DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 90 <-- 90 --> PDF |
uvođenjem azijskih vrsta koje su navodno otporne prema grafiozi (Italija), čini se da su i u jednom i u drugom slučaju postignuti izvjesni povoljni rezultati, no za sada se o tome malo zna. Kod nas se nije gotovo ni pokušalo spašavati brijest, a pogotovu se nije ništa uradilo na regeneraciji putem selekcije ili uvođenjem stranih imunih vrsta. Upravo začuđuje pasivnost, s kojom je primljeno nestajanje cve vrijedne vrste iz naših šuma. Krajnji je čas da se s nastojanjima oko regeneracije brijesta i kod nas započne i to iz ovih razloga: 1. Unatoč općenito teškom stanju u pogledu brijesta, na nekim mjestima on se do sada dobro održao. Tako je na pr. u središnjem dijelu velikog šumskog bazena Spačva brijest još uvijek relativno dobro sačuvan, iako je i ovdje sušenje već davno primijećeno. Radi se o relativno velikoj površini od nekoliko desetaka hiljada hektara i o kvalitetnim stablima pa bi svakako trebalo provoditi borbu protiv prenosioca holandske bolesti t. j . potkornjaka da se tako pokušaju spasiti bar ovi zadnji brijestovi. Jednako je i u t. zv. jasenovačkim šumama. I to je prostrani šumski kompleks u kom je brijest još dosta dobro sačuvan pa bi ga trebalo braniti od grafioze. 2. U mnogim šumama ostala su još samo pojedinačna stabla brijesta dok su se sva ostala posušila. Možda se u kojem slučaju radi o imunim primjercima, postoji opasnost da ta stabla iz bilo kojih razloga budu posječena. Trebalo bi, međutim, evidentirati i čuvati sva ta stabla, koja su ostala zdrava u središtu zaraze. S njih bi trebalo skupljati sjeme, uzgojiti biljke i umjetno ih zaraziti da se utvrditi da li se doista radi o imunom primjerku. To je opsežan i dugotrajan posao* ali bi se s tim svakako trebalo započeti jer bi se na taj način možda uspjelo regenerirati brijest. Tako su postupali i Holanđani pa su nakon mnogobrojnih istraživanja, kojima su ispitali veliki broj domaćih i stranih brijestova, konačno pronašli dva imuna stabla. Primjerak s boljim svojstvima nastoje sada razmnožiti (brijest Christine Buissmann). 3. Trebalo bi isto tako pokušati i s unošenjem stranih, prema holandskoj bolesti otpornih vrsta brijestova. Za sada se otpornima smatraju azijske vrste Ulmus pumila i U. parvifolia. Doduše te vrste postignu mnogo manje dimenzije nego obični brijest. No na dobrom tlu uz primjenu križanja možda bismo i tim putem mogli dobiti dobru zamjenu za našu autohtonu vrstu. Križanjem običnog brijesta s U. carpinifolia i U. pumila već se je uspjelo dobiti rezistentno potomstvo. Otpornost križanjem dobijenih formi nije, međutim, jednaka na svakom staništu. Prema tome malo je vjerojatno da bismo i u tom pogledu mogli ići linijom najmanjeg otpora pa jednostavno uvesti otporni rasadni materijal, uzgojen u inozemstvu. Pokuse križanja moramo sami obaviti, kako bismo dobili forme, otporne u uslovima naših staništa. Spomenuto je da holandsku bolest brijestova šire potkornjaci, od kojih su najvažniji Scolytus scolytus i Sc. multistriatus. Prema tome sprečavanje širenja bolesti praktički se svodi na suzbijanje brijestovih potpornjaka, štetno djelovanje potkornjaka očituje se ne samo u širenju bolesti, nego oni masovnim napadanjem ubrzavaju proces sušenja stabala. U našim nizinskim šumama postoji već godinama prenamnoženje br. potkornjaka. Problemu suzbijanja potkornjaka dosada se praktički uopće nije poklanjala pažnja, iako je svojedobno postojalo interno rješenje biv. Ministarstva šumarstva o obaveznom otkoravanju brestovih stabala prigodom sječe. Prema vlasti |