DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 67 <-- 67 --> PDF |
Ali već u prošlom stoleću pojavili su se istraživači koji su smatrali da fizička sredina (klima i tlo) nije dovoljna da se objasni pojava i rasprostranjeni e pojedinih vrsta i njihovih formacija. Već Grisebac h uvodi geološku istoriju kao daljnji faktor u izgradnji biljnog- pokrova zemlje, Ali najznačajniju promenu u shvatanju biljnog pokrova unosi A. P. De C an- doll e (1778—1841), koji je proučavajući vegetaciju u vezi sa potrebama poljoprivrede i šumarstva (1809, 1820, 1832) došao do neobično važnih i za tadanje stanje nauke vrlo dalekovidnih shvatanja da je biljni pokrov izraz međusobnih odnosa: konkurencije i prilagođenosti među biljkama, i uzajamne ovisnosti biljaka i fizičke sredine. De Candoll e prvi podvlači značaj konkurencije korenja i daje praktična uputstva kako treba da se u poljoprivrednoj i šumarskoj praksi uzima u obzir međusobni odnos među biljkama. Ovo su također ideje i savremene nauke o biljnim zajednicama, pa se A. P. De Candoll e može s pravom smatrati njenim osnivačem. Darwi n u svom epohalnom delu o postanku vrsta (1849) pominje ideje De Candolle-a i u svojoj teoriji evolucije daje konkurentnim odnosima značaj osnovnog faktora evolucije. Međutim ideje De Candolle-a bile su ubrzo zaboravljene, a ni Darwinova teorija, koliko god je imala presudan značaj i uticaj na razvoj biologije i filozofije, nije u prošlom stoleću mnogo uticala na daljnji razvoj metoda istraživanja biljnog pokrova zemlje. Savremena nauka o biljnim zajednicama počela se razvijati tek početkom ovog stoljeća u nekoliko pravaca ili kako ih nazivaju škola: francuskošvajcarska škola (Flahault, Braun-Blanquet i dr.), nordijska škola (Senander, Du Rietz), ruska škola (Morozov, A1 e h i n, S u k ač e v), i anglo-američka škola (Tan s 1 e y Clements, Weaver) . Neke od ovih škola pridaju veću važnost ekološkim uslovima (američka), neke međusobnim odnosima vrsta (ruska), a druge opet uzimaju podjednako sve faktore u obzir (francusko-švajcarska). Savremena nauka o biljnim zajednicama, kako se uglavnom razvijala u Zapadnoj Evropi, smatra biljnu zajednicu posledicom konkurentnih odnosa i međusobne povezanosti vrsta prilagođenih određenim životnim prilikama staništa i izrazom prošlosti flore određenog kraja (Horvat , 1950), ona uvodi pojam asocijacije kao osnovne jedinice vegetacije, pod kojom treba podrazumevati biljnu zajednicu određenog florističkog sastava i određenih životnih prilika koja je karakterisana posebnim skupom vrsta. Isto tako je značajan za ovu školu i pojam klimaksa t. j . biljne zajednice prema kojoj teži razvoj vegetacije jednog područja, a koja je u dužim periodama relativno stalna ali ipak podložna promenama usled dejstva vanjskih faktora i unutarnjih sila zajednice. Ishodište za istraživače vegetacije postaje floristički sastav, na osnovu kojega se određuju jasno omeđene zajednice — asocijacije — t. j . nauka o biljnim zajednicama polazeći od florističkog sastava utvrđuje unutarnje međusobne odnose vrsta u zajednici kao i zavisnost određenog sastava od postojećih ekoloških uslova i obrnuto, i geološke prošlosti područja. Metodu istraživanja kojom se služi savremena nauka o biljnim zajednicama nazvali su ruski fitocenolozi biološko m metodom. Kako se vidi postoje bitne razlike između stare biljno-geografske i savremene biološke metode istraživanja vegetacije. Rezultati stare biljnogeografske metode istraživanja ne mogu kod praktične primene u šumar 42a |