DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 67     <-- 67 -->        PDF

Ali već u prošlom stoleću pojavili su se istraživači koji su smatrali da
fizička sredina (klima i tlo) nije dovoljna da se objasni pojava i rasprostranjeni
e pojedinih vrsta i njihovih formacija. Već Grisebac h uvodi
geološku istoriju kao daljnji faktor u izgradnji biljnog- pokrova zemlje, Ali
najznačajniju promenu u shvatanju biljnog pokrova unosi A. P. De C an-
doll e (1778—1841), koji je proučavajući vegetaciju u vezi sa potrebama
poljoprivrede i šumarstva (1809, 1820, 1832) došao do neobično važnih
i za tadanje stanje nauke vrlo dalekovidnih shvatanja da je biljni pokrov
izraz međusobnih odnosa: konkurencije i prilagođenosti među biljkama,
i uzajamne ovisnosti biljaka i fizičke sredine. De Candoll e prvi podvlači
značaj konkurencije korenja i daje praktična uputstva kako treba da
se u poljoprivrednoj i šumarskoj praksi uzima u obzir međusobni odnos
među biljkama. Ovo su također ideje i savremene nauke o biljnim zajednicama,
pa se A. P. De Candoll e može s pravom smatrati njenim osnivačem.
Darwi n u svom epohalnom delu o postanku vrsta (1849) pominje
ideje De Candolle-a i u svojoj teoriji evolucije daje konkurentnim odnosima
značaj osnovnog faktora evolucije. Međutim ideje De Candolle-a bile su
ubrzo zaboravljene, a ni Darwinova teorija, koliko god je imala presudan
značaj i uticaj na razvoj biologije i filozofije, nije u prošlom stoleću mnogo
uticala na daljnji razvoj metoda istraživanja biljnog pokrova zemlje.


Savremena nauka o biljnim zajednicama počela se razvijati tek početkom
ovog stoljeća u nekoliko pravaca ili kako ih nazivaju škola: francuskošvajcarska
škola (Flahault, Braun-Blanquet i dr.), nordijska
škola (Senander, Du Rietz), ruska škola (Morozov, A1 e h i n,
S u k ač e v), i anglo-američka škola (Tan s 1 e y Clements, Weaver)
. Neke od ovih škola pridaju veću važnost ekološkim uslovima (američka),
neke međusobnim odnosima vrsta (ruska), a druge opet uzimaju
podjednako sve faktore u obzir (francusko-švajcarska).


Savremena nauka o biljnim zajednicama, kako se uglavnom razvijala
u Zapadnoj Evropi, smatra biljnu zajednicu posledicom konkurentnih
odnosa i međusobne povezanosti vrsta prilagođenih određenim životnim prilikama
staništa i izrazom prošlosti flore određenog kraja (Horvat , 1950),
ona uvodi pojam asocijacije kao osnovne jedinice vegetacije, pod kojom
treba podrazumevati biljnu zajednicu određenog florističkog sastava i određenih
životnih prilika koja je karakterisana posebnim skupom vrsta. Isto
tako je značajan za ovu školu i pojam klimaksa t. j . biljne zajednice prema
kojoj teži razvoj vegetacije jednog područja, a koja je u dužim periodama
relativno stalna ali ipak podložna promenama usled dejstva vanjskih
faktora i unutarnjih sila zajednice. Ishodište za istraživače vegetacije postaje
floristički sastav, na osnovu kojega se određuju jasno omeđene zajednice
— asocijacije — t. j . nauka o biljnim zajednicama polazeći od florističkog
sastava utvrđuje unutarnje međusobne odnose vrsta u zajednici
kao i zavisnost određenog sastava od postojećih ekoloških uslova i obrnuto,
i geološke prošlosti područja. Metodu istraživanja kojom se služi savremena
nauka o biljnim zajednicama nazvali su ruski fitocenolozi biološko m
metodom.


Kako se vidi postoje bitne razlike između stare biljno-geografske i savremene
biološke metode istraživanja vegetacije. Rezultati stare biljnogeografske
metode istraživanja ne mogu kod praktične primene u šumar


42a