DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 108 <-- 108 --> PDF |
2. Bez stručnog kadra ne vrijedi nikakva organizacija službe zaštite šuma jer je ona bez tog kadra više formalna nego stvarna. Obratno, postojanje većeg broja specijaliziranih stručnjaka na terenu mora donijeti rezultate pa makar zaštitna služba bila i slabo organizirana. 3. Bez stručnog kadra ne može se ni pomišljati na rješavanje mnogobrojnih problema zaštite šuma. Ono malo stručnjaka-entomologa angažirano je najvećim dijelom nastavom ili najkrupnijim problemima praktične zaštite šuma. Manje aktuelnim problemima šumarske entomologije nitko se ne bavi. Zbog toga se i dešava da strani stručnjaci prigodom posjeta našim šumama pronalaze i istražuju razne štetnike te o tome pišu rasprave. To je dosta neugodna činjenica obzirom na prestiž naše nauke. što je uzrokom da su stručnjaci za zaštitu šuma tako malobrojni? Ti stručnjaci moraju poznavati sistematiku, biologiju i terapeutiku štetnih kukaca ili gljiva. Za svladavanje tih opsežnih disciplina potrebna je posebna literatura, laboratorijska oprema i dr. Praktički to znači da se u Hrvatskoj samo u odgovarajućim naučnim ustanovama u Zagrebu može specijalizirati za entomologa ili fitopatologa. Specijalizacija traje duže vremena tako da ju je na vlastiti trošak nemoguće obaviti, šumarska operativa nije stipendiranjem ili inače nastojala stvoriti potreban broj stručnjaka u tim disciplinama. To je glavni razlog da je brojno stanje šumara entomologa i fitopatologa tako nepovoljno. Iz ovbga odmah slijedi i odgovor na pitanje: kako popraviti to stanje? Budući da se u prvom redu radi o aktuelnim potrebama šumarske prakse, operativa mora biti ta, koja će podstrekavati mlade šumare u radu na zaštiti šuma i omogućiti im specijalizaciju. Zatim treba omogućiti specijaliziranim stručnjacima da se bave poslovima za koje su specijalizirani, a ne zaposliti ih na drugim mjestima. To znači da na terenu treba stvoriti radna mjesta za stručnjake za zaštitu šuma. Ta će mjesta biti stvorena organizacijom službe zaštite šuma. Oprema Smatra se, a i iskustvima je potvrđeno, da suzbijanje štetnika u šumama aviometodom na manjim površinama nije rentabilno. Drugim riječima rentabilni je je da šumarije same obavljaju suzbijanje štetnika na malim površinama i to motornim ili drugim aparatima. Nije još istraženo za naše prilike, koliku je najmanju površinu još uvijek rentabilno tretirati aviometodom, a koliku više ne. To se niti ne može općenito utvrditi za sve slučajeve jer na rentabilnost utječu razni faktori (vrijednost objekta kojeg se tretiranjem kani sačuvati, cijena aviousluga, koja varira obzirom na veličinu objekta i udaljenost od aerodroma, postojanje prikladnih aparata za suzbijanje sa zemlje kao i prohodnost objekta i mnogi dr.). Sigurno je, međutim, da se suzbijanje štetnika u šumama na nekoliko desetaka ha ne isplati obaviti aviometodom, nego to treba uraditi aparatima sa zemlje. Naročito je česta potreba manjih ili ručnih aparata za suzbijanje raznih štetnika i bolesti u šum. rasadnicima ili manjim kulturama. Ne postoje podaci, iz kojih bi se vidjelo koliki broj i kakve vrste aparata za suzbijanje štetnika i bolesti posjeduje šumarstvo. (Poljoprivreda ima relativno točne analogne podatke). Iz iskustva znam da je šumarstvo vrlo slabo opremljeno tim aparatima. Na šumarijama odnosno pri šum. inspektoratima postoje svega 2—3 motorne prašilice za konjsku vuču, za |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 109 <-- 109 --> PDF |
tim 10—12 manjih prenosnih motornih prašilica i najviše 2—3 ručna motorna zamagljivaea. Osim toga šumarije raspolažu s najviše 40—50 leđnih prskalica i možda desetak injektora. To bi po prilici bila čitava mehanizacija zaštite šuma u NRH. Ne tvrdim, doduše, da su navedene brojke točne, ali stvarno stanje sigurno se ne razlikuje mnogo od navedenog. Osim toga sigurno su mnogi od tih aparata dotrajali, a neki opet zbog malenog dometa ili iz drugih razloga ne odgovaraju svrsi. Nema sumnje da se šumarstvo mora bolje opremiti s aparatima za suzbijanje štetnika i bolesti. Pri tome treba smišljeno postupati da se ne bi naknadno ispostavilo da nabavljeni aparati ne odgovaraju. Kakvi aparati dolaze u obzir za šumarstvo? Postoje ova tri osnovna tipa aparata za suzbijanje štetnika i bolesti: prašilice,prskalice i zamagljivači. Upotreba prašilica u šumarstvu dolazi u obzir gotovo jedino u šum. rasadnicima ili matičnjacima, dakle na površinama od najviše nekoliko ha. Insekticid u obliku praha vrlo lako ispire kiša. To se može desiti već nekoliko sati nakon zaprašivanja pa tretiranje treba ponoviti. Ponovno, katkad možda i višekratno tretiranje većih površina je skupo pa stoga smatram da upotrebu prašilica treba ograničiti uglavnom na rasadnike ili kulture sasvim malene površine. Insekticid koji se na lišće deponira prskanjem (štrcanjem), a naročito zamagljivanjem, mnogo je rezistentniji na nepovoljne atmosferske utjecaje pa su stoga prskalice i zamagljivači mnogo* pogodniji od prašilica. štrcanje, a pogotovu zamagljivanje, je osim toga mnogo jeftinije jer su p/đtrebne manje količine insekticida po jedinici površine. Gdjekada, međutim, štrcanje može biti opasno za biljke, ako se nepažljivo izvrši. Na pr. prigodom štrcanja lišća tekućim DDT ili HCH-preparatima rabi se 0,5 do najviše l,0%t-na emulzija preparata s vodom. Pri nepažljivom pripremanju emulzije može se lako spržiti lišće, naročito ako je ono sasvim mlado. Najekonomičnija i najsigurnija je upotreba zamagljivača, samo su ti aparati za sada vrlo skupi. Na terenu najčešće dolaze u upotrebu »bične leđne prskalice ili mene prašilice. Naime, skoro svaka šumarija ima ako ne više, a tono barem jedan manji rasadnik, u kojem je tokom vegetacione periode stalno potrebno braniti biljke od raznih štetnika i bolesti. Svaki rasadnik bi morao imati barem te najobičnije aparate. Naravno da bi rasadnici i matičnjaci veće površine trebali imati i više prašilica odnosno prskalica. Domaća industrija već sada može snabdjeti šumarstvo dobrim leđnim prskalicama. Svi rasadnici morali bi također biti opskrbljeni injektorima. Injektori su sprave za dezinfekciju odnosno dezinsektizaciju tla. Veći rasadnici trebali bi imati i više ovih sprava (po prilici za površinu od 1 ha trebala bi 3 injektora). Prema tome malene ručne prašilice, leđne prskalice i injektore trebala bi imati svaka šumarija. Ručni zamagljivači su vrlo upotrebljivi i ekonomični aparati. Oni se mogu vrlo uspješno upotrebiti za suzbijanje štetnika na površinama od nekoliko desetaka ha u kulturama ili nižim sastojinama. Kad ne bi bili tako skupi bilo bi poželjno* da ih ima svaka šumarija. Smatram da su ručni zamagljivači naročito pogodni za suzbijanje borovog četnjaka u borovim kulturama na Kršu. Obično te kulture imaju površinu od nekoliko desetaka ha pa upotreba aviona nije rentabilna. One se nalaze na krševitom terenu i u njima ne postoje putevi, po kojima bi se mogle kretati veće motorne prska |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 107 <-- 107 --> PDF |
struke općenito prema zaštiti šuma. Velika većina šumara vrlo slabo ili nikako ne poznaje ni najobičnije štetnike, iako su o tome polagali ispite na fakultetu. Kako onda tražiti to znanje od lugara, koji u najboljem slučaju imaju jednogodišnju lugarsku školu? Nivo znanja lugarskog osoblja uvelike ovisi o nivou znanja i o zalaganju upravitelja šumarije. Lugari će lako raspoznati onih 10—15 štetnika, koji su najčešći i najopasniji u našim šumama, samo treba pokloniti veću pažnju zaštiti šuma pri njihovoj izobrazbi. Organiziranje službe zaštite šuma putem poljoprivrednih fitosanitetskih stanica ima i svojih prednosti. Takva bi organizacija bila jeftinija, jer bi se zajednički koristila laboratorijska oprema, stručna literatura, prostorije, vozni park i dr. Osim toga vjerojatno bi se potpunije iskoristila aparatura za suzbijanje raznih bolesti i štetnika, koju posjeduju poljoprivreda i šumarstvo. Sigurno bi se u prilog zajedničke organizacije mogli navesti i drugi razlozi, no svakako nisu iscrpljeni ni razlozi protiv takve organizacije. Ponavljam, meni se čini da su odlučniji oni razlozi, koji su u prilog samo stalne zaštitne službe u šumarstvu. Međutim, smatram potrebnim da naglasim: ako šumarstvo ne uspije u skoro vrijeme samoistalno organizirati tu službu, onda će se morati pristupiti zajedničkoj organizaciji s poljoprivredom. Sigurno je i to mnogo bolje rješenje nego ostati uopće bez te službe. Kadrovi Pitanje stručnog kadra je najbolnije pitanje zaštite šuma. U Hrvatskoj se svega pet stručnjaka bavi šumarskom entomologijom. Od njih su četvorica na Polj.-šumarskom fakultetu, a jedan u Šumarskom institutu. Na terenu uopće nema šumara-entomologa. Situacija sa šumarskom fitopatologijom je još mnogo nepovoljnija. U Hrvatskoj nema niti jednog jedinog šumara-fitopatologa pa čak ni u naučnim ustanovama*. U svim problemima fitopatološke naravi šumari se moraju obraćati za pomoć poljoprivrednicima-fitopatolozima. Nerazumljivo je da šumarstvo nema nijednog fitopatologa kraj tolikih šteta, koje biljne bolesti čine u našim šumama. Da spomenem još jednom samo najvažnije fitopatološke probleme. Pred našim očima gotovo je već sasvim nestala jedna od naših najvrednijih vrsta (brijest). Drugoj jednoj isto tako vrijednoj vrsti (kestenu) neposredno je ugrožen biološki opstanak. U procesu sušenja hrastovih šuma veliku (prema nekim autorima i odlučnu) važnost imaju biljne bolesti. Uzgoj topola najviše ugrožavaju također biljne bolesti. Najčešće i najveće štete u rasadnicima uzrokovane su mikozama. Tim važnim problemima našeg šumarstva nema se, međutim, tko baviti. Osposobljavanje specijalista za zaštitu šuma je dakle vrlo važno pitanje, koje bi se moralo ozbiljno razmotriti. To je pitanje važno još iz ovih razloga: 1. Bez stručnog kadra ne mogu se ostvariti postavke zakona iz oblasti zaštite bilja odnosno šuma. Ti zakoni pretpostavljaju postojanje opažačke i karantinske zaštitne službe, a nju mogu efikasno obavljati samo specijalizirani stručnjaci. * Upravo u vrijeme pisanja ovog- članka u Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH postavljen je fitopatolog ing. A. Bern. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 106 <-- 106 --> PDF |
vima na organiziranju te službe; izgleda da su se Bosna i Makedonija odlučile da je organiziraju po uzoru Srbije. U Hrvatskoj će se, kao i u drugim Republikama, morati u najskorije vrijeme početi organiziranjem službe zaštite šuma. Potreba organiziranja te službe postala je neophodnom i obaveznom nakon donošenja Osnovnog zakona o zaštiti bilja od bolesti i štetočina i drugih, ranije navedenih zakonskih propisa. Naročito´ mjesto u službi zaštite bilja općenito imaju karantinske mjere. Karantinska služba u šumarstvu uopće ne postoji, čak ni formalno. Ovoj službi, međutim, gore navedeni zakoni poklanjaju naročitu pažnju. Zbog svega toga pitanje organizacije zaštite šuma mora se u najskorije vrijeme riješiti. Kako treba organizirati ovu službu u Hrvatskoj ? Da li da šumarstvo organizira svoju samostalnu službu zaštite šuma ili zajedno s poljoprivredom, koristeći u tu svrhu poljoprivredne fitosanitetske stanice? I jedno i drugo rješenje ima prednosti i nedostataka. Ovdje iznosim svoje mišljenje o ovom problemu. Smatram da se službu zaštite šuma može i treba organizirati u sklopu opće organizacije šumarstva i to iz ovih glavnih razloga: 1. Problemi zaštite šuma i zaštite poljoprivrednog bilja sasvim su različiti, šumarstvo ima posebne probleme na posebnim površinama i rješava ih posebnim metodama. Poljoprivrednom i šumskom gospodarstvu zajednička su samo 2—3 gusjenična štetnika (uglavnom gubar, zlatokraj i suznik), a ostali su specifično štetnici šumskog drveća ili poljoprivrednog bilja. Problematika zaštite šuma je poljoprivrednicima slabo poznata, kao i obratno problematika zaštite bilja šumarima. U slučaju zajedničke organizacije na terenu može doći zbog toga do neslaganja u radu (korištenje kredita, aparature, prostorija i dr.). 2. Fitosanitetske stanice su poljoprivredne ustanove. Prigodom eventualnih reorganizacija u poljoprivredi fitosanitetske stanice mogle bi biti također reorganizirane ili i dokinute, a da šumarstvo na to ne bi moglo utjecati. Prema tome služba zaštite šuma mogla bi biti izvrgnuta izmjenama protiv volje nadležnog šumarskog organa, eventualno čak i na štetu šumarstva. 3. Fitosanitetske stanice u NRH do sada još nisu jedinstveno organizirane. Neke od njih su ustanove sa samostalnim financiranjem, a nekima je status prilično neodređen, čini mi se da u takvoj situaciji delegiranje šumarskih stručnjaka u fitosanitetske stanice ne dolazi u obzir. 4. U Hrvatskoj ima za sada pet fitosanitetskih stanica, što naravno ne zadovoljava, ali će ih u budućnosti vjerojatno biti više. Ne bi bilo lako riješiti pitanje broja, teritorijalnog razmještaja i radnog područja tih stanica na način, koji bi udovoljio potrebama i poljoprivrede i šumarstva. Vjerojatno bi se taj problem lako riješio u područjima sjeverno od Save, no na području Like, Velebita i Gorskog Kotara bilo bi to mnogo teže. 5. šumarstvo ima vrlo povoljne mogućnosti da na terenu organizira dobru opažačku službu. Te mogućnosti pruža ustrojstvo struke t. j . postojanje lugarskog osoblja. Treba iskoristiti sretnu okolnost što jedan čovjek kontrolira površinu od svega nekoliko stotina ha. Poljoprivreda ni izdaleka nema takve mogućnosti. Ništa ne smeta malo prije spomenuta činjenica da su lugarski izvještaji o kretanju zaraze pojedinih štetnika često puta neuporabljivi. To je sasvim razumljiva pojava i odraz je dezinteresiranosti |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 105 <-- 105 --> PDF |
pred masovnim navalama gusjenica nego možemo barem najvrednije objekte sačuvati od brštenja. Upotreba kemijskih sredstava za suzbijanje raznih šumskih štetnika općenito je posljednjih godina veoma porasla. Domaće tvornice proizvode mnoge od savremenih insekticida pa u pogledu nabave tih sredstava nema naročitih poteškoća. Zbog toga danas suzbijamo mnoge štetnike protiv kojih se ranije nismo mogli boriti. U najnovije vrijeme postignuti su također povoljni rezultati na poboljšanju metode suzbijanja potkornjaka lovnim stablima, suzbijanju grčica u rasadnicima, uništavanju korova i dr. Spomenuta dostignuća sigurno će uskoro naići na široku primjenu u praksi. PERSPEKTIVNI PLAN UNAPREĐENJA ZAŠTITE ŠUMA U NR HRVATSKOJ Organizacija Kod nas nikada nije postojala, pa ne postoji ni sada efikasno organizirana služba zaštite šuma. Doduše, formalno ta služba postoji već odavna. U bivšim nadležnim resorima za poslove šumarstva postojala je referada zaštite šuma. Na terenu su u biv. šumskim gospodarstvima također postojali referenti za zaštitu šuma. Međutim ti su referenti redovito imali i druga zaduženja, a poslove su zaštite šuma uzgredno obavljali. Oni se nisu mogli dublje baviti problematikom zaštite šuma, a budući da ni inače nisu bili specijalizirani u ovom području, samo su formalno udovoljavali traženjima nadležne referade u Zagrebu. Podaci o stanju zaraze pojedinih štetnika temeljili su se na nekontroliranim lugarskim izvještajima pa su često bili neuporabljivi. Na terenu nije postojala skoro nikakva inicijativa u radovima na zaštiti šuma. Sve akcije bile su organizirane iz Zagreba, Kako je zaštita šuma sada organizirana? U Beogradu postoji samostalna Sav. uprava za zaštitu bilja. Ta uprava vodi poslove zaštite poljoprivrednog bilja i šuma. U Republikama ne postoje takve uprave (osim u BiH), negO´ pri nadležnim organima za poslove šumarstva i poljoprivrede postoje referenti za zaštitu šuma odnosno bilja. U NRH poslove zaštite šuma na terenu nadziru šumarski inspektori, koji, uostalom, vrše nadzor nad svim poslovima upravljanja i gospodarenja šumama, prema tome i sadašnja organizacija službe zaštite šuma u NRH samo je formalna, a praktički ta služba ne postoji. Glavni razlog nepostojanja efikasno organizirane službe zaštite šuma je potpuni nedostatak specijaliziranih stručnjaka na terenu. Taj nedostatak je uvjetovan mnogim razlozima, od kojih treba istaći dezinteresiranost struke da stvori takve specijaliste i kampanjsko obavljanje radova na zaštiti šuma. Treba priznati da služba zaštite šuma do sada nije bila bolje organizirana ni u drugim Republikama. U Srbiji se, međutim, ove godine pristupilo organiziranju te službe i to u zajednici s poljoprivredom, jer samo šumarstvo nije uspjelo riješiti ovaj problem. Inicijativa za ovakvo rješenje je i došla od strane poljoprivrednika. U svrhu zaštite bilja u poljoprivredi, na terenu je već ranije organizirana mreža fitosanitetskih stanica. Na te stanice delegiraju se sada u Srbiji i šumari, koji su specijalizirani u zaštiti šuma. U ostalim Republikama na terenu se još nije počelo konkretnim rado |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 104 <-- 104 --> PDF |
leptira ces.to se masovno pojavljuju u našim šumama. Donedavna nismo bili u stanju da obranimo šume od takvih napadaja, nego smo bespomoćno očekivali kalamitete, koji su nastajali na velikim površinama. Posljednjih godina, međutim, istražili smo- i usvojili jednu novu, efikasnu metodu za uništavanje gusjenica na prostranim područjima. To je aviokemij sko zamagljivanje šuma. Suzbijanje štetnika u šumama pomoću aviona vrši se u svijetu već duže od 30 godina. Sve donedavna šume su bile »zaprašivane« t. j . rabio je insekticid u obliku praha. Kao insekticidi redovito su upotrebljavani arsenski preparati. Tokom posljednjeg rata pronađen je jedan novi, kontaktni insekticid, skraćeno nazvan DDT (diklor-difenil-trikloretan), koji se SI. 10. Zamagljivanje šuma iz aviona. M. Ostrovo, šumarija St. Mikanovci. Flugzeugbekämpfung (Vernebelung) des Schwammspinners. bitno razlikovao od drugih do tada upotrebijavanih insekticida. Naročite odlike DDT-a su izvanredna toksičnost za kukce, a neškodljivost za ljude i toplokrvne životinje. Otkrićem DDT-a zaštita bilja općenito, a zaštita šuma napose, dobila je moćno sredstvo za suzbijanje raznih štetnika. Upotrebom DDT-a naročito´ je unapređeno suzbijanje štetnika aviometodom. Zbog izvanredne toksičnosti DDT-a zaprašivanje šuma sve više nestaje. Umjesto zaprašivanja šume se zamagljuju . Za zamagljivanje šuma služi insekticid u tekućem stanju. Prigodom izbacivanja insekticid se zagrijava na visoku temperaturu i izlazi iz aviona u vidu magle, koja obavije čitavu šumu. Hlađenjem insekticid se deponira na lišću i drugdje u mikronski malenim česticama. Zamagljivanje šuma je mnogostruko ekonomičnija metoda od zaprašivanja. Za zaprašivanje 1 ha šume treba barem 20—30 kg insekticida u obliku praha (pa makar to bio i tako efikasan insekticid kao što je DDT) jer se s manjom količinom praha ne može sve lišće dobro zaprašiti. Prigodom zamagljivanja utroši se, međutim, svega 2,0—2,5 kg/ha tekućeg insekticida. Ovom metodom tretirano je i spašeno od brštenja od 1947. god. do danas u NRH preko 30.000 ha šuma. Danas dakle više nismo bespomoćni 460 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 103 <-- 103 --> PDF |
da bi ih trebalo proglasiti zaštitnim i u tom smislu gospodariti s njima. Naročito mnogo takvih terena ima u Velebitu, šume na Kršu općenito trebalo bi podvrći specijalnom režimu gospodarenja. Površina od oko milion ha goleti i šikara u Hrvatskoj trebala bi da bude jasna opomena i opravdanje za takav postupak. U prilog ovome može se napomenuti da je na pr. u švicarskoj 77% od ukupne šumske površine proglašeno zaštitnim šumama (ustvari sve šume u brdima). VAŽNIJI USPJESI ZAŠTITE ŠUMA U PROTEKLOM DESETLJEĆU Kada se govori o napretku zaštite šuma u posljednjih deset godina, onda na prvom mjestu treba istaknuti razne zakonske propise u toj oblasti. Donošenje zakonskih propisa iz područja zaštite bilja odnosno šuma samo po sebi već ukazuje na važnost koja se pridaje tom radu. Broj i opseg tih propisa ukazuju na pozitivno nastojanje da se radovi na zaštiti šuma što više intenziviraju. Najznačajniji od tih propisa je Osnovni zakon o zaštiti bilja od bolesti i štetočina (SI. list FNRJ br. 26/54). Tim zakonom postavljeni su temelji stalne službe zaštite šuma. Suzbijanje štetnika i bolesti u šumama postalo je zakonska obaveza. Nema sumnje da je rad na zaštiti šuma dobio u tom zakonu veliku potporu i novi polet. Donošenjem Zakona o zaštiti bilja riješeno je također i jedno drugo važno pitanje. U svim područjima društvene djelatnosti postoji naime materijalna i krivična odgovornost za štete, nastale zbog nemarnog rukovanja narodnom imovinom. U šumskom gospodarstvu nastaju, međutim, zbog nehaja prema suzbijanju raznih šumskih štetnika često puta goleme štete, a da za to nitko ne snosi odgovornost. Spomenutim zakonom i to je pitanje konačno riješeno. Osim Zakona o zaštiti bilja doneseni su i mnogi drugi propisi, od kojih spominjem najvažnije: Zakon o prometu sjemenske robe (SI. 1. FNRJ, br. 27/54); Uredba o suzbijanju gubara (SI. 1. FNRJ, br. 29/49) ; Rješenje o određivanju opasnih biljnih bolesti i štetočina (SI. 1. FNRJ, br. 54/54) ; Pravilnik o kontroli kemijskih sredstava za zaštitu bilja (SI. 1. FNRJ, br. 2/55) ; pravilnik o zdravstvenoj kontroli bilja pri uvozu, provozu i izvozu (SI. 1. FNRJ, br. 22/55) ; Uputstvo o zaštiti šuma i šumskog drveća od štetnih insekata i zaraznih bolesti (SI. 1. FNRJ, br. 32/49). Veoma značajnim uspjehom zaštite šuma u posljednjih deset godina treba također smatrati objavljivanje ovih djela: Vajd a Z.: Zaštita šuma (šumarski priručnik II, 1946). Kovačevi ć ž.: Primijenjena entomologija (Opći dio, 1950; Poljoprivredni štetnici, 1952; šumski štetnici — u štampi). »Zaštita šuma« prof. Vajde je ustvari prvo domaće djelo te vrste (izuzimajući Veselijev »Katekizam«, namijenjen lugarskom osoblju). Trilogija prof. Kovačevića je od neprocjenjive važnosti za razvoj primijenjene entomologije u Hrvatskoj. Tim djelima utrt je kod nas put daljnjem napretku nauke i prakse u ovoj oblasti. Značajan napredak postignut je također u praktičnom suzbijanju nekih štetnika na terenu. To u prvom redu vrijedi za suzbijanje gusjeničnih štetnika. Gusjenice gubara, zlatokraja, suznika, savijača i drugih štetnih |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 102 <-- 102 --> PDF |
osnivanja šum. rasadnika na takvim mjestima neophodno potrebno dezinficirati tlo. širenju bolesti pogoduju dušična gnojiva pa stoga upotreba stajskog đubra ili zeleno gnojenje bez naknadne dezinfekcije može biti opasno. Od insekaitskih štetnika najčešće su i najštetnije g r cic e hrušta . Grčice izgrizaju korijenje panika i odraslih biljki raznih vrsta listača i četinjača. Koliko one mogu biti štetne vidi se i po tome što stručnjaci tvrde da već samo dvije grčice po 1 m2 unište čitav ponik na napadnutoj površini. Naročito su ugroženi rasadnici, koji se nalaze neposredno uz hrastovu šumu jer takav smještaj osigurava vrlo povoljne uslove prehrane i hruštu i grčici. Mišev i također izazivaju znatne štete i to ne samo u rasadnicima, nego još više na šumskim površinama, gdje je upravo obavljena sjetva ili sadnja. Kod nas se suzbijanje miševa vrši isključivo mekama, otrOvanim cink- fosfidom. Kao otrovi mogu se još upotrebiti barijev karbonat, arsenov oksid, talium-sulfat i dr. Upotreba ovih otrova, međutim, opasna je i za druge životinje, a naročito za plemenitu pernatu divljač (fazane, trčke i dr.). U inozemstvu se sve više rabe preparati, koji su više ili manje otrovni specifično za glodavce. To su preparati Castrix, ANTU, GP4243 i drugi. Mi tih preparata, nemamo pa bi ih trebalo uvesti i to ako već ne za šire akcije, a ono barem za. orljentaciona istraživanja na terenu. Zaštitne šume Potrebno je ukazati na jedno vrlo važno pitanje, kojemu se kod nas ne poklanja dovoljna pažnja. To je pitanje zaštitnih šuma. Mi imamo veoma malo službeno proglašenih zaštitnih šuma. (Isključujem nacionalne parkove, koji uostalom nisu zaštitne nego zaštićene šume — zaštita područja nac. SI. 9. Požarom uništena šuma smrče. Lomiska duliba, šumarija Krasno. Durch Waldbrand zerstörter Fichtenwald. parkova ima sasvim drugi karakter). Ono malo zaštitnih šuma koje imamo, proglašeno je zaštitnim tek u najnovije vrijeme (za neke šume je postupak o proglašenju još u toku) uglavnom zbog izgradnje hidrocentrala u području tih šuma. Kod nas se malo koriste odredbe Zakona o šumama u pogledu zaštitnih šuma, iako se mnoge šume nalaze na takvim terenima * Neki važni problemi zaštite šuma nisu ovdje izloženi (na pr. štete od požara, šumskih krađa, brštenja koza, čempresovog- krasnika i dr.). To nije učinjeno zbog pomanjkanja prostora, a dijelom i zbog nedostatka podataka. 1 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 101 <-- 101 --> PDF |
znatno umanjuju tehničku vrijednost budućih stabala. Istu štetu često uzrokuje također potpornjak Blastop hagus minor. Iako se ovu štetu redovno može zapaziti u svim borovim kulturama njenom sprečavanju ne poklanja se nikakva pažnja. Doduše suzbijanje b. savijača još nije dovoljno istraženo, ali se zato Blastophagusa može suzbijati lovnim stablima. U Senjskog Dragi (Osornjak) već 4—5 godina traje opasno sušenje borova, koje postaje sve širih razmjera. Sušenje uzrokuje gljiva, koja izaziva trulež korjenja (najvjerojatnije Trametes radiciperda). Ovaj problem zaslužuje punu pažnju jer se radi o bujičnom području, koje se s mnogo teškoća uspjelo dobro pošumiti. Štete u rasadnicima Opsežni radovi na pošumljivanju, koji su obavljeni na temelju intencija Petogodišnjeg plana i koji se i dalje vrše, uvjetovali su potrebu velikih količina sadnog materijala. Zbog toga su osnovani brojni novi rasadnici tako da se ukupna površina rasadnika na području NRH mnogostruk o povećal a u odnosu na stanje prije rata. Ipak su potrebe terena na sadnom materijalu još uvijek veće od kapaciteta naših rasadnika. Rasadničku površinu trebalo bi stoga potpuno iskoristiti. Međutim proizvodnju sadnica ugrožavaju razni paraziti, koji u mnogim rasadnicima čine velike štete. Jednake ili čak i veće štete nastaju također nepovoljnim djelovanjem nekih abiotskih faktora (mraz, suša, grad i si.). Već prigodom osnivanja rasadnika redovno se čini propust, koji se kasnije osvećuje: ne vrši se dezinfekcija tla. Međutim u mnogim tlima žive saprofitskim načinom gljive, koje su u određenim okolnostima opasni paraziti kulturnog biljia. Tako je i s mnogobrojnim vrstama, koje uzrokuju polijeganje ponika pa je zbog toga fuzarioza najčešća bolest u našim rasadnicima. "Zbog jednog drugog propusta nastaju također često znatne štete. U mnogim rasadnicima ne vrši se zasjenjivanje p o n i k a i mladih biljki ljesama pa biljke masovno stradavaju od suncožara. Sjeme šumskih vrsta niče u šumi pod zaštitom krošanja starijih stabala. Razumljivo je stoga da je i u rasadniku potrebno stvoriti slične uslove zasjenjivanja barem prigodom nicanja i dok su još biljke sasvim mlade. Spomenuta dva proputa su osnovne pogreške, na koje se nailazi gotovo u svakom rasadniku. Budući da su one uzrokom mnogim štetama, treba na njih stalno ukazivati. Od bolesti i štetnika u rasadnicima najčešći i najvažniji su ovi: Polijeganje po ni ka (pa da vic a klica) — Ovo je najčešća bolest u našim rasadnicima, koja ujedno uzrokuje i najveće štete. Naročito je česta u rasadnicima naših primorskih krajeva, jer njenom razvoju pogoduje topla i vlažna klima. Međutim posljednjih godina česta je i u rasadnicima kontinentalnog područja Hrvatske. Ovu bolest uzrokuju razne gljive (Fusarium sp., Pythium sp., Rhizoctonia solani, Phytopbtora omnivora i dr.), koje obično žive u tlu saprofitski, ali u izvjesnim okolnostima postaju opasni paraziti. Najčešće su od njih gljive roda Fusarium pa se i ovu bolest obično naziva fuzariozom. Fuzarioza napada 1—2-godišnje biljke četinjača te mnoge listače. Redovno se nalazi u zemljištu gdje je uzgajan krumpir (a i neke druge povrtne kulture) pa je zato prigodom Šumarski list |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 100 <-- 100 --> PDF |
i Dryocoetes autographus, Polygraphus polygraphus i Pityophthorus micro graphusi Sušenje je zahvatilo površinu od oko 600 ha. U srednjeevropskim zemljama smrča često jako strada od gusjeničnih štetnika (Liparis monacha), osa listarica (Lygaeonematus abietum), potkom jaka i dr. U Hrvatskoj takovih šteta nema pa nas stoga zdravstveno stanje smrčevih šuma može zadovoljiti. Bor U Hrvatskoj nema prostranih suvislih kompleksa, borovih šuma. Pogotovo su relativno malene površine, na kojima od prirode dolaze obični i crni bor. U obalnom pojasu nalaze se prirodne šume alepskog i primorskog bora, no u njima nema znatnijih šteta pa se daljnje izlaganje odnosi na šume običnog i crnog bora. Veći dio ovih šuma podignut je umjetnim putem. Posebno mjesto, zauzimaju šume običnog i crnog bora na Kršu zbog naročito teških uslova pod kojima su podignute i u kojima rastu te zbog uloge, koju one vrše. Slično je i sa borovim šumama na Đurđevačkim Pijescima. Šume crnog i običnog bora primorskog pojasa i Istre najviše stradavaju od borovog četnjaka (Cnethocampa pityocampa). Gusjenice ovog štetnika često puta totalno obrste borove na većoj ili manjoj površini. Gubitak iglica je opasan napose s razloga, što te šume rastu na vrlo nepovoljnom staništu i zato što se radi o četinjačama, koje trebaju mnogo više vremena da ponovno ozelene (ako im to uopće uspije), nego što je to potrebno listačama. Gradacije četnjaka traju redovno mnogo, duže nego gradacije drugih gusjeničnih štetnika (na pr. gubara) pa i ta okolnost utječe na pojačanje štete. Brštenjem iscrpljena stabla postaju pristupačna za napadaj potkom jaka i drugih sekundarnih štetnika. Zbog svega toga je potrebno voditi stalnu i organiziranu borbu protiv četnjaka kao primarnog štetnika borovih šuma na primorskom Kršu. Suzbijanje b. četnjaka vrši se uništavanjem gusjenica insekticidima ili odsjecanjem i spaljivanjem gnijezda. Mnogi se protive ovom posljednjem načinu suzbijanja, jer se navodno odsjecanjem vrhova grana stabla jako oštećuju. Mislim da je svakako bolje da stablo izgubi nekoliko vršnih grančica nego dopustiti da gusjenice obrste čitavu krošnju. Uistinu, ako se na stablima nalazi po nekoliko desetaka gnijezda i ako sva gnijezda nisu dohvatljiva, skidanje gnijezda ne će koristiti pa gusjenice treba suzbijati kemijskim preparatima. Dosta rašireni štetnik naših borovih šuma je i riđ a borov a pila t k-a (Diprion sertifer). Pagusjenice ovog štetnika također često obrste iglice borova u znatnoj mjeri. Prije nekoliko godina postojao je jak napadaj pilatke u borovim šumama na Đurđevačkim Pijescima, tako da je bilo potrebno primijeniti kemijske mjere suzbijanja. Prošle (1954.) godine također je zapažena pojava borove pilatke u mnogim borovim kulturama. Najjače su bile napadnute kulture Škrobotka i Javornik (šum. Karlovac). Napominjem da u NR Srbiji (Maljen) postoji već više godina jaka zaraza obične borove pilatke (Diprion pini). Štete su velike tako da se zarazu pokušalo likvidirati avio-kemijskim putem. Gotovo u svim borovim kulturama može se zapaziti štetno djelovanje borovog savijača (Evetria buo liana). Gusjenice ovog štetnika uništenjem vršnih pupova uzrokuju nepravilan rast stabalaca pa time 456 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 99 <-- 99 --> PDF |
Moljac jelinih iglica nije do sada bio evidentiran kao štetnik naših šuma. Njegovu biologiju poznajemo zbog toga samo iz literature, a i ta 0 njemu ne navodi mnogo. Osim toga vrlo1 je vjerojatno da se u našim klimatskim prilikama razvoj Argyresthiae nešto razlikuje od onoga, koji je opisan u literaturi. Zbog toga ćemo najprije morati istraživanjima steći vlastita iskustva o biologiji ovog štetnika, pa tek tada preporučiti najefikasnije mjere suzbijanja. Sudeći po dosadašnjem opsegu zaraze i nastalim štetama, moljca jelinih iglica treba smatrati vrlo ozbiljnim štetnikom pa su zbog toga spomenuta istraživanja hitnog karaktera. Ona su uostalom već u toku. Treba također upozoriti na jednog štetnika, koji doduše za sada u Hrvatskoj još nije kontastiran, ali u srednj eevrop´skim zemljama čini znatne štete na mladim jelama, a koji je nedavno zapažen već i u Sloveniji. To je uš jelinih izbo jak a (Dreyfusia Nüs slini). Uš napada najradije deblo i mlade izbojke 10—20-godišnjih jela, koje se u slučaju jakog napada suše. U srednjeevropskim zemljama se čak smatra da je pomlađivanje jele vrlo ozbiljno ugroženo zbog zaraze ovog štetnika. Treba poduzeti odgovarajuće karantinske mjere da se spriječi unošenje ove uši u Hrvatsku. Smrča Šume smrče nalaze se kod nas uglavnom u Gorskom Kotaru i Velebitu. 1 za ove šume može se reći da su povoljnog zdravstvenog stanja, naročito u Gorskom Kotaru, osim meni jednog poznatog slučaja masovnog sušenja SI. 8. Orkanom poharana sastojina smreke, Lomska đuliba, šumarija Krasno. Snimljeno 1955. g. t. j . oko 18 god. nakon nastanka štete. Windbruch im Fiehstenbestanđ. (Aufgenommen 18 Jahre nach der Verheerung). Lomskoj Dulibi postoji upravo katastrofalno sušenje smrče zbog napadaja potkornjaka. Uslove za masovni razve-j potkom jaka stvorili su požari i orkani, koji su se tu desili unatrag petnaestak godina. Stalnim vađenjem sušaca, sve nova i nova stabla dospijevaju u izloženi položaj pa oluja i sniiag skoro svake godine izvaljuju stotine pa i hiljade novih stabala. Zbog doskorašnjeg nedostatka izvozne ceste prelomljeni i izvaljeni materijal ostajao je u šumi pa su tako stvoreni vrlo povoljni uslovi za masovni razvoj potkornjaka odnosno za podržavanje zaraze. U Lomskoj Dulibi su glavni štetnici Ips typographus i Pityogenes chalcographus. Osim njih česti su također smreke u Velebitu. To je područje Lomske Dulibe (šumarija Krasno). U |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Najčešći jelini potkornjaci kod nas su: Pityokteines curvidens i spinidens, Cryphalus piceae i Pityophthorus micrographus. Sušenje jele zbog napladaja potkornjaka konstatirano je u šumi škamnica (šumarija Brinje) i na području Maceljia (šumarija Krapina). U škamnici je najviše raširen P. curvidens i P. micrographus, a u Macelju P. spinidens. U šumama Gorskog´ Kotara (šumarije: Lokve, Crni Lug- i Delnice) zapažena je ove godine pojava sušenja vrhova jelinih, smrčinih, borovih i ariševih stabala. Sušenje uzrokuju potkornjaci, kojli su se masovno, razmnožili. Pojava je dosta raširena i zabrinjava. Mjestimično je čak 5—10"/» svih stabala suhovrho. U šumama Gorskog Katara nikada ranije nije bilo masovne pojave potkornjaka. Tu je bila postignuta biološka ravnoteža, koja sve do nedavno nije bila poremećena. Kako je došlo do sadašnjeg preniamnoženja potkornjaka? Karakteristično je, da su se prenamnožili samo oni potkornjaci, koji napadaju grane i vrh (Cryphalus piceae i Pityophthorus micrographus na jeli te Pityogenes chalcographus na smrči). Nisu se prenamnožile one vrste, koje napadaju deblo (P. curvidens i spinidens na jeli te Ips typographus na smrči). Objašnjenje odnosno uzrok ove pojave je u postupku sa stablima prigodom sječe. U Gorskom Kataru se odavna izvršavaju propisi o obaveznom otkoravanju stabala prigodom sječe. Međutim ovršine i grane ostaju u šumi nespaljene. Taj materijal pružio je mogućnost za masovno razmnoženje onih vrsta, kaje napadaju tanje partije stabla. Vrste, koje napadaju deblo nisu imale mogućnosti za masovni razvoj. Ovakvom objašnjenju -nastanka sadašnje zaraze stavljen je prigovor, jer su se u Gorskom Kataru prigodom sječe grane oduvijek ostavljale u šumi pa ipak nikada nije bilo masovne pojave potkornjaka. Ne treba, međutim, zaboraviti da sadašnje i ranije stanje tih šuma nije jednako.. Posljednjih godina znatno je ojačan utjecaj čovjeka u tim šumama (povećan obim sječa, izgradnja velikih objekata, na pr. hidrocentrala, turističkih i šumskih cesta i dr. — prenamnoženje potkornjaka je i konstatirano upravo u blizini tih objekata). To nije moglo ostati bez posljedica, što dokazuje sadašnja zaraza. Prema tome prigodom otkoravanja debla crnogoričnih vrsta mora se istovremeno pristupiti i spaljivanju grana i ovršina ili se mora pronaći način da se one učine nepodesnim za razvoj potkornjaka (event, primjena kemikalija). Rasprave o tome da li je bolje ostaviti grane razastrte po šumi ili skupljene u hrpe nisu na mjestu, jer nijedan od ovih postupaka nije dobar. Moljac jelinih iglica (Argyresthia fundella) — U šumama Gorskog Kotara konstatirana je u 1954. god. pojava ovog štetnika, kojega praktični priručnici zaštite šuma i ne spominju. Međutim on je u nekim šumama već dosada činio velike štete, a pitanje je kako će se zaraza dalje razvijati. Najveće štete načinio je taj moljac u šumama Mlaka, Sovinjak, Zvirjak (šum. Fužine). U ovim šumama posušio se već veliki broj stabala, a sušenje će se sigurno i dalje nastaviti jer su mnoga stabla tokom ove godine ostala dijelom ili sasvim bez iglica. (Stabla posušena zbog napadaja jelinog moljca nemaju iglica — sušenje i nastaje upravo zbog opadanja poluzelenih iglica. Stabla posušena zbog napadaja potkornjaka imaju crvenu krošnju, — iglice najprije pocrvene pa tek kasnije opadaju). Napadaj ovoga moljca ustanovljen je također na području šumarija Mrkopalj, Crikvenica, Zalesina, ali u manjoj mjeri. Vjerojatno ga ima i drugdje na području Gorskog Kotara. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 97 <-- 97 --> PDF |
stabla napadaju također i potkornjaci pa se sušenje time ubrzava i pojačava. Reprezentanti ovakvog sušenja mogu biti šuma Dabri (šumarija Karlobag) i šume Kal, Bazgonja (šumarija Crikvenica), čini se da je ovaj tip sušenja jele najčešći. Velike poslijeratne potrebe drveta uvjetovale su sječe jakog intenziteta. Naročito su takve sječe bije opasne u šumama, koje ranije nisu bile eksploatirane. Na sreću dosada u tim šumama nije došlo do prenamnoženja potkom jaka. Istina, njihove grizotine se nalaze na mnogim posušenim stablima, ali činjenica da ima mnogo sušaca bez pot kornjačkih grizotina potvrđuje sekundarni značaj potkornjaka za sušenje tih šuma. Povoljni uslovi mogu, međutim, uzrokovati masovnu pojavu potkornjaka pa je zbog toga potrebna stalna kontrola .brojnosti populacije tih štetnika. Potkornjaci su najvažniji biotski faktori, koji uzrokuje sušenje jelovih šuma. Oni su, doduše, normalno sekundarni štetnici, ali u povoljnim uslovima razmnože se masovno pa napadaju i potpuno zdrava stabla. Prvi napadaji potkornjaka na zdrava stabla ne uspijevaju, ali stablo stalnim izlučivanjem smole zbog obrane od potkornjaka toliko oslabi da konačno postaje žrtvom masovnog napadaja tih kukaca. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 96 <-- 96 --> PDF |
prvom redu matične strukove u matičnjacima, a zatim mlada pa i starija stabla. Bakterijski rak je bolest, koja najviše ugrožava uzgoj topola u zapadnoevropskim zemljama. Ova vrsta raka kod nas još nije konstatirana, a nije zapažen ni rak uzrokovan mikozom. Međutim opasna bolest Cytospora (koja ustvari i ne izaziva rakaste tvorevine) kod nas je već konstatirana (Crni jarci — šumarija Đurđevac), pa je potrebno preduzeti stroge karantinske mjere da se spriječi njeno širenje. Znatne štete u kulturama topole čini i mala topolina strizibuba (Saperda popu Ine a). Ličinka Saperde izgriza iznutra stabljiku, a na mjestima napadaja nastaju karakteristična odebljanja. Zbog napadaja male top. strizibube čitave kulture topola morale su biti posječene, t. j . stavljene na čep (na pr. nasadi u Kubri i Sočni — šumarija Vrbanja). Topoline zlatice (Melasoma populi i M. tremulae) su poznati štetnici topola, koje se redovito nalazi u svim nasadima topola. Imago i ličinka brste lišće pa se često dešava da kulture topola budu jako obrštene. Melasomu se može relativno lako suzbiti insekticidima pa se ne bi smjelo dešavati da topole od nje stradavaju. Neki gusjenični štetnici brštenjem također čine znatne štete na topolama (na pr. topolin gubar — Stilpnotia Salicis, Pygaera anastomosis, zatim dudovac i dr.). Napadaji gusjenica u mladim topolicima mogu se također relativno lako suzbiti. Zbog toga gusjenični štetnici ne bi smjeli predstavljati znatniju smetnju uzgoju topola. Kod nas je vrlo poletno upravo započeo rad na savremenom uzgoju topola. Za sada se, međutim, na terenu vrlo malo poklanja pažnja značaju raznih bolesti i štetnika. Zbog toga je potrebno stalno ukazivati na opasnosti od tih štetnika, a naročito od mikoza i bakterioza. Jela U Hrvatskoj je odnos listača i četinjača 82 : 18%. Od četinjača jela je gospodarski najvažnija, jer ona čini približno 75% od ukupne mase četinjača, a oko 14% od ukupne drvne mase četinjača i listača. U jelovim šumama nismo imali, a nemamo niti sada, velikih kalamiteta koji bi zahvatili prostrane komplekse. Ima međutim dosta šuma u kojima se jela pojačano (gdjekad i veoma znatno) suši iz ovog ili onog razloga. Zbog toga općenito ne možemo biti potpuno zadovoljni sa zdravstvenim stanjem jelovih šuma. Pregledao sam neke šume zbog sušenja jele. Uzrok sušenja nije isti u svim tim šumama. Opisujem najčešće i najvažnije uzroke sušenja koje sam vidio na terenu. Sušenje uzrokovano jakom sječom. — Jela je vrlo osjetljiva na jako otvaranje sklopa, pa ga treba oprezno otvarati naročito u onim jelovim šumama, koje se približuju više tipu jednodobnih nego prebornih šuma. Jako otvaranje sklopa u tim šumama uzrokuje: a) isušivanje tla. Sunčane zrake direktno obasjavaju tlo, zagrijavaju ga i isušuju; b) pojačanu transpiraciju. Nedovoljno razvijene krošnje dospijevaju u izolirani položaj, i nenaviknute na puno svijetlo, pojačavaju transpiraciju. pojačana transpiracija uzrokuje veću potrebu za vodom, a te je u tlu manje. Zbog pomanjkanja vode stabla fiziološki slabe i suše se. Slaba |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 95 <-- 95 --> PDF |
Upravo zbog tog živog i za sada nekontroliranog prometa sadnog materijala, postoji opasnost da se prošire neke opasne bolesti topola, koje su > kod nas za sada konstatirane tek na jednom ili samo na nekoliko mjesta. Naši i inozemni stručnjaci uspostavljaju veze pa će uskoro sigurno doći do razmjene materijala s inozemstvom. Trebat će dobro paziti, da se tom prigodom ne unesu neke opasne bolesti topola, koje mi za sada nemamo. Navodim najvažnije bolesti i štenike topola, koji uzrokuju ili bi mogli uzrokovati znatne teškoće u radu na uzgoju topola. Bolest ugibanja kore (Dothichizapopulnea) kod nas je već utvrđena (Sitinac — šumarija Otok, Poloj — šumarija Županja, plantaže na području šumarije Osijek). To je prvenstveno bolest mladih biljaka u rasadnicima ili nasadima. Na starijim stablima napada grane, Si. 6. Totalno obrštena 5-god. kultura topole od gusjenica Pygarea anastomosis. Podstojm am. jasen nije obršlen. Juž. Radiševo, šum. Gunja. Durch Raupen (Pygarea anastomosis) ´kahlgefressene fünfjährige Pappelkultur. Darunterstehende Esche (Fr. americana) ungeschädigt. naročito donje. Dothichiza je parazit, koji napada biljke slabog vitaliteta. Vitalit mladih biljki može oslabiti iz raznih uzroka, na pr. zbog loše manipulacije prigodom transporta, neracionalno izvršene presadnje, slabog staništa, suše, stagnirajuće vode i si. U drvo ulazi putem rana, Dothichiza je u stanju uništiti čitave kulture pa je stoga potrebno strogo kontrolirati zdravstveno stanje biljki u rasadnicima i novoosnovanim nasadima. Rak je također opasna bolest topola, koja može uzrokovati velike štete. Postoje dvije vrste raka, koje se razlikuju po uzročniku i formi: a) bakterijski rak. Uzrokuje ga bakterija Pseudomonas rimaefaciens. Na napadnutim mjestima curi sluzasta tekućina pa ovu vrstu nazivaju još i mokrim rakom; b) rak uzrokovan gljivama, naročito iz rodova Nectria i Valsa. Kod ove vrste raka nema pojave sluzi pa je nazivaju i suhim rakom. Rak napada mlade biljke kao i starija stabla. Rak kojega uzrokuje Cytospora chrysosperma (nespolna forma gljive Valsa sordida) napada u |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 94 <-- 94 --> PDF |
uzrok sušenju kestena u Istri leži baš u činjenici, što je tamo raširen cijepljeni kesten, koji bi, prema anolognim iskustvima u voćarstvu, trebao biti slabije otporan prema nepovoljnim utjecajima i kratkotrajnijeg vijeka od običnih, necijepljenih strukova. Kesten u Istri raste na plitkom i često puta krševitom tlu, a to su teški uslovi za rast cijepljenjem oplemenjene biljke. U svakom slučaju ovome problemu nije posvećena ona pažnja, koju on zaslužuje, pa će se to morati naknadno učiniti. Uostalom kontroli zdravstvenog´ stanja kestenika mora se hitno pristupiti i zbog toga, što u našoj državi (Slovenija) već hara poznata bolest kestena, ra k kestenov e kor e (Endothia parasitica), koja je uništila pitomi kesten u Americi i velikim dijelom u Evropi (Italija, španija, Švicarska). Za sada je ta bolest kod nas ograničena na područje oko Gorice, ali je lako moguće da se unatoč veoma strogim karantinskim mjerama, koje su tim povodom poduzete u Sloveniji, proširi i k nama. Napose zabrinjava činjenica, što je endotioza kod Gorice kontatirana također i na kitnjaku pa čak i na stablima za koje stručnjaci misle, da su hibridi između kitnjaka i lužnjaka. Lako si možemo predstaviti kakvu bi katastrofu uzrokovao ovaj potencijalni parazit — ako se je doista adaptirao na hrast — kad bi se proširio u naše hrastove šume. Za sada pitanje adaptacije Endothiae na hrast nije još dovoljno objašnjeno, ali su zato, nažalost, stečena već bogata iskustva o katastrofalnom djelovanju ovog parazita u kestenovim šumama. Endothia je u Americi potpuno iskorjenila tamošnji domaći kesten (Castanea dentata). Amerikanci su tada pokušali nadomjestiti domaći kesten s japanskim (C. crenata), koji je navodno bio otporan prema endotiozi. Ispočetka je bilo uspjeha, ali je kasnije i ta vrsta stradala. Tada su započeli s uzgojem kineskog kestena (C. mollissima), s kojim su do danas postignuti povoljni rezultati. Evropski pitomi kesten (C. sativa) je veoma neotporan prema ovoj bolesti pa će vjerojatno doživjeti sudbinu američkog kestena. U Italiji se također intenzivno radi na pokusima križanja raznih stranih vrsta kestena s namjerom da se dobije vrsta otporna prema endotiozi, a vrijedna gospodarski. Stručnjaci, koji se bave problemom sušenja kestena, vrlo su pesimistički raspoloženi obzirom na mogućnost sprečavanja širenja zaraze Endothiae. Zbog toga se može očekivati u bližoj ili daljoj budućnosti pojava ove bolesti i u Hrvatskoj. Treba se učiti na tuđim iskustvima. To znači da treba izvršiti sve pripreme, kako bi pojava Endothiae kod nas uzrokovala što manju poremetnju u gospodarenju kestenovim šumama.. Topola U posljednje se vrijeme u šumarstvu veoma mnogo radi na istraživanjima o uzgoju topola. Sadnja topola forsira se zbog vrlo brzog rasta tog drveća i zbog mnogostruke primjene to polovine. Zbog brzoga rasta topola moguće je u relativno kratkom roku kontrolirati postignute rezultate, što opet omogućuje križanje i selektiranje individua s dobrim svojstvima. Ovakav intenzivan rad donio je već odlične rezultate. Posljednjih se godina i kod nas posvećuje puna pažnja pitanju racionalnog uzgajanja topola. Osnivaju se novi matičnjaci, pošumljuju se velike površine, pa se s tim u vezi vrši živa izmjena rasadničkog materijala. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 93 <-- 93 --> PDF |
nema naročitih problema. To je povoljna konstatacija obzirom na činjenicu, da bukva čini 46,3% ovih šuma u NRH. Doduše posljednjih godina javljeno je o znatnijem sušenju bukve na nekim lokalitetima. Tako je na pr. poznato sušenje bukve na južnim padinama Učke. Ovu pojavu istraživala je posebna stručna komisija, koja je utvrdila da je do sušenja došlo zbog prejakog zahvata sječom u sastojine, što je imalo za rezultat fiziološko slabljenje stabala. Oslabljena stabla sekundarno je intenzivno napao krasnik Agrilus viridis tako, da su se mnoga stabla posušila. A. viridis je inače redovni stanovnik bukvinih šuma, gdje se obično može naći ispod kore starijih izvala ili na polusušcima, koji još jedva vegetiraju. Jače sušenje bukve konstatirano je također u šumskom predjelu Dabri (šumarija Karlobag). U ovom šumskom predjelu naročito intenzivno se suši jela, a uz. nju također i bukva. I ovdje je uzrok sušenja jaka sječa. Zbog jakog i naglog otvaranja sklopa tlo je postalo neposredno izloženo suncu te se je isušivalo- Isušivanje tla ubrzano je također pojačanom transpiracijom stabala, jer su krošnje čitavim svojim volumenom bile izložene suncu. To je imalo za posljedicu fiziološko slabljenje stabala i konačno sušenje. Na području Nacionalnog parka Plitvička jezera u šumskom predjelu Medvedjak postoji također sušenje bukve. Primarni uzročnik sušenja je ovdje šumski požar, koji je dio stabala potpuno uništio, a sva ostala oštetio. Oštećena i oslabljena stabla sekundarno je napala gljiva Fomes fomentarius, a tek tercijarno kukci (potkornjak Taphrorychus fagi i krasnik Agrilus viridis). I u ovom slučaju radi se dakle o lokalnoj pojavi, uzrokovanoj elementarnom nepogodom. Vjerojatno ima još šuma, u kojima se bukva suši iz istih razloga kao na Učki i u Dabrima. Takva sušenja su lokalnog značaja i uzrokovana su neracionalnim zahvatom čovjeka, a nikako djelovanjem insekata ili gljiva. Ona nemaju važnost problema šireg značaja niti su epidemijskog karaktera i mogu se zapriječiti racionalnim šumsko-uzgojnim i eksploatacionim postupcima. Kesten Kestenove šume u Hrvatskoj zapremaju površinu od oko 23.000 ha. Prema tome one imaju znatnu šumsko-gospodarsku važnost. Najveći se kompleks kestenovih šuma kod nas nalazi na području Banije i Korduna, a površina mu je oko 18.000 ha. Na ovom području zdravstveno stanje kestena je povoljno. Drugačije je, međutim, s kestenom u Istri. Ovdje se većim dijelom nalaze privatni kestenici. Oni su često puta jedino vrelo prihoda za tamošnje siromašno stanovništvo, pa zbog toga imaju posebno mjesto u privredi onoga kraja. Istarski kestenici služe u prvom redu za iskorišćavanje ploda. Zbog toga je ondje veoma raširen cijepljeni kesten (maron), koji ima veće plodove od običnog kestena. Međutim zdravstveno stanje kestenika u Istri zabrinjava. Tamo već dvadesetak godina traje postepeno sušenje kestena. Stručnjaci su u nekoliko mahova na terenu istraživali uzroke sušenja, ali nisu došli ni do kakvih konkretnih rezultata. Laboratorijski su istraživani uzorci posušenih stabala, jer se je sumnjalo da sušenje uzrokuje t. zv. tintana bolest ili crnotok (Phytophthora cambivora). Niti ta istraživanja nisu dala rezultata. Možda 449´ |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 92 <-- 92 --> PDF |
masovnog sušenja jasena. Međutim, obzirom na spomenutu pojavu, pitanje suzbijanja jasenove pipe dobilo je još više na važnosti. Daljnji problem u zaštiti jasena predstavljaju veliki i mali j as en o v potkorn j ak (Hylesinus crenatus i H. fraxini). Nema sumnje da po>tkornjaci doprinose sušenju jasena iako njihov udio u procesu masovnog sušenja za sada još nije dovoljno jasan. Naime, na većini sušaca ili polusušaca u navedenim šumama, gdje je konstatirano masovno sušenje, nisu pronađene grizotine potkornjaka u znatnijoj množini. S druge strane pojedinačni šušci u šumama, gdje nema masovnog sušenja jasena, redovno su žestoko napadnuti potkornjacima. Ova pojava iznenađuje, jer bi se moglo SI. 5. Sušenje jasena. Rastovica, šumarija Županja. vfttätfcMu»— . , Masseneingehen der Esche. očekivati upravo obrnuto. Pojava mnogobrojnih jasenovih polusušaca može u povoljnim klimatskim uslovima pogodovati masovnom razmnoženju potkornjaka. Zbog toga se problem suzbijanja potkornjaka na jasenu ne smije ispustiti iz vida. Već je ranije spomenuta prva pojava dudovc a u šumama. Karakteristično je da je tom prigodom dudo vac opažen gotovo isključivo na jasenima, a samo pojedinačno na brijestu i divljoj kruški. Ako se dudovac uistinu naseli u naše nizinske šume, onda će jasen koji do nedavna gotovo da i nije bio znatnije parazitiran, imati dva potencijalna štetnika (dudovac i jas. pipa), koji će, potpomognuti potRornjacima, sigurno načiniti velike štete. Bukva Bukva spada među vrste drveća, koje imaju relativno malen broj parazita, koji bi ju biološki ugrožavali. Doista, kod nas nisu poznate znatnije štete u šumama bukve, koje bi bile uzrokovane štetnicima ili bolestima. Prema tome u zaštiti bukve odnosno šuma bukve od insekata ili gljiva |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 91 <-- 91 --> PDF |
tim iskustvima br. potkornjaci se mogu lako primamiti u lovna stabla i otkoravanjem uništiti. Iako je iz većine naših šuma brijest već sasvim nestao ipak se u mnogima od njih može naći obilje brestovog pođmlatka. Zanimljivo je i važno što će biti od tog pođmlatka, da li će kasnije i on stradati ili će se možda održati. Mnogi su, naime, stručnjaci mišljenja da je brijest postao pristupačan za napadaj Ceratostomelle tek nakon što je odvodnjavanjima promjenjen režim površinske, a naročito temeljne vode. Brestov podmladak u našim šumama iznikao je i raste u uslovima kada je režim vode već izmijenjen. Možda će se ta buduća stabla priviknuti na količinu vode, koja im stoji na raspoloženju pa će bolje podnositi napadaj bolesti. Jasen Sve doskora jasen je bio najvitalnija od tri glavne vrste nizinskih šuma (hrast, jasen, brijest). Njegova vitalnost očitovala se ne samo u tome što se, za razliku od ostale dvije spomenute vrste, nije masovno sušio, nego i u tome, što je obilnim naplođivanjem potiskivao podmladak ostalih vrsta, tako da bi bez intervencije čovjeka mnoge branjevine postale čisti ili skoro čisti jasenici. Posljednjih nekoliko godina konstatirao sam, međutim, u mnogim šumama masovno sušenje jasenovih stabala, čini se da je konačno i jasen zahvaćen procesom sušenja, koji je već ranije zahvatio hrast i brijest. Začudo, o ovoj se pojavi sa terena uopće nije signaliziralo (osim samo u jednom meni poznatom slučaju), iako je ona već dosta raširena. Sušenje jasenovih sastojina utvrdio sam do sada u ovim šumama: Debrinja (šumarija Strošinci), Rastovica, Orljak, Raščica (šum. Županja), Muško Ostrovoi, Šašno (šum. St.. Mikanovci), Kamare (šum. Rajić). Vrlo je vjerojatno da se ovu pojavu može i drugdje zapaziti. U nekim od ovih šuma u pojedinim odjelima oboljelo je više od polovine svih jasenovih stabala. Iz tih šuma već su posljednje 2—3 god. izvađeni mnogi jasenovi šušci, ali se stalno pojavljuju novi. Propadanje počinje sušenjem vrha, koje postepeno zahvaća čitavu krošnju. Navedene sastojine u kojima sam konstatirao sušenje uglavnom su srednjedobne (50—70 god.). Istraživanjima šumsko-pokusne stanice Instituta u Vinkovcima (ing. Babogredac) utvrđeno je, međutim, da u nekim cea 30-godišnjim sastojinama posljednje 2—3 godine gotovo uopće nije bilo prirasta. Može se desiti da će i te mlade sastojine zahvatiti sušenje, što se za sada ne može sa sigurnošću tvrditi. U svakom slučaju opisana pojava predstavlja problem koji zabrinjava pa je treba pomno pratiti i istražiti. Za sada je potrebno ukazati na neke štetnike, koji su se posljednjih godina jako razmnožili te je vjerojatno da doprinose slabljenju jasenovih stabala. To su jasenova pipa i jasenovi potkornjaci. Jasenov a pip a (Stereonychus fraxini) već barem sedam godina čini .znatne štete, naročito u srednjem i istočnom dijelu Posavine, tako da su s terena tražene informacije o načinu suzbijanja. Kornjaši ovog štetnika obrste u rano proljeće pupove. Nakon što stabla sa zakašnjenjem izlistaju kornjaši i ličinke brste lišće minirajući ga. U mnogim nizinskim šumama jaseni su posljednjih godina bili u znatnoj mjeri obršteni, često puta i totalno. Štete uzrokovane brštenjem jasenove pipe znatne su pa bi tome problemu trebalo posvetiti punu pažnju i u slučaju da nije došlo do pojave , .7 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 90 <-- 90 --> PDF |
uvođenjem azijskih vrsta koje su navodno otporne prema grafiozi (Italija), čini se da su i u jednom i u drugom slučaju postignuti izvjesni povoljni rezultati, no za sada se o tome malo zna. Kod nas se nije gotovo ni pokušalo spašavati brijest, a pogotovu se nije ništa uradilo na regeneraciji putem selekcije ili uvođenjem stranih imunih vrsta. Upravo začuđuje pasivnost, s kojom je primljeno nestajanje cve vrijedne vrste iz naših šuma. Krajnji je čas da se s nastojanjima oko regeneracije brijesta i kod nas započne i to iz ovih razloga: 1. Unatoč općenito teškom stanju u pogledu brijesta, na nekim mjestima on se do sada dobro održao. Tako je na pr. u središnjem dijelu velikog šumskog bazena Spačva brijest još uvijek relativno dobro sačuvan, iako je i ovdje sušenje već davno primijećeno. Radi se o relativno velikoj površini od nekoliko desetaka hiljada hektara i o kvalitetnim stablima pa bi svakako trebalo provoditi borbu protiv prenosioca holandske bolesti t. j . potkornjaka da se tako pokušaju spasiti bar ovi zadnji brijestovi. Jednako je i u t. zv. jasenovačkim šumama. I to je prostrani šumski kompleks u kom je brijest još dosta dobro sačuvan pa bi ga trebalo braniti od grafioze. 2. U mnogim šumama ostala su još samo pojedinačna stabla brijesta dok su se sva ostala posušila. Možda se u kojem slučaju radi o imunim primjercima, postoji opasnost da ta stabla iz bilo kojih razloga budu posječena. Trebalo bi, međutim, evidentirati i čuvati sva ta stabla, koja su ostala zdrava u središtu zaraze. S njih bi trebalo skupljati sjeme, uzgojiti biljke i umjetno ih zaraziti da se utvrditi da li se doista radi o imunom primjerku. To je opsežan i dugotrajan posao* ali bi se s tim svakako trebalo započeti jer bi se na taj način možda uspjelo regenerirati brijest. Tako su postupali i Holanđani pa su nakon mnogobrojnih istraživanja, kojima su ispitali veliki broj domaćih i stranih brijestova, konačno pronašli dva imuna stabla. Primjerak s boljim svojstvima nastoje sada razmnožiti (brijest Christine Buissmann). 3. Trebalo bi isto tako pokušati i s unošenjem stranih, prema holandskoj bolesti otpornih vrsta brijestova. Za sada se otpornima smatraju azijske vrste Ulmus pumila i U. parvifolia. Doduše te vrste postignu mnogo manje dimenzije nego obični brijest. No na dobrom tlu uz primjenu križanja možda bismo i tim putem mogli dobiti dobru zamjenu za našu autohtonu vrstu. Križanjem običnog brijesta s U. carpinifolia i U. pumila već se je uspjelo dobiti rezistentno potomstvo. Otpornost križanjem dobijenih formi nije, međutim, jednaka na svakom staništu. Prema tome malo je vjerojatno da bismo i u tom pogledu mogli ići linijom najmanjeg otpora pa jednostavno uvesti otporni rasadni materijal, uzgojen u inozemstvu. Pokuse križanja moramo sami obaviti, kako bismo dobili forme, otporne u uslovima naših staništa. Spomenuto je da holandsku bolest brijestova šire potkornjaci, od kojih su najvažniji Scolytus scolytus i Sc. multistriatus. Prema tome sprečavanje širenja bolesti praktički se svodi na suzbijanje brijestovih potpornjaka, štetno djelovanje potkornjaka očituje se ne samo u širenju bolesti, nego oni masovnim napadanjem ubrzavaju proces sušenja stabala. U našim nizinskim šumama postoji već godinama prenamnoženje br. potkornjaka. Problemu suzbijanja potkornjaka dosada se praktički uopće nije poklanjala pažnja, iako je svojedobno postojalo interno rješenje biv. Ministarstva šumarstva o obaveznom otkoravanju brestovih stabala prigodom sječe. Prema vlasti |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 89 <-- 89 --> PDF |
spasi šumu od neminovne katastrofe. Rješenje ovog teškog problema je mnogo složenije. Ono leži u stvaranju takvih šuma, koje će biti uzgojene na prirodnim osnovama. Te će šume biti same po sebi otporne prema najezdama insekata. Brijest Sušenje brijesta predstavlja težak problem za evropsko i američko šumarstvo. Proces sušenja brijesta, koji je započeo oko god. 1919. u Holandiji, brzo se raširio po čitavoj Evropi. God. 1928—1929. pojava sušenja brijesta konstatirana je u Hrvatskoj, a 1930. g. u Americi. Od tog vre 4. SuŠ3nje brijesta. Kragujna, šumarija Županja. Ulmensteriben. mena brijest je nestao iz većine evropskih šuma. Jednaka je situacija i u Hrvatskoj. Rijetke su šume u kojima se brijest još može naći u tolikoj količini da se njegovo učešće u ukupnoj drvnoj masi izražava postotkom. Najčešće je on još samo pojedinačno primiješan ili ga uopće nema. Ovu katastrofu uzrokovala jet. zv. holandska bolest brijestov a t. j . gljiva Ceratostomella ulmi (Graphium ulmi). Bolest šire uglavnom potkornjaci brijesta od kojih su najčešći veliki i mali brijestov potkornjak (Scolytus scolytus i Sc. multistriatus). Ova je činjenica višekratnim pokusima nedvojbeno dokazana i odavno poznata. Potkornjaci brijesta su odlični letači pa se time ujedno može objasniti tako naglo širenje bolesti. U nekim zapadnoevropskim zemljama (na pr. Francuskoj) stručnjaci su izgubili svaku nadu u mogućnost regeneracije pa se potpuno odustalo od daljnjeg uzgoja brijesta. Drugdje se pak pokušalo regeneraciju selekcijom preostalih brijestova i traženjem imunih primjeraka (Holandija) ili |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 88 <-- 88 --> PDF |
U Lici međutim ranije nikada nije bilo masovne pojave ovog štetnika, a naročito ne na tolikoj površini kao ove godine (oko 10.000 ha). Time je iskrsnuo novi problem zaštite ličkih šikara od gubara, razmatranje kojega međutim ispada iz okvira problema, koji se ovdje razmatra. Osim gubara imali smo u području hrastovih nizinskih šuma u posljednjih 10 godina još i masovnu pojavu hrastovog savijača. Ovaj štetnik najjače je napao šume u trokutu Zagreb-Sisak-Karlovac, ali postoje također oaze zaraze u Slavoniji te u Istri (Motovunska šuma). Postoji također nekoliko oaza zaraze hrastovog četnjaka (Rajić, Raven, Draganići). Treba ukazati na još jednog štetnika, koji doduše za sada ne predstavlja problem za naše šume, ali to uskoro lako može postati. To je duri o v a c. Ovo je sasvim novi štetnik ne samo za nas nego uopće za Evropu, kamo je prenesen iz Sj. Amerike. K nama je prešao iz Mađarske 1948. god. U Hrvatskoj se raširio već svuda sjeverno od Save. Do nedavna nije bio zapažen u šumama, ali sam ga prošle i ove godine našao u centru golemog spačvanskog šumskog bazena (šumarije Otok i Vrbanja) te u šumi Muško Ostrovo (šumarija St. Mikanovci). Osim toga javljeno je da je dudovac na^ao šume Egmeč, Budigošće, St. Brezovac idr. (šumarija Koska). Ja sam dudovca konstatirao gotovo isključivo na jasenu i brijestu, dok je u šumama šumarije Koska napao i hrast. Dudovac ima redovno dvije generacije godišnje, a napada i one vrste drveća, koje gubar ne napada (na pr. jasen, dud, orah). Zaraza dudovca u šumama za sada je vrlo slaba; zapreci se mogu naći samo uz puteve i prosjeke odnosno na rubovima šume. Treba pomno pratiti ponašanje ovog štetnika u šumama jer se možda radi o više-manje slučajnoj pojavi. Ako, međutim, dudovac postane stalni stanovnik šuma, onda će šumarstvo morati računati sa štetnikom, koji je još mnogo opasniji od gubara. Što bi trebalo učiniti da se zapriječi daljnje sušenje hrastovih nizinskih šuma? Iz ranijeg izlaganja razabire se da je uzrok sušenja kompleksne naravi. Prema tome moraju i mjere za sprečavanje sušenja biti kompleksne. Jednostranim zahvatima t. j . nastojanjem da se eliminira samo ovaj ili onaj faktor koji doprinosi sušenju, ne će se mnogo postići. Konkretne mjere za poboljšanje sadašnjeg stanja u hrastovim´ nizinskim šumama predložio je Vajd a u zaključku svoje poznate studije o ovom problemu*. Prijedlozima prof. Vajde zaista se nema šta dodati, nego treba pristupiti njihovom ostvarivanju. Sadržaj tih prijedloga je ovaj: 1. poboljšanje hidrografskih prilika raznim hidrotehničkim mjerama; 2. poboljšanje sastojinskih prilika racionalnim stručnim intervencijama; 3. promjena tipa sastojina na lokalitetima gdje je to potrebno; 4. stalna kontrola populacije štetnih insekata i bolesti i stalna borba protiv njih; ovo će biti omogućeno organiziranjem stalne i efikasne službe zaštite šuma. Unatrag nekoliko godina pristupilo se kod nas aviokemij skom suzbijanju gusjeničnih štetnika u šumama. Time smo dobili efikasno sredstvo za eliminiranje jednog važnog člana u nizu mnogobrojnih navedenih faktora, koji sudjeluju u procesu sušenja hrastovih nizinskih šuma. Ne treba, međutim, misliti da je time riješen problem sušenja tih šuma. Primjena kemijskih sredstava je krajnji, gotovo očajnički napor da se u zadnji čas * Vajda Z.: Utjecaj klimatskih kolebanja na sušenje hrastovih posavskih i donjopodravskih n´zinskih šuma. Zagreb, 1948. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 87 <-- 87 --> PDF |
bära posljednjih decenija. Postoje i brojni drugi gusjenični štetnici hrastovih šuma, koji se također periodički masovno pojavljuju (zlatokraj, suznik, hr. savijač, hr. četnjak i dr.). God. 1909. prvi puta se kod nas pojavila bolest hrastovog lišća p e p e 1 n i c a. Od tada ona se stalno pojavljuje u hrastovim šumama. Pepelnica ne može znatnije oštetiti staro, ojačalo hrastovo lišće, pa su zbog toga štete od nje u godinama bez napadaja gusjenica gotovo beznačajne. Međutim sinhronizirani napadaj gusjenica i pepelnice obično ima katastrofalne posljedice. Prvo lišće obrste gusjenice, a drugo uništi pepelnica tako da stabla u istoj godini moraju i pa treći puta listati. Ako se ovaj kombinirani napadaj gusjenica i pepelnice ponovi uzastopno dvije ili više godina, nastaje masovno sušenje stabala. Sušenje potpomažu t. zv. sekundarni paraziti, koji normalno ne napadaju vitalna stabla, ali su u stanju da iscrpljenim stablima zadadu konačni udarac. Od sekundarnih parazita najpoznatiji su k r a s n i k Agrilus biguttatus, gljiva medn j ač a (Armillaria mellea), a zatim razni drugi krasnici i s t r i- z i b u b e. F I--´. JI ´ SI. 3. Sušenjem degradirana srednjedobna hrastova sastojina, oforštena od gubara. Z. Kusara, šumarija Županja Degradierter, 60-jähriger Eichenbestand, vom Schwammspinner gefressen. Obzirom na značaj gubara u vezi problema, koji se razmatra, iznosim stanje zaraze ovog štetnika u posljednjih 10 godina. God. 1946—50. harala je jedna od najjačih zaraza gubara kako po prostranstvu zaraženih površina tako i po intenzitetu zagaze. Šume diljem Slavonije bile su tada totalno obrštene. Slično stanje bilo je i u drugim´Republikama. U Hrvatskoj je zaraza definitivno prestala 1950. god. i to u brdskim šumama masiva Papuk. Već u jesen 1953. god. primjećena. su tu i tamo pojedinačna gubareva legla. U jesen 1954. zaraza je konstatirana već na cea 159.000 ha. Ne raspolažem potpunim podacima o sadašnjoj zarazi, ali se čini da je ona zahvatila oko 200.000 ha hrastovih nizinskih i brdskih šuma. Intenzitet sadašnje zaraze općenito rtije jak, osim na pojedinim lokalitetima, ali je gotovo sigurno da će zaraza i dalje napredovati. (Napominjem da u šumama NR Srbije postoji zaraza gubara na više od 650.000ha; gotovo polovina ove površine je veoma jako zaražena). Na ovom mjestu treba spomenuti da u Hrvatskoj postoje još dva odvojena područja zaraze gubara i to Lika i Primorje. Na oba ova područja gubar je posljednje 2—3 godine načinio znatne štete. U Hrv. Primorju gubar se i ranije pojavljivao pa sadašnja zaraza nije iznenadila stručnjake. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 86 <-- 86 --> PDF |
ma je okolno pučanstvo uživalo t. zv. pravo servituta. Za snabdijevanje pučanstva ogrevom doznačivao se grab, klen, jasen, topola (t. zv. bijelo drvo) pa su na taj način dvoetažne mješovite sastojine postepeno pretvorene u jednoetažne čiste hrastike. Struktura se tih šuma prema tome, bitno izmijenila. Njega šuma obavljana je — s rijetkim izuzecima u biv. državnim šumama — po načelima niske prorede. Stabla su rasla u gustom sklopu i imala su malenu krošnju pa su prema tome bila i slabije vitalnosti. Posljednjih pedesetak godina u cilju unapređenja poljoprivrede izvršeni su u ovom području mnogi kulturn i radov i (kanalizacija, iz- I ^ -1 SI. 2. Sušenjem degradirana mlada hrastova motokultura. Rastovo, šumarija Gunja. Eingehen eines reinen, jungen Eichenbestands. gradnja savskog nasipa i dr.), koji su znatno utjecali na hidrografske prilike. Tim radovima bitno je promijenjen režim površinske i podzemne vode, što nije moglo ostati bez utjecaja na rast drveća. Izgradnjom dubokih kanala trajno je snižena razina podzemne vode, a izgradnjom savskog nasipa onemogućeno je brzo vraćanje poplavne vode u korita rijeka pa ona dugo stagnira u šumi. Osim toga zbog prekomjernog ugona stoke u mnogim šumama tlo je postalo zbijeno. Time je otežano normalno funkcioniranje korijenja (smanjena prozračnost tla, prekinut kapilaritet), a naročito prirodno pomlađivanje tih šuma. Početkom ovog stoljeća nastale su također izvjesne klimatske promjene. Klim a ´je postala toplija i suša. To je pogodovalo raznim štetnicima i bolestima. Ka l am i t e t i uzrokovani gusjeničnim štetnicima postali su češći i dugotrajniji. Naročito mjesto među tim štetnicima zauzima gubar , koji se ovdje periodički pojavljuje. Zaraza gubara obično zahvati čitavo područje hrastovih šuma, koje tada budu totalno obrštene na prostranim površinama. Osim povoljnih klimatskih uslova sigurno su i umjetno stvorene hrastove monokulture omogućile češću i intenzivniju pojavu gu |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 85 <-- 85 --> PDF |
masovnog propadanja sastojina, koji je napredovao u tolikoj mjeri da se čini opravdanom sumnja u optimalni značaj ovog staništa za lužnjakove šume na mnogim lokalitetima. Na optimalnim staništima ne dešavaju se naime takve katastrofe, kakve su zadnjih decenija zahvatile ove šume. Nema sumnje da je stanište promijenjeno u tolikoj mjeri da više ne odgovara optimalnim uslovima za rast lužnjak ovih šuma, nego je postalo samo relativno povoljno a negdje čak ni to. Masovno sušenje čitavih sastojina hrasta tako j? znatno da je u mnogima od ovih šuma potpuno poremećeno i onemogućeno normalno gospo- Sl. 1. Stari hrastik. Ilijanska, šum. Trnjani (posječeno 1948/49 g.) Alter Eichenbestand. darenje. Nesreća je pojačana i time što je tokom posljednjih tridesetak godina iz ovih šuma gotovo sasvim nestao brijest djelovanjem jednog kriptogamnog parazita. Posljednjih nekoliko godina zapaženo je također masovno propadanje jasena. Time je i sam biološki opstanak ovih šuma postao ozbiljno ugrožen. Problem sušenja hrastovih nizinskih šuma postao je, uz problem krša, naš najvažniji šumsko-gospodarski problem. Propadanje brijesta i jasena bit će posebno prikazano; ovdje će se ukratko razmotriti proces sušenja hrasta. Koji su uzroci pojave sušenja hrasta u masi? Sušenje je posljedica skupnog djelovanja raznih faktora. Problem je prema tome kompleksne naravi. Nastajanje sušenja hrastovih sastojina može se objasniti uglavnom ovako. Veći dio hrastovih nizinskih šuma izgubio je unatrag 6—7 decenija karakter prirodne mješovit e šume. S jedne strane pristupilo se, po lošem stranom uzoru, osnivanju čisti h hrastovih sastojina. S druge strane postojeće mješovite sastojine pretvarane su u čiste hrastike. Ovo naročito vrijedi za bivše imovinske šume, koje su činile veliki dio svih hrastovih nizinskih šuma, a u koji- Q Šumarski list |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 84 <-- 84 --> PDF |
30. Špirane c M-: 0 količini proizvedenih biljaka iz sjemena. 1950. str. 321—323. 31. Špirane c M.: Izdvajanje zemljišta za pošumljavanje na tlima izvan krša. 1950. str. 480—483. 32. Vou k V.: Auksini u šumarstvu. 1953. str. 1—11. 33. Z i a n i P.: Značaj metodike kod planiranja šumsko-meliorativnih radova. 1951. str. 108—120. PROBLEMATIKA ZAŠTITE ŠUMA U NR HRVATSKOJ Ing. Ivan Spaić — Zagreb UVODNA NAPOMENA O O vaj je članak napisan s namjerom, da se stručnoj javnosti izloži stanje u jednoj važnoj oblasti šumarstva — zaštiti šuma. Osim naučno-istraživačkih problema, postoje u zaštiti šuma i mnogi krupni problemi, koji se mogu relativno lako riješiti, ali je pri tome potrebno angažiranje čitave struke (organizacija službe zaštite šuma, oprema, kadrovi). Vrijeme je da se riješe ti problemi. Nastojao sam da problematiku zaštite šuma u Hrvatskoj što potpunije prikazem. U tome nisam sasvim uspio. Uostalom u okviru jednog članka — pa makar on ´bio i malo poduži — nije lako izložiti tako mnogobrojne, raznolike i složene probleme, kakvima obiluje zaštita šuma. Uza sve to meni se čini, da je i ono, što je izneseno, dovoljno da ponuka stručnjake na razmišljanje barem o najvažnijim problemima zaštite šuma. To je upravo i svrha ovog članka. Prikazujući stanje zaštite šuma, ja sam izložio naša najnovija dostignuća na tom području. Ukazao sam, međutim, i na probleme odnosno nedostatke zbog kojih naše šumarstvo trpi štete već nekoliko decenija. Zdravstveno stanje nekih najvažnijih vrsta drveća Jedan od najvažnijih zadataka ovog članka je prikaz zdravstvenog stanja naših šuma. To stanje se može izložiti na više načina (neposredno: opisom zdravstvenog stanja šuma pojedinih geografskih ili šumsko-privrednih područja, šumskih fitocenoza i si. ili posredno: opisom važnosti pojedinih štetnika i bolesti za određena šumska područja, tipove šuma i si.). Odlučio sam da prikazem zdravstveno stanje pojedinih vrsta drveća, čini mi se, da je takav prikaz najpregledniji. U članku je opisano zdravstveno stanje samo naših najvažnijih šumsko-gospodarskih vrsta i to od listača: hrasta, brijesta, jasena, bukve, kestena i topola, a od četinjača: jele, smrče i bora. Također je ukazano na najčešće probleme zaštite biljaka u rasadnicima. Hrast šume hrasta lužnjaka Posavine i Podravine — t. zv. slavonsk i hrastic i — poznate su u čitavoj Evropi. Svoj ugled one zahvaljuju velikim dimenzijama, koje hrastovi ovdje postižu i odličnoj kvaliteti hrastovine. Ovaj renome stečen je još krajem prošlog stoljeća kada je Slavonija obilovala starim hrasticima. Smatra se da te šume u nizinskom području Slavonije nalaze optimum za sVoj rast i razvoj. Nekada je takvo mišljenje sigurno bilo opravdano. Danas je, međutim, vrlo vjerojatno da to mišljenje treba revidirati i to ako već ne općenito, a ono barem za veliki dio pvog područja. Unatrag cea 45 god. započeo je, naime, u tim šumama proces |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 110 <-- 110 --> PDF |
lice ili prašilice. Prema tome za suzbijanje štetnika u ovako vim kulturama najpogodniji su manji prenosni aparati. Prašilice su za to nezgodne u prvom redu zbog lakog ispiranja insekticidnog praha s iglica ili lišća. Osim toga za tretiranje šuma manjim prašilicama treba barem 30—40 kg/ha praškastog insekticida, a doprema većih količina insekticida bila bi vrlo teška zbog nedostatka puteva. Upotreba prskalica na tim terenima neprikladna je zbog potrebe velikih količina vode. Ručni zamagljivači su za te svrhe najpogodniji jer je z tretiranje 1 ha potrebno svega 8—10 kg/ha insekticida. Aparat nosi jedan čovjek pa nije potrebna nikakva mreža dobrih puteva. prema tome ručne zamagljivače bi trebale imati sve šumarije na području Krša, koje imaju dosta manjih oaza borovih kultura. Zamagljivači se mogu korisno upotrebiti i na svim drugim mjestima, gdje treba izvršiti suzbijanje gusjeničnih štetnika na površinama od nekoliko desetaka ha i u šumama visokim do cea 15 m. često je potrebno izvršiti suzbijanje gusjeničnih štetnika u visokim šumama na površini od stotinjak ili manje ha. Posljednjih godina smo na pr. imali zarazu hrastovog savijača kako u većim, suvislim kompleksima tako i u mnogobrojnim manjim šumama ili šumarcima. Prigodom aviokemijskog suzbijanja avioni su tretirali samo velike komplekse, a te mnogobrojne manje oaze ostale su netretirane i produžile su zarazu. Ovakve manje šume treba tretirati s motornim spravama većeg dometa (do 30 m pa i više). U tu svrhu vjerojatno bi najbolje odgovarali t. zv. atomizeri . To su veće motorne sprave, koje imaju uređaje za zaprašivanje, zamagljivanje i prskanje. One se dakle prema potrebi mogu rabiti za bilo koju od navedenih operacija. Atomizeri su relativno teške mašine, koje obično obavljaju rad natovarene na kamione. Bilo bi potrebno da šumarstvo nabavi desetak ovih mašina. Najbolje bi bilo da one budu smještene u sjedištima šum. inspektorata te da se prema potrebi disponiraju područnim šumarijama. Postoji više tipova ovih sprava pa bi prigodom eventualne odluke o nabavi trebalo razmotriti koji bi tipovi najviše odgovarali za naše prilike. Kada se govori o mehanizaciji zaštite šuma, potrebno je dotaknuti se pitanja t. zv. privredne avijacije. Aviokemijsko tretiranje šuma usvojeno je kod nas,kao uostalom u cijelom svijetu, kao stalna i efikasna metoda suzbijanja gusjenica u šumama. Naše šumarstvo s pravom računa s ovom metodom kao s mjerom, bez koje se ne može zamisliti efikasna zaštita šuma. Aviokemijsko zamagljivanje šuma u FNRJ obavlja Privredna avijacija, koja se nalazi u sklopu Jugoslavenskog aerotransporta. Privredna avijacija sada raspolaže sa svega tri sasvim dotrajala aviona. S tim se voznim parkom ova ustanova nije nikako u stanju uspješno angažirati u radu na velikim površinama i na više strana. (Prigodom suzbijanja gubara 1949. g. Privredna avijacija je raspolagala s 11 aviona pa je i to bilo malo obzirom na tadanje potrebe). Ona također ne raspolaže s ostalom neophodno potrebnom opremom (rađio-veza s uzletištem i radilištem, motorne pumpe za punjenje rezervoara insekticidom, auto-park i dr.). 0 pitanju poboljšanja rada Privredne avijacije mnogo se diskutiralo, ali se stanje nije popravilo. Osnovna zapreka je pomanjkanje novčanih sredstava. Možda bi nadležni republički organi poljoprivrede i šumarstva novčanim doprinosom mogli poboljšati ovu situaciju. Ovo u toliko prije, što se je češće čuo prijedlog da se Privredna avijacija izdvoji iz JAT-a, a njen vozni park eventualno čak razdijeli po Republikama. 466 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 111 <-- 111 --> PDF |
Potrebno je spomenuti također i pitanje insekticida. Mora se priznati da kvaliteta nekih domaćih preparata gdjekada nije zadovoljavala. To se ne bi smjelo dešavati jer će praktičari na terenu izgubiti povjerenje u valjanost neke metode suzbijanja štetnika samo zbog slabe kvalitete insekticida, početkom ove godine objavljen je Pravilnik o kontroli kemijskih sredstava za zaštitu bilja pa će se takve pojave ubuduće vjerojatno otkloniti. Naučno-istraživački rad Zbog svog geografskog položaja i raznolikosti u reljefu Hrvatska obiluje raznim tipovima šuma pa su i problemi zaštite šuma vrlo brojni i raznoliki. Problematika je zaštite šuma zbog toga u Hrvatskoj mnogo složenija nego na pr. u zemljama sjeverne Evrope. Obim i raznolikost naučno-istraživačke tematike u zaštiti šuma može se razabrati iz opisa zdravstvenog stanja naših šuma. Naučno-istraživački rad na zaštiti šuma u NEH odvija se u odgovarajućim zavodima na Polj.-šumarskom fakultetu i u Institutu za šumarska i lovna istraživanja. Fakultetski zavodi imaju laboratorije i stručne biblioteke. Institut ne raspolaže odgovarajućim prostorijama, literaturom i instrumentarijem pa je svoj rad orijentirao na terenska istraživanja i eksperimente. Između Instituta i Zavoda na fakultetu uspostavljena je uska saradnja. U izvršavanju svog tematskog plana na zaštiti šuma Institut dobiva stručnu i tehničku pomoć navedenih Zavoda (stručni savjeti, korištenje laboratorija i biblioteka, determinacije i dr.). Naučno-istraživački je rad na zaštiti šuma intenzivan. Kako je ranije spomenuto, neki rezultati tog rada ušli su u redovnu šumarsku praksu. Da je mnogobrojniji kadar stručnjaka, koji se bave zašitom šuma i da je potpunija oprema ustanova u kojima je skoncentriran taj rad, takvih rezultata bilo bi i više. Čini mi se da je u sadašnjim okolnostima preuranjeno govoriti o organizaciji naučno- istraživačkog rada na zaštiti šuma, kad se tim radom u Hrvatskoj bavi samo nekoliko stručnjaka, a k tome se gotovo svi nalaze u istoj ustanovi. Osnovni problem naučno-istraživačkog (kao uostalom i operativnog) rada na zaštiti šuma su kadrovi i oprema. Kada se tu stanje poboljša, onda će se moće govoriti o organizaciji tog rada, o raspodjeli i koordinaciji zadataka i si. ZUSAMMENFASSUNG Problematik des Forstschutzes in VR. Kroatien In dem Artikel wird der Gesundheitszustand der Wälder (je nach der Holzart), die neuen heimischen Errungenschaften im Forstschutz, sowie die Massnahmen für -die Förderung des Forstschutzes in Kroatien, dargestellt. Gesundheitszustand wichtiger Holzarten Eiche. Das Eingehen der Eichenwälder dauert noch immer fort. Das Problem ist von einer komplexen Natur. Als Hauptfaktoren in diesem Prozess wurden folgende bezeichnet: unrationelle waldbauliche Massnahmen (Aufbau der Eichenmonokulturen, Umwandl.ung der Mischbestände in reine Eichenbestände, falsch durchgeführte Durchforstungen). Entwässerung, Zusammendrängen des Bodens. Auf dieser Weise wurden unnatürliche Bestände von einer schwächeren Vitalität geschaffen, die gegen Befall durch verschiedene Insekten und Krankheiten (Schwammspinner, Gold |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 112 <-- 112 --> PDF |
after, Ringelspinner, Eichenwickler, Eichenmehltau u. a.) nicht wiederstandsfähig wurden. Ulme. Es wurden die Schutzmassnahmen der verbliebenlen Ulmen sowie Regenerationsversuche vorgeschlagen. Esche. In den letzten Jahren trat das Masseneingehen der Esche in Erscheinung. Die Ursache ist noch nicht geklärt, es scheint doch, dass von grösster Bedeutung für diese Erscheinung Boden- und Bestandesänderungen sind. Schädlinge (Hylesinus, Stereonychus) seien nur von sekundärer Wichtigkeit. Buche. Der Gesundheitszustand der Buchenwälder ist ein befriedigender, ausgenommen einzelner, lokaler, durch starke Schlägen verusachter Vertrocknungen. Kastanie. Im benachbarten Slovenien wurde vor Paar Jahren Endothia parasitica festgestellt und empfiehlt der Autor gewisse Massnahmen zur Verhütung der wirtschaftlichen Störungen, die das Auftreten der Krankheit in Kroatien verursachen könnte. Pappeln. Um der Einschleppung der gefährlichen Krankheiten, die in Kroatien noch nicht festgestellt sind (Bakterien- und Pilzkrebs), yorzubeugen, wird bei dem gelegentlichen Materialaustausch mit dem Auslande Vorsicht empfohlen. Tanne. Gesundheitszustand der Tannenwälder, ausser einiger Lokalitäten, im Allgemeinen ist befriedigend. Im Gorski Kotar besteht der Befall Argyresthia fundella. Massenauftreten dieses Schädlings wurde im Jahre 1954. bemerkt, dem zu Folge eine grosse Zahl der Tannen bis jetzt eingegangen ist. Es bestehen auch anderswo kleinere, lokale Austrocknugen. Der Anlass dieser Austrocknungen gaben die zu starken Schläden, die als Nachfolge physiologische Schwächung der Stämme und zuletzt das Eingehen hatten. Dieses Jahr ist eine interessante Erscheinung der Kronenspitzenaustrocknung der Tanne, Fichte, Lärche und der Kiefer festgestellt. Die Vertrocknung wird durch der Borkenkäferbefall (P. micrographus, Cryphalus piceae, P. chalcographus) verursacht. Fichte. Die Fichtenwälder sind gesund, ausgenommen des Waldes Lomska Duliba (Velebit), wo das Massenauftreten der Borkenkäfer (I. typographus, P. chalcographus, P. micrographus, D. autographus, P. polygraphus) besteht. Kiefer. In den Wäldern der gemeinen und schwarzen Kiefer des küstenländischen Gebietes werden grosse Schäden durch Cnetocampa pityoeampa verursacht. Wichtigere Erfolge des Forstschutzes in vergangenem Jahrzent. Als die wichtigste Errungenschaften des Forstschutzes in genanntem Zeitabschnitt nennt der Autor die Folgenden: das Pflanzenschutzgesetz sowie die anderen gesetzlichen Vorschritten auf diesem Gebiete, Veröffentlichung grundlengender Fachwerke (Vajda: Forstschutz; Kovačević, Angewandte Entomologie I—III Teil) und zuletzt Flugzeugbekämpfung der Raupenschädlinge durch Vernebelung. Massnahmen für die Förderung des Forstschutzes in der VR. Kroatien. Autor empfiehlt als grundsätzliches: 1. Organisierung des wirksamen Forstschutzdienstes; 2. Vermehrung im Forstschutz spezialisierter Kräfte; 3.. ´bessere Ausstattung mit den Geräten für die Vertilgung der Forstschädlinge. |