DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 177 <-- 177 --> PDF |
danja njihovih radnih mjesta (pošumljavanje i sporedni šum. proizvodi) napušten potkraj 1954. godine. Instrumentarij mogli smo nabavljati uglavnom u komisionim radnjama i kod privatnika. Stoga je oprema dijelom zastarjela, defektna i nepotpuna. Biblioteka je mala, novijih djela ima malo. Inozemni časopisi mogli su se dobivati posve neredovito i u vrlo malom broju. Zbog pomanjkanja deviza «esto se događalo, da je institut u stručnom pogledu bio odrezan gotovo od čitavog vanjskog svijeta. Finansiranje opstanka i rada vršilo se do polovine godine 1954. iz državnog odnosno gradskog budžeta. Nakon toga institut ima svoj proračun prihoda i rashoda. Finansijska sredstva do tada većinom bila su mala; redukcija predloženih proračuna većinom je pogađala materijalne rashode. Kad je nakon prelaza pod NO grada Zagreba institut bio u svojem razvitku gotovo posve prepušten sam sebi, u drugoj polovici 1953. godine sastavljen je elaborat o okolnostima, razvoju i radu instituta i prema danim sugestijama predložen je Udruženju proizvađača drveta i drvnih proizvoda NRH s molbom za podršku i pomoć, a nakon neuspjeha obratio se elaboratom šumskim gospodarstvima. Nakon toga se između instituta s jedne strane te gospodarstava i šumarija s druge strane razvio vrlo uzan kontakt te kad je prelazom na samostalno finansiranje institut zapao u finansijsku krizu, imao je izdašnu materijalnu i moralnu pomoć terenskih ustanova. Nakon rasformiranja šumskih gospodarstava institut je preuzeo instruktorsku ulogu na terenu i trebao osnovati po područjima biv. šum. gospodarstava 9 terenskih stanica. Od tada Uprava za šumarstvo i lovstvo u NRH daje institutu punu i obilnu pomoć. Kadrovska politika. To je najslabija strana u razvoju instituta do 1954.* godine i ujedno približno objektivan odraz odnosa nadležnih rukovodstava šumarske operative prema prosperitetu instituta. Operativa, o kojoj je stvarno ovisila personalna politika, u institut većinom je postavljala stručnjake (a i nestručnjake), koje nakon mnogih i raznih reorganizacija nije mogla drugdje namjestiti. Za te namještenike prema njihovim sposobnostima, sklonostima i znanju morala su se obrazovati radna mjesta. Namještavanje se gdjekad vršilo bez obzira na sistematizaciju, ni putem javnog ni zatvorenog kvalifikacionog konkursa ni prema stvarnim potrebama instituta. Tako je u institut namješteno 7 stručnjaka pred penzijom; tim stručnjacima nisu istovremeno dodjeljivani asistenti. Iz instituta je do polovine god. 1954. izvršeno 25 premještaja i penzioniranja, od toga polovina šum. inženjera. Kad se ima u vidu, da je stečeno znanje suradnika s njihovim odlaskom iz instituta za ovu ustanovu uglavnom izgubljeno, tada takav proces znači ogroman gubitak za razvitak i prosperitet instituta kao cjeline. Naročito je težak problem sačinjavalo pomanjkanje pomoćnog šumarskog osoblja. Zbog toga se nisu mogli redovno nastaviti mnogi započeti istraživački radovi (na pr. na preko 30 rokusnih ploha osnovanih samo do konca 1948. godine, drvnogromadne tablice, prirasno-prihodne tablice, pokusi smolarenja i uzgajanja ruja). Visokokvalificirano osoblje moralo se baviti mnogim sitnim terenskim i uredskim radovima (izuzevši stanicu Vinkovci). Taj je problem institut do 1954. godine neprestano iznosio pred rukovodstva šumarske operative. Odnos visokokvalificiranog osoblja prema pomoć * Šumarski list 1953., str. 334. |