DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 67 <-- 67 --> PDF |
gih evropskih vrsta. Uz njih upisane su i karakteristike stranih vrsta negdje sa više, a negdje sa manje podataka. Porodici Araukaria posvećeno je vrlo malo prostora, jer su to vrste većinom i neotporne (»na otvorenom«) u srednjoevropskoj klimi. Zato je porodica borovki (Pinaceae) obrađena na 80 stranica. Tu je dat i detaljan ključ za pojedine rodove. Karakteristike pojedinih vrsta jela, smrče, cuga kao i borova prikazane su i u preglednim tabelama. Osim toga, za njih su dati i detaljni ključevi determinacije kao i brojni crteži i fotografije koje olakšavaju taj posao. Vrijedne su tu također i brojne areal-karte koje prikazuju prirodno rasprostranjenje pojedinih vrednijih vrsta četinjara unesenih u evropski prostor. Evropske i zapadno azijske jele obrađene su prema Mattf eldu, a ostale su podijeljene u četiri grupe prema svojoj postojbini (Sjeverna Eurazlja, Japan, Istočna i Zapadna Sjevero-Amerika). Da bude dosljedan hortikulturnoj namjeni priručnika, autor je nadalje jele podijelio prema njihovoj upotrebljivosti u dva stepena (»ranga«). Jele prvog stepena, dakle otporne i preporučljive, su: Abies concolor, A. homolepis, A. Veitschii, dok su drugostepene one koje: a) — traže povoljan položaj u blagoj klimi, a to su: Abies grandis, A. nobilis, A. magnifica, A. cilicica, A. pinsapo, A. mumidica, A. cephalonica, A. amabilis, te b) — one koje su doduše otporne, ali na suhim položajima stradaju od ušenaca (tu je uvrštena i obična jela A. pectinata sa A. nordmanniana) i na kraju: c) — one koje su. otporne, ali (u Srednjoj Evropi) u proljeće prerano potjeraju izbojke i tada stradavaju od kasnih mrazova. To su A. lasiocarpa var. arizonica i A. sibirical Opisana su također i dva hibrida jela, koje ni u parkovom gospodarenju nemaju zasada još neko veće značenje. Cuge, kao i duglazije opisane su ovdje u onoj mjeri u kojoj ih nalazimo opisane i u drugim manjim priručnicima. Borovima je dat priličan prostor. Oni su detaljno opisani po osnovnim morfološkim karakteristikama u ključu, te sa podacima o njihovom prirodnom rasprostranjenju. Naša munika (Pinus Heldreichii) izgleda da se nije udomaćila, i nema neke osobite vrijednosti za parkove, jer je sasvim izostavljena, dok molika, po mišljenju autora, spada doduše u tvrde vrste, ali ugrožene bolestima. Ovo mislim da nije tačno, jer je svojevremeno upravo molika trebala da zbog svoje otpornosti (imunosti) spram bolesti izazvane gljivom Peridermium strobi zami jeni ugroženi vajmutovac u evropskim kulturama. Crni bor je opisan sa »4 geografske rase«, a ni to ne odgovara u cjelini današnjem znanju kojeg imamo o toj vrsti. Od borova prikladnih za uzgoj u parkovima autor preporučuje samo bjeli i crni bor, klekovinu i japanski Pinus parviflora. Svakako, to vrijedi samo za srednjoevropske, ali ne i za naše (naročito ne za´taediteranske) parkove. Vajmutovac podliježe oboljenjima, a ostale vrste traže blagu klimu ili se pak ne mogu aklimatizirati u Srednjoj Evropi. Porodice Taxodiacae i Cupressaceae imaju niz rodova među kojima i brojne »eminentne« parkovne vrste. Autor mamutovce razdvaja u dva roda: Sequoia (S. sempervirens) i Sequoiodendron, (S. gigantea), a opisuje također i monotipni rod Metosequoia kojeg je do sada jedini poznati predstavnik — M. glyptostroboides otkriven tek nedavno, 1948 godine — u istočnom Sečuanu (Kina). Također i rodovi Cryptomeria, Taxodium, Thujopsis, Libocedrus, a osobito rodovi Thuja i Chamaecyparis dobili su u priručniku dovoljno prostora. Opisane su i »mladenačke forme« tzv. retinospore nekih vrsta, koje imaju poseban interes za parkovnu dendrologiju. Dajući samo pregled glavnih morfoloških razlika između vrsta roda Cupressus i Chamaecyparis, autor je iz »srednjoevropskih« perspektiva izostavio mediteranske i ostale čemprese, ali je zato naveo vrlo brojne parkovne forme od pet vrsta pačemprese (rod Chamaecyparis). Sa rodom Juniperus, u kojem opisuje također niz dekorativnih parkovnih vrsta i varijeteta (pa i neke forme Juniperus communis (nastale u prirodi) autor završava detaljne opise pojedinih vrsta. Na kraju knjižice dodata su još i kraća poglavlja o citološkim odnosima kod komfera (broj hromosoma kod pojedinih vrsta, poznati sluč.ajevi poliploidije), o upotrebi konifera kod arhitektonskog formiranja vrtova, parkova i nasada, zatim osnovne napomene o uzgoju i njezi kao i njihovom razmnožavanju.. Kod razmnožavanja autor govori i o uzgoju reznicama i kalemljenjem, koje se i kod pojedinih vrsta konifera sa uspjehom sprovodi u izvjesnim slučajevima. Ova knjižica — priručnik praktične (parkovne) dendrologije vrlo je interesantna i mogla bi se svakako preporučiti i našim šumarima, da nije momentano njena nabavna cijena izražena u dinarima nepristupačna. Dr. ing. P. F. 141 |