, da kažemo nešto i o opširno obrađenim rodovima porodice Oleaceae. Ovdje su data ne samo detaljna tumačenja filogenije porodice nego i roda Fraxinus, koji nas kao rod šumskog drveća i posebno interesuje. U ovom rodu autor smatra za tip crni jasen, sa submediteransko- montanim recentnim arealom u Južnoj Evropi. Jaseni su se već pojavili u eocenu i bili su brojno rašireni u oligocenu, da bi u miocenu postigli kulminaciju. Međutim, glacijacije za vrijeme diluvijuma su potisle ovaj rod na jug, i vrste su se tek recentno vratile na stara nalazišta, ali ne u punom broju. Kao rod, koji je tropskog geološkog porijekla, on je zadržao mnogo atavizama i danas se može smatrati da postoje šest razvojnih centra vrsta i svih šest južnije od granice diluvijalnog zaleđivanja kopna. Jedan od tih centara je Sredozemlje sa podsekcijama Euornus i Bumelioides, drugi u jugoistočnoj Aziji« za potsekciju Ornaster, treći na padinama Himalaja sa podsekcijom Sciadanthus i t. d. Osim jasena ovdje je detaljno i vrlo zanimljivo obrađen i rod jorgovana (Syringa) sa posebnim osvrtom na njegove balkanske pretstavnike, te rod Ligustrum — kaline. U drugom dijelu knjige autor ulazi u općenito razmatranje o historijatu razvoja biljnih vrsta i formiranja njihovog areala u današnjici. Tu postavlja temelje za posebnu disciplinu u botanici koja bi se trebala nazvati »historija biljaka«, i detaljno govori o metodici njenog istraživanja. Kao o sastavnim dijelovima te nove discipline govori o rasprostranjehju svojti počam od nekadašnjih centara areala, preko svih mogućih razvojnih faza do formiranja njihovog današnjeg, recentnog areala, a kroz to, i do formiranja samih svojti. Zanimljivo je poglavlje o t. zv. »geografiji oznaka«, gdje se govori o mogućnosti utvrđivanja sa najvećim brojem vrsta jedne skupine svojti i sa najvećim brojem istaknutih oznaka, kao što su dlakavost, odebljala kutikula i t. d. U vrlo detaljnom izlaganju obrađeno je pitanje »životnih formi« biljaka, njihovo značenje, te razvoj i promjenljivost. Kratka su poglavlja o »biologiji cvjetanja« i o »biologiji rasprostranjenja «. Veći prostor zauzimlju poglavlja u kojima se rasmatraju pojedine fenološke pojave i njihovo značenje za rasprostranjenje pojedinih svojti. Na kraju, još i jedno poglavlje o genetici, i to specijalno o poliploidiji, zatim i poglavlje o apogamiji daju ovoj vrlo zanimljivoj knjizi zaokružen karakter jednog savremenog priručnika, ako ne i udžbenika nove discipline o historiji biljaka. Pavle Fukarek ATOMSKA ENERGIJA Ü SLUŽBI PRIMIJENJENE ENTOMOLOGIJE Radioaktivni izotopi spominju se već dulje vremena u raznim entomološkim studijama, osobito u fiziološkim i ekološkim pokusima sa radioaktivnim insekticidima. 1954. godine atomska radijacija je prvi puta upotrebljena za suzbijanje insekat a*. Pokusno suzbijanje izvršeno je u sjevernom dijelu Južne Amerike na otoku Curacao, velikom 170 četvornih milja, a predmet suzbijanja bio je opasni stočni i čovječji parazit muha Callitroga hominivora x Cqrl. Pokus je vrlo dobro uspio i štetnik je uništen. S tim- u vezi napisao je E. F. Knipling, šef odjela za entomološka istraživanja poljoprivredne istraživačke službe U. S. D. A. članak o mogućnostima suzbijanja insekata pomoću spolno sterilnih mužjaka. (POSSIBILITIES OF INSECT CONTROL OR ERRADICATION THROUGH * Screw-Worm Control Through Release of Sterilized Flies, Journal of Economic Entomology, August 1955. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 60 <-- 60 --> PDF |
THE USE OF SEXUALLY STERILE MALES, Journal of Economic Entomolo gy, August 1955.). Studije Bushland-a o tom problemu (1951.) potvrđivale su ranije pretpostavke genetičara i citologa da mužjaci spomenute vrste mogu postati sterilni bez štete po sposobnost kopulacije ako se njihove kukuljice izlože zračenju x ili v zraka. Istraživanja su također pokazala, da ženke normalno kopuli Generacija I. n. m. IV. 1,000.000 2,000.000 333.333 2,000.000 47.619 2.000.000 1.107 2,000.000 Kod ovakvog teoretskog toka populacije pretpostavljeno je da je omjer spolova u prirodnoj populaciji približno jednak i da sterilni mužjaci uspješno konkuriraju fertilnim mužjacima u kopulaciji sa neoplođenim ženkama. Također je pretpostavljeno, da se u toku slijeda generacije na taj način postizava maksimum redukcije, a da je prirodna populacija stabilna. Nije dakle uzeto u obzir djelovanje parazita, predatora, bolesti i drugih reducirajućih faktora. Za vrijeme perioda povoljnih za porast populacije odnos od 2 sterilna prema 1 fertilnom mužjaku" može biti nedovoljan da uzrokuje depresiju populacije u nizu generacija. Zato će u većini slučajeva biti vjerojatno potreban veći omjer. Autor misli, da bi omjer 9:1 bio dovoljan za suzbijanje kod većine insekata. Optimalni bi omjer svakako varirao s obzirom na vrstu i porast normalne populacije između dviju generacija. Zato bi se u tu svrhu prije početka suzbijanja morala utvrditi gustoća i tok populacije štetnika. U pokusima na otoku Curacao rezultati su se veoma točno poklapali sa teoretski predviđenom depresijom populacije. U toku tri mjeseca nakon početka pokusa ili otprilike u trećoj generaciji muha je bila suzbijena. Točan odnos sterilnih prema fertilnim mužjacima u početku eksperimenta nije poznat, ali se vjerojatno kretao između 2 i 4 : 1. Faktori, koje treba uzeti u obzir kod prosuđivanja izvodljivosti suzbijanja in raju samo jednom u toku života i ako se pare sa seksualno sterilnim mužjacima, njihov reproduktivni potencijal se potpuno uništi. Ako se na pr. sterilni i fertilni mužjaci unesu u insektarij sa neoplođenim ženkama u omjeru 4 : 1, 80°/o odloženih jaja je sterilno. Princip redukcije populacije unašanjem sterilnih mužjaka može se matematički veoma jednostavno predočiti slijedećim hipote tičkim brojkama: Prirodue popuOmjer sterilnih Postotak ženki, lacije neoplo-Broj sterilnih i fertilnih muž´ koje kopuliraju denih ženki u mužjaka jaka za svaku sa sterilnim nekom biotopu oplođenu ženku mužjacima 2: 1 66,7 6: 1 85,7´ 42: 1 97.7 1.807: 1 99,95 Teoretska populacija fertilnih ženki 333.333 47.619 1.107 manje od 1 i sekata uzgajanjem sterilnih mužjaka su slijedeći: ´ 1. Mora biti poznata ekonomična metoda uzgoja velikog broja štetnika, koji se suzbija. 2. Uzgojeni i sterilizirani mužjaci moraju biti podesni za brzo rasprostranjenje u prirodi kako bi mogli uspješno konkurirati fertilnim mužjacima u kopulaciji sa još neoplođenim ženkama. 3. Zračenja ili druge metode sterilizacije moraju uzrokovati sterilnost bez ozbiljnih posljedica po sposobnost kopulacije ili trajanje života mužjaka. 4. Ženke smiju normalno kopulirati samo jedanput. Ako kopuliraju češće, sterilni mužjaci moraju producirati bitno istu količinu spermija kao i fertilni mužjaci. 5. Štetnik koji se suzbija mora imati slab porast populacije, ili se populacija mora pod prirodnim ili umjetnim,, uslcvima toliko smanjiti, da bi uzgoj dovoljnog broja sterilnih mužjaka bio ekonomski izvodi jiv. Metoda sterilizacije mužjaka prikladna je osobito za suzbijanje opasnih štetnika, koji su normalno zastupljeni u malom broju, zatim importiranih štetnika prije nego se zaražena površina ili gustoća populacije znatnije povećaju, kao nadopuna drugih metoda suzbijanja. U ovom posljednjem sluöaju ove bi metode služile za redukciju populacije štetnika na niski nivo i tako omogućile metodu sterilizacije. Redovno rasprostranjivanje velikog broja sterilnih mu |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 61 <-- 61 --> PDF |
zjaka kroz nekoliko generacija, nakon što se populacija štetnika znatno smanjila, uništilo bi reproduktivni potencijal malobrojnih ženki, koje su još preostale. Metoda bi se mogla znatno poboljšati, ako bi se sterilizirali sojevi otporni protiv kemijskih preparata. Tada bi bilo moguće suzbijanje kemijskim sredstvima kombinirano sa sterilizacijom. Bilo bi naprotiv vrlo nepraktično provoditi ovakav postupak sa insektima, koji su štetni u stadiju imaga ili imaju dugački životni ciklus. Masovno uzgajanje i širenje parazita kao jedan od najpoznatijih načina biološke borbe protiv štetnika postizava zadovoljavajući učinak samo ako domadara ima u velikom broju. Ako je domadara malo, paraziti postaju neefikasni. A baš to vrijeme je najpogodnije za primjenu metode sterilizacije. Sterilni mužjaci zbog jakog nagona za sparivanjem sa sigurnošću pronalaze malobrojne ženke vršeći na njima svoj destruktivni utjecaj. Ovi se mužjaci prema tome s obzirom na svoje djelovanje mogu smatrati u neku ruku parazitima, samo što postizavaju veći učinak nego paraziti. Metoda se dakle može uspješno kombinirati i sa biološkom metodom. Osim sterilnosti uzrokovane x ili yzrakama postoje i druge mogućnosti u tom pogledu. Ako bi na pr. kemijsko tretiranje moglo izazvati sterilnost a ne smrt štetnika, ono bi ne samo razorilo biotički potencijal tretirane generacije, nego bi sterilni mužjaci uništili i plodnost onih ženki, koje su eventualno izbjegle trovanju. Ove mogućnosti su do sada još posve neispitane. Nužni je preduvjet za primjenu ove metode u praksi temeljito poznavanje ekologije i fizologije štetnika. Osobito je važno proučiti dinamiku populacije i faktore, koji utječu na biotički potencijal štetnika, zatim oplodnju, učinak radijacije na aktivnost spermija insekata i t. d. Sto se tiče ekonomske strane problema, pokus na otoku Curacao pokazao je, da su troškovi suzbijanja za tamošnje prilike dovoljno niski da se može govoriti o rentabilnosti metode. S obzirom da je to prvi pokušaj ovakvog načina borbe protiv štetnika, može se u budućnosti´očekivati znatno usavršenje metode. Rezultati pokusa mogu ujedno poslužiti i kao baza za slična istraživanja kod ostalih štetnika insekata. I. Mikloš Lindauist Bertil: ŠUMARSKA GENETIKA U UZGOJNOJ PRAKSI ŠVEDSKE (Njemački prijevod: Forstgenetik in der schweidischen Waldbaupraxis, II. prerađeno izdanje, 1954. god. Knjiga ima 156 str. Zaglavak za njemačko izdanje napisao dr. E. Rohmeder. Knjiga je izašla na švedskom jeziku 1946. god.) U prvom poglavlju autor iznosi historijat rada na ispitivanju oblika stabala kod raznih vrsta šumskog drveća. Na osnovu tih istraživanja došlo se do zaključka, da je oblik debla i krošnje nasljedan. Autor razrađuje pitanje o negativnoj selekciji putem sječe. Obični bor se unekim oblastima Švedske od godine 1600. pa dalje jako iskorišćavao. To je u stvari bila sječa najboljih stabala. Tako se ravnoteža između dobrog i lošeg genotipa jako poremetila na štetu dobrog genotipa. To je moguće popraviti prema mišljenju autora, oplemenjivanjem toga bora i unošenjem bora s područja gdje je on bolje kvalitete. Kod smrče nisu bili zahtjevi za visokom kvalitetom, niti za jakim asortimanom, pa je pojava degeneracije mnogo rjeđa. Breza je također sječom najboljih stabala stradala,a pored toga naginjala je od prvotnih populacija k manje vrijednim i lošim stablima. Postoji opasnost, da elitni tipovi breze potpuno izumru, a time bi se izgubio najbolji materijal za selekciju. Za hrast u Švedskoj zasada ne postoji opasnost degeneracije. Kritički osvrt je dat na sabiranje sjemena. Sa sabiranjem borovog sjemena do nedavno velika je griješka činjena. Sjeme je sabirano bez kontrole. Ono je sabirano sa soliternih stabala, koja imaju veliki urod. Pored toga sjeme je sabirano i iz degradiranih šuma. Sjeme se ne smije sabirati s onih fenotipova, koji su loši, jer su mnoga vrijedna svojstva stabla nasljedna. Isto tako je prema autoru vrednije fenotipsko stablo iz dobre populacije, nego dobro fenotipsko stablo iz manje vrijedne populacije. Provedivost tih načela kod sabiranja sjemena u praksi nije jednostavna. Sve sastojine trebaju se kartirati, a to zahtijeva jedan brižljivi studij. Od godine 1942.. radi se na kartiranju borovih sastojina. Borove sastojine su klasirane u tri grupe: 1. Plus — sastojine 2. Normalne — ili nul sastojine 3. Minus —´ sastojine U plus sastojinama, prema autoru, prevladavaju stabla s uskom krošnjom, dok su ona sa širokom krošnjom rijetka. Proredom se odstrane stabla sa širokom |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 62 <-- 62 --> PDF |
krošnjom, na taj način se sklop prekine i od takve sastojine se onda dobije prvoklasno sjeme. U normalnim sastojinama prevladavaju borovi sa širokom krošnjom, ali tamo ima još relativno velik broj stabala s uskom krošnjom. Kod minus sastojina stabla su sa širokom krošnjom i granata su. Pojedinačno se nađe stabala s uskom krošnjom ili prelaznih oblika. Sabiranje sjemena od takvih sastojina treba izostaviti. Autor je iskartirao više od 200 plus sastojina i on veli da se rijetko nađu takve sastojine i one su površinski male. Donesena je i karta Švedske s plus, normalnim i minus sastojinama običnog bora. Osim toga što se sjeme dobija od običnih sastojina, ono se, prema autoru, može dobiti 1 putem sjemenskih plantaža. Na taj način na jednoj manjoj površini može se dobiti za ne dugo vrijeme željena količina dobrog sjemena. Da bi se dobilo sjeme što prije i što veća količina vršeno je prstenovanje stabala, omatanje debla žicom, obrezivanje korijenja i kalemljenje. Švedskoj je, prema autoru, potrebno godišnje 60 tona sjemena četinjara. Sjemenske plaže bora i smrče treba da daju 50 kg. sjemena po hektaru. Znači, s 1200 hektara takvih plantaža zahtjevi na sjemenu bi bili udovoljeni. Na jednom hektaru plantaže treba da bude 1000 stabala. Ophodnja kod plantaža treba da je 60 godina. Švedskoj je potrebna jedna sjemenska plantaža hrasta od oko 15 ha s 6—7000 stabala, a otprilike i plantaža breze treba da je te veličine. Značaj sjemenskih plantaža osnovanih putem kalemljenja je i u tome, što se mogu osnovati male grupe stabala, koje će biti umjetno oprasivane. Na taj način će se iz sjemena dobiti elitna stabla. S takvog elitnog stabla za 10 godina bi se dobilo oko 10 000 sadnica, a od 10 stabala bi dobili bez ikakvih poteškoća 60 000 — 100 000 stadnica. 100 elitnih borovih stabala bi opskrbili čitavu Švedsku s najkvalitetnijim borovim sjemenom. Ovakav rad mora biti koncentriran na jednom ili na nekoliko mjesta. U Švedskoj su postavljene klimatske zone za pojedine vrste šumskog drveća. Sabiranje sjemena od sjemenskih sastojina se vrši unutar klimatskih zona. Kod osnivanja sjemenskih plantaža na istom principu treba odabirati elitna stabla, koja treba da su određene provenijencije onog područja u kojem će se potomstvo tih stabala saditi. Na tom principu autor je donio karte provenijencije bora i smrče u Švedskoj, a što se koristi kod osnivanja sjemenskih plantaža. Ovakve sjemenske plantaže trebaju biti pod državnom kontrolom. Treba osnovati jedan. arhiv za njih i Arboretum kao i herbar od svih elitnih stabala. Od sjemenskih plantaža osnovanih na ovaj način, Lindquist veli, možemo očekivati sjeme kod bora i smrče za 25 god. a kod hrasta, jasena, breze i drugih listača za 10—12 godina. Elitna stabla su, prema autoru, ona koja u finoći grana, tehničkim svojstvima drveta i prirastu su plus varijante tamošnjih šuma. Autor smatra, da je vrlo važno ustanoviti elitna stabla za pojedine vrste, jer se tim trud na oplemenjivanju šumskog drveća može skratiti za mnogo godina. Kod selekcije elitnog stabla treba paziti, da je ono bolje u svim navedenim svojstvima od tri najbliža i najbolja susjedna stabla. Često se pomišlja, da je odabrano stablo uslijed vanjskih faktora (tlo) bolje od ostalih. No autor smatra, da promjene u tlu na jednoj maloj površini ne mogu utjecati na rast jednog stabla nego na grupu stabala. Zbog toga je ispravno na taj način odabirati elitna stabla. Kod elitnih stabala smrče zahtjevi na prirastu su mnogo veći nego kod borovih stabala. Od smrče se traži produkcija mase a kod bora prednost ima kvaliteta. Izbor elitnih stabala breze je mnogo kompliciraniji nego kod smrče i bora. Treba razlikovati različite tipove elitnih stabala breze s obzirom na upotrebu drveta na pr. drvo za sportske potrepštine, za namještaj, različiti furniri i t. d. Odnosi između svojstava drveta i oblika stabla nisu još dovoljno ispitani. Kod izbora elitnih stabala breze treba odabirati brzorastuca stabla, koja su pravnog debla i željenih tehničkih svojstava drveta. Betula verrucosa ima 26 kromosoma a Betula pubescens 56, ali se često nađu i križanci s 42 kromosoma, koji su većinom sterilni. Zbog toga kod izbora elitnih stabala breze treba odrediti za svako stablo kroj kromosoma, ispitati plodnost kao i procent klijavosti sjemena. Autor je opisao morfološke karakteristike kao i karakteristike drveta pojedinih tipova od Betula verrucosa. Kod hrasta (Q. robur i Q. sessiliflora) elitna stabla treba da imaju ravno čisto deblo, dobar smještaj grana, kut između debla i grana ne treba da je oštar. Grane ne smiju biti previše jake. Sa svrdlom se može ispitati boja srži kao i veličina pora, što je također od važnosti kod izbora elitnih stabala. Tanka kora s jednakim duguljastim brazdama je tipična za drvo dobre kvalitete. Prema autorovim |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 63 <-- 63 --> PDF |
4-godišnjim istraživanjima u Švedskoj je našao samo 30 elitnih hrastovih stabala. Za jasen Lindquist veli, da obojađisana srž nije nasljednog karaktera, nego. je "uslovljena vanjskim faktorima. Elitnih stabala jasena je u Švedskoj veoma malo. Triploidna Populus tremula pokazuje brži rast od diploidne. Hibrid između P. tremula x P. tremuloides pokazuje veliki prirast i dobar oblik. Značenje za Švedsku može imati hibrid nastao između Larix europea i Larix leptolepis. Isto tako putem kalemljenja razmnoženi su L. dahurica, L. Koreanensis, L. leptolepis i L. Sukachewii. Duglazija je na isti način razmnožena i smatra se da može doći u južnoj i zapadnoj Švedskoj. Elitna stabla treba da se putem kalemljenja razmnože i na taj način ne postoji velika opasnost da će se uništiti. Pored toga to je, kako autor kaže, živi arhiv, koji stoji na raspolaganju za daljnja istraživanja. Ispitivanje svojstava kod potomstava od elitnih stabala nije isto kao kod poljoprivrednog bilja. Ovdje je potrebno ispitivati potomstvo kroz više godina, jer se pojedina svojstva pojavljuju ranije a druga kasnije. Da bismo ispitali sva svojstva potrebno je često više decenija. Ta ispitivanja treba da dadu rezultate o broju grana, veličini i kutu njihovom kao i o njihovoj pravilnosti. Isto tako treba biti ustanovljen prirast, osržavanje, čišćenje debla od grana, urod sjemena, pravnost debla, otpornost prema bolestima i struktura drveta. Takva ispitivanja treba da se vrše na jednoj površini veličine najmanje Vi ha. Autor iznosi i novčane podatke o pošumljavanju sa sjemenom od plus sastojina i od elitnih stabala. Sabiranje sjemena od plus sastojina košta više nego s normalnih, ali se isplati, jer će se kasnije kompenzirati. Kod običnog bora cijena sjemena od plus sastoji je dvostruka, kod smrče je po kg. za 100 Šv. kruna viša, a kod bukve i hrasta cijena je ista kao i od normalnih sastojina. Sabiranje sjemena s pojedinih elitnih stabala s ekonomskog gledišta nije rentabilno i ono se vrši za naučna istraživanja. Stabla su udaljena jedna od drugih i zbog toga su troškovi veliki. To naročito vrijedi za bor. Kod smrče poskupljenje nije tako veliko, dok je kod breze kao ostalih listača još manje. Dobijanje sjemena od sjemenskih plantaža bit će koji put i do 50% jeftinije nego sabiranjem sjemena na običan način. Lindquist iznosi, da se prema nekim autorima, ophodnja može sniziti za 5—25 godina upotrebom visokovrijednog sjemena. S povišenjem prirasta i poboljšanjem kvalitete putem umjetnih sastojina promijenit će se i šumsko ekonomska struktura. U zaključnom poglavlju autor iznosi historijat šumarske genetike u Švedskoj. U godini 1986. osnovano je Udruženje za šumarsku genetiku iz kojeg je izrastao i centralni Institut u mjestu Ekebo u blizini Svalöv-a. U zadnjih 12 god. oplemenjivanjem šumskog drveća obuhvaćeno je oko tri milijuna hektara šuma. Elitna stabla se putem kalemljenja razmnažaju, tako da svake godine imaju novih 100 000 individuuma čistih linija pojedinih vrsta, koje će služiti kao sjemenske plantaže. Ovo je prva šumarska genetika na svijetu i ona je važna kako za šumarsku nauku tako i za praksu. Dr. M. Vidaković ŠUMARSTVO NR KINE Gospodarenje šumama u Kini spada među najstarije šumarstvo u svijetu. Niz ukaza o zaštiti šuma, o zabrani masovnih sječa i paljenja šuma za proširenje oranica, o poboljšanju vrsta i o pošumljavanju, bio je izdan 1122 g. prije n. e. Predviđale su se prorede u prirodnim šumama, da bi se pomoglo vrednijim vrstama, ukazivalo se na primjenjivanje vegetativnog razmnažanja, zabranjivalo se krčenje, nalagala zaštita od požara i pošumljavanja tehničkim vrstama: tungovim i lakovim drvećem. U to se doba uobičajila i sadnja »spomen- stabala« na grobovima. O društvenom položaju pokojnika ovisilo je koja će se vrst i koliko drveća zasaditi. Na to se naročito strogo pazilo. Na mogili imperatora sadio se bor i tuja, na grobovima knezova - tisa, visokih činovnika - sapunika, inteligencije - sofora, a na grobnim humcima običnih ljudi — topola. Godine 968 prije n. e. počeli su radovi sadnje bora u brdske rajone. Kasnije, sve do 557 g. prije n. e. velik je mah zauzelo haračenje šuma čitavom Kinom. Tokom slijedećih 200 g. ponovo se posvećuje briga pravilnom iskorišćavanju šuma, zabranjuje se sječa u nekim područjima i uvode se sječne periode. Pooštrene su i prinudne mjere za pošumljavanje. Bilo je objavljeno: »tko sadi stabla i obezbjeđuje im opstanak u sklopu, dobiva novčanu i materijalnu nagradu «. Ta je mjera dala neke pozitivne 269 |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 64 <-- 64 --> PDF |
rezultate, koji ipak nisu bili dovoljni. Zato je naređeno građanima i seljacima da posade što više šumskog drveća i vo ćaka. Tako su nastale prostrane šume i voćnjaci. Moramo napose istaći, da je već u davna vremena (3000—2700 g. prije naše ere) tehnika pošumljavanja u Kini bila na dosta visokom nivou i da se tom pi tanju posvetila velika pažnja, o čem svjedoče ove vrijedne knjige: »O poljo privredi« i »Važna pravila u životu na roda«. Metode pošumjavanja koje se spominju u ovoj drugoj knjizi nisu ni do danas zastarjele. Tu su potanko opisana pravila za sabiranje šumskog sjemenja, njegova čuvanja i pripreme za sjetvu. Detaljno se izlažu upute sjetve i sadnje šumskih vrsta i voćaka obzirom na pedološko-klimatske uslove i biološke osebine mnogih četinjača i listača. Navedene su i metode vegetativnog razmnožavanja. Mnogo je mjesta poklonjeno uzgajanju mladika, a tako i odgoju sadnica u rasadniku. Kako znamo, u Evropi su takva uputstva izdavana oko 2000 g. kasnije. Sve to svjedoči o visokoj kulturi kineskog naroda još u dubokoj davnini. Ipak između 400 i 200 g. prije n. e. počelo se ponovo sistematski haračiti šume u Kini, naročito u doba ratova za ujedinjenje. To ie uništavanje šuma napredovalo kako je napredovao i porast stanovništva, a stim u vezi i potreba obradive zemlje. Tokom stoljeća paljene su prostrane površine šuma, da bi se oslobodile za poljoprivredu. Od polovine 14 do polovine 17 vijeka n. e. u provincijama Jugocentra i Istoka bilo je sasječeno više od oolovice šuma. Ustanički pokret Taj-ping (t. j . -Opći mir) revolucionarnih seljaka proti omražene mandžurske dinastije počeo je 1851 g., a dvije godine kasnije bio je osvojen Nanking. U provincijama Kiangsu na sieveru i Čekiang na jugu Nankinga, taj je pokret prerastao u velik rat. Plaćen je sa 20 miliona ljudskih žrtava i opustošenjem prostranih šuma Istoka i Sjeverozapada. Šume duž kineske istočne željezničke pruge, eksploatirale su ruske kapitalističke haramije, a na međi Koreje — japanski imperijalisti. Osobito se intenzivno haračilo po najboljim šumskim masivima poslije 1931. g. kad su šumska područja Sjeveroistoka zauzeli Japanci. Tako je bilo i za vrijeme gazdovanja reakcionarne vlade Čang kaj-šeka, kad je Japan eksploatirao tzv. »Šumsko more« na sjeveroistoku Kine. Od 1931. do 1947. g. odvukli su Ja panci više od 90 miliona kub. m drvnog materijala i to samo najvrednijih tru paca, a drugo su ostavili u šumi da trune i posluži kukcima i požarima. Tako je većina vrijednih šumskih masiva uz plovne rijeke i željezničke pruge bila uništena ili obezvrjeđena neurednim sječama. Posljedica je tog stoljetnog razaranja i pustošenja, da je danas na teritoriju Kine 277 miliona hektara goleti. Do pobjede Revolucije nije bilo u Kini pravog gospodareja šumama, uprava je bila tek formalna, a iskorišćavanje šuma bilo je prepušteno stihiji. Kotarske i provincijske vlasti gledale su na šumu kao na izvor novca i dopuštale sječe kad im se prohtjelo. Žiteljstvo je pljačkalo šume i prodavalo drvo. Zaštite od požara gotovo nije ni bilo. To pokazuje činjenca, da je u zadnjem deceniju (1940—1950) samo na sjeveroistoku Kine izgorjelo više od 50 miliona kubnih metara drveta. Šume se nisu uređivale, pa nije bila poznata ni drvna zaliha, niti se moglo voditi gospodarenje po planu. Prorede se također nisu vršile. Do apsurda bio je neznatan broj šumarskih stručnjaka školovanih u zemlji. Ono par šumarskih fakulteta davalo je godišnje svega 2 do 3 apsolventa. Osnovni kontingent malobrojnih specijalista šumara školovao se u Engleskoj, Francuskoj, Kanadi, USA i u drugim zemljama. Međutim i tako malom broju šumara nije. bilo omogućeno da rade u struci. Takvo je bilo stanje šumarstva u Kini do 1949. g. t. j . do dolaska na vlast Centralne Vlade Kineske NR. Danas šumski fond Kine (s otocima) zaprema 66,806.000 ha. Od toga je 48,738.000 ha (72%) državni šumski fond, a 18,068.000 ha (28%) su privatne šume (zemljišne zajednice, vlasništvo nacionalnih manjina, seljačkih kooperativa, općina i t. d.). To nisu točni podaci, jer nije gotova inventarizacija koja se sada obavlja. Procenat je šumovitosti 6,8%, ali je zemlja veoma nejednoliko pošumljena (vidi tablicu). Najšumovitija je Sjeveroistočna Kina (18,7%) i Unutrašnja Mongolija (14,9%). U tim su rajonima usredotočeni znatni šumski masivi industrijskog značenja u kojima prevladavaju četinari, napose tjenšanska smrča. Najslabije je posu |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 65 <-- 65 --> PDF |
Raspored šumskog fonda i njegovih zaliha na teritoriji NR Kine Površina šuma u Upravni rajoni držav. privat, fond fond Sjeverna Kina 641 428 Unutrašnja Mongolija 9.835 99 Sjeveroistočna Kina 14.918 1 658Sjeverozapadna Kina 5.618 775 Istočna Kina 593 6.268 Jugocentralna Kina 1.478 6.302 Jugozapadna Kina 15.592 2.538 Svega 48 738 18.068 mijena Sjeverna (1.5°/o) i Sjeverozapadna Kina (2%). Značajno je za kineske šume da su skoncentrirane u brdima i to tamo. gdje ne uspijevaj« poljoprivredne kulture, kao na pr. u Unutrašnjoj Mongoliji po padinama Velikog Hingana, u sjevernom duelu Sjeveroistoka Kine rebrima Malog Hingana, a u Sieverozapadnoi Kini po obroncima Tjen-Šana i drugdje. Iz ravnica je nestalo šume, a po visokim planinama zbijeni su znatni šumski masivi. Devastacija šuma u prošlosti vršena oko izvora velikih rijeka i potoka, dovela je do proširenja erozionih procesa ispiranja i odnošenja golemih pješčanih masa. S time su u vezi poznate katastrofalne poplave u Kini. Radi ozbiljnosti te stihije Vlada je stavila na dnevni red grandiozne radove za regulaciju riječnih slivova. Šumski je fond Kine veoma raznolik i bogat vrijednim vrstama. U šumama Unutrašnje Mongolije i u istočnom dijelu Sjeveroistoka Kine prevladavaju bjelogorične šume s učešćem breze i topole, a u ostalim područjima Sjeveroistoka raste Pinus koraensis, bor, ariš, smrča, iela, Phelodendrön amurense (barhat amurski), mandžurski orah, breza, topola, klen, vez, lipa, jasen, joha i iva. U srednjem pojasu Kine prevladava hrast. Vrijedne su sastojine u centralnim, istočnim i južnim područjima, naročito je proširen bambus, a tu je i jela, ariš, smrča, cuga, Cunninghamia sinensis, hilj. ha D.vna zaliha u Drž. Šumo-milionima kub. m sume vitost svega od toga je 0 ´ /o čitava /o četinjača 1.069 60 1,5 30 — 9.934 99 14,9 986 758 , 16.576 99 18,7 2.008 1354 6.456 88 2,0 215 — 6-861 9 6,3 272 — 7.780 19 6,9 272 — 18.130 86 7,1 737 — 66.806 72 6,8 4.620 2.112 tuja, borovica, tisa, ketelerija, libocedar., kesten, zimzelena bukva, eukaliptus, pterokarija, a u nizinama smokva koja postizava goleme razmjere. Na otoku Hajnan rastu banane, kokosove palme, kriptomerije, manjolije, libocedar i druge vrijedne vrste. U provincijama Sjeverozapada, Jugocentra i Jugozapada rasprostranjen je hrast plutnjak, a iz eukomije dobiva se gutaperča i medikamenti. U južnim rajonima rastu vrste, koje daju vrijedne biljne masti: tungovo drvo (Aleurites cordata), folikula i niz drugih. Plod takvog drveća daje lak visokog kvaliteta. Na stablima Rhus succedanea uzgajaju se kukci koji proizvode biljni vosak. Tu je i kamforovac, cimetovo drvo, čajevac, kakaovac i kininovac. Na krajnjem se jugu kultivira hevea, koja daje lateks iz kojeg se pravi naravni kaučuk. Drvna zaliha NR Kine iznosi 4.620 miliona kub. m, a to je oko 70 kub. m po hektaru šumske površine. Međutim, ta srednja zaliha po, hektaru, jako varira po administrativnim područjima: Sjeveroistočna Kina ima 120 kub. m po hektaru, Unutrašnja Mongolija 100, Istočna Kina 86, Jugozapadna 41, Jugocentralna 35 Sjeverna 28, a Sjeverozapadna 27 kub. m. Podaci naravno nisu točni. Tako isto i cifre o šumskim površinama ne odnose se na novršine pokrivene šumom, nego na ukupno šumsko tlo. I o starosti šuma nije se vodilo računa. Međutim, u Šang-Bej-Šangskom rajonu u Sjeveroistočnoj Kini, gdje je 271 |
ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 66 <-- 66 --> PDF |
1951—1952 g. provedeno uređivanje šuma, utvrđen je ovaj raspored po grupama starosti: mladici 6%, srednjodobne sastojine 21,2%, dozrijevajuće 15,6°/o, dozrele 15°/o i prezrele 42,2%. To očito pokazuje da prevladavaju stare sastojine 72°/o. Isto takvo stanje je na Sjeveroistoku Kine i u Unutrašnjoj Mongoliji, gdje je skoncentrirano 64,7% drvnog fonda zemlje. Te se šume prema tome moraju intenzivno eksploatirati. Tako se i o prirastu šuma može suditi samo po podacima spomenutog rajona, a oni pokazuju da je poprečni godišnji prirast 2,1 kub. m po hektaru. Na jugu, gdje su uslovi bolji i gdje su vrste s većom energijom rastenja, prirast je nesumnjivo znatno veći. Uzmemo li srednji godišnji prirast za sve šume u zemlji sa 1 kub, m po hektaru, to je ukupni godišnji prirast šuma u Kini najmanje 66,8 miliona kub. m. Međutim, maksimalna je godišnja sječa planirana za 1957. g., a iznosi samo 25 miliona kub. m, a to je tek 37,5% godišnjeg prirasta. Iz toga slijedi, da bi se intenzitet eksploatacija šuma morao udvostručiti spram plana za 1957. g. Bez obzira na relativno ograničen šumski fond zemlje, Centralna Vlada računajući s velikim značenjem šuma u narodnoj privredi, organizirala je još 1950. g. Centralno ministarstvo šumarstva, koje obuhvaća i drvnu industriju. Ono je za kratko vrijeme provelo niz nužnih mjera i povećalo obim eksploatacije. Da bi se ustanovio drvni fond, provodi se uređivanje šuma u prvom redu u šumama industrijskog značenja Sjeveroistoka. Uređivački su radovi tu dovršeni na 9 miliona hektara, a šumske su površine snimljene na 30 miliona hektara. Računa se da će 1957. g. biti gotovo 50% svh uređivačkih radova. Istovremeno vrše se aerofotosnimanja i aerotaksacija šumskih masiva na površini od 20 miliona hektara. Počelo se i s proredama, a 1952.—53. obuhvatile su površinu od 292.000 ha. Za zaštitu šuma od požara, organizirano ie više od milijuna ljudi u dobro voljne brigade. Primjenjuje se aviopatruliranje. Zato se je smanjivala šteta od šumskih požara posljednjih godina za nekoliko puta. Za 4 godine (1950—54) pošumljeno je 4 miliona hektara. Tokom budućih 30 godina misli se pošumiti polovica svih obešumljenih planina. Uvelike se pripremaju radovi na pošumljavaju pijeska i zaštitnih pojaseva na izvorima velikih rijeka i njihovih pritoka. Organzirani su radovi na zaštiti šuma od kukaca (na 2,2 mliona ha). Osobita je pažnja posvećena izobrazbi kadrova specijalista-šumara. U 3 šumarske akademije i na 11 šumarskih fakulteta na poljoprivrednim akademijama i univerzitetima studira oko 3.000 studedenata, a u 34 tehnikuma, šumarskim školama više je od 12.000 đaka. Osim toga od 1950—52. g. prošlo je kroz kratke kurseve´ više od 34.000 učenika kursista. Danas ima Kina 2956 specijalista-šumara (od toga 1.716 sa višom i 1.240 sa srednjom naobrazbom). Počela su radom 2 naučno-istraživačka instituta i 6 pokusnih stanica. Ministarstvo šumarstva ima 33 provincijske uprave za gospodarenje sa šumama, 21 upravu za pošumljavanje, 219 stanica za zaštitu šuma, 104 stanice za uzgajanje šuma, 315 stanica za pošumljavanje, 48 za sabiranje sjemena i 1.062 rasadnika sa površinom od 30.000 ha. Osim toga 45 brigada radi na uređivanju šuma. U onim rajonima, gdje je dovršeno uređivanje šuma, uvode se šumarije koje su neposredno podređene provincjskim upravama za gospodarenje sa šumama. Tamo gdje nije gotovo uređivanje šuma, tu upravljaju šumarski odjeli kod kotarskih uprava pod istim rokovodstvom kao i šumarije. Od 1951. g. pa do danas, Kina se preobrazila iz zemlje uvoznice drva u zemlju koja zadovoljava svoje potrebe vlastitim sirovinama. (Iz Les. Hozj. br. 1-1955) Ing. Đ. Knežević ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR Hrvatske u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg br, 11, telefon 36-473 — Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove svih ostalih šumarskih društava Jugoslavije Din 600.—, za nečlanove Din 840.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 200.—, za ustanove Din 1.200.—. Pojedini brojevi: za članove studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 50.—, za nečlanove Viv. 7 0.—, za ustanove Din 100.—. Za inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB Zagreb 401-T-236. — Tirak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb |