DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 71 <-- 71 --> PDF |
upotrebi za paljenje klačine (vapnenica) ili kao ogrjevno drvo. Mladice, koje iza sječe izbiju, pokose se i zapale skupa sa sitnim drvenim materijalom, koji je preostao iza glavne sječe i na tome se uredi lazina. Taj štetan postupak sa šumom karakteri. se i sam narod u svojoj pjesmi: »Pjevaj goro, eto klačinara! Plači goro, eto lazinara«. Koliko je god lazinanje štetno za šumu, toliko je korisna čista sječa, potrebna za paljenje klačine (ukoliko je šuma zrela za sječu). Obrt u makiji ne bi smio biti kraći od 30—40 godina. Sa čistom sječom (resurekcionom) obnavlja se niska šuma li- šćara. Čista sječa je jedan od najjačih pomagača za namicanje ne samo drva, nego i stočne brane — lisnika. Visoka cijena buhačevu cvijetu u godinama 1921.—1923. (oko 100 amer. dolara po 100 kg buhača), potakla je bila seljake na uvećanje njegove proizvodnje, odnosno na uvećanje lazine, tako- da je po. uredovnoj statistici biv. dubrovačke oblasti, početkom 1925. god. površina posađena buhačem. dosegla bila 958 ha. Putnik, koji je putovao lađom pored naših obala, mogao je već izdaleka vidjeti lazine na padinama brda, osobito u proljeće za cvjetanja buhača. One su izdaleka kao razastrte ogromne bijele plahte. A i u drugo doba godine lazina se bijeli od vapnenjaka, koji se pokazao iza kako je odstranjena šuma, a s njega voda oplakala zemlju. Na obuzdanju ovog nerazumnoga i za šumu uništavajućeg načina iskorišćivanja, bile su poduzete različite mjere sa strane nadležne upravne vlasti. Time su lazine postepeno sve više i više ograničene, tako da ih danas skoro više i nema. Tome je mnogo doprinijelo i to, što je sada cijena buhaču niska, osobito, otkada se upotrebljavaju druga sredstva za uništavanje kukaca (gamadi), tako da se lazinanje više i ne isplati. Nekada je lazina, uz privremenu kulturu buhača, bila namijenjena da bude p-rava krčevina, koja se većinom upotrebljavala za vinograd. Pravo proširenje gajenja buhača u Dalmaciji pada u doba filokserične invazije,1 kao i u doba klau 1 Filoksera (lisni ušenci na lozi) pojavili se najprije u sjevernoj Dalmaciji 1894. godine. 2 Uslijed ove klauzule, koja je stupila na snagu početkom ovoga vijeka, a trajala je 12 godina, cijene dalmatinskom vinu obalijene su bile na polovinu, radi nemilosrdne utakmice sa strane Talijana. zule o vinu k trgovinskom ugovoru sa Italijom. 2 Onda je buhač bio uzdanica siromašnog primorca i otočana. Ing, Josip Marčić U SPOMEN PROF. DR. L. PICCIOLIU Iz talijanskih šumarskih časopisa saznajemo, da je umro prof. dr. Lodovico Pičc i ol i (1867.—-1954.), poznati stručnjak iz oblasti uzgajanja šuma i tehnologije drva. Bio je jedna od najprominentnijih ličnosti ne samo talijanskog nego i južnoevropskog šumarstva. Duži niz godina vodio je više talijanskih šumarskih naučno-istraživačkih instituta, bio je profesor uzgajanja šuma i tehnologije drva u Firenzi i član- većeg broja talijanskih, francuskih i španjolskih akademija prirodnih nauka. U toku svog 40-godišnjeg intenzivnog rada napisao je veliki broj stručnih djela, brošura, naučnih rasprava i članaka. Razvio* se iz botaničara. Prvi mu radovi potječu iz oblasti dendrologije, biologije i anatomije šumskog drveća. Poslije proširuje sve više svoj aktivitet na području uzgajanja šuma. U kasnijoj dobi ograničio je svoju djelatnost na polju tehnologije drva, gdje je bio stručnjak svjetskog glasa. Od važnijih radova prof. P i c c i o 1 i-a spominjemo: Le piante legnose italiane (H890.—1903., p. 1O0O), La coltura dei šalici (1896., p. 247), Monografia del castagno (I. ed. 1902.; II. ed. 1922., p. 395), Riconoscimento dei principali legnami adoperadi in Italia (190i6., p. 93), Riconoscimento dei legnami di farnia e di rovere (1906., p. 60), Rimboschimento dei terreni argillosi (1907., p. 52), Alpicoltura I. ed. 1913., p. 132, III. ed. 1923.), Selvicoltura (I. ed. 1915.; II. ed. 1923., p. 587), Sacrae romanae arbores silvaeque (1918.). II legno di resonanza (1918.), Tehnoliogia del legno (1919., p. 416), Provenienza, estrazione e valore delle sementi di Conifere (1919.), Effetti della resinazione sullo accrescimento degli alberi, sulle proprieta techniche del legno e sulla fruttificazione (1922.), Monografia del carpino (1924.) i I legnami (1927., p. 802). Prof. P i c c i o 1 i bio je poznat izvan svoje domovine napose po djelima »Monografia del castagno«, »Selvicoltura« i »I legnami«. I naši su se stručnjaci često koristili i koriste tim djelima. Djelo. »I legnami« je po svojoj, originalnoj obradi, razdiobi, kao i opsežnim materijalom poznato u čitavom sviietu i smatra se najboljim autorovim djelom. M. Anić 349 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 72 <-- 72 --> PDF |
DOMAĆI STRUČNI LISTOVI ŠUMARSTVO — Beograd Br. 3/4 — 1955: Ing. M. V. Glišić: Problem pošumljavanja šumskih požarišta. Ing. M. Marković: Gubar se opet nalazi u progradaciji u NR Srbiji. Ing. L M i 1 i ć: O rentabilnosti mašina za privlačenje drveta. Ing. M- Obradović: pošumljavanje u aridnim oblastima. Ing. M. Dudić : Podizanje borovih sastojina sa visokim intenzitetom lučenja smole. Ing. D. Peno : Neke negativne pojave pri pošumljavanju trogodišnjim sadnicama crnog bora. Ing. M. Krstić: Neki problemi i rešenja u rasadničkoj praksi SAD. Ing. N. Prokopljević: Statistika šumarstva i njena primana. Dr. V. V o uk : Auksini u šumarstvu. Br. 5 — 1955: Predsjednik Republike Tit o primio delegaciju šumara. M.Kne žević : Pojednostavljeni način sastavljanja maksimalnog španunga. Ing. M. Radivojević: Problem željezničkog praga kod nas. D. Živojinović: i M. Petrović: Štetni insekti u parkovima Beograda 1954. god. Ing. B. M ari ć i ing. D. Peno : Tehnika kalemljenja šumskog drveća. Ing. J. M u t i b arić : Prirodno podmlađivanje kanadske topole. Ing. S. Jovanović: Da li se pomoću mikroelemenata mogu podizati ekspresne šume. Br. 6 — 1955: Ing, N. Prokopljević : 0 problemu vrednosti drveta. Dr. ing. B. Jovanović: Fitocenoze krivulja u Srbiji. Ing. A. Janković: Računanje kubature zemljanih radova na kosom terenu po integralnoj metodi. Ing. A. Tuč o vic : Prilog poznavanju berlinske topole. Ing. P. Kos ono gov: Istraživanja oblika i zapremine belog jasena u Ravnom Sremu. Ing. D. Mirkov i ć: Povodom članka ing. Kosonogova. NARODNI ŠUMAR — Sarajevo Br. 2/3 — 1955: Ing. M. Dulepa: Iskorišćavanje šuma u vlastitoj režiji šumskih uprava. Ing. J. Marijan: Četiri godine rada poduzeća »Šumaprojekt « 19S&—19©4. Ing. R. Kolaković: Razgraničenje šumskih i poljoprivrednih zemljišta na hercegovačkom kršu. Ing. D. Terzić : Problematika industrijskog smolarenja u NR BiH. Ing. M. Mekić: U privatnim šumama treba pojednostaviti način izdavanja drveta i provoditi uzgojne mjere radi povećanja prirasta. Br. 4 — 1955: Naša ovogodistnqa skupština. — Današnnji radovi na obnovi šuma te perspektiva za budući rad. Ing. M. Simonović: Obični orah na submediteranskom kršu. Ing. S. Lazarev: Uređenje bujica u slivu Rame uzvodno od Gračaca. J. Starčević: Studij produktivnosti rada. Br. 5/6 — 1955: Prof. V. Gligić: Priraštaj i disanje. Ing. S. Franci šković : Proizvodnost rada u pilanarstvu. Ing. R. Kolaković: Šikare na hercegovačkom kršu. Ing. S. Ž a k u 1 a: Šumarsko školstvo u Americi. ŠUMARSKI PREGLED — Skopje Br. 1 — 1955: Ing. T. Nikolovski : Stanje šikara u NR Makedoniji i smjernice gospodarenja s njima. Ing. S. D ž e k o v: Klima Makedonije i izdržljivost nekih egzota u njoj. Dr. B. P e- j o s k i: Šumsko gospodarenje u Francuskoj. Br. 2 — 1955: Ing. M. Gaguševski : Prilog sastavljanju jednoulaznih tablica za Bukvu na Belasici. Ing. T. N i k o 1 o v s k i: Prilog poznavannju otpornosti egzota i nekih autohtonih vrsta drveća i grmova spram niskih temperatura za vrijeme zime 1953/54. godine Ing. A. Serafimovski: Neki problemi zaštite šuma u NR Makedoniji. GOZDARSKI VESTNIK — Ljubljana Br. 3 — 1955: Ing. L. Turk: O organizaciji šumarstva u komunama. Ing". A. S v e 11 i č i ć: Šumarstvo i drvna industrija Slovenije 1955. godine. P, Vovk : Prirodno podmlađivanje jele. Br. 4 — 1955: Ing. O. Vrtač ni k: Prilog pitanju optimalne gustoće cestovne mreže — Ing. F. J u r k a r: Šteta koju prouzrokuje jelenska divljač u šumama. Prof. I. Klemenčić: Rajnerovo slagalište. Ing. M. Čokl : O srednjim vrijednostima uraštanja stabala (vrijeme X>relaženja). Br. 5 — 1955: Ing. V. Beltram: Problem stručnih kadrova, šumarske službe i školstva. Br. 6 — 1955: Ing. D. Mlinšek Pokus upotrebe francuskih tarifa u našima šumama. L. Pogačnik: Radne metode u šumarstvu. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 73 <-- 73 --> PDF |
LES — Ljubljana Br. 2/3 — 1955: T. Ravnikar:Pet godina tvornice pokućstva Nova Gorica. Ing. S. Maček : Gradnja tvornice pokućstva Nova Gorica. J. Bitežnik: 0 proizvodnosti rada i uspjesima u tvornici pokućstva Nova Gorica. A. Repič : Grijanja i zračenje radnih prostorija. B. Pe r lak : Upotreba električnog grijanja i sušenja. D. Puc : Punjenje pokućstva. M. Lukežić: O površinskoj obradi i tehnici površinske obrade. V. M a n f r eda: Kulturni i prosvjetni život u tvornici pokućstva u Engleskoj (Utisci s putovanja u februaru 1955). Br. 4/5 — 1955: Ing. Z. Turk: Što nas uiči pomanjkanje drva ili gdje su još izvori industrijske sirovine. Ing. L. Ž u- m e r: šuma i drvo. Ing. A. S v e 11 ičić : Gospodarenje drvom u Sloveniji o desetgodišnji« Oslobođenja. Ing. F. Flach : Razvitak strojeva za preradu drva u Sloveniji i Jugoslaviji. I. Bore : Proizvodnja drvnog brašna. F. Aleš : Zaštita pri radu u drvnoj industriji. Dr. ing. B. P e j o s k i: Tropski drvnoindustrijski centar u Nogent-sur-Marne-u. M. M eh o r a: Muzejske zbirke i povjesni razvoj drvne industrije u Sloveniji. Ing. M. S i m i ć: Prerada i upotreba drva na I. međunarodnoj izložbi u Ljubljani. Br. 6 — 1955: Prva međunarodna drvnoindustrijska izložba u Ljubljani. Ing. M. S 1 o v n i k: Zaštita trupaca na skladištima. L j. ´Cvitanić: Izrada modela — posebna grana drvne prerade. I. Bore: Lignolit. F. Ter an: Utjecaj vlage u drvetu za preradu. R. L u k m a n: Savremeno školsko pokućstvo. A. Repič : Naša drvna industrija i Amerika. (Utisci s putovanja). Br. 7 — 1955: A. Kamnikar: Štednja drva u graditeljstvu. J. Žagar : Novi pogon za preradu drva u Kočevju. Ing. arh. N. Kralj: Gdje smo u razvoju pokućstva? F. Rozman : Starajmo se a zaštiti od požara. DRVNA INDUSTRIJA — Zagreb Br. 4/5 — 1955: Dr. R. Benić: Kalkulacija ekonomičnosti u eksploataciji šuma. Prof. dr. Ž. K o v a č e v i ć: Dva nova američka štetnika u Evropi. Đ. K. DOMAĆA STRUČNA LITERATURA ŠUMSKA VEGETACIJA POHORJA U Sloveniji (Prikaz novih radova Dr. M. Wrabera: Splošna ekološka i vegetacijska oznaka višjih predelov Pohorja — »Gozdarski vestnik«, Ljubljana 1954. Št. 6/7, str. 161 do 178 i Tipođoška podoba vegetacije višjih predelov Pohorja — »Biološki vestnik« Ljubljana 1958. Št. 2, str. 89—109. U pretprošlom godinama naši fitocenolozi .izvršili su niz vrlo opsežnih istraživanja na terenu i obogatili naše saznanje o prirodnim´ uslovima i razvitku šuima vrtio brojnim i značajnim naučnim prilozima. Među tim radovima ističu se oni, koje na području LR Slovenije vrši botaničar i biljni sociolog dir. Ma x W r ab e r. Niz radova koje je ovaj plodni autor — botaničari po struci, a šumar po naučnim sklonostima — objavio u posljednje vrijeme u raznim, edicijama naše stručne štampe predstavljaju temeljite i naučno dobro Tazrađene studije o ekologiji naših šuma. Mi ćemo ovdje prikazati dva njegova rada koja su nedavno objavljena. Ti radovi pisani su na slovenačkom jeziku, a jedan od njih objavljen je u jednoj, nama šumarima manje priručnoj publikaciji, pa će naš prikaz zbog toga naučno biti. prilično iscrpan i detaljan. Navedene rasprave dr. M. W r a b e- r a čine jednu povezanu cjelinu. Jedna od njih obrađuje općenite prilike na masivu Pohorja, kao i šumarsko značenje vegetacijskih tipova sa osvrtom na pojedine značajne vrste drveća (pa smo je stavili na prvo mjesto, iako je kasnije štampana), dok druga govori detaljnije o nastanku, fizionomiji, ekološkim karakteristikama, florističkom sastavu i razvojnim mogućnostima svake pojedine zajednice i glavnih njenih »varijanti« na masivu Pohorja. Masiv Pohorja se nalazi na krajnjem sjeveru — sjeverozapadu naše države, pruža se južno i neposredno uz rijeku Dravu, od Dravograda do Maribora. Obuhvaća 979 km2 površine i uzdiže se iz nizine oko 300 metara, do najviše točke nešto preko 1500 m. Glavni greben, oko 60 km, pruža se u luku od zapada spram istoka i od |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 74 <-- 74 --> PDF |
njega se odvajaju manji, kraći grebeni (rebra) u pravcu sjevera i juga, te odjeljuju uvale i jarke u kojima se nalaze planinska vrela i protiču planinski potoci. Istočne i jugoistočne padine su manje strme te su u nižim i srednjim dijelovima gusto naseljene. Masiv je izgrađen uglavnom od silikatnog kamenja, koje čine u osnovi graniti, zatim gnajsi, škriljevci i filiti. Rijetke su tvorevine krečnjaka. Zbog silikatne, nepropusne podloge postoji bogatstvo u površinskim vodama, koje se često skupljaju i stvaraju bare i močvare. Tla koja se razvijaju na ovakvoj podlozi općenito su jako do srednje duboka, a samo mjestimice plitka, odreda su vrlo kisele reakcije (PH većinom ispod 4), te zbog toga i biološki slabo aktivna. Sirovi, nerastvoreni humus je svagdje prisutan, a tla su slabe strukture, sklona zabarivanjiu. Pod takvim okolnostima, a i uslijed nepažljivog šumskog i pašnjačkog gospodarenja u prošlosti, nia visoravni Pohorja mnoge površine su izgubljene za svaku, pa i šumsku kulturu. Nasuprot tome, ekološka karakteristika nekih pohorskih tala je i njihova velika suhoća, koja dolazi do izražaja i u vegetaciji. To su plitka do srednje duboka, bestrukturna i sipka tla, koja teško upijaju atmosfersku vodu, pa ona brzo otiče sa njihove površine i odnosi sobom i sve hranjive materije. Prema autoru na gnajsima se nalaze bolja tla nego na granitima. Klima u općenitim crtama pripada »srednjegorskoalpskom« tipu sa oštrim i snijegom bogatim zimama, svježim proljećima i sa godišnjim prosječnim padavinama od 1500 do 2000 mm. Klima na cijelom području nije jedinstvena, a pomanjkanje meteoroloških podataka ne daje mogućnost detaljnijeg njenog raščlanjavanja. Ipak se može utvrditi, da su jugozapadni, zapadni i sjeverozapadni ogranci pod uplivom panonske klime sa višim prosječnim temperaturama, dok sjeverni i sjeveroistočni ogranci stoje pod uplivom surove kontinentalne klime. Doline i kotline su izraiziita mrazišta, dok viši otvoreni položaji imaju ugodnu klimu, a najviši vrhovi i grebeni, pod uplivom sjevernih vjetrova, dmaju općenito hladnu klimu — zakašnjavanje proljetne vegetacije je tu za 6—8 sedmica, u odnosu spram nizine. U kotlinama na podnožju Pohorja i u dubokim dolinama u sredini masiva stvaraju se mrazišta sa toplinskim obratom. (Visinske inverzije vegetacije.) Općenita karakteristika vegetacije Pohorja rezultira iz prednjih prirodnih i iz intenzivnih čovjekovih zahvata kulture, koji su se tu vršili vijekovima. Prema autoru, stanje nije zadovoljavajuće, jer su mnoge površine, nerazumnim postupcima potpuno izgubljene za privredu. Najveće štetne posljedice imalo je iskorišćavanje šuma po veleposjednicima, kao i sječa drveta za spravljanje potaše za staklare, te palenje drvenog ugljena za potrebe okolnih tvornica. Pošumljenost Pohorja računa se sa 60°/o. Istorijski podaci i tipološka istraživanja govore, da su mnogi pašnjaci još prije 1O0 godina bili pod šumom. Danas gole vrhove pokrivala je još do nedavno šuma na, čije mjesto su neracionalnim sječama nadošli pašnjaci sa »balohoni« (Nardus strict a), a na zaravnima — močvare i bare. Pošumiljavanje, koje se je rijetko- tu i tamo prakticiralo, vršeno je samo sa smrčom (nepoznate provenijence). Biljke su nakon sadnje bile prepuštene same sebi, pa su ugibale u korovu ili su stvarale kržljave jednoobrazne sastojine koje su lako podlegale zarazama. Gola sječa, koja je bila uvedena kao glavni oblik gospodarenja i na velikim površinama (zajedno sa palenjem ostataka na sječinama radi prelaza na poljoprivredno iskorištavanje), dovela je do jednoobraznih i jednodobnih smrčevih kultura slabog uzrasta i uspjevanjä, iz kojih su se još k tome lišćari Čistili kao korov. Ove smrČeve sastojine izgubile su važan sloj grmlja i drveća listopadnih vrsta. One imaju rijedak sklop, pa kroz to i stabla gusto obrasla granama. Paša i košnja trave još ih je više slabila. Taj način gospodarenja (nazvan »fratarjenje«) doveo je na kraju do slabljenja prirodne proizvodne sposobnosti i do velike degradacije tla, pa kroz to i do degeneracije šumske vegetacije. Tek se je u zadnje vrijeme prestalo sa ovakvim tipom gospodarenja. Uzete su u obzir kao osnova gospodarenja — prirodne sposobnosti tla i sastojina u saglasnosti sa rezultatima modernih naučnih postignuća na području fitocenologije, pedologije, ekologije i genetike. Autor tu ističe, da je »cilj savremenog šumskouzgojnog nastojanja koliko je god moguće uzgaiati mješovite šume sa prebornim ili oplodnim načinom gospodarenja«, jer one, po svom sastavu i strukturi, bolje iskorištavaju potencijalne mogućnosti staništa. Kod seljačkih šuma stanje je mnogo bolje, jer su pojedini vlasnici uspjeli da se očuvaju od pogubnog načina njemačkog gospodarenja sa ciljem postizavanja najveće zemljišne rente. Tu su šume gospodarene prebornim načinom, zbog toga su one i zahvalan objekt za tipološka istraživania, iako´ ni one nisu danas više u najboljem prirodnom stanju (i u njima |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 75 <-- 75 --> PDF |
također prevladavaju četinjari, a posebno jela). U drugom radu autor govori prvo> o lošem (šablonskom) gospodarenju sa šumama u prošlosti i kroz to, o promjeni prirodnih šumskih tipova u pretežno jednolične i jednodobne sastojine smrče, zatim u sekundarne, umjetno izazvane vegetacijske tipove, prema kojima je dosta teško rekonstruirati raniju prirodnu vegetaciju. Naročito je teško utvrditi granicu do koje su ranije dosizali pojedini prirodni tipovi šuma. No ipak se detaljnim proučavanjem u fizionomsko jednoličnim´ šumskim sastojimama nailazi na tragove osnovne vegetacijske jedinice u niskom zeljastom bilju i tako se uspješno može ustanoviti pripadnost sastojine ovom ili onom prirodnom tipu vegetacije. Na Pohorju razvijene su šumske zajednice srednjoevropskih sveza Fagiona , V ac c in i o - P i c e i o n a i S p h a g- n i o n a. Autor je za zajednice navedenih sveza dao osnovne i ekološke karakteristike, podatke o njihovom rasprostranjenju, zajedno sa opisom tla i kratkim prikazom karakterističnih i diferencijalnih biljnih vrsta. Mi ćemo te šumske zajednice prikazati onim redom kako ih autor navodi u svom radu, a navest ćemo i ono što smatramo potrebnim da se tu još istakne. FAGION, SVEZA BUKOVIH ŠUMA Zajednice ove sveze svedene su kulturnim mjerama na najmanje površine i tokom vremena pretrpjele su znatnu promjenu sastava i strukture. 1. Mješovita šuma bukve i jele sa savskom režuhom (Zajednica Abieto-Fagetum cardaminetosum savensis) Ova zajednica je »vegetacijska tendencija «* srednjih i visokih položaja (800 do 1300 m), sve do visoravni, ali se javlja i u nižim i vlažnijim jamama i dolinama. Ona na Pohorju ima lokalne diferencijacije, t. j . osim tipične zajednice javljaju se facije na prelazu u montane bukove, smrčeve ili javorovo-jasenove šume. Nažalost, facije, odnosno bolje subasocijacije * Ovaj izraz upotrebljavamo umjesto autorovog »vegetacijskog klimaksa«, termina i pojma, koji danas podleži jakoj kritici i ne može da se održi sa stanovišta dialektičko materijalističkog gledanja na razvoj vegetacije. kod ove zajednice nisu prikazane detaljno onako kako to autor čini kasnije kod zajednica simrčevih šuma. U ovoj zajednici tlo pokazuje slabo kiselu reakciju i zbog toga je tu prisutan veći broj bazifilnih, odnosno, odsutne su acidifilne vrste. Optimalni razvoj zajednice je na blago nagnutim ili reljefno zaravnjenim površinama i dubokim tlima sa dobro razvijenim humoznim slojem. Od drveta dominira bukva, zatim dolazi jela, rjeđe smrča, gorski javor i jarebika. Autor zatim navodi niz vrsta zeljastog bilja koje su karakteristične ne samo za ovu, nego i za sve naše bukove zajednice na bazičnim i neutralnim tlima (C ardamine ennephyllos, Prenanthes purpurea, A speru la, Sanic u 1 a i t. d.). 2. Mješovita šuma bukve i javora sa smrčom (Zajednica Acereto-Fagetum pice e t os u m) Ova zajednica ima također vrlo malen areal na području Pohorja. Tipično razvijena nalazi se samo na zaravnima ili na blagim padinama i svježim tlima, a tu opet samo lokalno, na gornjoj granici bukovih šuma sa brojnim, elementima pretplaninske šume. (Odgovarala bi već i po fizionomiji zajednici subalpinske bukve opisane po dr. Horvatu.) Tla su na granitnoj podlozi, ilovasto-pjeskovita, kisele reakcije sa brojnim acidofimim i subalpskim vrstama u prizemnom sloju (L uzula, Melampyrum, Hieracium murorum, Horn ogine,Aden o sty les ) i malim brojem (ali brojnošću jako zastupljenim) neutrofilnim vrstama F a- g i o n a. Izgleda po tome kao da je ovaj tip prelaz ka nekoj zajednici P i c e i o n a, pa i pokraj vrste Stellaria h o 1 ostea, koju je autor našao u jednom snimku. 3. Mješovita šuma javora i brijesta (Zajednica Acereto-Ulmetum) To je zajednica koja bi odgovarala zajednici Acereto-Fraxinetum, Horvat na našim Dinarskim planinama, ali je ovdje na silikatnoj podlozi i ima. »svojstvene ekološke uvjete i zbog toga se je također svojstveno razvila«. Ona je po autoru »paraklimaks« uslovljen lokalnoklimatskim, odnosno lokalno-ekološkim uslovima. Naseljava strme terene, jame i jarke, hladovite i vlažne, sa pokretnim tlom sa podzemnom vodom ili dugim le |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 76 <-- 76 --> PDF |
žanjem .snijega. Ja´ko je razvijen sloj zeljastog bilja i visokih trajnica (´oko 60 do 80 vrsta). Uz´ karakteristične vrste drveća: gorski javor, mliječ, jasen i brijest dolaze tu i lipe (velelisna i malolisna), divlja trešnja, jarebika i joha, zajedno sa primjesama bukove šume (bukva, jela i smrča). Grmlje je tu: Sambucus nig r a, S. r a c e im o :s a, L o n i c e r a a 1 p i- g e n a, L. nigra, lijeska, pa i alpska joha. Autor ističe da je ovdje većina vrsta zeljastog bilja neutrofitna ili hazifilna, pojedine vrste su skiofilne, higrofilne, pa mnoge također i nitrofilne. Tu su spomenute i Lunaria redi viva, Car damine impatiens, Aruncus Silvester, A d o x a m o :s c h a t e 11 i n a, Chrysospleniiuim alternifoliu m, Impatiens noli tangere, Stellaria nemorum i druge, koje se jednako često javljaju, ili su čak karakteristične za šumu gorskog javora i bijelog jasena naših Dinarskih planina. Autor ovu zajednicu dijeli dalje na subasocijacije (podtipove), od kojih »typi c u m« predstavlja najčešći oblik, dok je »f r a x i n e t o s u m« nizinska varijanta u Vlažnim jarcima i ima u svom sastavu Fraxinus exelsior i Valeriana officinalis, zatim »adenostyleto´su m« visinska varijanta sa Sorbus auciuparia, Adeno styles a 11 i ar i a e i Doronicum a us t r i a c u m. VACCINIO-PICEION. SVEZA SMRČEVIH ŠUMA Autor ovdje ističe, da su »skoro svi primarni (autohtoni) piceetalni šumski tipovi na Pohorju u pretežnoj mjeri uslovljeni reljefno-eđafsko i zato paraklimatične tvorevine »naravno, izuzev najviše ležećeg tipa smrčevih šuma, koji bi jedino mogao1 biti »klimatična tvorevina«. Prema autoru, smtrčeve šume nemaju velike zahtjeve za toplotom, pa ni za većom zračnom vlagom, pa stoga prepuštaju terene sa oceanskom klimom´ listopadnim šumama i zauzim´lju položaje sa izrazito kontinentalnom klimom. Na Pohorju, gdje su obilne oborine, smrča podnosi i relativno suha tla, na kojima uspješno konkurira bijelom boru, koji je tamo u svojem optimumu. Smrča, međutim, sama po sebi djeluje negativno, na razvoj tla i vegetacije. Öd šumskih tipova i zajednica ove sveze treba istaknuti na Pohorju slijedeće: 1. Smrčeva šuma sa vijugastom busikom (Zajednica Dese h amps i eto flexuosae-Picetum) To je sekundarna tvorevina, nastala iz bukovih i smrčevih prirodnih šuma koje su bile nakon gole sječe dulje ili kraće razdoblje iskorištavane za pašnjake. Tlo pod njima je umjereno do srednje duboko, suho, bez struktuire, jasno lučeno u dva sloja, od kojih je A horizont sloj 8—10 cm debelog sirovog humusa velike kiselosti, dok je pješčano-ilovasti, mineralni B horizont također kisele reakcije (Ph = 4). Sastojine ove zajednice vrlo su raznolike i raspadaju se na niz »varijanata« sa istaknutim diferencijalnim vrstama, od kojih neke karakteriziraju čislte i jednodobne smrčeve sastojine, dok se druge više ili manje približavaju borovim zajednicama ili tipovima sa jelom. U te zajednice umjetno je unošen ariš sa slabim, i obični bor sa dobrim uspjehom. Sastojinski tipovi imaju zajednički čitav niz »piceetalnih« karakterističnih vrsta (Pirol a uni flora, Lyco podium annotinum, L. Selago, Corallorhiza trifida, M o^n o t r o p a, M elampyrum silvaticum, Homogine a lp in a, Vaccinium vitis ide a i druge, pa i niz mahovina) kao i »fagetalne elemente« (Luzula nemor o s a, Anemone n e m o r o s a, Cardaine trifolia, Prenanthes, C icerbita muralis, Asperula odor a t a i niz drugih koje, po našem mišljenju, nisu baš »fagetalni elementi« (na pr. Gentiana asclepiadea, Galium rotundifoliun a, Veronica officinalis, Pteridium aquilin u m pa mahovi: H y p n u m gplendens, Hylocomium triquetrum i t. Od varijanata (subasocijacije i facijesa, koje nisu međusobno određenije izlučene), autor navodi samo najglavnije i to: a) sa bjelkastom bekicom (Luzul a nemo rosa) na svježim tlima i sa. jače razvijenim »fagetalnim elementima«. Javlja se tu i jela, bukva i gorski javor i to u spratu krošanja drveća; b) sa šašom (Ca rex brizoides) na srednje vlažnim tlima. Ovdje šaš potiskuje ostale vrste i otežava pomlađivanje šume; c) sa borovnicom (Vaccinium myrtillus) na tlima sa sirovim humosom i sa izvjesnim brojem acidofilnih vrsta; d) sa bijelim borotn (Pinus allves t r i s) na tlima suhih grebenitih polo |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 77 <-- 77 --> PDF |
žaja. (Prelazna varijanta slična po sastavu sa prednjom); e) isa dlakavom šašuljicom (Cala m a g r o s t i s v i 11 o s a) na plitkim i kamenitim tlima strmih padina. Ovaj facijes čini prelaz ka zajednici smrčeve šume sa dlakavom šašuljicom. (Calamagrostideto- Piceetum). f) sa šumskom bekicom (Luzula silvatica) u višim položajima i na ravnim terenima vrhova. Također čini prelaz ka prirodnom tipu zajednice smrčeve šume sa šumskom bekicom (Luzuleto-Piceetum). 2. Smrčeva šuma sa dlakavom šašuljicom (Zajednica Calamagrostideto Piceetum) Ova zajednica raširena je srednjim i višim položajima južnih strana Pohorja i doilazi na plitkim do srednje dubokim, jako kiselim, suhim, više manje kamenitim tlima sa jakim slojem sirovoga humusa. Tlo je tu, naravno, izloženo jakoj degradaciji. Autor ističe da smrča ovdje pod uplivom šumskog gospodarenja tvori često čiste sastojine. Smrča je tu u svom ekološkom optimumu i u konkurenciji nadjača druge vrste. Ponaša se tu i u izvjesnoj mjeri kao kserofit! Ovaj tip šumske zajednice ima svojevrsnu »kserotipruu« ekologiju i time se ističe u inače veoma vlažnom Pohorju. Na nižim položajima u zajednici dolazi jače primješana jela, a rjeđe bijeli bor, breza i jarebika. Kao, uostalom i u drugim zajednicama smrče, siloj grmlja je slabo ili nikako razvijen, ali je zato sloj zeljastih biljaka jako bujan (zauzimlje do 80°/o površine) i sastavljen je od karakterističnih »piceetalnih vrsta« (ali bez mnogo mahovina). S. Smrčeva šuma sa šumskom bekicom (Zajednice Luzuleto silvaticae- P ic e e t u m) Ova zajednica je prelazni tip šumske vegetacije najviših predjela, te dosiže do vrhova i na grebene. I oma je gospodarenjem degradirana, pa je na mjestima gdje je jače progaljena zarasla travnom vegetacijom koja otežava prirodno podmlađivanje. Tla su razvijena na podlozi gnajsa i granita, plitka su ili srednje duboka, suha i sa jako kiselom1 reakcijom (isa slojem sirovog humusa). Na dubljim tlima i ravnijim položajima dolazi njena varijanta sa šašom (Carex brizoides) i sa brojnim higrofilnim vrstama. Po fizionomiji i donekle po svom sastavu ova zajednica slična je zajednici su balpske smrčeive šume Gorskog Kotara (Piceetum subalpinum Horvat) i odgovara ovoj i po nekim karakterističnim »piceetalnim« vrstama. 4. »Vlažno-kisela« smrčeva šuma sa mahovinama (Zajednica Loreeto-Piceetum) Ova zajednica dolazi na vlažnim »nešto zamočvarenim i. jako zakiseljenim tlima na nepropusnoj podlozi«. Tip ima široku ekološku amplitudu pa je i po florističkom sastavu dosta različit. Postoji niz varijanti. Djelomični je nastao i proširen zbog slabog gospodarenja sa šumom. Tla su jako podzolirana, sa debelim slojem sirovog humusa, koga tvore ostaci izumrlih mahovina i neraspadnutih iglica. Sloj zeljastog bilja (pretežno »piceetalne« vršite) siromašan je na vnsitama, ali pokriva 30—50*70 površine, dok je naprotiv sloj mahovina i lišajeva vrlo bujan i pokriva i do 80% površine. Glavni zastupnici su tu mahovi: Hylocomium loreum, H. triquetrum, Sphagnum acut i f o 1 i u m, a od lišajeva vrste rodova Glad oni a i Cetraria. Za zajednicu su značajne kao diferencijalne vrste: Blechnum spicant, Orchis macu lata, Dryopteris Linnaeana, Hylocomiun 1 o r e u n, Sphagnu m i neke druge mahovine. Na barovitim mjestima razvijena je varijanta sa dominantnim mahom tresetarom (Sphagnum acu t if o 1 i u m), u kojoj ovaj mah zauzimlje gotovo cijelu površinu tla (koje je »oglejeno«). 5. Smrčeva šuma sa jarebikom (Zajednica Sorbet o-Piceetum) Ova zajednica j,e razvijena samo u uskim, određenim reljefnim, edafskim i mikrokiimatskim prilikama, te je zbog toga na Pohorju manjih razmjera. Razvija se na vrlo strmim, sa granitnim ili gnajsnim blokovima nasutim tlima. Tla su (među blokovima kamenja) plitka do srednje duboka, rahle strukture, ali nedozrela. Po autoru, ova se zajednica približava (»po fizionomiji, ekologiji i florističkom sastavu«) subalpinskoj smrčevoj šumi (zajednici A b i e t o - P i c e e t u m c a 1 am a g r o s t i d i s Horvat iz Gorskog Kotara, ali je ova na blokovima vapnenaca i dolomita) i prelazi pod boljim ekološkim uslovima (na nižim i južnim položajima) u simrčevu šumu sa dlakavom šašuljicom (C ala m a gr o s ti d et o-P ic e etu m) a pod slabijim uslovima (na hladnijim i vlažnim položajima) u šumu jele sa bu kvom (A bi e t o- F a g etum festu 355 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 78 <-- 78 --> PDF |
ceto sum silvaticae). Po uzrastu smo-ča je ovdje manjih razmjera, vrlo je krošnjata, obrasla granama, do tla, ali, što je naročito zanimljivo, prevladavajiu viši debljinski razredi. Podmlađivanje se odvija u skupinama, a uslijed teških stanišnih prilika ima i mnogo uginulih biljaka. Katkada se tu javlja jela sa boljim razvitkom od smrče, zatim gorski javor i redovito jarebika (Sorbus aucuparia var. gl a brat a), zatim breza, velelisna vrba, pa izuzetno i bukva. Sloj grmlja je dobro razvijen (Rosa a 1 p i- na-R. -pendulina), a sloj zeljastog bilja sačinjavaju kolonije vrste Calamagrostis villosa i »piceetami elementi« kao i niz stalnih pratilica, te mahovine i lišajevi (obilno razvijeni na stijenama i blokovima kamenja). 6. Jelova šuma sa trokrpim mahom (Zajednica Bazzanieto-Abietum) I ova zajednica kao. i prethodna pretsitavlja »ekološki veoma specijalizirani šumski tip«. Njena ovisnost od podloge (nepropusne matične stijene granita, gnajsa i škriljevaca, sa humoznim i vlažnim tlima) je očigledna. Najbolje su te zajednice razvijene na sjevernim padinama u nadmorskoj visini od 500 do 1000 m. Tlo ima najkiseliju reakciju od svih šumskih tala na Pohorju (Ph = 3—8,5). Jela je ovdje glavna šumska vrsta i dostiže visinu od 30 m, čisto deblo i punodrvnost. Smrča u zajednici ima podređeno značenje. Sloj grmlja je dosta dobro razvijen, dok je sloj zeljastih biljaka sastavljen od malog broja pretežno acidofilnih vrsta (V a c c i n i u m, B 1 e c h n u m, M e 1 a mpyru m i slične), ali ima priličnu pokrovnost. U sloju mahovina nailazi se karakteristična vrsta B a z z a n i a (M astigogobryum) triloba ta, zajedno sa još nizom drugih »piceetalnih« mahovina. Suha varijanta ove zajednice među diferencijalnim vrstama sadrži osim smrče u sloju drveća i vrsta Deschampsia flexuosa, Pteridium aquililin u m i niz mahovina. 7. Borova šuma sa borovnicom (Zajednica Pineto-Vaccinietum). Javlja se na nižim- i srednjim položajima južnih i zapadnih ogranaka Pohorja. Vezana je na plitka i suha tla na kojima bijeli bor nema ozbiljnijeg konkurenta. To su redovno manje površine, a zajednica je uslovljena edafskim i lokalno-klimatskim faktorima. Zajednicu karakteriziraju brojni »piceetami « elementi i njenom degradacijom nastaju posebni tipovi vriština (Callu net o-Geni s tetum). Osim bijelog bora javlja se tu i jasika, krkavina, borovnica, brusnica i Calluna. Kako sam autor ističe, ova zajednica nije još dovoljno proučena. SVEZA CRETOVA SA KRIVULJEM S p h a g n i o n U ovu svezu uvrstio je autor pohorske cretove (tresave) na kojima se javljaju skupine »ruševja« — krivulja (Pinu s m a g h u s var. u 1 i g i n o s a). To su zajednice barskih tala razvijene u depresijama ili na visoravni, a odlikuju se posebnom fizionomijom. Po visini su to grmolike zajednice krivulja sa malobrojnim vrstama nižeg grmlja, među kojim se nalaize vrste kao na primjer J u n i p erus communis, Rhododendron ferrugineum, Vaccinium u 1 iginosum, V. oxycoccos Andromeda polifolia ´i slične. Od vrta zeljastog bilja javlja se tu niz vrsta među kojima i Drosera rotundifolia, a naravno, sloj mahovina i lišajeva (među kojima razne vrste Sphagnum a dominiraju) je neobično dobro razvijen. Osim toga u zajednicama ove sveze prisutni su mnogo piceetalni elementi koji povezuju ovu svezu sa redom P i c e e t a 1 i a. Autor kratko opisuje dvije zajednice ove sveze i to: 1. Cret (»šotno barje«) sa krivuljem (Zajednica Sphagnetum mughetosu m) 2. Cret sa smrčom (Zajednica Sphagnetum piceetosu m) SVEZA LIVADA SA SURIVUKOM N a r d i o n Na kraju autor govori i o pojedinim tipovima kiselih livada u kojima dominira »baloh« (surivuk-N a r d u s strict a), a koji su većinom nastali krčenjem šuma na mjestu već opisanih zajednica iz sveze Vaccinio-Piceoin-a iz zajednice Acereto-Praxinuetum piceeto. sum, te djelomično i iz zajednice Pineto-Vaccinietum. Tla pod ovim livadama su srednje duboka i vrlo kisele reakcije. U sastavu biljnog pokrivača ovih livadskih zajednica javljaju se i brojne vrste šumskih zajednica iz kojih su one nastale. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Autor razlikuje pet varijanti od kojih je prva vrlo vlažna, druga suha, treća predstavlja ekonomski dobru varijantu, dok četvrta pokazuje »progresivnu težnju u razvoju ka nekom piceetalnom šumskom tipu, a peta varijanta približuje se po sastavu i razvojnim tendencijama vrištini (Calluneto-Genistetum). To bi bili glavni tipovi šumskih zajednica na planinskom masivu Pohorja. Da se sada vratimo na neke podatke koje je autor izložio u prvom navedenom radu, a koji se odnose na pojedine vrste drveća i njihovo rasprostranjenje na masivu Pohorja. Smrča (Picea excels a) je danas glavna vrsta drveća na Pohorju. Ona je tu odavno raširena, ali su njene današnje jednodobne sastojine ipak nastale djelovanjem čovjeka, pa je prema tome danas zauzela mnogo veće prostore nego što joj odgovara, po prirodnim uslovima staništa. Fitocenološka istraživanja su pokazala, da je u autohtonoj vegetaciji »piceetalni značaj « bio vrlo velik, a to odgovara i karakteru geološko-petrografske podloge, odnosno, odgovarajućim tlima koja su se obrazovala na toj podlozi. Jela (Abies alba) je vjerovatoo nekada zauzimala mnogo veće površine nego što ih danas zauzimlje smrča. Ona danas dolazi kao primjesa u bukovim i smrčevim zajednicama, najčešće u srednjim nadmorskim visinama, na tu katkad i u gotovo čistim sastojinama (u dolinama sjevernih padina), koje spadaju fitocenološki u svezu smrčevih šuma. Među vrstama šumskog drveća jela dostiže najveću visinu, pa joj sa šumsko-uzgojnog gledišta treba posvetiti i najveću pažnju. Bukva (Fagus silvatica) je nekada na Pohorju bila bez sumnje najraširenija vrsta drveća. Rasla je na prostoru od najnižih do najviših visina. Međutim, jednostrano i nepovoljno iskorišćavanje šuma dovelo ju je danas do toga, da je ograničena u svom rasprostranjenju samo na najpovoljnije položaje. Autor ističe da je »zeleno Pohorje« — zeleno od bukovih sastojina, postalo »tamno i mrko od četinjara «, te navodi neke, još preostale bukove sastojine, koje po uzrastu i kvaliteti drveta nemaju danas premca. Na južnim padinama bukva se mnogo više penje u visinu, nego na sjevernim. Tu dostiže i na najviše vrhove, ali većinom samo u zajednicama »piceetalnoig« tipa. Ariš (Larix decidua), po mišljenju autora, nije na Pohorju autohton, premda je danas tamo jako raširen. Vjerovatno je alpske provenijence. Raste dosta brzo, ali su mu debla rijetko kad ravno rasla. Vrlo je slabo otporan spram pritiska snijega. Obični (bijeli) bor (Pin us silves t r i s) je na. Pohorju prirodno raširen u visinama između 1000 i 1200 m, a ide i u više predjele, no tu je rijedak, ali dobrog uzrasta. Na skrajnje suhim i siromašnim tlima stvara posebne zajednice. Jarebika (Sorbus aucuparia), po autorovom mišljenju, zaslužuje posebnu pažnju. Po zahtjevima je skromna i lako se širi. Ima jaku izbojnu snagu iz panja, a uspijeva i tamo gdje više ne može uzdržati ni smrča. Može se upotrijebiti kao pionirska vrsta na lošim staništima, a i za melioracije čistih, degeneriranih smrčevih sastojina. Breza (Betula verrucosa) i jasika (Populus tremula) uspijevaju na Pohorju najbolje do visine od oko 1300 m, i tu naročito na mjestima nekadašnjih goleti ili u rijetkim prozračnim sastojinama. Autor smatra da su obje vrste prikladne za predkulturu, premda nadrasla obična breza, zbog svojih visećih i elastičnih grana djeluje nepovoljno na visinski rast podmlatka drugih vrsta, koje rastu s njome u smjesi. Jasika ima sve veće značenje, a vrijednost njenog drveta je i u tome, što stvara IO—15 m čisito deblĆHU prečniku i do 35 cm. Siva joha (A 1 n u s ine an a) je raširena uz male vodotoke i u gorskim jarcima do 1200 m nadmorske visine. Traži svježa i rahla tla koja popravlja svojim korjenovim simbiontima, vezujući zračni dušik. Raste dosta brzo i također je vrijedno pionirsko drvo na vlažnim tlima. Crna joha (Alnus glutinös a) ide pojedinačno i u grupama svega do 900, odnosno do 1O00 m nadmorske visine, a raširena je uz veće vodotoke. S njome se javljaju često i gorski jasen, gorski brijest i gorski javor; prva dva većinom uz crnu johu, dok je treća vrsta raširena i u različitim drugim zajednicama. Alpska (zelena) joha (Alnus viri dis) je vrlo raširena na Pohorju i tu na sjevernim padinama stvara mjestimično čiste skupine. Dolazi i na napuštenim po ljoprivrednim kulturama, na goletima i požarištima. Ima lagano sjeme koje vje tar raznosi lako i daleko. Od vrsta grmlja zastupljeni su na Po horju brojne vrste kozokrvina, vučji liko vac, crna i crvena zovika, smreka (Juni perus communis), au višim polo žajima šumska i velelisna iva, uhorkaata i siva vrba i krkavina (Rhamnus frangula). I lijeska se penje dosta visoko. Autor svim tim vrstama daje kra 357 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 82 <-- 82 --> PDF |
Na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održat će se: TEČAJ 0 UTVRĐIVANJU PRIRASTA od 6. do 12. II. 1956. TEČAJ ZA PRIMJENU FOTOGRAMETRIJE U ŠUMARSTVU od 13. do 25. II. 1956. Zainteresirani šumarski inženjeri neka se za detaljnije informacije u . pogledu prvog tečaja obrate Zavodu za uređivanje šuma Poljoprivredno šumarskog fakulteta, Zagreb, Maksimir, a u pogledu drugog tečaja Zavodu za geodeziju istog fakulteta, najkasnije do 31. XII. 1955. DEKANAT OGLAS Šumarija Kostanjevac u Krašiću raspisuje prv o pismen o nadmetanj e za gradnju šumske kamionske ceste Medven Dragu—Stupnica u dužini od 12 km. i to za prvu dionicu od 1,5 km s orijentacionom cijenom od 6,000.000 dinara. Nadmetanje će se održati 22. VIII. 1955. godine u 11 sati u uredu Šumarije u Krašiću. Tehnička dokumentacija kao i nacrti mogu se dobiti na uvid kod Šumarije Kostanjevac u Krašiću za vrijeme uredovnih sati. Šumarija Kostanjevac ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NE Hrvatske *u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg br. 11, telefon 36-473 — Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove svih ostalih šumarskih društava Jugoslavije Din 600.—, za nečlanove Din 810.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 200.—, za ustanove Din 1.200.—. Pojedini brojevi: za članove studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 50.—, za nečlanove rDin 70.—. za ustanove Din 100.—. Za inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB Zagreb 401-T-236, — Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 80 <-- 80 --> PDF |
t´ke ekološko-fitocenološke karakteristike u koje se mi ovdje (zbog već pretjerano iskorištenog prostora) ne možemo upuštati. Govori još i o kupini i malini, koje se šire na svjetlijim mjestima u sastojinama i sprečavaju prirodno podmlađivanje. Govori nadalje i o pojedinim karakterističnim vrstama zeljastog bilja od kojega neke vrste djeluju nepovoljno i na prirodno podmlađivanje, te konkurišu u razvoju mladim biljkama šumskog drveća. Spominje i zajednicu Atrop a belladona — EpilO´bium angustifo1 i u m koja se javlja na sječinama i požarištima, te zajednicu »balona ali volka« (Narđetum strictae), koja je i na Pohorju znatno proširena na kiselim, ispranim tlima. Na kraju autor posebno ističe glavnu oznaku vegetacije Pohorja, a ta je — njeno florno siromaštvo, koje je posljedica ne samo silikatne podloge, nego i znatnog negativnog uplivisanja čovjeka na prirodnu vegetaciju. Nakon ovog prilično opširnog prikaza treba još istaknuti slijedeće. Ova dva rada, iako u njima autor nije dao fitocenološke snimke obrađene tabelarno i tekstovno, kao ni niz drugih važnih ekoloških analiza koje je izvršio na terenu, a što će svakako učiniti drugom kojom prilikom, pretstavljaju vrlo značajne i metodološki savremerio obrađene priloge poznavanja prirodnih uvjeta i odražaja raznih tehničkih zahvata u našim gospodarskim šumskim tipovima. Treba jedimo požaliti što autor nije istovremeno izvršio i´fitocenološka kartiranja ovih predjela, jer bi se iz jedne karte šumskih tipova vidjele još i druge zakonitosti, koje se u tekstu daju teže prikazati. Ovakva detaljna analiza šumskih tipova poslužit će kao odiliena osnova za postavljanje novih gospodarskih načela u uzgoju i iskorištavanju šuma na Pohorju, pa bi bilo poželjno da i sve ostale naše gospodarske šumske cijeline dobiju što prije ovakve temeljne analize. Dr. Ing. P. Fukarek STRANA STRUČNA LITERATURA Hans Gläser, Untersuchungen über die chemische Entrindung und ihre Anwendbarkeit in deutschen Wäldern (Istraživanja u kemijskom koranju i njegovoj primjeni u njemačkim šumama), J. S. Sauerländer´ s Verlag, Frankfut/ Main- 1955. str. S7, si. 31. Na posao koranja četinjača u periodu zimske sječe otpada kod smrče oko 40%, a kod bora oko 50°/o ukupnog potroška vremena za sječu i izradu. Prema našim istraživanjima kod zimske sječe jele u Gorskom Kotaru na potrošak vremena za koranje otpada također öWo vremena. Zbog toga je problem koranja vrlo važan kod izrade četinjača a naročito kod izrade celuloznog drveta. Kako do danas nije uspjelo mehanizirati skidanje kore, ovaj problem je jedan od glavnih uzroka da prevladava još uvijek ljetna sječa za vrijeme mezgre kod koje je koranje olakšano. Radi taga. se još 1942 u USA počelo pomišljati na mogućnost tretiranja živog drveta otrovnim kemijskim1 sredstvima, koja dovode do slabljenja veze kore sa stablom. Tretiranje živog drveća kemijskim sredstvima u cilju trovanja odnosno konzerviranja drveta nije novo. Prve pokušaje toga nalazimo davno prije nego što to spominie pisac u svojem radu jer je kod nas tretiranje živih stabala u cilju impregnacije upotrebio Pfister 1882 god. Autor je svoje pokuse u njemačkim šumama poduzeo sa ciljem da ustanovi slijedeće: da li je kemijsko koranje upotrebljivo u njemačkim šumama; da li se za ovu svrhu može upotrebiti neko drugo sredstvo osim vrlo otrovnog arsenita, kojeg upotrebljavaju Amerikanci; koje je godišnje doba najpogodnije za obradu i sječu drveta; da li na uspjeh utječe način tretiranja; da li sušenje stabla na panju koje se postiže upotrebom sredstava ima prednosti; da li se treba plašiti neželjenih djelovanja; da li je upotreba kemijskih sredstava ekonomična. Kemijsko koranje pisac je iskušao na 1329 smrčevih stabala, 154 jelova, 180 borova, 12 duglazijevih, 5 ariševih te po 2 stabla vajmuntovca i sitkanske smrče i na 21>3 topolovih, 14 bukovih, 5 trepetljikovih i 3 brezova stabla. Iskušano je ukupno 40 raznih sredstava od kojih pojedina u više koncentracija, tako da su ispitivanja obuhvatila oko 100 raznih materijalakoncentracija. Djelovanje nekih sredstava i koncentracija prikazano je u posebnoj tabeli iz |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 81 <-- 81 --> PDF |
koje se vidi da se najlakše skida kora sa stabala tretiranih 20 Nakon što je iscrpno prikazao utjecaj doba godine i dana na obrađivanje i izradu, te utjecaj načina nanošenja sredstva, raspored otrova u tretiranom stablu, gubitak na težini radi sušenja stabla i štetne posljedice upotrebe kemijskih sredstava, pisac u posebnom dijelu obrađuje ekonomičnost ovoga načina koranja. U zaključku se navodi da je upotreba kemijskih sredstava ekonomična kod izrade celuloznog drveta, no kod izrade trupaca i duge oblovine njihova upotreba nema prednosti pred normalnim načinom koranja. U popisu je brojna literatura koja se bavi problemom kemijskog koranja (124 razne knjige i rasprave). R. Benić Mitsugo Ito and Saburo Kano, The Variation of Fiber Length and Width in one Growth Rind of Some Conifers and Hardwoods, Bulletin of the Gakugei College, No 2, 1954. Istraživanja su obuhvatila dužinu i širinu vlakanaca (traheida i drvnih vlakanaca) u jednom godu na 13 vrsta četinjača i listača. Istraživanja su obuhvatila od četinjača: Chamaecyparis obtusa, C. pisifera, Pinus densiflora, P. Thunbergii, P. parviflora i Larix Kaempferi, a od listača: Fagus crenata, Castanea crenata, Magnolia obovata, Sophora japonica; Betula Maximowicziama, Morus bambycis i Rhus javanica. Rezultati istraživanja su slijedeći: 1. Unutar jednog goda dužina vlakanaca povećava se a širina vlakanaca smanjuje od početka ranog do završetka kasnog drveta; 2. Dužina vlakanaca kasnog drveta je veća za neko >5—iSP/o kod četinjača, a 7—23% kod listača od dužine vlakanaca ranog drveta; 3. širina vlakanaca kasnog drveta iznosi 50—SCfi/a kod četinjača, a 78—88 kod listača širine vlakanaca ranog drveta. 4. Odnos između dužine i širine vlakanaca veći je kod četinjača nego kod listača. I. Horvat H. Knuchel, Das Holz, Verlag H. R. Sauerländer i Co., Aarau i Frankfurt a/Main, 472 str, 254 slika Ime prof. H. Knuchel poznato je stručnoj šumarskoj javnosti. On je bio 25 godina profesor šumarstva na Eidg. Technische Hochschule u Zürichu. Napisao je cio niz naučnih i stručnih rasprava. Od udžbenika potrebno je spomenuti »Holzfehlerc i »Planung und Kontrolle im Forstbetrieb «. Najnovija knjiga prof. H. Knuchel-a »Das Holz« pisana je kao priručnik za potrebe trgovaca i prerađivača drveta. Ova se knjiga dijeli u 3 dijela: 1. Postanak i građa, Fizička i tehnološka svojstva drveta; 2. Prerada, oplemenjivanje i upotreba drveta. 3. Vrste drveta. U prvom dijelu pisac je razradio postanak i unutarnju građu drveta, makroskopski ključ za drvo četinjača (12 vrsta) i listača (39 vrsta) po Hermann-u, fizička i estetska svojstva drveta, mehaničkotehnička svojstva drveta i greške drveta. U drugom dijelu autor je razradio u prvom poglavlju drvo kao građevni materijal; u drugom poglavlju udobreno drvo, furnir, šperovano drvo, ploče vlaknatice i ploče iverice, drvnu vunu, drvno brašno i konzerviranie drveta, u trećem poglavlju kemijski sastav drveta, celulozno drvo, proizvodnja celuloze, papira, umjetne svile, umjetnog vlakna, ostalih derivata celuloze, šećer iz drveta, pougljavanje drveta, drvni plin i drvo kao gorivo. U trećem dijelu prikazane su vrste drveta važne za trgovinu i preradu drveta i to* evropske i mediteranske, sjevernoameričke, srednje i južno-američke, afričke, aziiske, australijske i novo-zelandske vrste drveta. Opis svake vrste drveta sadrži botaničko ime, područje rasprostranjenja, dendrološke karakteristike, tehnološke karakteristike, štetnici, greške i način upotrebe. U pregledu iznesen je broj opisanih vrsta četinjača i listača. Broj opisanih vrsta četinjača listača 1. Evropa i susjedne mediteranske vrste 15 52 2. Sjev. Amerika 42 32 3. Srednia i Južna Amerika 6 71 4. Afrika 2 70 5. Azija 20 31 6. Australija i New Zeland 7 24 Ukupno 92 2180 Ova knjiga daje osnovne informacije iz područja anatomije, tehnologije, prerade i upotrebe drveta. Ona može poslužiti kao priručnik svima onima koji se bave drvetom i koji žele proširiti svoje-znanje o drvetu. Tekst knjige bogato je ilustriran sa 254 slike. Na kraju knjige dodan je stvarni registar i registar vrsta drveća. I. Horvat 359 |