DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 70 <-- 70 --> PDF |
mašila cilj koga je svakako sebi postavio inicijator i autor »Ekspresnih šuma«. Veliki značaj i nesmanjena aktuelnost pošumljavanja naših ogolelih i krševitih područja, kao da je inspirisala inž. Afanasijeva, za grandiozne i nedovoljno odmerene ideje, koje bi na dosta fantastičan način omogućile rešenje ovoga problema. Ja, međutim i sada, posle 18 godina verujem, da metodi ovakvog ekspresnog pošumljavanja, imaju sve drugo samo ne praktičnog značaja, koji bi nas mogao zainteresirati. Ako se pogledaju, ne samo prirodni već i ekonomski uslovi sa više perspektivnosti, mora se opaziti i druga strana ovoga jako skeptičnog problema, koga stručna šumarska javnost treba da naglasi. Nesumnjivo je da je svaki početak težak i da je osuđen na raznolike peripetije, koje su često beskrajne i spore, čak i kada se radi sa »ekspresnim« pretenzijama. Ne može se zaboraviti da se u ovom pitanju ipak radi o perspektivama 1 mi!, i 300.000 hektara golog, krševitog i neproduktivnog šumskog zemljišta. Ako bi se postavila izvesna, samo približna perspektiva, ovakvo bi pošumljavanje zahtevalo oko 600 milijardi dinara, ali samo teoretski. Praktično ocenujući, ovakvi basnoslovni izdatci, ne bi dali ono što se od njih očekuje. Na ovakav način, smatram da ne bi dobili nikakve šume a najmanje »ekspresne«. U takvom bi slučaju, neizbežno došli u ozbiljan sukob sa klimatskim, biološkim i geološkim mogućnostima, a o socijalnim i ekonomskim uslovima, tipič- nim za naše realne okvire, ne treba ni govoriti. Pa ipak, treba istaći da dosadanji eksperimenti, uspesi i već postignuta iskustva u ovome novom, možda ne i »ekspresnom « podizanju kultura, i to ne samo šumskih , ima dosta praktičnih i korisnih pojedinosti, koje danas ni sam autor, nije u stanju da realno i sveobuhvatno ocenjuje» Ing. Jovan Stanimirović LAZINE U JUŽNOJ DALMACIJI Još do nedavna česti su bili šumski požari u južnoj Dalmaciji, osobito u šumovitim predjelima dubrovačkog kotara (Mljet, Ston, jugoistočni dio Konavala). Vatra je obično bila početni čin jedne vrste iskorišćivamja niske (rijetko druge) šume u svrhu pravljenja t. zv. lazine. Pravljenje lazina otpočelo je devedesetih godina prošlog stoljeća u okolici dubrovačkoj. Lazina nije ništa drugo nego obrađena šumska paljevina u svrhu gojidbe buhača (Chrysanthemum cynerariifolium). Radi pepela, zemljište je plodno pa redovito daje srazmjerno dobar prinois buhača, koji se upotrebljava u prvom redu kao sredstvo za tamanjenje štetnih kukaca i nametnika (parasita) na ljudima, životinjama i u stanovima. Proces lazinanja je ovaj: Seljak zakosi, t. j . raži zemlje sasiječe nisku šumu (makiju). Ako mu se isplati, jače drvo izradi i izvozi na trg kao ogrjevno drvo. Ostalu sitnež, ili cijeli zakos, obično za najjače ljetne žege upali, tako da na tome zemljištu obj-etelicom i krampom (zemljodjelsko oruđe, prvo lakše drugo teže, s jednini šiljastim s drugim uskoplosnatim debelim vrhom). Pri otucanju povade se, manje ili više, zaostali panjevi. Poslije toga pobaca se prosto iz ruke sjeme od buhača. Ponekad se uz buhač posije i ozimi ječam, koji svršava već prve godine, i kupus, koji traje 4—5 godina, koliko obično traje i buhač. Kako buhač daje najveći rod u svojoj drugoj i trećoj godini, to se kidaju šumske mladice što izbiju prve godine, a često i one što izbiju druge godine. Ovo je t. zv. čišćenje lazine. Buhač se okopava prve i druge godine čime se stanište ponovno uznemiruje, a zemlja ranjava. I tako zemlja dolazi pod neposredan utjecaj atmosferskih činilaca, jer zemljište nije zaštićeno. Na taj način zemljište dolazi do suviše štetnog utjecaja suhih vjetrova, jake insolacije i plahih kiša. Pri pravljenju lazina stiču se dakle svi prekršaja: palež šuma, sječa bez reda i bez dozvole, krčenje i kopanje panjeva i t. d., jednom riječi potpuno tamanjenje šuma. Iza druge lazine (jedva gdje da na istom staništu dočeka i treću) u toku od deset, dvadeset godina, prijašnja šuma, prije obrašteni, a onda obični pašnjak, postaje golet, ukoliko se u toku ovog procesa lazina umjetno ne pošumi; a to iz razloga što je malone u svima slučajevima va pitanju apsolutno šumsko zemljište. Borove šumice, koje su postale obično sjetvom u lazinama, nisu rijetke u dubrovačkom kotaru. Često puta sa popaljene privatne zakoše vatra bi prešla (negdje i hotimično propuštena) na obližnje seoske, zajedničke ili šume drugih privatnika. Onda cijela izgorjela šumska površina izradila bi se na pogodbu kao lazina, obično na četvrtinu ploda, rjeđe za paušalnu novčanu najamninu. Zbog toga se na požar u šumi malo ili nimalo hajalo, slabo i nikako pomagalo pri gašenju i t. d. Najsvirepiji način, iskorišćivanja niske šume jest i to, što se sasiječe šuma i drvo |