DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Autor razlikuje pet varijanti od kojih je prva vrlo vlažna, druga suha, treća predstavlja ekonomski dobru varijantu, dok četvrta pokazuje »progresivnu težnju u razvoju ka nekom piceetalnom šumskom tipu, a peta varijanta približuje se po sastavu i razvojnim tendencijama vrištini (Calluneto-Genistetum). To bi bili glavni tipovi šumskih zajednica na planinskom masivu Pohorja. Da se sada vratimo na neke podatke koje je autor izložio u prvom navedenom radu, a koji se odnose na pojedine vrste drveća i njihovo rasprostranjenje na masivu Pohorja. Smrča (Picea excels a) je danas glavna vrsta drveća na Pohorju. Ona je tu odavno raširena, ali su njene današnje jednodobne sastojine ipak nastale djelovanjem čovjeka, pa je prema tome danas zauzela mnogo veće prostore nego što joj odgovara, po prirodnim uslovima staništa. Fitocenološka istraživanja su pokazala, da je u autohtonoj vegetaciji »piceetalni značaj « bio vrlo velik, a to odgovara i karakteru geološko-petrografske podloge, odnosno, odgovarajućim tlima koja su se obrazovala na toj podlozi. Jela (Abies alba) je vjerovatoo nekada zauzimala mnogo veće površine nego što ih danas zauzimlje smrča. Ona danas dolazi kao primjesa u bukovim i smrčevim zajednicama, najčešće u srednjim nadmorskim visinama, na tu katkad i u gotovo čistim sastojinama (u dolinama sjevernih padina), koje spadaju fitocenološki u svezu smrčevih šuma. Među vrstama šumskog drveća jela dostiže najveću visinu, pa joj sa šumsko-uzgojnog gledišta treba posvetiti i najveću pažnju. Bukva (Fagus silvatica) je nekada na Pohorju bila bez sumnje najraširenija vrsta drveća. Rasla je na prostoru od najnižih do najviših visina. Međutim, jednostrano i nepovoljno iskorišćavanje šuma dovelo ju je danas do toga, da je ograničena u svom rasprostranjenju samo na najpovoljnije položaje. Autor ističe da je »zeleno Pohorje« — zeleno od bukovih sastojina, postalo »tamno i mrko od četinjara «, te navodi neke, još preostale bukove sastojine, koje po uzrastu i kvaliteti drveta nemaju danas premca. Na južnim padinama bukva se mnogo više penje u visinu, nego na sjevernim. Tu dostiže i na najviše vrhove, ali većinom samo u zajednicama »piceetalnoig« tipa. Ariš (Larix decidua), po mišljenju autora, nije na Pohorju autohton, premda je danas tamo jako raširen. Vjerovatno je alpske provenijence. Raste dosta brzo, ali su mu debla rijetko kad ravno rasla. Vrlo je slabo otporan spram pritiska snijega. Obični (bijeli) bor (Pin us silves t r i s) je na. Pohorju prirodno raširen u visinama između 1000 i 1200 m, a ide i u više predjele, no tu je rijedak, ali dobrog uzrasta. Na skrajnje suhim i siromašnim tlima stvara posebne zajednice. Jarebika (Sorbus aucuparia), po autorovom mišljenju, zaslužuje posebnu pažnju. Po zahtjevima je skromna i lako se širi. Ima jaku izbojnu snagu iz panja, a uspijeva i tamo gdje više ne može uzdržati ni smrča. Može se upotrijebiti kao pionirska vrsta na lošim staništima, a i za melioracije čistih, degeneriranih smrčevih sastojina. Breza (Betula verrucosa) i jasika (Populus tremula) uspijevaju na Pohorju najbolje do visine od oko 1300 m, i tu naročito na mjestima nekadašnjih goleti ili u rijetkim prozračnim sastojinama. Autor smatra da su obje vrste prikladne za predkulturu, premda nadrasla obična breza, zbog svojih visećih i elastičnih grana djeluje nepovoljno na visinski rast podmlatka drugih vrsta, koje rastu s njome u smjesi. Jasika ima sve veće značenje, a vrijednost njenog drveta je i u tome, što stvara IO—15 m čisito deblĆHU prečniku i do 35 cm. Siva joha (A 1 n u s ine an a) je raširena uz male vodotoke i u gorskim jarcima do 1200 m nadmorske visine. Traži svježa i rahla tla koja popravlja svojim korjenovim simbiontima, vezujući zračni dušik. Raste dosta brzo i također je vrijedno pionirsko drvo na vlažnim tlima. Crna joha (Alnus glutinös a) ide pojedinačno i u grupama svega do 900, odnosno do 1O00 m nadmorske visine, a raširena je uz veće vodotoke. S njome se javljaju često i gorski jasen, gorski brijest i gorski javor; prva dva većinom uz crnu johu, dok je treća vrsta raširena i u različitim drugim zajednicama. Alpska (zelena) joha (Alnus viri dis) je vrlo raširena na Pohorju i tu na sjevernim padinama stvara mjestimično čiste skupine. Dolazi i na napuštenim po ljoprivrednim kulturama, na goletima i požarištima. Ima lagano sjeme koje vje tar raznosi lako i daleko. Od vrsta grmlja zastupljeni su na Po horju brojne vrste kozokrvina, vučji liko vac, crna i crvena zovika, smreka (Juni perus communis), au višim polo žajima šumska i velelisna iva, uhorkaata i siva vrba i krkavina (Rhamnus frangula). I lijeska se penje dosta visoko. Autor svim tim vrstama daje kra 357 |