DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 231 <-- 231 --> PDF |
7. Vajd a Z.: Uloga pojave ekstremnih klimatskih stanja u sušenju bukovih sastojina na Učki. Glasnik Zavoda za šumske pokuse polj.-šum. fakulteta u Zagrebu Sv. 12 (u štampi). 8. V i e t in gh o f f-R i e se h i P. Vite: Zur Frage der Buchenprachtkäferechäden in Nordwestdeutschland, Stuttgart, Holz-Centralblatt, 1952. 9. Zych a H.: Das Buchensterben, Ursache und Prognose. ZUSAMMENFASSUNG Über Kvarner, der nördlichen Bucht des Adriatischen Meeres, erhebt sich das grösste Bergmassiv der Halbinsel Istra mit seinem Gipfel Učka (1396 m). Die höchste Zone von diesem Massiv ist mit Buchenwald bewachsen. In diesen Waldgebieten wurde im letzten Jahrzent das Verdorren vieler Buchenbäume und stellenweise sogar ganzer Bestände bemerkt. Nach durchgeführten Untersuchungen über die Ursachen dieses Vorkommens zog der Autor diese Schluss-Folgerungen: Die Ursache des Verdorrens einer grossen Anzahl der Buchenstämme hatte einen komplexen Charakter. Es war die Folge von gleichzeitigen negativen Einwirkungen der klimatischen, wirtschaftlichen und biotischen Faktoren. Beim Verdorren der Buchenbestände spielte eine entschiedene Rolle die Reihenfolge von extremen warman und trockenen Frühlinge und Sommer (besonders in den Jahren 1945, 1946, 1947, 1949, 1950 und 1952). Die für die Buche ungünstigen klimatischen Verhältnisse wurden durch die in den letzten 30 Jahre vorgenommene starke Hiebe verschlechtert. Auf dem seichten Erdboden, besonders auf den südlichen und westlichen Seiten der Gipfel, Abhänge und Kämme wurde der Humus abgesült; deswegen wurden die dünnen Buchenwurzeln, die in diesem Boden verbreitet waren, vertrocknet. Die Stämme wurden auf diesen Stellen allmählich physiologisch abgeschwächt. Das unter der dünnen Baumrinde gelegene Kambium, welches in den Dürreperioden ständig unter sengenden Sonnenstrahlen stand, musste absterben. Anfänglich riss die Baumrinde unmerklich auf und durch die Hitzerisse drangen in den Baum die Sporen des Weissfäunispilzes; dann nistete sich unter der Rinde der Buchenpracktkäfer (Agrilus viridis) ein und vjermehrte allmählich. Das hatte zur Folge, stellenweise langsame und stellenweise rasche Verdorrung, zuerst der Äste und dann der ganzen Buchenstämme. OTPORNOST SMEĐE SRŽI POLJSKOG JASENA PREMA GLJIVAMA Prof. Dr. J. Kišpatić, Polj.-šum. fakultet, Zagreb Uvod P P oljski jasen (Fraxinus angusiifolia Vahl.) raširen je kod nas u nizinskim šumama, naročito u porječjima Save, Dunava i Drave, u zajednici sa hrastom lužnjakom, brijestom, johom i još nekim manje važnim vrstama. U tim je mješovitim sastojinama jasen u jačoj mjeri zastupan na vlažnijim položajima, a na mjestima gdje poplavna voda duže stagnira, razvija se čista sastojina jasena. B eni ć (2) navodi za NR Hrvatsku 33.380 ha pod jasenom ili 1,76%> sveukupne površine pod šumom, ističući, da su te površine vjerojatno veće. * Kratki izvod iz ove radnje podnesen je kao referat na njemačkom kongresu za zaštitu bilja (Kassel, 11.—15. X. 1955.). Prve kulture nekih gljiva dostavio nam je g. W. P. K. Findlay (Forest Products Research Laboratory, Princes Risborough, Engleska), te mu se i ovdje najljepše zahvaljujemo. U radu su me pomogli dr. A. Sabadoš, ing. N. Furlan i Lj. Martinis, na čemu im zahvaljujem. Nadalje, rad je izvršen materijalnom pomoći Šumskog gospodarstva Polj .-šumarskog fakulteta u Zagrebu, na čemu se također zahvaljujem. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 232 <-- 232 --> PDF |
Međutim, u nekim šumarijama u spomenutim porječjima zastupan je jasen (uglavnom poljski) i do 23% (šumarija Lipovljani polj. šumarskog fakulteta). Razumljivo je, da u tim šumarijama igra veliku ulogu pitanje kvalitete jasenovih trupaca svih sortimenata. Prema tabeli, koju je iznio Beni ć (2) izlazi, da je u 5 drvno-industrijskih poduzeća (SI. Brod, Nova Gradiška, Belišće, Đurđenovac i Sisak) izrađeno 114 m3 F, te 23.771 m3 A i B trupaca. Po istom autoru proizvodnja oblovine jasena u FNRJ iznosi godišnje oko 50.000 m3. Međutim, udio F trupaca u toj je proizvodnji vrlo malen, do 0,5°/o, a ostalih 99,5% otpada na A i, pretežno, B trupce. Ovako slab kvalitetni omjer uglavnom je posljedica tzv. smeđe srži u jasena. Naši standardi dozvoljavaju samo kođ B trupaca neograničenu zdravu smeđu SI. 1. Tropac jasena sa smeđom srži, poprečni prerez. srž (Uz tzv. smeđi jasen za F trupce, što nije čest slučaj). Posljedica česte podave i razvijenosti smeđe srži u poljskog jasena smanjuje njegovu vrijednost prema današnjim standardima, jer veći procenat B trupaca smanjuje vrijednost pojedinog stabla, odnosno sastojina, iz koje se to stablo dobiva. K tomu, i sama procjena vrijednosti sastojine otešćana je, jer neznamo učešće i razvijenost srži u dotičnoj sastojim, koju procjenjujemo. Beni ć (2) je u svojoj radnji detaljno osvijetlio pitanje kvalitete jasenovog drveta s mehaničko-tehnološkog gledišta. Prema njegovim rezultatima nema razlika između tehničkih svojstava srži i bijeli u poljskog (i običnog) jasena. Do istih su rezultata došli i inostrani autori (K o 11mann, 9, Armstrong, 1, Bosshard, 3) za F. excelsior. Prema tomu, prema spomenutom autoru, trupac poljskog jasena sa srži ne zaostaje u tehničkim svojstvima za trupcem bez srži. Međutim, i otpor |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 233 <-- 233 --> PDF |
´ nost drveta prema gljivama — razaračima drveta jednako odlučuje o njegovoj vrijednosti. Ukoliko je jasen sa srži manje otporan, to bi činjenica, koju je ustanovio Beni ć (2), gubila na vrijednosti. Poznato je, da praksa smatra često jasenovo drvo sa srži manje vrijednim i u pogledu otpornosti, odnosno trajnosti, budući da je trajnost u uskoj vezi sa otpornošću prema gljivama. Stoga smo postavili zadatak, da utvrdimo, da li je smeđa srž jasena otpornija prema gljivama — uzročnicima truleži — od bijeli. U pokuse smo za sada uzeli samo srž i bijel poljskog jasena. Rezultati tih pokusa izneseni su u ovoj radnji. Pregled literature Postoji čitav niz radova, koji obrađuju pitanje otpornosti srži i bijeli sržnih vrsta prema gljivama — razaračima drveta. Gotovo uvijek je srž otpornija od bijeli. Međutim, u ovim se slučajevima radi o sržnim vrstama, kod kojih dakle, dolazi, srž »normalno«, t. j . u svakom individuu. U jasena se, međutim, javlja obojena srž samo u pojedinim stablima, što znači, da kod jasena pojavu obojene srži ne možemo smatrati »normalnom «, nego patološkom pojavom. Druga je stvar, što se u jasena stvara tzv. fiziološka neobojena srž, kako si; to dokazali mnogi autori. I ako u jasena redovito ne dolazi obojena srž, životni su procesi u jasenovog drveta svedeni na vanjske godove, a u unutarnjim se razvijaju neki elementi osržavanja (tile), koji sami za sebe ne predstavljaju osrženje u punom smislu riječi. Jasno je, da je teško reći u koju grupu drveća spada jasen, da li u sržne ili bakuljave vrste, jer to ovisi o našoj definiciji i shvaćanju pojma srži i procesa´ koji sačinjavaju osrženje. Shvatimo li samo prestanak fizioloških funkcija i tvorbu tila kao osrženje, onda je i jasen sržna vrsta,. Međutim, definiramo li srž kao proces, kod kojega uz tvorbu tila nastupa tvorba i ulaganje različitih obojenih tvari osržavanja. (flobafeni, gumozne tvari) u stanice, odnosno njihove membrane, tada možemo jasen ubrojiti u bakuljave vrste. Obzirom da u jasena dolazi u pojedinim slučajevima do tvorbe srži, smatraju ga neki autori intermedijalnom vrstom. Mi se priklanjamo shvaćanju Chattaway-a (4),koji ističe da tvorba tila i pomanjkanje škroba nisu bitni znaci osrženja, nego da sigurne znakove osrženja čine tvorba tila i prisustvo obojenih sržnih tvari. Prema tomu jasen bi bio bakuljava vrsta, koja može slično bukvi, pod utjecajem određenih vanjskih faktora, stvarati smeđu obojenu srž unutar »fiziološke« srži, koja je bijele boje. Pitanje uzroka osržavanja. pojedinih stabala u jasena nije riješeno, niti su vršena (prema podacima s kojima raspolažemo) istraživanja u tom pogledu. Stoga je zasada teško reći, što je osnovni,uzrok osrženja pojedinih jasenovih stabala. Beni ć (2) je u svojoj radnji detaljno opisao: morfologiju smeđe srži jasena, pa u tom pogledu upućujemo na tu radnju. Autor nije ulazio u pitanje uzroka osrženja, jedino je ustanovio, da stabla s manjom krošnjom češće razvijaju smeđu srž. Sličnu pojavu (iako ne identičnu) nalazimo vrlo često u bukve, gdje se u pojedinim stablima razvija tzv. crvena srž (crveno ili nepravo srce). Ova je pojava u bukve detaljnije proučena, te je potrebno, u vezi s našim problemom, prikazati glavne rezultate tih istraživanja. Prema novijoj teoriji. Zycha-e (13) primarni je uzrok stvaranja crvene srži u bukve prodor 589´ |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 234 <-- 234 --> PDF |
kisika u stablo. Zrak odnosno kisik prodiru na određenim mjestima u stablo, drvo isušuje, vodu nadomješta zrak, a kisik djeluje toksički na stanice. Kao reakcija stanica dolazi do tvorbe tila i izlučivanja obojenih tvari osržavanja, sa zadaćom, da spriječe dalji prodor zraka odnosno kisika. Zvch a (13) zabacuje stariju teoriju Tuszon-a (12), po kojoj su uzrok crvene srži gljive, koje prodiru u stablo odnosno encimi gljiva, koji dovode do tvorbe tila i sržnih tvari kao mehaničkih i kemijskih zapreka za dalji i dublji SI. 2. Jasen sa srži, uzdužni prerez. prodor encima odnosno samih gljiva. Iako je novija teorija u većini slučajeva vjerojatnija, ne možemo potpuno zabaciti ni stariju teoriju T u s z o n-a (12). Ne mora, naime, istoj pojavi — simptomu — biti uvijek jedan te isti uzrok. Naše je mišljenje, da se kod crvene srži bukve radi o antiinfekcijskoj i antitoksičnoj reakciji živih stanica protiv svakog nepovoljnog faktora, koji prodire u drvo, bez obzira radi li se o biotskom ili abitskom. Prema tome, ove se dvije teorije ne isključuju, nego u pojedinim slučajevima mogu |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 235 <-- 235 --> PDF |
i gljive biti uzrokom crvene srži bukve, iako je zrak odnosno kisik češći i općenitiji uzrok. Mi ćemo u jednom posebnom radu ući detaljnije u razmatranje ovog problema. Svakako kod bukve možemo smatrati crvenu srž specifičnom reakcijom samog drveta, dok uzrok ne mora biti specifičan (slične reakcije izaziva na pr. i mraz — mrazna srž). Ni pojedini elementi tvorbe crvene srži nisu specifični, gumozne tvari (i flobafeni) dolaze i drugdje, a to isto vrijedi i za tile. Specifična je jedino pojava crvene srži u cjelini . Crvena je srž bukve otpornija od bijeli (neosrženog dijela osržene bukve), kako je to dokazalo više autora, a naročito Gäuman n (6), koji je rasvijetlio i mnoga sporna gledišta i rezultate u tom pitanju. Bosshar d (3) je istražio anatomske karakteristike srži u jasena i utvrdio, da su u osnovi slične karakteristikama crvene srži u bukve: obilna tvorba tila i izlučivanje odnosno ulaganje sržnih tvari. Kako su njegova istraživanja interesantna za problem otpornosti i za pitanje uzroka osrženja, potrebno je ukratko prikazati rezultate tog rada: Jasenovo drvo nije bogato na akumulativnom staničju — zrakama srčike i parenhimu drva. Smeđe obojene tvari osrženja ograničuju se s malo izuzetaka na akumulativno staničje. Sržne tvari dolaze kao malene, 5—7 \i velike, kapi u unutrašnjosti stanica ili se prislone uz membrane kao tanak sloj. To se osobito vidi na radijalnom presjeku kroz zrake srčike, gdje često slojevi sržnih tvari zatvaraju vertikalne stijene pojedinih stanica zrake srčike. Na isti su način ispunjene sržnim tvarima i parenhimske stanice drva, koje prileže uz sudove. Intenzitet posmeđenja srži ovisan je o količini sržnih tvari u akumulativnom staničju. U jače obojenoj srži nema dodatnih sržnih tvari u drugom tkivu ili u membranama (dok na pr. u hrasta ili pit. kestena sržne tvari jednomjerno prodiru i ulaze u stanične stijene). Tvari osržavanja su izotropne u polariziranom svjetlu. Mikrokemijske su metode bojenja, koje je autor proveo, dokazale, da se i u ovom slučaju radi o sržnim tvarima, koje se u literaturi nazivaju flobafeni ili oksidirajući tanini. Metode bojenja dokazuju, da se sržne tvari u jasena nalaze samo u stanicama, a ne zalaze u st. stijene. Fiziološka je bijel, t. j . zona u kojoj može bez zapreka teći transport vode, vrlo uska, pri bazi debla 4—6, u krošnji 5—10 godova. Odmah se zatim u slijedećim starijim godovima brzo povećava broj tila. Tile su vrlo tankih stijena, do 0,5 [i. U anatomskoj građi nema između srži i bijeli nikakvih razlika, kako su to već utvrdili Mole r i Gra m (10). Sržne tvari dolaze samo u akumulativnom staničju, što znači da škrob sudjeluje kod tvorbe sržnih tvari. Tvorba sržnih tvari nastupa, po Boss hardu , tek kad je akumulativno tkivo u odumiranju, te stoga ne može doći do nagomilavanja sržnih tvari, pa osrženje ostaje ograničeno samo na akumulativno staničje. Tvorba je obojene srži u jasena nepravilna, ona može nastupiti u različitim stadijima starosti, a može i izostati. Zato autor smatra jasen kao drvo s fakultativnim osržavanjem, koje nastupa u određenim uslovima djelovanjem biotskih ili abiotskih faktora. Ne ulazeći zasada u pitanje uzroka osrženja jasena, ovim smo radom utvrdili samo pitanje otpornosti srži i bijeli poljskog jasena prema gljivama — razaračima drveta, razumijevajući pod pojmom srži samo obojeni dio drveta, a ne fiziološku srž. U stranoj literaturi nismo o tom našli nikakvih podataka. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 236 <-- 236 --> PDF |
Metodika rada i pokusni materijal Stabla su za pokuse oborena istog- dana, koncem studenog- 1954. god., u 88 odjelu fakultetske šumarije Lipovljani. Da bi po mogućnosti što više izbjegli utjecaj staništa, oborena stabla nalazila su se međusobno u neposrednoj blizini. Isto tako, važno je oboriti za takve pokuse stabla približno istoga dana, jer je kod drugih vrsta drveća dokazano, da na otpornost drveta znatno utječe vrijeme sječe (na pr. Gäuman n (5)). Na mjestu gdje smo stabla obarali, nalazi se mala depresija, pa se radi o gotovo čistoj SI. 3. Djelovanje Polysticus versicolor na daščice jasena. sastojini jasena (s nešto hrasta lužnjaka), prosječne starosti 65 godina. Stabla su ravna, punodrvna, bez grana, s malom krošnjom. Neka su od oborenih stabala bila bez srži, a većina je imala jače ili manje razvijenu srž. Tragova truleži nije bilo ni kod jednog oborenog stabla. Od odabranih smo stabala odrezali trupce pri dnu debla 50—80 cm dužine, te ih dali dopremiti u Zavod. Za utvrđivanje otpornosti prema gljivama — razaračima drveta upotrebni smo metodu daščica, držeći se u njihovim veličinama standardnih dimenzija po DIN. Trupci su rezani u letvice, a iz ovih su izrezane daščice veličine 5 X 2, 5 X 1 cm, tako da smo dobili niz daščica iz srži i niz daščica |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 243 <-- 243 --> PDF |
da je bijel osrženog jasena otpornija od neosrženog drveta, treba imati kod prosuđivanja vrijednosti jasenova drveta u vidu. Opći je rezultat naših pokusa, da jasenovo drvo sa srži ne zaostaje u. otpornosti prema gljivama — razaračima drveta, nego da je dapače otpornija od neosrženog. To, u najmanju ruku, vrijedi za poljski jasen (Fraxinus angustifolia Vahl), s kojim smo vršili pokuse. Kako su istraživanja Be llic a (2) dokazala, da ni u tehničkim svojstvima jasenovo drvo sa obojenom srži ne zaostaje za onim bez obojene srži, to iz toga slijedi zaključak, da takovo drvo općenito ne zaostaje u svojoj vrijednosti i uporabljivosti za SI. 6. Djelovanje Daldiniae concentricae na daščice jasena. neosrženim jasenom. Kao što je Beni ć (2) kod nas došao do zaključaka u pogledu našeg poljskog i običnog jasena, došli su i drugi autori (Kollmann, 9, Bosshard 3) do istih zaključaka s običnim jasenom. Stoga smatramo da se jasenovo drvo sa smeđom srži može u praksi posvuda upotrebljavati, u koliko sama boja osrženog dijela ne predstavlja zapreku, a to nije uvijek u praksi čest slučaj. Jasno je, da treba još ispitati mogućnosti impregnacije osrženog drveta, u koliko to uopće dolazi u pitanje, budući da je za bukvu za crvenom srži poznato, da se trupci odn. pragovi sa srži teže impregniraju, jer prisut |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 237 <-- 237 --> PDF |
iz bijeli istog stabla, a iz trupaca bez srži niz daščica »bijeli«. Daščice su sušene u termostatu do konstantne težine, zatim sterilizirane kod 122° C. Upotrebili smo standardne Kolle-boce veličine 12 X 19 cm. Na male — agar u Kolle-bocama precijepljena je određena gljiva i kad je micelij potpuno pokrio površinu umjetnog supstrata, stavljene su po 2 daščice u istu Kollebocu, redovito´ po jednu iz srži i jednu iz bijeli istoga stabla. U druge smo Kolle-boce stavljali po 2 daščice iz stabla bez srži. Micelij je ubrzo prešao sa male — agara na daščice, pokrivajući ih postepeno i ulazeći u tkivo, uzrokujući trulež i time gubitak na težini. Boce su držane na sobnoj tem- SI. 4. Djelovanje Polyporus adusjus na daščice jasena. peraturi s prosječnom temperaturom 18° C. Nakon 3 mjeseca daščice su izvađene, zračni micelij očišćen, daščice ponovno osušene na konstantnu težinu i odvagane. Razlika između »početne« i »konačne« težine pokazuje nam, koliko je dotična gljiva razorila drvnu masu srži, odnosno bijeli u sržnih stabala, a »bijeli« u stabala bez srži (Kišpatić, 8). Neki autori upotrebljavaju drugu metodiku (na pr. Gäumann , 6): drvo se sameljeu pilovinu, odvagne 20 gr. potpuno suhe pilovine i stavi u Erlenmeyerove tikvice, sterilizira, te nadoda 80 cm sterilizirane destilirane vode. Zatim se u sredinu precijepi komadić agara sa odgovarajućom gljivom. I ovdje se određuje stupanj razaranja prema razlici »početne« i |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 238 <-- 238 --> PDF |
Prosječno rtazaranj´e srži i bijeli osrženih, te drveta neosrženih stabala pojedinačno po stablima i gljivama Trockensubstanzverlust einzelner Stämme mit und ohne Kern hervorgerufen durch einzelne Pilze Tabela I. Trupci (Stämme) Trupac (Stamm) 1 bijel (Splint) °/„ srž (Braunkern) °/o Relativna razgradnja srži u °/0 (Relativer Abbau des Bra unkerns) °/0 Trupac 2 bijel / srž »/„ Relativna razgradnja sržiu°/o Trupac 3 bijel % srž °/o Relativna razgradnj a srži u °/o Trupac 4 bijel 1tf srž «/„ Relativna razgradnja srži u °/0 Trupac 5 bijel % srž °/o Relativna razgradnja srži u °/0 Trupac 61 bijel »/„ Trupac ? bijel "/o Trupac 8 bijel °/„ Trupac 10 bijel »/„ srž °/o Relativna razgradnja srži u °/o Trupac 11 bijel »/„ srž «/„ Relati vnarazgradnja srži u °/° Coniop-Daldinia Polyporus Polyporus Polystictus Pholiota hora concen adustus hispidus versicolor squarrosa cerebella trica 1 6,54±0,98 4,33±0,90 35,42±3,25 3,17±0,24 2,19±0,69 3,13±0,67 5,49±0,03 1,46±0.16 17,95±2,52 0,52±0,28 l,49±0,76´l,l3±0,25 83,94 33,72 i 50,63 16,40 55.39 36,10 i 6,42±0,90 2,74±0.68 25,l5±l,78 2,72 ±0,65 1,82±0,35 8,68±1,74 6,71±1,09 3,42±0,6l 24,98±0,82 2,06±0,51 1,03 ±0,16 4,63 ±1,11 104,51 124,82 i 99,32 75,73 56,59 53,34 5,94±0,31 32,7l±l,34 4,26±0,74 3,27=i=0,49´5,39±l,29 5,66 ±1,04 28,19±1,23 3,71 ±0,52 2,46 ±1,312,34 ±1,45 95,29 86,18 87,00 75,23 43,41 | 4,93±0,48 3,62 + 0,27 10,86± 1,84 2,28±0,44 1,41±0,24 4,21 ±0,97 5,31 ±0,68 1,21 ±0,37 8,16 ±2,33 0,37±0,22 0´36±0,17 3,98 ±1,41 107´71 33,42 75,14 12,85 25,53 94,54 3,84 ±0,14 3,45 ±1,56 29,55±2,17 2,77±0,141,18±0,59 4,72±1,67 4,42±0,15 0,21 ±0,03 26,64 ± 3,82 .0,96 ± 0,36 0,50 ± 0,27 0,23 115,10 6,09 90,15 34,66 42,37 4,87 | 8,70±1,90 3,93±0,64 36,05 ± 2 02 4,85±0,16 3,60±0,17 5,30±0,70 | 9,90±0,81 5,41 ±0,73 4l,84±5,01 4,59±0,35|3,87±0,15 5,71±0,33 1 9,06 ±1,05 5,92±0,55 39,73 ±2,34 3,35±0,38 4,51 ±0,47 4,77±0,46 7,24±0,02 2,91 29,45 ±2,39 3,32=i=0,35 2,14±0,07 5,80 7,14 2,80±0,51 20,96 ±0,35 2,75 ±0,23 0,72 3,08 ±1,25 98,62 96,22 71,17 82,80 33,64 53,10 6,01 ±0,46 3,61 ±0,64 28,03±0,55 3,51=4=0,12 2,15 5,68 ±1,46 4,02± 1,46 1,90±0,27 23,34±0,31 2,55 ±0,16 0,81 3,19±0,67j 66,89 52,63 83,36 72,65 37.53 56,16 1 Opaska: Trupci 6,7 i 8 nemaju srž´. 1 Bemerkung: Stämme 6,7 und 8 ohne Kern. 594 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 239 <-- 239 --> PDF |
»konačne« težine. Ova metoda ima prednosti, ali i slabih strana, Prednost joj je, što možemo načiniti prosječni uzorak jedne srži, čime možemo lakše izbjeći veće varijacije unutar jednog stabla. Međutim, slaba joj je strana, što pretvaranjem drveta u pilovinu rušimo njegovu prirodnu strukturu, ozljeđujemo i otvaramo bezbroj stanica, a sigurno je da obe činjenice imaju utjecaj na brzinu razaranja odnosno na otpornost. Stoga smatramo obje metode jednakovrijednim tim više, jer većina autora upotrebljava metodu, koju smo mi upotrebili, ili tzv. »block soil method«, koja je ustvari samo modifikacija metode daščica. U pokus su uzete slijedeće gljive: Polyporus aduslus (Will.) Fr., Polyporus hispidus (Bull.) Fr., Polystictus vrsicolor (Linn.) Fr., Pholiota squarrosa Müll., Coniophora cerebella Pers. i Daldinia concentrica. Kao što se vidi, uzeli smo i uzročnike bijele i uzročnike crvene (smeđe) truleži. Neke su od navedenih gljiva vrlo polifagni razarači drveta, kao na pr. Coniophora cerebella, Polystictus versicolor, Polyporus adustus. Ostale vrste možemo smatrati više ili manje specifičnim razaračima stojećeg i oborenog odnosno prerađenog jasena, kako to izlazi i iz radnje Škorić-a (U). Ukupno je uzeto u pokus 10 trupaca, od toga 7 sa i 3 bez srži. Ispitane su ukupno 342 daščice, od toga 139 daščica srži i 140 daščica bijeli, a od stabala bez srži ispitane su 63 daščice. Tabela 1 daje nam dobivene rezultate po pojedinim trupcima odnosno po djelovanju pojedinih gljiva na pojedine trupce. Navedeni brojevi predstavljaju srednju vrijednost stupnja razaranja, dobivenu na temelju razlike »početne« i »konačne« težine, izraženu u procentima, svih daščica srži i bijeli pojedinog trupca (odnosno »bijeli« kod trupaca bez srži). Istovremeno donosimo i relativno razaranje daščica srži prema razaranju bijeli istog trupca (= 100). U tabeli 2 sumirali smo sve rezultate prema gljivama, zbrojivši sve daščice srži i bijeli osrženih trupaca i daščice »bijeli« neosrženih te izračunavši srednju vrijednost. Ovi su rezultati pregledniji. U tabeli 3 sumirali smo prosječni gubitak suhe supstance srži i bijeli osrženih stabala, te relativnu razgradnju sržnog dijela svakog pojedinog stabla (gubitak suhe tvari bijeli = 100), kao i ukupnu srednju vrijednost razaranja srži prema razaraniu bijeli svih stabala. Kao što se iz tabele 1 vidi, prosječni gubitak težine daščica srži i bijeli varira u znatnoj mjeri kod pojedinih stabala. Na prvi se pogled čini da je izvršen premalen broj pokusa, pa da iz toga teško možemo stvarati zaključke. Međutim, pregledom literature utvrdili smo, da su drugi autori radili s daleko manjim brojem pokusnih daščica, a unatoč toga izvodili zaključke. Nadalje, i drugi su autori dobili s daščicama pojedinih stabala vrlo različite stupnjeve razaranja drvne tvari. Na pr. Gäuman n (6) je kod istraživanja otpornosti srži bukve dobio s gljivom Polyporus vaporarms kod jednog stabla 14°/o, a kod drugog 34,5% gubitka suhe tvari srži. U stvari to je i razumljivo, živo (a i mrtvo) drvo ne predstavlja u svojoj unutarnjoj strukturi i kemijskom sastavu homogeni materijal, te prema tomu ne možemo ni očekivati jednaki stupanj razaranja kod različitih stabala, dapače ni kod jednog te istog stabla, uzmemo li za pokus daščice s različitih mjesta. U tim slučajevima variraju i fizička svojstva drveta, a dakako da onda moraju još jače varirati i biološka svojstva, kao što je svojstvo otpornosti prema gljivama — razaračima drveta. Sigurno 595 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 240 <-- 240 --> PDF |
Prosječni gubitak suhe tvari smeđe srži i bijeli osrženih, te drveta neosrženih stabala, djelovanjem pojedinih gljiva Der durchschnittliche Trockensubstanzverlust des Braunkerns _und Splintes verkernter Stämme bzv. Holzes unverkernter Stämme, bezogen auf einzelne Pilze Tabela II. Stablo sa smeđom srži Gljive Stämme mit Braunkern Pilze Bijel Smeđa srž Splint Braunkern Polyporus 5,80 5,61 adustus Polyporus 3,36 2,11 hispidus Polystictus 27,95 22,73 versicolor Pholiota 2,95 1,65 squarosa Coniophoia 2,12 1,63 cerebella DaldinU 2,74 2,84 concentrica Stabla bez smeđe srži Stämme ohne Braunkern 9,18 4,90 38,68 4,15 3,99 5 20 Broj stabala Zahl geprüfter Stämme 10 9 10 10 10 10 w 1 (23 + 9) 22 Broj pokusnih daščica1 Zahl geprüfter Klötzchen1 bijel Smeđa srž Splint Braunkern 34 25 (26 + 8) 33 18 (19 + 14) 39 29 (29+10) 34 24 (24+10) 33 20 (21 + 12) »2 Prosječni gubitak suhe tvari 7 pokusnih stabala sa srži Der durchschnittliche Trockensubstanzverlust der 7 Versuchsbäume mit Braunkern Tabela III. Trupac Bijel % Smeđa srž °/o Relativna razgradnjaRelativer Abbau srži des /o Stamm Splint % Braunkern °/0 Braunkerns °/0 TrupacTrupac 1 2 9,21 7,92 4,67 7,14 50,70 90,15 11 TrupacTrupac 3 4 10,20 4,55 8,58 3,23 84,12 70,99 1 Trupac 5 7,58 5,49 72,43 Trupac 10 8,38 6,34 75,66 Trupac 11 8,16 5,97 73,16 Sred. vrijednost (Mittelwert) 8,0 5,91 73,88 1 Opaska. Daščica bijeli ima više, jer su ubrojene i daščice neosrženih stabala. -1 Bemerkung. Die Zahl der Klötzchen des Splintes ist grösser, da auch die Klötzchen unverkemter Stämme mitberechnet sind. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 241 <-- 241 --> PDF |
je, da ni količina sržnih tvari ni broj tila nisu u drvetu posvuda jednaki, nego različiti, pa. je prema tomu logično, da će se daščice pojedinog drveta različito odnositi prema pojedinoj gljivi, a da i unutar jednog stabla ima u tom pogledu znatnih varijacija. Ove činjenice, dolaze još više do izražaja kod fakultativno sržnih vrsta tipa jasena ili bukve. Srž se kod ovih vrsta razvija samo pod određenim uslovima djelovanja biotskih ili abiotskih faktora, kao spontana reakcija živih stanica. Prema tomu obojena srž u ovih vrsta nije statički, nego dinamički proces, koji u svakom stablu — individuu ima svoj određeni tok i intenzitet u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, što> znači, da ni stupanj otpornosti pojedinih stabala ne može biti potpuno ili približno jednak. (Već različit raspored, obim, dužina, intenzitet boje i drugi morfološki znaci govore u prilog našem mišljenju). Dakako, da je kemijskim putem te diference vrlo teško dokazati. Mi predpostavljamo, analogno, kao što Gäuman n (6) iznosi za bukvu, da tvorba srži ima 3 stadija: a) početni stadij, gdje dolaze do izražaja samo antitoksične reakcije. Otpornost manja; b) završetak procesa osržavanja — to je maksimum otpornosti, gdje dolaze do izražaja antiinfekcijske i antitoksične reakcije; c) starenje, postepena degradacija sržnih tvari i, prema tomu, manja otpornost prema gljivama — razaračima drveta. Ovo je mišljenje prihvatljivo, uzmemo li u obzir da je tvorba srži u jasena živi proces, jer svaki takav proces mora imati svoj početak, maksimum i završetak. Mi do danas općenito poznajemo vrlo malo fiziologiju osržavanja, a da bismo mogli znati odnosno utvrditi, o kojem se stadiju u pojedinom drvetu radi. Stoga je i razumljiv i različiti intenzitet razaranja drvne tvari, dobiven kod pojedinih stabala. Podršku našem mišljenju naročito nam pruža tabela 3, iz koje je vidljivo, u kojoj mjeri može varirati relativno, razaranje srži, na pr. u trupca 1 ono iznosi 50,7%, a u trupca 2—90,2%, što znači, da se srž u ova dva trupca nalazi u vrlo različitim stadijima razvitka, premda to nije uočljivo, što uvjetuje i različitu otpornost. Kako je iz svih tabela, a naročito iz tab. 2 i 3, vidljivo, dobili smo vrlo interesantne rezultate. 1. Kao najvažniji rezultat možemo smatrati činjenicu, da je osrženi dio jasena otpornij i od bijeli prema gljivama, uzročnicima truleži. 2. Nadalje interesantna je činjenica, da više ili manje za jasen specifične gljive, koje-kod nas dolaze često na stojećem jasenu kao Pholiota squarrosa i Polyporus hispidus, razaraju mrtvo jasenovo drvo (srž i bijel) mnogo polaganije nego na pr. Polystictus versicolor, što govori, da su te dvije gljive specifični razarači stojećeg jasena. 3. Od svih u pokus uzetih gljiva najjače odnosno najbrže razara jasenovo drvo (i srž i bijel odnosno neosrženo drvo) Polystictus versicolor, koja je kod nas na svim listaeama u oborenom i prerađenom stanju vrlo česta. I na jasenovom oborenom odnosno prerađenom drvetu nalazimo u praksi vrlo često ovu gljivu, što se možemo lako uvjeriti pregledom stovarišta naših šumarija i drvno-industrijskih poduzeća. Kako» je iz tabela vidljivo, i prema ovom najopasnijem razaraču srž je jasena otpornija od bijeli odnosno od neosrženog drveta. Ostale gljive razaraju jasenovo drvo, bez razlike radi li se o srži i bijeli ili o neosrženom drvu, mnogo polaganije. Po brzini razaranja slijedi, su 597 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 242 <-- 242 --> PDF |
marno uzevši, Daldinia concentrica i Polyporus adustus, a Coniophora cerebella, Photiota squarrosa i Polyporus hispidus razaraju jasenovo drvo razmjerno polagano. Stoga nam naši pokusi potvrđuju, da je Polystictus versicolor najjači razarač mrtvog jasenovog drveta. Jedino P. adustus razara podjednako srž i bijel, ali on nije čest na jasenu. 4. Interesantna je činjenica, da je u prosjeku drvo neosrženih stabala jače razoreno od bijeli osrženih stabala. Mi pretpostavljamo, da se kod stabala sa smeđom srži procesi osržavanja — tvorba tila, izlučivanje sržnih tvari i njihovo ulaganje u stanice — odigravaju i na granici smeđe srži SI. 5. Djelovanje Coniopho rae cerebellae na daščice jasena. i bijeli. Srž se polagano proširuje, te su procesi osržavanja u bijeli blizu granice srži u toku i intenzivniji, nego što je slučaj s neosrženim drvetom, gdje nema procesa osržavanja u smislu obojenja. I ako su istraživanja Bosshard a (3) dokazala, da pojedine procese osržavanja nalazimo i u bijelom jasenu (tvorba tila) tako da se sve fiziološke funkcije svode na nekoliko vanjskih godova, a ostali je dio drveta fiziološka srž, to ipak smatramo, da postoji znatna razlika u intenzitetu tih procesa u stablu sa odn. bez srži, uslijed čega dolazi i do razlika u otpornosti. Daljim istraživanjima pokušat ćemo dokazati naše mišljenje. U svakom slučaju i ovu činjenicu, |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 244 <-- 244 --> PDF |
nost mnogobrojnih tila i tvari osržavanja predstavljaju zapreku za penetraciju sredstava za impregnaciju. Svakako, da naši rezultati predstavljaju, zajedno s rezultatima B en i ć-a (2), prvi korak k boljem upoznavanju svojstava smeđe srži našeg jasena, te da je taj rad potrebno nastaviti, tim više, jer ni u inozemstvu nisu ta pitanja kod jasena istražena. Ne treba zaboraviti, da je za nasu republiku jasen jedna vrlo važna vrsta drveta, koja nalazi svestranu primjenu, a i izvozi se. U daljim ćemo radovima nastojati istražiti utjecaj vremena obaranja na otpornost, zatim utjecaj staništa, starosti, stupnja osrže nj a i t. d., što sve sigurno ima velik utjecaj na otpornost prema gljivama, uzročnicima truleži, kao što je to poznato za ostale vrste drveta. Mi smo za sada ispitali samo otpornost srži i bijeli u zimskoj sječi, što je u stvari i najvažnije, ali će biti interesantno utvrditi, da li se i kako ta otpornost tokom vegetacije mijenja. Još nekoliko razmatranja o problemu osrženja. Kao što smo već u uvodu istaknuli, nije do sada, prema podacima s kojima raspolažemo, istraživano pitanje uzroka osrženja jasena. Kod bukve se smatra pojava crvene srži kao patološka pojava odn. kao antitoksična i antiinfekcijska reakcija dotičnog drveta. Prema novijim rezultatima Zycha-e (13) radi se u prvom redu o abiotskim faktorima, koji uzrokuju osrženje bukve. Mi smo mišljenja, da se i kod jasena radi o jednom patološkom procesu, budući da pojava obojene srži ne dolazi kod svih stabala. Istina, u jasena dolazi fiziološka srž, ali se ona znatno razlikuje od obojene srži, jer prelazi njezin promjer, a u njoj nema onih supstanci — sržnih tvari — koje dolaze u obojenom dijelu drveta. Sigurne znakove srži (u smislu definicije koju smo ranije dali) čine tek zajedno tile, prisustvo obojenih sržnih tvari u stanicama (a kod »pravih« sržnih vrsta, kao hrasta i pit. kestena i u samim membranama), te prisustvo škroba u akumulacionom tkivu (zrakama srčike i drvnom parenhimu). Prema tomu, premda su Molle r i Gra m (10) utvrdili da u anatomskom pogledu nema nikakvih razlika između obojene i neobojene srži (smeđe i fiziološke), budući da obje sadrže tile, ne možemo se složiti s mišljenjem, da je pojava obojen e srži u jasena »normalna« pojava, jer pod pojavom »normalne« srži razumijevamo samo onu srž, koja se kod pojedinih vrsta drveća javlja redovito, u svih individua bez izuzetaka. To se, dakle, odnosi na obojenu srž hrasta, pit. kestena, a isto tako i na fiziološku (a neobojenu) srž u jasena. U »pravih« sržnih vrsta postoje nasljedni faktori koji uvjetuju tvorbu srži bez utjecaja vanjskih biotskih i abiotskih faktora. Naprotiv, u jasena dolazi do tvorbe obojene srži samo u slučaju djelovanja nama još za sada nedovoljno poznatih biotskih ili abiotskih faktora što znači, da u njegovoj nasljednoj masi postoji samo mogućnos t nastupa takove reakcije drveta. U smislu Gäumann-a (7) u prvom se slučaju radi o preinfekcijskoj, a u jasena o postinfekcijskoj reakciji, što znači, da je srž u jasena mnogo specifičnija (u smislu svrhe te reakcije drveta), nego što je to slučaj u »pravih« sržnih vrsta, gdje tvorba srži nema neku određenu specifičnu reakciju. To isto vrijedi i za bukvu. Istina, za jasen nam još nije uspjelo dokazati, o kojem se faktoru primarno radi, koji tu sposobnost reakcije dovodi do izražaja. U svakom slučaju sve indicije govore, da se i kod jasena radi prvenstveno o abiotskom faktoru, a ne o gljivama, jednako kao što je to i kod bukve dokazano. Pregledom stabala jasena sa srži rijetko nalazimo znakove |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 245 <-- 245 --> PDF |
truleži ili prisustvo gljiva, a srž postoji, što znači, da gljive u većini slučajeva nisu primarni uzrok. Da li se i kod jasena, radi o prodoru zraka, odn. kisika, kao što je to slučaj kod bukve, treba da pokažu buduća istraživanja. Mi smo u ovim osnovnim i prvim istraživanjima ustanovili, da postoje razlike u otpornosti srži i bijeli. To je osnovna činjenica, koju je trebalo utvrditi, da možemo prijeći na dalja istraživanja kako bi dobili još bolju sliku o biološkim svojstvima jasenova drveta, osobito njegovog sržnog dijela. LITERATURA 1. Armstron g F. H.: The mechanical properties of »black -heart« ash wood. -Quart. Jour, of Forestry, 1936. g. 2. B e n i ć R.: Istraživanja o učešću i nekim fizičkim svojstvima bijeli i srži poljskog jasena. — Disertacija, u štampi. 3. Bosshard H. H.: Der braune Kern der Esche. — Holz als Roh — und Werkstoff. — H. 11., Jg. 11, 1953. 4. Chattawa y M.: Austr. Forestry, Bd. 16, 1952 (cit. po Bosshard-u). 5. Gäuman n E.: Der Einfluss der Fällungszeit auf die Dauerhaftigkeit des Buchenholzes. — Mitteil. Schweiz. Anstalt forstl. "Versuchswesen, Bd. 19, 1936. 6. Gäuman n E.: Über die Pilzwiederstandsfähigkeit des roten Buchenkernes. — Schweiz. Zeitschrift für Forstwesen, Nr. 1/2, Jg. 1946. 7. Gäuman n E.: Pflanzliche Infektionslehre, IL izd. Basel, 1951. 18. KišpatićJ. : Fitopatološki praktikum. Zagreb, 1951. 9. Ko 11 mann : Die Esche und ihr Holz. Berlin, 1941. 10. Mol e r C. M. i Gra m K.: Mork kerne has ask. — Dansk Skooforenings Tidskrift, 8 H., XXXVI, 1951. 11. Skor i ć V.: Ključ za određivanje bolesti drveća. — šumarski priručnik, II, 1946. 12. T u s z o n J.: Anatomische und mykologisehe Untersuchungen über Zersetzung und Konservierung des Buchenholzes. — Berlin, 1905. 13. Z y c h a H.: Über die Kernbildung und verwandte Vorgänge im Holz der Rotbuche. — Forstwiss. Centralblatt, 67 Jg., 1948. »ÜBER DIE PILZWIEDERSTANDSFÄHIGKEIT DES BRAUNKERNS DER FELDESCHE (FRAXINUS ANGUSTIFOLIA VAHL.).« Von Prof. Dr. J. Kišpatić Landw.-forstl. Fakultät, Zagreb — Maksimir Die Feldesche (Fraxinus angustifolia Vahl.) ist eine sehr verbreitete Holzart in Jugoslawien, besonders in Überschwemmungsgebieten der Flüsse Sava, Drava, Dunav und Morava, wo gemeinsam mit Stieleiche (Quercus pedunculata), Ulme (Ulmus campestris) und einigen anderen Holzarten vorkommt. Diese Wälder sind besonders in VR Kroatien verbreitet und Beni ć (2) rechnet mit einer Fläche von cca 33.380 Ha in unserer Republik. In einijfen Forstrevieren der Überschwemmungsgebiete ist die Feldesche bis 23°/o verbreitet. Man findet sehr oft in diesen Gebieten, dass der innere Teil des Stammes verkernt ist. Dieser »falsche« Kern ist braun, verschiedener Form und seine Grenze läuft meistens nicht paraleli mit Jahrrigen. Er liegt meistens im unteren Teil des Stammes. Über die Ursache der Entstehung dieser Verkernung liegen, soweit es uns bekannt ist, noch keine Untersuchungen vor. Beni ć (2) hat in seinen Untersuchungen bewiesen, dass das Vorkommen des Braunkerns bei der Feldesche stark von Bodenverhältnissen und von der Entwicklung der Baumkrone abhängig ist. Die Verkernung kann schon bei sehr jungen (20 Jahre) Bäumen eintreten. Auf Grund seiner vozüglichen mechanischen Eigenschaften spielt die Feldesche in unserer Holzwirtschaft eine wichtige Rolle. Aber die Anforderungen für das Escheholz erster Qualität sind nach unseren und ausländischen Handelsbedingungen sehr hoch und tolerieren wenig braunkerniges Holz. Die Praxis ist immer beim stark verkernten Escheholz sehr reserviert, da die Meinung herrscht, braunkerniges Esche }ß Šumarski list |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 246 <-- 246 --> PDF |
holz wäre minderwertiger als Holz ohne Kern. Da aber die Fragen der Qualität des Feldescheholzes mit Braunkern, besonders technische und mechanische Eigenschaften bzw. Pilzwiederstandsfähigkeit wenig erforscht sind, haben wir uns an unserer Fakul tät eingehend mit diesen Fragen befasst. Die Untersuchungen von Beni ć (2) haben bewiesen, dass braunkerniges Holz (der Kern) dem unverkernten Teil (dem Splint) des verkernten Stammes bzw. dem Holz unverkernter Stämme in mechanisch-technischen Eigenschaften nicht nachsteht. Es war deswegen wichtig festzustellen, ob der Braunkern pilzwiederstandsfähiger als unverkerntes Holz ist, da diese Eigenschaft einen grossen Einfluss auf die Dauerhaftigkeit jeder Holzart ausübt. Nach der bekannten Klötzchen-Methode haben wir der zerstörenden Wirkung verschiedener Pilze das Kernholz bzw. Splint aus demselben Stamm unterzogen. Vergleichend haben wir auch das Holz unverkernter Stämme einer Prüfung unterzogen. Folgende Pilze würden genommen: Polyporus adustus, Polystictus versicolor, Pholiota squarrosa, Coniophora cerebella, und Daldinia concentrica. Einige dieser Pilze sind sehr polyphage Holzzerstörer wie z. B. Coniophora cerebella, Polyporus adustus. Andere sind in unserem Lande hauptsählich als spezifische Zerstörer des stehenden Escheholzes zu betrachten. Die Stämme wurden im späten Herbst — Ende November 1954 — gefallen und Stammteile in das Institut eingebracht und nach DIN-Normen in Klötzchen geschnitten. Sämtliche Bäume haben wir am denselben Tag fallen lassen, ebenso wurden Bäume vom denselben Standort genommen. Einige von den gefallenem Bäumen waren mit, andere ohne Kern. Insgesammt wurden Proben von 7 Stämmen mit Kern und S Stämme ohne Kern genommen. Es handelte sich um eine kleine Depression mit reinem Feldeschebestand im Waldgebiet der Fakultätsförsterei Lipovljani neben Fluss Sava, cea 100 km östlich von Zagreb. Die Bäume waren 60—70 Jahre alt, hochstammig, astrein und wegen des dichten Standes mit schwach entwickelter Krone. Die Pilze wurden auf Malz-Agar in Kolle-Schallen kultiviert und Klötzchen direkt auf das Mycelium aufgelegt. In einigen Schallen war ein Klötzchen aus Splint und ein aus Kern desselben Stammes, in anderen waren 2 Klötzchen aus Stämmen ohne Kern. Versuchsdauer 3 Monate bei Zimmertemperatur 18—20° C. Durch die Unterschiede zwischen »Anfangsgewicht« und »Endgewicht« wurde die holzzerstörende Tätigkeit einzelner Pilze festgestellt. Insgesammt haben wir 342 Proben genommen, davon 139 Klötzchen aus Braunkern und 203 aus unverkerntem Holz, hier deswegen grössere Zahl der Proben, da wir auch Klötzchen aus unverkernten Stämmen (63) einer Prüfung unterzogen haben. Die Ergebnisse unserer Untersuchungen sind in den Tabellen 1, 2 und 3 zusammengefas- st, Da sie auch deutschen Text haben, wird auf die Tabellen hingewiesen. Zusammenfassend konnten wir feststellen: 1. Der Braunkernteil der verkernten Stämme ist im allgemeinen gegen in Versuch einbezogene Pilze wiederstandsfähiger als der Splintteil derselben Stämme. 2. Interessant ist die Tatsache, dass mehr oder weniger für die Esche speziphische Pilze, die bei uns sehr oft an lebenden Eschebäumen vorkommen, wie z. B. Pholiota squarrosa und Polyporus hispidus, totes Escheholz viel langsamer zerstörren als z. B. polyphager Polystictus versicolor. 3. Von sämtlichen in Verbuch einbezogenen Pilzen ist der stärkste Zerstörer Polystictus versicolor. Wie aus den Tabellen ersichtlich ist, auch dieser gefährliste Zerstörer hat den Splint mehr als den Kern beschädigt. Andere Pilze zerstören das Escheholz — Splint und Kern — viel langsamer. 4. Es war weiter interessant festzustellen, dass im Durchschnitt das Holz unverkernter Stämme mehr als der Splint der Stämme mit Kern zerstört war. Wir nehmen an, dass bei kernigen Stämmen die Prozesse der Verkermmg — die Bildung von Thyllen und Ausscheidung der Kernstoffe — sich auch an der Grenze des Kerns und Splintes abspielen. Wir werden diese Tatsache in weiteren Untersuchungen genau feststellen versuchen und nachprüfen. Wie aus der Tabelle 1 zu ersehen ist, zerstören einzelne Pilze sehr verschieden einzelne Stämmme bzw. ihre Kern- uns Splintteile. Wir nehmen an, ähnlich wie es Gäuman n (6) beim Kern der Buche betont hat, dass der Braunkern bei der Feldesche keine statische,sondern eine dynamische Erscheinung ist, die ihren Anfang, Höhepunkt und Altersstadium hat. In verschiedenen Entwicklungsstadien besitzt der Kern verschiedene Pilzwiederstandsfähigkeit, was unsere Versuche auch bewiesen haben. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 247 <-- 247 --> PDF |
Das wichtigste Ergebniss unserer Untersuchungen ist, dass der Braunkern der Feldesche wiederstandsfähiger als der Splint verkernter bzw. das Holz unverkernter Stämme ist. Da Untersuchungen von Beni ć (2) bewiesen haben, dass auch in technisch-mechanischen Eigenschaften das Feldescheholz mit Braunkern dem unverkernten Holz nicht nachsteht, können wir die Meinung der Praxis, Feldescheholz mit Kern sei minderwertiger, als unbegründet betrachten. Man kann auf Grund unserer Ergebnisse behaupten, dass kerniges Eschehols eine grössere Dauerhaftigkeit hat. Was die Frage der Ursache dieser Erscheinung betrifft, können wir z. Z. nur sagen, dass Pilze als primäre und wichtigste Ursache nicht betrachtet werden können. Wir nehmen an, dass es sich auch bei der Feldesche um eine pathologische Erscheinung handelt, da nicht sämtliche Bäume einen Kern besitzen, weingstens nicht einen sichtbaren im Sinne eines Braunkerns. Da das Holz unverkernter Stämme und der Splint verkernter Stämme weniger pilzwiederstandsfähig als des Braunkern sind, dürfen wir annehmen, dass diese Holzteile in keinem Falle sämtliche Verkernungserscheinungen bzw. Substanzen, wenigstens nicht in grösserer Menge, besitzen. Aus dem folgt, dass der Braunkern in jenen Bäumen, in denen er vorkommt, als eine spezifische individuelle Reaktion des betreffenden Baumes gegen äussere, biotische oder abiotische, Faktoren zu betrachten ist. Bei der Fällung der Eschebäume finden wir sehr wenig solcher, die neben Braunkern auch eine Fäule, durch Pilze verursacht, zeigen. Der grösste Teil der verkernten Bäume ist vollkommen pilzfrei. Wir sind deswegen der Meinung, dass nur abiotische Faktoren als primäre Ursache der Bildung des Braunkerns betrachtet werden können und wir hoffen später mehr darüber sagen zu können. Es soll hervorgehoben werden, dass wir noch viele Fragen in diesem Problem, das für unsere Forstwirtschaft so wichtig ist, zu erklären haben, wie z. B. Einfluss der Fällungszeit, des Alters der Bäume, u. s. w., was gewiss einen grossen Einfluss auf die Pilzwiederstandsfähigkeit des Escheholzes hat, wie es auch für andere Holzarten von vielen Forschern bewiesen ist. .. Es war zuerst für uns das wichtigste festzustellen, ob überhaupt Unterschiede im Bezug auf Pilzwiederstandsfähigkeit zwischen verkernten und unverkernten Holz bzw. zwischen Kern und Splint verkernter Bäume bestehen, was wir mit diesen Unter suchungen positiv bewiesen halben. Erst jetzt können andere Fragen dieses Problems angeschnitten werden. Ein kurzer Referat über diese Untersuchungen wurde an deutscher Pflanzen schutztagung (Kassel, 11.—15. X. 1955) vom Unterzeichneten gehalten. UTVRĐIVANJE PRIRASTA PO METODI IZVRTAKA (Prethodna istraživanja o prirašćivanju hrasta kitnjaka) Dr. D. Klepac (Zagreb) P P omanjkanje starih šuma s jedne strane, a povećane potrebe na drvu s druge strane dale su suvremenom uređivanju šuma novi smisao . Dok se klasično uređivanje šuma bavilo uglavnom reguliranjem sječe, te je imalo svoj smisao u tome, da sječu šume uskladi s prirastom, dotle moderno uređivanje šuma ide korak dalje, te nastoji, da šumsku proizvodnju prilagodi potrebama dru štva . U tom smjeru suvremeno uređivanje šuma istražuje najpovoljniju konstituciju šume, kao i najpovoljnije oblike gospodarenja i njegovanja, koji će omogućiti maksimalnu šumsku produkciju. Pri tome je utvrđivanje prirasta dobilo veliko značenje. Prirast je postao vrlo važan taksacijski elemenat — »Growth is the lifeblood of forest management and the essence of a continuing forest business« (Davis) . To je došlo do izra žaja na jedanaestom kongresu Internacionalne Unije šumarskih instituta I |